Poslovni broj 40 P-1808/2019-16

 

 

 

 

 

 

 

                    Poslovni broj 40 P-1808/2019-16
                                                              

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E               

             

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M.S. iz P.U., OIB: …, zastupane po punomoćniku G.B., odvjetniku u P., protiv tuženice N.S. iz P., OIB: …, zastupane po punomoćniku N.P., odvjetniku u P., radi utvrđenja ništetnosti i raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju, nakon glavne rasprave zaključene 1. srpnja 2021. u prisutnosti parničnih stranaka i njihovih punomoćnika, a odluke javno objavljene 30. srpnja 2021. 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da su Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2014., solemniziran kod javnog bilježnika S.O.S., broj OV-3067/14, kao i Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 17. listopada 2014. ništetni te da ne proizvode nikakve pravne učinke.

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja Ugovora i Aneksa iz točke I izreke ove presude.

Utvrđuje se da nekretnine označene kao kč.br. 1440/1, kč.br. 1440/2, kč.br. 1440/3, kč.br. 1440/4, kč.br. 1441 i kč.br. 2757/2, sve k.o. K. ulaze u ostavinu pokojnog L.B., pok. M., umirovljenika iz K., umrlog ….

Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka.“

 

II Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2014., solemniziran kod javnog bilježnika S.O.S., broj OV-3067/14, kao i Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 17. listopada 2014.

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja Ugovora i Aneksa iz točke I izreke ove presude.

Utvrđuje se da nekretnine označene kao kč.br. 1440/1, kč.br. 1440/2, kč.br. 1440/3, kč.br. 1440/4, kč.br. 1441 i kč.br. 2757/2, sve k.o. K. ulaze u ostavinu pokojnog L.B., pok. M., umirovljenika iz K., umrlog ….

Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka.“

 

III Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženici parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kuna (slovima: sedam tisuća petsto kuna), u roku od 15 dana.

 

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje     

 

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj O-2018/2017-16 od 30. kolovoza 2019. upućena na pokretanje parnice protiv tuženice – svoje sestre N.S. radi utvrđenja da nekretnine označene kao kč.br. 1440/1, kč.br. 1440/2, kč.br. 1440/3, kč.br. 1440/4, kč.br. 1441 i kč.br. 2757/2, sve k.o. K., ulaze u ostavinu pokojnog oca parničnih stranaka. Naime, tuženica i pokojni otac tužiteljice i tuženice L.B. sklopili su Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2014., solemniziran kod javnog bilježnika S.O.S. broj OV-3067/14 i Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 17. listopada 2014. na temelju kojih se tuženica nakon smrti pokojnog L.B. upisala kao vlasnica spomenutih nekretnina. Pokojni otac tužiteljice i tuženice L.B. u vrijeme sklapanja navedenog ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje, budući da je njegovo zdravstveno stanje bilo narušeno zbog posljedica starosti i alkoholizma pa se njime moglo lako manipulirati i nagovoriti ga na poduzimanje određenih radnji čije značenje nije mogao shvatiti niti brinuti o svojim interesima. Upravo takvo stanje je tuženica iskoristila, uslijed čega je pokojnog oca okrenula protiv vlastite kćeri (tužiteljice) i supruge te ga nagovorila da se u dubokoj starosti razvede od supruge s kojom je bio u braku pedeset pet godina i svu imovinu ostavi tuženici koja se za njega trebala brinuti do smrti. Odmah nakon sklapanja ugovora tuženica se grubo oglušila o svoje obveze iz ugovora te se uopće nije brinula o svom pokojnom ocu, koji je sve do smrti živio sam na način da mu je nedostajala briga i skrb koju mu je tuženica trebala pružiti. Stoga su brigu o pokojnom L.B. vodile tužiteljica i njegova bivša supruga F., koje su se o njemu brinule koliko im je on to dozvoljavao. Slijedom navedenog, spomenuti ugovor je ništetan iz više razloga i to na temelju odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) jer je suprotan moralu društva, budući da je sklopljen u namjeri tuženice da iskoristi lakomislenost i loše zdravstveno stanje svoga oca radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi, a ne radi uzdržavanja pokojnog oca na što se ugovorom obvezala. Ugovor je ništetan i na temelju odredbe čl. 276. st. 1. ZOO jer pokojni otac parničnih stranaka u vrijeme sklapanja ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje i slobodno izražavanje svoje volje pa time niti poslovno sposoban da sklopi pravno valjani ugovor. Nadalje, kako tuženica nije ispunjavala svoje ugovorom preuzete obveze tužiteljica, kao nasljednica pokojnog L.B. na koju je navedeno imovinsko pravo prešlo, zahtjeva raskid navedenog ugovora, ističući da je raskid ugovora za života htio tražiti i pokojni L., ali zbog svog stanja i činjenice da je živio u K. to nije uspio pokrenuti pred sudom. Slijedom navedenog, predlaže da sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdi da je predmetni ugovor ništetan i da ne proizvodi pravne učinke, naloži uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja Ugovora i Aneksa, uz utvrđenje da nekretnine naznačene u tom ugovoru ulaze u ostavinu pokojnog L.B.. Ukoliko sud navedeni tužbeni zahtjev utvrdi neosnovanim tužiteljica predlaže da sud presudom raskine sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju i Aneks, naloži uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja Ugovora i Aneksa, uz utvrđenje da nekretnine naznačene u tom ugovoru ulaze u ostavinu pokojnog L.B..

 

2. U odgovoru na tužbu tuženica je osporila, kao neosnovan, tužbeni navod da pokojni L.B. u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bio sposoban za rasuđivanje. S obzirom da su tuženica i njen pokojni otac pretpostavili da će tužiteljica, u suglasnosti s majkom, tražiti utvrđenje da pokojni otac parničnih stranaka nije bio sposoban za rasuđivanje, to su prije sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom zatražili psihijatrijsko vještačenje od stalnog sudskog vještaka dr. D.B. radi utvrđenja postoje li s psihijatrijske strane zapreke da pokojni L.B. odlučuje o svojim pravima i interesima. Iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja proizlazi da takve zapreke u vrijeme sklapanja ugovora nisu postojale. Također, neosnovani su i lažni navodi da tuženica nije brinula o svom pokojnom ocu i da su o njemu brinule tužiteljica i njegova bivša supruga F.B., kao i navodi da je pokojni L. htio raskinuti Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Pritom ukazuje da je nelogično da pokojni L. u vrijeme sklapanja ugovora ne bi bio sposoban za rasuđivanje, a da bi se dvije godine nakon toga njegovo zdravstveno stanje toliko popravilo da je postao sposoban za rasuđivanje i raskid ugovora. Slijedom svega iznesenog, predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane.

