Poslovni broj 12 Gž R-1445/2021-2

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 12 Gž R-1445/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Sanji Joka Umićević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I tužiteljice A. R. iz U., OIB: …, II tužitelja M. B. iz Republike I., V., OIB: …, III tužitelja K. H. iz Republike I., N., OIB: …, IV tužitelja L. M. iz Republike I., OIB: … i V tužitelja M. P. iz Republike I., OIB: …, koje zastupa punomoćnica I. F., odvjetnica u U., protiv tuženika L. C. d.o.o., U., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica D. H. Ž., odvjetnica iz Odvjetničkog društva H. & partneri d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj Pr-5/2019-70 od 25. ožujka 2021., dana 6. kolovoza 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

             

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj Pr-5/2019-70 od 25. ožujka 2021. u točki I., II., III., IV. i V. izreke.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj Pr-5/2019-70 od 25. ožujka 2021. u točki II. i točki IV. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

"p r e s u d i o   j e

 

I. Nalaže se tuženiku da I. tužiteljici A. R. isplati iznos od 5.512,44 kuna (pettisućapetstodvanaest kuna i četrdesetčetiri lipe) sa zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2018. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, u nastavku: ZOO) uvećanoj za tri postotna poena, u roku od osam dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da II. tužitelju M. B. isplati iznos od 4.276,03 kuna (četiritisućedvjestosedamdesetšest kuna i tri lipe) sa zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2018. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, u roku od osam dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da III. tužitelju K. H. isplati iznos od 5.387,12 kuna (pettisućatristoosamdesetsedam kuna i dvanaest lipa) sa zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2018. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, u roku od osam dana. 2 Posl. br. Pr-5/2019-70

 

IV. Nalaže se tuženiku da IV. tužitelju L. M. isplati iznos od 22.912,79 kuna (dvadesetdvijetisućedevetstodvanaest kuna i sedamdesetdevet lipa) sa zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2018. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, u roku od osam dana.

 

V. Nalaže se tuženiku da V. tužitelju M. P. isplati iznos od 5.042,18 kuna (pettisućačetrdesetdvije kune i osamnaest lipa) sa zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2018. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, u roku od osam dana.

 

VI. Odbija se tužbeni zahtjev II. tužitelja M. B. u dijelu u kojem zahtijeva isplatu iznosa od 673,39 kuna (šestosedamdesettri kune i tridesetdevet lipa) na ime neisplaćene plaće za dan 1. rujna 2018. sa zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2018. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena.

 

i

 

r i j e š i o j e

 

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem je III. tužitelj K. H. zahtijevao isplatu plaće za dan 2. rujna 2018. sa zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2018. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima solidarno troškove postupka isplatom iznosa od 14.410,00 (četrnaesttisućačetiristodeset) kuna, u roku od osam dana.

 

III. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka se odbija.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka. "

 

2. Protiv te presude u točki I., II., III., IV. i V. izreke i rješenja u točki II. i IV. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda i rješenje preinače u pobijanom dijelu prema žalbenim navodima odnosno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev I, II, III, IV i V tužitelja kao radnika tuženika za isplatu plaće te naknade za neiskorišteni godišnji odmor u odnosu na sporno razdoblje.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i prvostupanjsko rješenje u pobijanim dijelovima kao i postupak koji im je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju žalitelj ističe u žalbi jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te ne postoji o odlučnim činjenicama proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika pa prvostupanjska presuda niti prvostupanjsko rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

 

7. Tako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno (što nije niti sporno među strankama) da su tužitelji bili u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme te je I tužiteljica zaključila s tuženikom Ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 30. rujna 2018. za obavljanje poslova radnog mjesta "pomoćna kuhinjska radnica" te je ugovoreno (čl. 7. Ugovora) da će I tužiteljica rad obavljati u radnom vremenu u trajanju od 40 sati tjedno te je zaključila s tuženikom i Aneks Ugovora o radu na određeno vrijeme dana 2. srpnja 2018.; da je II tužitelj zaključio s tuženikom Ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 8. lipnja 2018. do 30. rujna 2018. za radno mjesto "kuhar" te je čl. 7. istog Ugovora ugovoreno radno vrijeme u trajanju od 40 sati tjedno; da je III tužitelj zaključio s tuženikom Ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 4. studenog 2018. za obavljanje poslova radnog mjesta "kuhar" te je ugovoreno radno vrijeme (čl. 7. Ugovora) u trajanju od 40 sati tjedno; da je IV tužitelj zaključio s tuženikom Ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 2. veljače 2018. do 30. rujna 2018. za obavljanje poslova "voditelj kuhinje" na puno radno vrijeme kao i Aneks Ugovora o radu na određeno vrijeme dana 4. lipnja 2018.; da je V tužitelj zaključio s tuženikom Ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 30. rujna 2018. za obavljanje poslova "pizzaiol" na puno radno vrijeme i da su tužitelji prije isteka navedenih Ugovora o radu na određeno vrijeme sporazumno raskinuli radni odnos s tuženikom s danom 2. rujan 2018. osim III tužitelja (s danom 1. rujan 2018.) Također je utvrđeno da su svi tužitelji osim II tužitelja nakon zatvaranja restorana za goste 31. kolovoza 2018. došli na radno mjesto 1. rujna 2018. radi obavljanja čišćenja restorana u skladu s dogovorom s tuženikom kao svojim poslodavcem te su istog dana obavili čišćenje restorana i po završetku čišćenja predali ključeve zakonskom zastupniku tuženika te su time ispunili svoju radnu obvezu u odnosu na tuženika kao poslodavca.

