Broj: Kž 464/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika F. Y., zbog kaznenog djela iz čl. 274. st. 1. u vezi s čl. 273. cf. st. 15. Kaznenog zakona Norveške (2005), odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 30. srpnja 2018. broj Kv-I-15/2018 (Kir-233/2018), u sjednici održanoj 23. kolovoza 2018.,

r i j e š i o   j e

              I.              U povodu žalbe izručenika F. Y., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II.              Uslijed odluke pod I., žalba izručenika je bespredmetna.

Obrazloženje

Pod toč. I. izreke pobijanog rješenja, na temelju čl. 56. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine", broj 178/04 – u daljnjem tekstu ZOMP), utvrđeno je postojanje zakonskih pretpostavki za izručenje F. Y. K. N. radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela tjelesne ozljede iz čl. 274. st. 1. u vezi s čl. 273. cf. st. 15. Kaznenog zakona Norveške (2005). Ujedno je, pod toč. II. izreke, naložen uvjet da se izručenik ne može progoniti, kazniti ili biti izručen trećoj državi zbog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a za koje djelo nije odobreno izručenje, te da ne može biti ograničen u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem niti može biti izveden pred izvanredni sud.

Protiv tog rješenja žali se izručenik F. Y. po svom branitelju D. P., odvjetniku iz D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 495. u vezi čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

              Žalba je bespredmetna.

              Ističući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pri čemu se ne navodi o kojoj bi se konkretnoj povredi radilo, žalitelj, u stvari, pobija utvrđeno činjenično stanje.

              Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti u smislu čl. 495. u vezi čl. 494. st. 4. ZKP/08, ovaj žalbeni sud nalazi da obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama vezano za status izručenika F. Y. kao državljana članice Europske unije, a time i postupka njegovog izručenja Kraljevini Norveškoj, kao državi koja nije članica Europske unije.

              Naime, prema podacima u spisu, ali i navodima pobijanog rješenja, F. Y. je državljanin Kraljevine Švedske, koja je, kao i Republika Hrvatska, vezana Ugovorom o Europskoj uniji (UEU) te Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (UFEU), zbog čega obrazloženje pobijanog rješenja, iako sadrži navod o tome da se radi o strancu koji nema hrvatsko državljanstvo, istovremeno ne sadrži razlog o odlučnoj činjenici da je izručenik državljanin članice Europske unije.

              U pitanju statusa države moliteljice Kraljevine Norveške, međutim, treba reći sljedeće:

Iako je Kraljevina Norveška članica Europske slobodne trgovinske zone (EFTA) te pripada Schengenskom području zbog čega u odnosima s Europskom unijom ima poseban status, činjenica je da ta država nije potpisala Ugovor o pristupanju Europskoj uniji, tj. nije članica EU, a time nije vezana niti Okvirnom odlukom Vijeća od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (2002/584/PUP).

              Zbog toga, sklopljen je Sporazum između EU i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica EU i Islanda i Norveške koji, međutim, još nije stupio na snagu (izvor: EUR lex).

              Slijedom navedenog, neovisno o svom posebnom statusu u odnosima s državama članicama EU, kao i vezanosti te države s ostalim nordijskim zemljama članicama EU (Švedska, Danska i Finska s kojima je potpisala Zakon o izručenju), ostaje zaključiti da se Kraljevina Norveška u postupcima međunarodne pravne pomoći s državama članicama EU, za sada, ima smatrati trećom državom.

Stoga se, dakle, od Republike Hrvatske zamolbom traži izručenje stranog državljana koji je ujedno državljanin članice EU, trećoj državi.

Iako Republika Hrvatska i Kraljevina Norveška nemaju bilateralnog ugovora o izručenju, obje države su vezane Europskom konvencijom o izručenju od 13. prosinca 1957. (s dopunskim protokolima) što, zajedno s odredbama ZOMP-a, predstavlja osnov pružanja međunarodne pravne pomoći toj državi.

Međutim, nakon donošenja Zakona o potvrđivanju Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013., Republika Hrvatska se obavezala poštivati odredbe Ugovora o Europskoj uniji (UEU), Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) te Povelje Europske unije o temeljnim ljudskim pravima (Povelja).