 

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to: Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2014., solemniziran po javnom bilježniku S.O.S. pod brojem OV-3067/14, Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 17. listopada 2014., psihijatrijski nalaz i mišljenje te liječničku potvrdu. Provedeni su i dokazi saslušanjem svjedoka F.B., M.R., N.K., V.Ć., V.J.G., D.J., M.P., M.S. D.S. i B.S. te saslušanjem parničnih stranaka.

 

3.1. Sud nije proveo dokaz psihijatrijskim vještačenjem na okolnost sposobnosti za rasuđivanje pokojnog L.B. u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, s obzirom da je tužiteljica na ročištu održanom 3. svibnja 2021. odustala od tog dokaznog prijedloga, iz razloga što je tuženica uz odgovor na tužbu dostavila nalaz psihijatra sastavljen na dan zaključenja ugovora.

 

4. Tužbeni zahtjevi tužiteljice nisu osnovani.

 

5. Predmet spora je glavni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2014. i Aneksa tome ugovoru od 17. listopada 2014., kojeg je tuženica kao davateljica uzdržavanja sklopila sa svojim pokojnim ocem L.B. kao primateljem uzdržavanja (ujedno i ocem tužiteljice). Svoj zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da pokojni L.B. u vrijeme sklapanja ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje i slobodno izražavanje svoje volje te da je predmetni ugovor, pored toga, suprotan moralu društva jer je sklopljen u namjeri tuženice da iskoristi lakomislenost i teško zdravstveno stanje svoga oca radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi. Podredno, tužiteljica eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom zahtijeva raskid spomenutog Ugovora o doživotnom uzdržavanju i pripadajućeg Aneksa, tvrdeći da tuženica kao davateljica uzdržavanja nije ispunjavala ugovorom preuzete obveze.

 

6. Pritom, među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženica sestre, a time i zakonske nasljednice njihovog oca, pokojnog L.B., koji je umro …. Nije sporno da je između tuženice N.S., kao davateljice uzdržavanja, i njenog pokojnog oca L.B., kao primatelja uzdržavanja, 1. listopada 2014. sklopljen i istog dana ovjeren po javnom bilježniku S.O.S. pod brojem: OV-3067/2014 Ugovor o doživotnom uzdržavanju (list 12-14 spisa), kojim je primatelj uzdržavanja, u skladu sa svojom željom i po slobodnoj volji, prenio davateljici uzdržavanja svoje nekretnine upisane u čl. 2. toga Ugovora, sa svim pokretninama koje će se nalaziti u njima u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, s time da je stjecanje te imovine odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja (čl. 3. Ugovora). Istim ugovorom se tuženica kao davateljica uzdržavanja obvezala primatelja uzdržavanja doživotno uzdržavati na način što će skrbiti o kućnim poslovima i poslovima oko kuće, podmirivati sve troškove nužne za život i zdravlje primatelja uzdržavanja, ako ih on iz svoje imovine i primanja ne bi mogao sam podmiriti, u slučaju duge i teške bolesti ili invalidnosti primatelja uzdržavanja osigurati mu odgovarajuću njegu stručnih osoba, a po njegovoj smrti dostojno ga i o svom trošku sahraniti u skladu s mjesnim običajima i prilikama (čl. 4.). Tuženica i pokojni L.B. su 17. listopada 2014. sklopili Aneks Ugovoru o doživotnom uzdržavanju u kojem su ispravili čl. 2. toga Ugovora, odnosno izmijenili Ugovor u pogledu nekretnina u vlasništvu primatelja uzdržavanja koje će nakon njegove smrti prijeći u vlasništvo davateljice uzdržavanja, a koje su predmetom ovo postupka. Nije sporno ni da je tuženica po smrti davatelja uzdržavanja ishodila uknjižbu prava vlasništva na nekretninama naznačenim u Ugovoru i pripadajućem Aneksu. Na temelju rezultata dokaznog postupka utvrđeno je i da je 1. listopada 2014., dakle istog dana kada je zaključen sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju, primatelj uzdržavanja pregledan po stalnom sudskom vještaku psihijatrijske struke dr. D.B. (list 26-27 spisa), koji je nakon pregleda utvrdio da je primatelj uzdržavanja prisvjestan i uredno orijentiran te da, s psihijatrijske strane, nema zapreke da isti odlučuje o svojim pravima i interesima. Nije sporno ni da je u ostavinskom postupku vođenom iza smrti pokojnog L.B. ovdje tužiteljica osporila sastav ostavinske imovine smatrajući da u ostavinu trebaju ući i nekretnine koje su predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju, slijedom čega je ostavinski sud prekinuo ostavinski postupak iza pokojnog L.B. te nasljednicu M.S. uputio na pokretanje parnice protiv nasljednice N.S., radi utvrđenja da nekretnine naznačene u izreci ulaze u ostavinu pokojnog ostavitelja. 

 

7. Sporno je i valja utvrditi jesu li predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2014. i Aneks tome ugovoru od 17. listopada 2014. ništetni s obzirom na tužiteljičine navode da primatelj uzdržavanja, pokojni L.B., zbog bolesti i alkoholizma u vrijeme sklapanja ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje, kao i s obzirom na to da je tuženica kao davateljica uzdržavanja iskoristila lakomislenost i teško zdravstveno stanje svoga oca radi stjecanja nerazmjerne imovinske koristi. Podredno, sporno je i jesu li se stekli uvjeti za raskid toga ugovora zbog neispunjenja ugovorom preuzetih obveza od strane davateljice uzdržavanja.

 

8. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev, onaj usmjeren na utvrđenje ništetnosti spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, stav je ovoga suda da rezultati dokaznog postupka, napose činjenice utvrđene čitanjem isprava dostavljenih u spis te saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka, ne dovode do zaključka o osnovanosti tog tužbenog zahtjeva.

 

9. Naime, ugovor o doživotnom uzdržavanju, kako ga definira čl. 579. st. 1. ZOO, je ugovor kojim se jedna strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Radi se o strogo formalnom ugovoru koji da bi bio valjan mora u smislu odredbe čl. 580. st. 1. i 2. ZOO biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, pri čemu su sudac ili javni bilježnik kod ovjere ugovora dužni ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice. Predmetni ugovor u konkretnom slučaju udovoljava svim pretpostavkama iz citiranih zakonskih odredbi jer je sklopljen u pisanoj formi i potvrđen od strane javnog bilježnika.