 

8. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika kao poslodavca isplatiti tužiteljima plaću za 2 radna dana tj. 1. i 2. rujan 2018. (osim II tužitelja koji nije došao na radno mjesto 1. rujna 2018. pa ima pravo na isplatu plaće u odnosu na 1 radni dan tj. za 2. rujan 2018.) i također uzimajući u obzir da je III tužitelj sporazumno raskinuo radni odnos s tuženikom 1. rujna 2018. godine.

 

9. Naime, prema odredbi čl. 90. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR) poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu, a sukladno odredbi čl. 92. st. 1. ZR plaća se isplaćuje nakon obavljenog rada te se isplaćuje u novcu (st. 2. istog članka). Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio naprijed navedene zakonske odredbe kada je obvezao tuženika kao poslodavca svojim radnicima (tužiteljima) isplatiti plaću za sporno razdoblje, a to zato jer je temeljna obveza poslodavca u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radniku, prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati i preuzeti posao (čl. 7. st. 1. ZR), a obzirom na to da iz provedenog postupka proizlazi da su tužitelji kao radnici obavili rad u spornom razdoblju te im je posljedično tuženik kao poslodavac dužan za obavljeni rad isplatiti plaću – I tužiteljici 1.385,48 kuna, II tužitelju 1.582,47 kuna, III tužitelju 673,39 kuna, IV tužitelju 3.752,27 kuna i V tužitelju 1.267,29 kuna.

 

10. Također je utvrđeno u prvostupanjskom postupku da tužitelji nisu koristili niti jedan dan godišnjeg odmora u srpnju i kolovozu 2018. tj. tijekom trajanja radnog odnosa kod tužitelja u 2018., da im tuženik kao poslodavac nije isplatio naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora te da tužiteljima obzirom na broj dana neiskorištenog godišnjeg odmora pripada: I tužiteljici iznos od 4.126,96 kuna, II tužitelju iznos od 3.366,95 kuna, III tužitelju iznos od 4.713,73 kuna, IV tužitelju iznos od 19.160,52 kune i V tužitelju iznos od 3.774,89 kuna na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. godinu.

 

11. Prema odredbi čl. 82. st. 1. ZR u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, a ta naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora (st. 2. istog članka).

 

12. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da obzirom na prestanak ugovora o radu svih tužitelja tuženik im je kao poslodavac dužan (kao radnicima koji nisu iskoristili godišnji odmor u spornom razdoblju) isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora koja je određena razmjernom broju dana nekorištenog godišnjeg odmora.

 

13. Također je prema ocjeni ovog suda drugog stupnja valjan zaključak prvostupanjskog suda da evidencije o prisutnosti tužitelja na radu u odnosu na sporno razdoblje ne odgovaraju stvarnom stanju stvari, pri čemu je za dodati da evidencije o radnom vremenu tuženika nisu potpisane od strane odgovorne osobe kod tuženika te su u dijelu suprotne obračunima isplate plaće.

 

14. Na žalbene navode valja reći da prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje, u skladu s odredbom čl. 85. st. 1. ZR (kojom je propisano da raspored korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu i Zakonom o radu najkasnije do 30. lipnja tekuće godine) da u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac nije dokazao da je utvrđivao raspored korištenja godišnjeg odmora za tužitelje u spornom razdoblju te isto tako na žalbene navode treba reći da je sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 8. ZPP odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kako žalitelj u žalbi ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, žalbeni prigovori ne mogu se prihvatiti.

 

15. Na žalbene navode kojima žalitelj ističe da I tužiteljica nema pravo na naknadu jednog dana neiskorištenog godišnjeg odmora jer on nije ostao neiskorišten krivnjom tuženika treba reći da za primjenu čl. 82. ZR nije odlučno čijom krivnjom je godišnji odmor ostao neiskorišten već je odlučno da je došlo do prestanka ugovora o radu te da radnik nije iskoristio godišnji odmor.

 

16. Isto tako na žalbene navode valja reći da je odredbom čl. 135. st. 4. ZR propisano da u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 5. st. 1. ZR na propisani način (Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima – "Narodne novine" broj 73/17 – čl. 5. i čl. 8.), teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu.

 

17. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je u dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženiku I tužiteljici isplatiti iznos od 5.512,44 kune, II tužitelju iznos od 4.276,03 kuna, III tužitelju iznos od 5.387,12 kuna, IV tužitelju iznos od 22.912,79 kuna i V tužitelju iznos od 5.042,18 kuna.

 

18. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 5. ZPP te je pravilna odluka prvostupanjskog suda da je tuženik dužan tužiteljima naknaditi trošak u iznosu od 14.410,00 kuna i posljedično da se odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

20. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu (čl. 380. toč. 2. ZPP).

 

U Zagrebu 6. kolovoza 2021.

 

 

Sudac:

Sanja Joka Umićević, v.r.