Sud Europske unije, kao jedna od temeljnih institucija EU, osigurava ujednačenu primjenu prava EU, a tumačenja normi koja daje kroz odlučivanje o prethodnim pitanjima, kao i u bilo kojem drugom tipu postupka, imaju obvezujući učinak erga omnes te time predstavljaju izvor prava.

Prema standardima postavljenim u odluci Velikog vijeća suda EU iz Luxemburga u predmetu C-182/15 (presuda Petruhhin), u situaciji kada, kao ovdje, ne postoje međunarodne konvencije o izručenju između EU i treće države, pri izručenju treba voditi računa o čl. 18. UFEU (zabrana diskriminacije građana EU na temelju državljanstva) i čl. 21. UFEU (sloboda kretanja građana EU unutar država članica) te je zaključeno da pravo na slobodu kretanja ne može imati za posljedicu nejednako postupanje prema građanima EU, neovisno o tome na teritoriju koje države članice su se zatekli. Navedeno, dakle, traži da zaštita od izručenja domaćih državljana bude izjednačena sa zaštitom građana Unije jer bi u protivnom došlo do ograničenja slobode kretanja.

Stoga se u citiranoj presudi Petruhhin navodi da "u slučaju nepostojanja odredbi prava Unije koje uređuju izručenje između država članica i treće države, kako bi se zaštitili državljani Unije od mjera koje ih mogu lišiti prava na slobodu kretanja iz čl. 21. UFEU, boreći se pri tome protiv nekažnjavanja kaznenih djela, valja primijeniti sve mehanizme suradnje i uzajamne pomoći koji, na temelju prava Unije, postoje u području kaznenog prava".

Navedeno znači da, iako Republika Hrvatska prema svom Ustavu i odredbama ZOMP-a, nije ovlaštena izručiti hrvatskog državljanina Kraljevini Norveškoj, moći će izručiti državljana druge članice EU samo u situaciji ako ta druga država članica ne izda europski uhidbeni nalog koji ima prednost pred zamolbom treće države za izručenje. Stoga je, u konkretnom slučaju, u tom pravcu nužna razmjena informacija s Kraljevinom Švedskom čiji je izručenik državljanin, pa tek u situaciji ako ta država ne zatraži predaju svog državljana, prvostupanjski će sud, nakon što utvrdi postojanje zakonskih pretpostavki po domaćem pravu, izručiti švedskog državljanina Kraljevini Norveškoj pri čemu je dužan provjeriti da li se izručenjem ugrožavaju prava iz čl. 19. Povelje koja nalaže da nitko ne može biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni. Potonje, kada je u pitanju Kraljevina Norveška, neće biti ugroženo.

Budući da prvostupanjski sud pri donošenju odluke nije vodio računa o naprijed navedenom, niti je u tom pravcu obrazložio zbog čega smatra da se izručenik, kao državljanin članice EU, može izručiti trećoj državi, to se pobijana odluka ne može s uspjehom ispitati, pa je istu po službenoj dužnosti trebalo ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje u smislu čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08. Posljedično, žalba izručenika postala je bespredmetna.

Pri ponovnom odlučivanju prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje mu je ovdje ukazano te će putem nadležnih tijela Republike Hrvatske žurno izvijestiti državu članicu EU čiji je izručenik državljanin (Kraljevinu Švedsku) te zatražiti očitovanje u odnosu na izručenje njezinog državljana državi izvan područja EU (Kraljevini Norveškoj). U slučaju da Kraljevina Švedska ne bude zainteresirana za predaju svog državljanina, prvostupanjski će sud provjeriti da li bi izručenjem moglo doći do ugrožavanja prava iz čl. 19. Povelje te će ponovno provjeriti postojanje zakonskih uvjeta za izručenje prema domaćem pravu, vodeći računa da je izručenika, u smislu čl. 54. ZOMP-a potrebno pitati odriče li se načela specijalnosti iz čl. 40. st. 2. ZOMP-a, što je propušteno učiniti. Potom će, vodeći računa da se izručenik nalazi u istražnom zatvoru, žurno donijeti novu odluku koju je dužan i valjano obrazložiti.

Zagreb, 23. kolovoza 2018.