 

9.1. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je dvostrani ugovor koji je, između ostalog, određen i obilježjima naplatnog te aleatornog pravnog posla. Ugovor je naplatan jer se obveza uzdržavanja preuzima zauzvrat prijenosu imovine. Ugovor je aleatoran jer se podrazumijeva neizvjesnost vremena kad će nastupiti smrt primatelja uzdržavanja (neizvjesnost trajanja, pa tako i vrijednosti uzdržavanja koje će davatelj dati primatelju) uz istovremenu izvjesnost glede imovine koju primatelj prinosi davatelju.

 

10. Nadalje, odredbom čl. 322. st. 1. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

10.1. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti tužiteljica, između ostalog, temelji na tvrdnji da je predmetni ugovor protivan prisilnim propisima, i to odredbi čl. 276. ZOO, s obzirom na navode da pokojni L.B. prilikom zaključenja ugovora nije imao poslovnu sposobnost za sklapanje toga ugovora jer nije bio sposoban za rasuđivanje i nije mogao shvatiti značenje svojih postupaka. Smatra i da je predmetni ugovor nemoralan jer je tuženica iskoristila lakomislenost i teško zdravstveno stanje svoga oca radi stjecanja nerazmjerne imovinske koristi.

 

11. Sposobnost, odnosno nesposobnost za rasuđivanje za slučaj spora, sud u pravilu utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, jer je za utvrđenje te činjenice potrebno stručno znanje iz medicinske struke, kojim sud ne raspolaže. U konkretnom slučaju, u tijeku postupka nije proveden dokaz psihijatrijskim vještačenjem jer je tužiteljica odustala od izvođenja toga dokaza, s obzirom na okolnost da je pokojni L. na dan zaključenja ugovora pregledan po vještaku psihijatru dr. D.B., čiji je nalaz dostavljen u spis.

 

12. Dr. D.B., koji je 1. listopada 2014. (na dan zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju) pregledao pokojnog L.B. na njegov zahtjev, u svom je nalazu i mišljenju naveo da je pokojni L. prisvjestan i uredno orijentiran, da podatke o sebi i okolini daje adekvatno, da se kontakt s istim lako uspostavlja i održava te da adekvatno odgovara na pitanja (koja je zbog nagluhosti potrebno glasnije postavljati). Istaknuo je i da je njegovo mišljenje sadržajno uredno, da je vedrog raspoloženja te da, s psihijatrijske strane, nema zapreke da isti odlučuje o svojim pravima i interesima.

 

12.1. Navedeni nalaz i mišljenje, doduše, nema dokaznu snagu sudskog vještačkog nalaza i mišljenja, jer nije izrađen po nalogu suda. Međutim, nedvojbeno je riječ o privatnoj ispravi, koju je valjalo uzeti u obzir te vrednovati i ocijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza. Slijedom navedenog, ovaj sud je dostavljeni nalaz i mišljenje prihvatio, smatrajući ga stručnim i objektivnim, uzimajući u obzir i to da ga stranke (pa ni tužiteljica) nisu osporile, a nije doveden u pitanje ni iskazima stranaka i svjedoka saslušanih u tijeku postupka.

 

13. Napose ovdje valja imati u vidu iskaz svjedokinje V.J.G., dugogodišnje obiteljske liječnice pokojnog L.B. (od 1998. do smještaja u ustanovu neposredno prije njegove smrti), iz kojeg proizlazi da pokojni L., po njenom sjećanju, nije imao zdravstvenih tegoba koje bi ga sprječavale ili mu otežavale rasuđivanje, osim što je u vrijeme vođenja brakorazvodne parnice imao epizodu uznemirenosti. Imenovana je svjedokinja još istaknula da osim tuženice, koja je dolazila kod nje kao pratnja ocu, nije upoznala ni jednog člana obitelji pokojnog L.. Kod L. je odlazila i u kućnu posjetu i tada bi u kući zatekla tuženicu. Fizičko stanje pokojnog L. nije bilo loše i mogao si je sam podgrijati hranu, napraviti krevet i nešto si pospremiti.

 

13.1. Sud je iskaz navedene svjedokinje prihvatio u cijelosti, cijeneći da je riječ o jedinom svjedoku koji, od saslušanih, ima stručno znanje iz medicinske struke, pa je mišljenje ovog suda da bi navedena svjedokinja kao dugogodišnja obiteljska liječnica pokojnog L. sigurno primijetila postojanje tegoba koje bi utjecale na njegovu sposobnost rasuđivanja. Osim toga, imenovana svjedokinja nije ni po čemu zainteresirana za ishod postupka, a iskazivala je jasno, nepristrano i nekontradiktorno.

 

14. Svjedokinja F.B., majka parničnih stranaka i bivša supruga pokojnog L.B. okolnosno saslušana, iskazivala je o problemima sa suprugom, njihovim teškim i poremećenim odnosima pa i fizičkim sukobima, što je  rezultiralo razvodom braka. Istaknula je kako je L. bio lošeg zdravstvenog stanja, da je bio invalid, nagluh na oba uha, a uslijed pada s trešnje 1983. pretrpio je potres mozga što je na njemu ostavilo traga. Osim toga, 1997. je dva mjeseca proveo na R. zbog alkoholizma. Smatra da se tuženica nije brinula o njemu, 2017. ga nije htjela odvesti doktoru, a poznato joj je i da je L. jedne prilike otišao u P. kako bi raskinuo sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju, ali nije našao odvjetnika. Preko unuke je tuženici poručio da ima obvezu prema njemu, nakon čega je tuženica tri tjedna provela kod njega, a potom se vratila u P.. Tuženica nije stanovala s ocem, već bi mu spremila jelo za osam dana, a L. se sam brinuo o sebi te je sam čistio i prao. Tuženica bi mu donosila „špežu“ (namirnice), a njegova mirovina bila je dovoljna za podmirenje računa. Po povratku iz bolnice bio je kod kuće dok tuženica nije našla smještaj, a u domu je proveo osam dana prije smrti. L. je od 2016. zaboravljao zatvoriti vodu i struju u stanu, a u dva navrata patronažna sestra nije mogla doći do njega jer je bio zaključan u kući.

 

14.1. Iz iskaza imenovane svjedokinje, posebno dijela u kojem je iskazivala o zdravstvenom stanju pokojnog L., ne proizlazi zaključak da bi duševno stanje pokojnog L. u vrijeme sklapanja ugovora s tuženicom bilo takvo da nije bio sposoban za rasuđivanje. Naime, imenovana svjedokinja iskazivala je o zdravstvenim tegobama pokojnog L., koje među strankama nisu ni sporne. Međutim, osim subjektivnog dojma da je tuženica „kriva“ za loše odnose u obitelji, svjedokinja nije predočila adekvatne dokaze koji bi uputili na zaključak o poslovnoj nesposobnosti primatelja uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora. Na to ne upućuje ni dio iskaza u kojem svjedokinja navodi da ju je pokojni L. tukao jer iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da su odnosi bivših supružnika u vrijeme koje je prethodilo sklapanju ugovora bili znatno narušeni, da su eskalirali do međusobnih fizičkih sukoba, a u konačnici i razvoda braka. Moguće da je navedena obiteljska situacija te loši odnosi sa suprugom i drugom kćeri (ovdje tužiteljicom) pokojnog L. potaknula na zaključenje spornog ugovora s tuženicom, međutim, to samo po sebi ne upućuje na zaključak da pokojni L. nije mogao vladati svojom voljom i shvatiti značenje svoga postupanja, kao ni da je lakomisleno pristupio sklapanju ugovora s tuženicom. Cijeneći iskaz imenovane svjedokinje, sud je uzeo u obzir i njenu pristranost, zainteresiranost za pozitivan ishod postupka na strani tužiteljice zbog narušenih odnosa s tuženicom, koju, između ostalog, krivi za razvod braka te poremećene odnose u obitelji. Međutim, u ovom postupku ne preispituje se tko je kriv za netrpeljivost i očito teško poremećene odnose, već isključivo valja utvrditi je li predmetni ugovor ništetan iz razloga navedenih u tužbi (te eventualno iz nekih drugih razloga, jer se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti), a podredno, je li tuženica kao davateljica uzdržavanja ispunjavala svoje zakonom preuzete obveze, i to ne s aspekta subjektivnog mišljenja tužiteljice i ostalih članova obitelji o načinu na koji se tuženica trebala brinuti o svom ocu, već s aspekta ispunjenja konkretnih obveza navedenih u čl. 4. Ugovora.

 

15. Iz iskaza svjedokinje D.S. tužiteljičine kćerke, u bitnom proizlazi da njen djed (primatelj uzdržavanja) nije bio psihički stabilna osoba jer je na R. liječen od alkoholizma, a bio je i agresivan prema baki. Smatra da su tuženica (njena teta) i njen sin A. lažno uvjerili djeda da je tužiteljica u dugovima i da će rasprodati njegovu imovinu, te da je sporni ugovor zaključen manipulacijom tuženice, koja se prethodno umiljavala djedu i ugađala mu, da bi se nakon sklapanja ugovora oglušila o svoje obveze. Smatra da se tuženica nije adekvatno brinula o svome ocu, jer je jedne zgode 2016. viđen na trgu s dvije štruce kruha i tom prilikom je, do dolaska kući za što mu je trebalo četiri sata, tri puta pao i pomokrio se, a na njegov poziv tuženica je odgovorila da ne može doći taj dan, već slijedeći.

 

16. O psihičkom stanju pokojnog L. i okolnostima oko sklapanja spornog ugovora u bitnom je istovjetno iskazivao i svjedok B.S., tužiteljičin suprug i otac svjedokinje D.S.. Navedeni svjedok također smatra da je pokojni L. bio izigran jer ga je tuženica uvjerila da je on (svjedok) izgubio svoje nasljedstvo, da je u dugovima te da će zajedno sa svojom suprugom (ovdje tužiteljicom) prodati L. imovinu. Smatra da se tuženica nije brinula o svome ocu, da ga je zanemarivala i ostavljala na konzervama, a poznato mu je i da je primatelj uzdržavanja htio raskinuti sporni ugovor. Pojasnio je da se N. u početku intenzivno brinula o ocu, da bi se potom (po sklapanju ugovora) njena briga prorijedila, te se zapitao kakva je to osoba koja se brine samo o jednom roditelju (ocu), a drugog (majku) skroz zanemaruje.

 

17. Iz iskaza svjedokinje M.S., tuženičine kćerke, u bitnom proizlazi da je njena majka vodila brigu o djedu (primatelju uzdržavanja), da je svakodnevno odlazila u K. ili tamo boravila kad je to bilo potrebno, donosila mu namirnice, vodila ga na liječničke preglede i pomagala mu u čemu god je trebalo. Ponekad je i svjedokinja odlazila kod djeda zamijeniti mamu i ističe da je djed bio dobro, da je normalno funkcionirao i kretao se, a da je tek pred kraj bio slabo pokretan. Njegovo psihičko stanje također je bilo dobro, bio je miroljubiv i veseo, iako je razvod braka na njemu ostavio traga. Nakon što je djed počeo živjeti samostalno, nakon razvoda, njena majka bi vikendom skuhala za cijeli tjedan i rasporedila porcije, vikendom bi boravila s djedom, a dolazila je kod njega i preko tjedna. U to doba djed je radio u vinogradu i bio je vitalan. Dok je majka bila na bolovanju odlazila je u K. svaki dan, a kada se djed razbolio jedno je vrijeme s njim i živjela. U periodu nakon razvoda braka teta (tužiteljica) i D. (saslušana kao svjedok) su došle živjeti u K. i potpuno su uznemirile djeda, tako da je mama uzela godišnji i s djedom otišla u toplice ne bi li se smirio. Smatra da je njen djed izbjegavao susrete s drugom kćerkom, ovdje tužiteljicom, jer je ona jako konfliktna, a narušeni obiteljski odnosi sežu daleko u prošlost i općenito je u obitelji između bake i djeda te tužiteljice postojao jedan nasilni odnos.

 

18. Cijeneći iskaze svjedoka D.S., B.S. te M.S. zasebno i zajedno, ovaj je sud utvrdio da su imenovani svjedoci u bitnom oprečno iskazivali. Naime, dok D. i B.S. (kao kćerka i suprug tužiteljice) smatraju da je tuženica manipulirala ocem i navela ga na sklapanje ugovora, uvjerivši ga da će tužiteljica i njen suprug rasprodati njegovu imovinu, zatim da se nije adekvatno brinula o svome ocu – primatelju uzdržavanja te da je on, pored navedenog, bio psihički labilna osoba („načet starošću i alkoholizmom“), tuženičina kćerka M.S. iskazuje da je primatelj uzdržavanja bio dobrog psihičkog stanja te da se njena majka adekvatno brinula o njemu, pomagala mu i vodila ga liječniku, dok tužiteljica nije sudjelovala u brizi o roditeljima. Ovdje valja ukazati da sud nije mogao zanemariti pristranost navedenih svjedoka, njihovu zainteresiranost za ishod ovog postupka, kao ni okolnost da su imenovani svjedoci iskazivali subjektivno, pod dojmom narušenih obiteljskih odnosa i pozicije njihovih bližnjih u tom odnosu. Međutim, kada se njihovi iskazi cijene u sklopu ostalih provedenih dokaza, valja primijetiti da je iskaz svjedokinje M.S., u dijelu u kojem iskazuje o psihičkom stanju svoga djeda (primatelja uzdržavanja) i brizi njezine majke (tuženice) o njemu u suglasju s ostalim provedenim dokazima, i to posebno s nalazom i mišljenjem dr. D.B. te nepristrane svjedokinje V.J.G. koja nije zainteresirana za ishod ovog postupka, a niti iz stanja spisa proizlazi da je u prijateljskim ili bliskim odnosima s tuženicom. Stoga, ovom sudu nisu uvjerljivi navodi D. i B.S. da je primatelj uzdržavanja sklopio sporni ugovor zbog lažnog uvjerenja nametnutog po tuženici da će tužiteljica i njen suprug rasprodati njegovu imovinu, jer navedeno ne proizlazi iz ni jednog drugog dokaza provedenog u tijeku postupka. Sud nije prihvatio ni navod svjedokinje D.S. da njen djed nije bio psihički stabilan jer je liječen od alkoholizma, s obzirom da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je na liječenju bio još 1997., dok je sporni ugovor s tuženicom sklopio 2014. Nadalje, epizoda koju spominju D. i B.S., da je pokojni L. na putu od dućana do kuće više puta pao i pomokrio se, ako se i dogodila, dogodila se u razdoblju nakon zaključenja ugovora (2016.) kada je L. zdravstveno stanje već bilo narušeno, stoga to ne upućuje na zaključak o njegovoj nesposobnosti za rasuđivanje, kao ni na zaključak o neadekvatnoj brizi za pokojnog L. od strane tuženice. Valja ukazati i da sud dijeli stav B.S. kada govori da odnosi u obitelji ne bi trebali završiti na opisani način i da bi se briga prema oba roditelja, bez obzira o eventualnom zaključenju ugovora s jednim od njih, trebala iskazivati jednako. Međutim, kao što je već navedeno, predmet ovog postupka nije odnos ni ponašanje tuženice prema njenoj majci, kao uostalom ni odnos tužiteljice prema ocu, već je u ovoj pravnoj stvari relevantno jedino ima li u predmetnom ugovoru elemenata ništetnosti i jesu li se stekli uvjeti za raskid ugovora.

 

19. Na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu proveden je i dokaz saslušanjem svjedoka M.R., D.J., M.P., N.K. i V.Ć..

 

20. Svjedokinja M.R. u svom je iskazu navela da je L. poznavala dok je radila u pošti do 2013. jer je često dolazio podizati novac. Primijetila je da se nakon nekog vremena promijenio i postao oštriji, arogantniji, nasrtljiv i nervozan, a 2015. je nasrnuo na nju dok je F.B. (njegovoj bivšoj supruzi) pomogla brati masline, optuživši ih da kradu. Nisu joj neposredno poznate njihove obiteljske prilike kao ni sklapanje spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a nije ni posebno komunicirala s L. jer je izbjegavala razgovor s njim. Tuženicu je u K. rijetko viđala, znala ju je vidjeti vikendom.

 

20.1. Sud iz iskaza navedene svjedokinje nije utvrdio pravno relevantne činjenice, smatrajući da ona nema neposrednih saznanja o duševnom stanju pokojnog L. u vrijeme zaključenja ugovora s tuženicom, niti su joj bile poznate druge okolnosti oko sklapanja predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Njen se iskaz u bitnom svodi na subjektivni dojam o L. teškoj naravi koja je spomenute zgode u masliniku dovela i do fizičkog nasilja. Međutim, uzimajući u obzir nalaz dr. B., iskaz svjedokinje V.J.G. te ostale provedene dokaze ovaj sud zaključuje da opisani događaj nije odraz njegove nesposobnosti za rasuđivanje, već rezultat očito i teško poremećenih odnosa pokojnog L. i njegove bivše supruge, koji nisu sporni, a u konačnici su i rezultirali razvodom braka.

 

21. Svjedok D.J. u svom je iskazu naveo da se bavi izradom i prodajom slušnih pomagala i da je osam do deset godina servisirao slušni aparat primatelja uzdržavanja, pokojnog L.. Tada je s njim razgovarao, a vezano za njegove potrebe u vezi slušnog aparata komunicirao je s tuženicom. O L. je imao dojam da je stariji čovjek umoran od života, ali priseban i lociran u vremenu i prostoru. Nisu mu bili poznati detalji o njihovim obiteljskim odnosima niti o uzdržavanju ili pomoći koju bi mu netko pružao. Pretpostavlja da se L. mogao brinuti o sebi, pilio je drva, vozio traktor pa smatra i da si je mogao napraviti i nešto za jelo.

 

21.1. Prilikom ocjene iskaza imenovanog svjedoka sud je uzeo u obzir da je riječ o nepristranom svjedoku nezainteresiranom za ishod postupka. Isti, međutim, nema neposrednih saznanja o predmetu spora, niti su mu bili poznati detalji o zdravstvenom stanju pokojnog L. i njegovim obiteljskim prilikama, stoga sud na temelju tog iskaza nije utvrdio pravno relevantne činjenice koje bi utjecale na odluku o osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva. Međutim, iz njegovog iskaza proizlazi tuženičina briga o pokojnom ocu, s obzirom na okolnost da je isključivo s njom komunicirao vezano za L. potrebe oko slušnog aparata.

 

22. Svjedokinja M.P., dugogodišnja prijateljica tuženice, u svom je iskazu potvrdila da se tuženica brinula o svome ocu, da mu je kuhala, kupala ga, šišala, prala mu rublje, odvela ga u toplice. Njen je otac bio vitalan i dobrog fizičkog stanja sve do približno četiri mjeseca prije smrti kada je postao lagano dementan i znao se „gubiti“. N. je shvatila da ga ne može ostavljati samoga te ga je iz tog razloga smjestila u dom, u kojem je ostao 7 dana (do smrti). Napominje da je N. vodila brigu i o majci, ali se majčin odnos prema njoj s vremenom promijenio. Na posljetku je s ocem, na njegov nagovor, zaključila sporni ugovor, iako se i prije sklapanja toga ugovora brinula o ocu. Naime, otac se zbog loših odnosa u obitelji, bojao da će N. ostati bez ičega. Svjedokinja N.K., prijateljica tuženice, u svom je iskazu također potvrdila da se tuženica brinula o svome ocu (primatelju uzdržavanja), noćila kod njega, vodila ga liječniku, a uslijed brige za oca zanemarila je i vlastitu obitelj, s obzirom da otac nije htio otići iz K.. Svjedokinja V.Ć., susjeda tuženice, u svom je iskazu navela da je tuženicu često viđala kada je odlazila ocu u K., da joj je govorila da ide ocu odnijeti lijekove ili ga vozi doktoru, a neko vrijeme je čak bila kod njega u K.. Nakon smrti primatelja uzdržavanja, svjedokinja je s tuženicom otišla u K. i vidjela u zamrzivaču hranu koju je tuženica ostavila ocu da si podgrije. Tužiničine roditelje nije osobno upoznala.

 

              22.1. Sud je iskaz navedenih svjedokinja ocijenio istinitim, smatrajući da one, iako u prijateljskim odnosima s tuženicom, nisu neposredno zainteresirane za ishod postupka. Navedene svjedokinje iskazivale su o onome što im je o predmetu bilo poznato, bilo zbog kazivanja tuženice, bilo neposrednim opažanjem, ne upuštajući se u ocjenu i analizu obiteljskih odnosa tuženice. Stoga je sud prihvatio njihove iskaze u dijelu u kojem su iskazivale o brizi tuženice o pokojnom ocu, s obzirom da o ostalim spornim pitanjima, napose psihičkom stanju primatelja uzdržavanja, nisu imale dovoljno saznanja. 

 

23. Konačno, u tijeku postupka proveden je i dokaz saslušanjem parničnih stranaka.

 

23.1. Tužiteljica u svome iskazu navodi kako je tuženica sve oko sklapanja predmetnog ugovora radila planski, na način da je oca prethodno uvjerila da su tužiteljica i njen suprug u dugovima i da će on morati prodati kuću kako bi platio njihove dugove, te ga je općenito „huškala“ protiv tužiteljice. Za sklapanje predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju tužiteljica je saznala 2016. Smatra da tuženica nije ispunjavala svoje obveze iz ugovora, s obzirom na to da se oko oca trudila dok nisu sklopili ugovor, a nakon sklapanja ugovora su između njih počele svađe. Tuženica se nije adekvatno brinula o ocu jer je on sam kuhao i prao si robu, a živio je u nehigijenskim uvjetima i pijan hodao po selu. Jednom prilikom kada je iščašio ruku, tuženica ga nije odvela doktoru. Tuženica je samo povremeno dolazila u K., vikendom bi znala i prespavati, ali ne u očevoj kući, već u vikendici. U razdoblju od sklapanja spornog ugovora 2014. pa do očeve smrti tužiteljica nije posjećivala oca, odnosno nije ulazila u njegovu kuću, ali je redovno posjećivala majku. U tom razdoblju nije posebno kontaktirala s ocem, samo bi ga pozdravila, a otac joj se jednom prilikom požalio da se njena sestra (tuženica) ne brine o njemu. Poznato joj je da je otac htio raskinuti sporni ugovor, ali to nije realizirao. Smatra da je ocu trebala 24satna njega koju mu tuženica nije pružila pa je otac oslabio, često je padao, a što je na njemu ostavilo i psihičke posljedice.

 

23.2. Tuženica je u svom iskazu osporila navode iz iskaza tužiteljice te je istaknula da se maksimalno brinula o svome ocu na način da je zapostavila svoju obitelj - muža, djecu i unuke. Cijela priča započela je 2013. u vezi legalizacije apartmana u K.. Kako otac nije htio legalizirati apartman, majka je zamolila tuženicu da ga nagovori, a u konačnici je predložila da ona (tuženica) financira legalizaciju apartmana i da joj taj apartman kasnije pripadne, uz njenu obvezu da se brine o roditeljima. Pritom je otac ponudio njenoj sestri (tužiteljici) da legalizira sjenik, međutim ona na to nije pristala. Jednom prilikom, nakon prethodnog dogovora, tuženica je pristupila u K. s javnom bilježnicom radi zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju prema kojem bi tuženici pripao apartman u K., a ona bi se obvezala brinuti o roditeljima do njihove smrti. Dakle, otac je htio njoj ostaviti apartman uz obvezu brige o roditeljima, a nakon njihove smrti bi, pored apartmana, tužiteljici i tuženici pripao svakoj svoj kat kuće te svakoj jedna parcela. Tom prilikom nije došlo do sklapanja ugovora jer su se sestra i majka tome usprotivile, što je oca jako uznemirilo. Nakon toga uslijedile su svađe i provokacije, a nastavno je njena majka tužila oca za podjelu bračne stečevine i isplatu. Zbog svega navedenog tuženica je sa svojim ocem, a na njegovo inzistiranje, zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju. Obveze iz tog ugovora ispunila je u cijelosti. Otac je u vrijeme sklapanja ugovora bio vitalan, radio je u polju, sadio krumpire, a tuženica bi mu kuhala i to na način da je u početku spremala hranu za cijeli tjedan, koju bi si on potom podgrijao. U početku je u K. dolazila vikendom, a kasnije sve češće, po potrebi i dva puta dnevno i iz tog razloga je u K. prijavila boravište. Otac je bio uredan, čist, lijepo je izgledao, a i kuća je bila čista i održavana. Otac je sam plaćao režije i hranu, na način da bi ona kupovala hranu, a otac bi joj nadoknađivao taj trošak. Njegovo zdravstveno stanje se pogoršalo u mjesec dana, dobio je upalu pluća, a imao je i drugih tegoba. Petnaest dana bio je u bolnici, a nakon povratka kući i nakon što je tuženica iskoristila godišnji, nije mogla cijeli dan brinuti o njemu. Želja joj je bila da tata umre doma i teško je donijela odluku o smještaju u dom, ali nije imala izbora. Čak je predložila ocu da se o njemu brinu ona i sestra, ali on sestru nije htio u blizini. Njen otac je u konačnici u domu bio osam dana, nakon čega je umro. Točno je da je otac bio liječeni alkoholičar, ali dobrovoljno se liječio prije 26 godina i nakon toga nije pio. Osim toga, bio je nagluh. Tuženica je stalno bila uz njega te se o njemu brinula i prije sklapanja predmetnog ugovora na način da mu je kuhala, po potrebi ga kupala i činila sve što je bilo potrebno. U K. je znala prespavati i boraviti vikendom od petka do ponedjeljka i tada bi spavala u apartmanu koji je od očeve kuće udaljen 5-6 metara. Kasnije, kada je ocu bilo loše, spavala je s njim u krevetu. Nije angažirala treće osobe oko brige o ocu jer to nije bilo potrebno. Nije joj poznato da je otac htio raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju.

 

23.3. Iskazi tužiteljice i tuženice su, u pogledu činjenica pravno relevantnih za ovaj spor, dijametralno suprotni, što je i očekivano s obzirom na njihove navode iznijete u prethodnom tijeku postupka. Parnične stranke su u svojim iskazima iznijele svoje viđenje i subjektivne stavove o obiteljskim odnosima, krivnji za narušenost tih odnosa koju si međusobno nameću te brizi tuženice o svome ocu, za koju tužiteljica smatra da nije bila adekvatna i u skladu s ugovornim obvezama, a što tuženica opovrgava. Međutim, sagledavajući njihove iskaze u sklopu ostalih provedenih dokaza, valja ukazati da ovaj sud iz iskaza tužiteljice nije utvrdio da bi pokojni L. u vrijeme zaključenja ugovora bio nesposoban za rasuđivanje, a kako je to već ranije obrazloženo, sudu nije uvjerljiv ni navod da je pokojni L. kao primatelj uzdržavanja sklopio ugovor zbog manipulativnog postupanja tuženice i njenog lažnog uvjeravanja da će tužiteljica i njen suprug rasprodati očevu imovinu. Također, izražavajući stav o neadekvatnoj brizi svoje sestre (tuženice) o ocu, tužiteljica prethodno iskazuje da u spornom razdoblju od sklapanja ugovora (2014.) pa do očeve smrti (2017.) nije kontaktirala s ocem niti ulazila u njegovu kuću, da bi potom navela da joj se otac požalio da se tuženica o njemu ne brine. Takav navod sudu nije uvjerljiv. Naime, očito je da su odnosi tužiteljice i njenog oca bili znatno narušeni, pri čemu tužiteljica sama priznaje da nisu ni razgovarali. Stav je ovoga suda da se u takvoj situaciji njen otac sigurno ne bi obratio tužiteljici (s kojom nije htio imati nikakve kontakte) kako bi joj se požalio da njena sestra ne ispunjava svoje obveze iz ugovora.

 

24. Slijedom svega navedenog, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj je sud utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem zahtjeva utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora nije osnovan. Iz rezultata dokaznog postupka, što je kroz ocjenu pojedinih dokaza detaljno obrazloženo, ne proizlazi da pokojni L.B. (primatelj uzdržavanja) u vrijeme zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju s tuženicom nije bio sposoban za rasuđivanje i sposoban shvatiti značenje svoga postupanja. Naprotiv, ovaj je sud po provedenom postupku stekao uvjerenje da je pokojni L. prilikom sklapanja toga ugovora bio svjestan prava i obveza koje iz tog ugovora proizlaze te da je navedeni ugovor odraz njegove ozbiljne i slobodne volje (čl. 249. st. 3. ZOO). Naime, on je dobrovoljno pristupio psihijatrijskom pregledu kako bi otklonio nastavne možebitne sumnje u njegovu sposobnost za rasuđivanje, a specijalist psihijatar je, nakon njegova pregleda, utvrdio da kod istog ne postoje zapreke za sklapanje predmetnog ugovora. S druge strane, dokazi predloženi po tužiteljici nisu kod ovoga suda pobudili sumnju u točnost i ispravnost psihijatrijskog nalaza i mišljenja, odnosno sumnju u sposobnost za rasuđivanje primatelja uzdržavanja. Slijedom navedenog, utvrđeno je da predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije protivan prisilnim propisima, i to odredbi čl. 276. ZOO.

 

25. Također, u tijeku postupka nije utvrđeno da bi predmetni ugovor bio protivan moralu društva te da je tuženica iskoristila teško zdravstveno stanje ili lakomislenost primatelja uzdržavanja radi stjecanja nerazmjerne imovinske koristi. Stav je ovoga suda da je protivno moralu društva te načelu savjesnosti i poštenja kada davatelj uzdržavanja sklapa ugovor o doživotnom uzdržavanju znajući da je zdravstveno stanje primatelja uzdržavanja takvo da je krajnja, očekivana i poznata posljedica njegova zdravstvenog stanja smrt kao izvjesna činjenica koja će po redovitom tijeku stvari nastupiti kroz relativno kratko vrijeme. Međutim, u ovom predmetu to nije slučaj. Naime, nije sporno da je pokojni L. imao određenih zdravstvenih tegoba, sli riječ je o tegobama s kojima je on dugo godina živio i funkcionirao, primjereno njegovoj životnoj dobi. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora primatelj uzdržavanja bio vitalan i dobrog fizičkog stanja, što potvrđuju čak i svjedoci predloženi po tužiteljici (primjerice D. i B.S. navode da je primatelj uzdržavanja bio dobrog fizičkog stanja i da se mogao brinuti o sebi, a upiru na njegovu psihičku labilnost koju ovaj sud nije utvrdio). Slijedom navedenog, zdravstvene tegobe primatelja uzdržavanja, koje su nedvojbeno bile poznate i tuženici, ne dovode do automatskog zaključka o iskorištavanju njegovog zdravstvenog stanja radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi. Osim toga, od sklapanja spornog ugovora pa do smrti primatelja uzdržavanja proteklo je gotovo tri godine, pa kako tužiteljica nije dokazala da je tuženica taj ugovor sklopila u namjeri iskorištavanja teškog zdravstvenog stanja svoga oca, nema govora o stjecanju nerazmjerne imovinske koristi. Osim toga, kod aleatornog ugovora nije odlučno to je li netko iz tog ugovora dobio više nego je dao, odnosno postoji li nesrazmjer u davanju primatelja uzdržavanja u odnosu na vrijednost nekretnina i protučinidbe odnosno pruženih usluga tuženice kao davateljice uzdržavanja. Pravna valjanost ugovora dovodi se u pitanje tek ako je riječ o iskorištavanju tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi, o čemu se, prema ocjeni ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi.

 

26. Slijedom svega iznesenog, glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2014. i Aneksa tome Ugovoru od 17. listopada 2014., odbijen je kao neosnovan.

 

27. S obzirom da je sud utvrdio da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, valjalo je preispitati osnovanost eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, onog uperenog na raskid spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju (čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP).

 

28. Odredbom čl. 583. st. 3. ZOO propisano je da svaka strana može zahtijevati raskid ugovora (o doživotnom uzdržavanju) ako druga strana ne ispunjava  svoje obveze.

 

29. Tužiteljica osnovanost zahtjeva za raskid ugovora temelji na tvrdnji da tuženica kao davateljica uzdržavanja nije ispunjavala ugovorom preuzetu obvezu uzdržavanja svoga oca. 

 

30. Pritom, za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva za raskid spornog ugovora, nije odlučno subjektivno mišljenje tužiteljice i ostalih članova njene obitelji o načinu na koji se tuženica trebala brinuti o svom ocu (primatelju uzdržavanja), pa čak ni eventualno subjektivno nezadovoljstvo primatelja uzdržavanja. Naprotiv, potrebno je utvrditi je li tuženica kao davateljica uzdržavanja ispunila svoju obvezu uzdržavanja, onako kako je ona definiranu u ugovoru.

 

31. Odredbom čl. 4. spornog Ugovora tuženica kao davateljica uzdržavanja obvezala se primatelja uzdržavanja doživotno uzdržavati na način što će skrbiti o kućnim poslovima i poslovima oko kuće, podmirivati sve njegove troškove nužne za život i zdravlje primatelja uzdržavanja, ako ih on iz svoje imovine i primanja ne bi mogao sam podmiriti, u slučaju duge i teške bolesti ili invalidnosti primatelja uzdržavanja osigurati mu odgovarajuću njegu stručnih osoba, a po njegovoj smrti dostojno ga i o svom trošku sahraniti u skladu s mjesnim običajima i prilikama.

 

32. Iz rezultata dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženica izvršavala svoje ugovorne obveze, odnosno da je svoju obvezu uzdržavanja ispunjavala u skladu s odredbom čl. 4. Ugovora. Naime, u tijeku postupka nedvojbeno je utvrđeno da se tuženica brinula o svom ocu, o čemu najbolje svjedoči činjenica da očeva obiteljska liječnica (svjedokinja V.J.G.) nije upoznala ni jednog drugog člana obitelji primatelja uzdržavanja osim ovdje tuženice, koja je jedina oca vodila doktoru, odlazila s njim na preglede, a bila je prisutna i prilikom kućne posjete obiteljske liječnice. Također, svjedok D.J. jedino je s N. (tuženicom) komunicirao vezano za potrebe slušnog aparata primatelja uzdržavanja. Iz iskaza tuženice, a i drugih saslušanih svjedoka, sud je utvrdio da se tuženičina briga o ocu svodila na to da mu je kuhala, donosila lijekove i općenito brinula o njegovom zdravlju, kupovala namirnice, vodila ga liječniku, čistila mu.

 

32.1. Tužiteljica i članovi njene uže obitelji u tijeku postupka u više su navrata isticali da je tuženica ocu dolazila samo vikendom, da nije spavala kod oca već u drugom objektu, da mu nije redovno kuhala, a da je on sam čistio i kupovao namirnice. U vezi s navedenim valja prvenstveno ukazati da stranke ugovora o doživotnom uzdržavanju nisu ugovorile zajednicu života, stoga okolnost što je tuženica živjela u P., a otac u K., kao i okolnost što je tuženica kad bi vikendom došla kod oca prespavala u drugom susjednom objektu, ne ukazuje na njeno neispunjenje ugovornih obveza. Primatelj uzdržavanja je u vrijeme zaključenja ugovora znao gdje tuženica živi i koliko često je u mogućnosti dolaziti, pa sud smatra da bi stranke ugovorile zajednicu života da su to htjele. Također, tuženica i sama navodi da je u početku ocu spremala hranu za cijeli tjedan koju si je on potom podgrijao. Međutim, kako je utvrđeno da je primatelj uzdržavanja bio vitalan i da je bez poteškoća mogao podgrijati hranu i pospremiti kuću (to proizlazi iz iskaza njegove obiteljske liječnice i drugih svjedoka), sud u takvom postupanju tuženice nije našao elemenata za raskid ugovora. Za raskid ugovora nisu odlučni ni navodi da je pokojni L. sam kupovao namirnice jer, s obzirom da je živio sam, životno je i logično da je na taj način ispunjavao svoje određene dnevne potrebe. Stav je ovoga suda da sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju ne prestaje obveza primatelja uzdržavanja da brine o sebi i svojim osobnim potrebama, onoliko koliko je u mogućnosti. Sud ne vidi ništa sporno u tome što je primatelj uzdržavanja povremeno prošetao do trgovine, kupio namirnice, podgrijao si hranu, samostalno se kupao dok je bio u mogućnosti i obavljao lakše kućanske poslove, jer se na taj način održava životna vitalnost. S druge strane, stav je ovoga suda da skrb koja je od strane tuženice pružena primatelju uzdržavanja, odgovara onome što je među strankama ugovoreno, jer tako proizlazi iz rezultata dokazno. Valja reći i da sud nije prihvatio navode tužiteljice i članova njene uže obitelji o neodržavanju kućanstva primatelja uzdržavanja, jer kako i sami iskazuju, oni od sklapanja spornog ugovora s primateljem uzdržavanja nisu imali posebnih kontakata, niti su ulazili u njegovu kuću. Osim toga, iz iskaza obiteljske liječnice primatelja uzdržavanja V.J.G., koja je kod njega dolazila u kućne posjete, proizlazi da je kuća bila normalno održavana. 

 

32.2. Također, okolnost što je davateljica uzdržavanja oca smjestila u dom, ne ukazuje na neispunjenje ugovorne obveze. Naime, ugovorom nije isključena mogućnost smještaja u dom, štoviše, davateljica uzdržavanja se obvezala primatelju uzdržavanja u slučaju bolesti ili invalidnosti osigurati odgovarajuću njegu stručnih osoba, a upravo takva njega se pruža u ustanovama doma za starije. Pritom, sud vjeruje tuženici kada kaže da je teško donijela odluku o smještaju u dom te da joj je želja bila da otac umre kod kuće, ali istovremeno prihvaća i njen navod da nije imala izbora jer, s obzirom da je bila zaposlena, ocu nije mogla pružiti cjelodnevnu skrb koja mu je pred kraj života zbog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja bila potrebna, a nije našla osobu koja bi joj pomogla brinuti o ocu.

 

32.3. Navodi tužiteljice da je otac htio raskinuti ugovor jer nije bio zadovoljan, ali nije uspio naći odvjetnika, ovom sudu nisu uvjerljivi. Međutim, kako je već navedeno, subjektivno nezadovoljstvo jedne ugovorene stranke ugovora o doživotnom uzdržavanju nije razlog za raskid u smislu odredbe čl. 583. st. 3. ZOO, već je potrebno ispunjenje objektivnih okolnosti neispunjenja preuzetih obveza bez krivnje suprotne strane, a što ovdje nije utvrđeno.

 

33. Slijedom navedenog, kako nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 583. st. 3. ZOO, odbijen je i podredni (kumulirani) tužbeni zahtjev.

 

34. Tuženica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj je tužiteljica na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužna naknaditi troškove postupka, dok tužiteljici, primjenom iste zakonske odredbe, ne pripada pravo na trošak.

 

34.1.Tuženici pripada iznos od po 1.250,00 kuna za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8.1. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje: Tarifa) te za zastupanje na ročištima 11. ožujka 2020., 13. svibnja 2020., 1. srpnja 2020., 3. svibnja 2021. i 1. srpnja 2021. (Tbr. 9.1. i Tbr. 42. Tarife), ukupno 7.500,00 kuna.

 

35. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Puli 30. srpnja 2021.

 

        Sutkinja

                                                                                               Izabela Barbić                                                               

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku, uz sudsku pristojbu za presudu

2. Tuženici po punomoćniku