Poslovni broj: 7 Pž-700/2021-2

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 7 Pž-700/2021-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja F. T. d.o.o., OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik A. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika N. P. d.o.o., OIB ..., P., kojeg zastupa punomoćnica A. B. D., odvjetnica u P., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4289/18 od 16. studenog 2020., 30. srpnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4289/18 od 16. studenog 2020. u točkama I. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. M. iz K. poslovni broj Ovrv-831/18 od 19. studenog 2018. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 20.700,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate i da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 696,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. studenog 2018. do isplate (točka I. izreke). Ukinut je platni nalog u dijelu kojim se tuženiku nalaže platiti tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 43,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 37,50 kn te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. studenog 2020. do isplate (točka III. izreke).

 

2. Žalbu kojom pobija prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga je podnio tuženik. U žalbi navodi da je pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno jer je nejasno zbog čega je prvostupanjski sud prilikom ocjenjivanja vjerodostojnosti iskaza svjedoka, osobito iskaza zakonskog zastupnika tužitelja M. L., utvrdio da se tuženik obvezao platiti preuzetu robu. Ukazuje da je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 101. Zakona o obveznim odnosima kojom je reguliran institut pristupa dugu, pored činjenice da svjedok M. L. nije govorio o pristupanju obvezi pored dužnika, već o preuzimanju duga od strane tuženika, slijedom čega je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 96. ZOO-a. Smatra da u ovom predmetu nije dokazano da je tuženik preuzeo dug od trgovačkog društva N. F. d.o.o. jer nije priložen nikakav ugovor niti pisana korespondencija između tih trgovačkih društava, već je direktor dužnika jasno naveo da nikakvog preuzimanja nije bilo i da je M. L. samoinicijativno i bez ičijeg odobrenja prefakturirao račune na tuženika. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelja obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Žalitelj ne navodi u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu pa se u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku uzima da je pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu – točkama I. i III. izreke. Pobijana presuda je, stoga, ispitana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava te vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

 

6. Žalbenim navodima kojima ukazuje da je tužiteljev zakonski zastupnik bez ikakvog odobrenja prefakturirao račune na tuženika i kojima iznosi svoju ocjenu dokaza, tuženik zapravo osporava pobijanu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, tužbeni zahtjev u ovom predmetu se odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kn (spor male vrijednosti) pa se presuda kojom se završava takav spor može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Zbog toga ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu spora.

 

7. Pri donošenju pobijane presude i provođenju prvostupanjskog postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa tako niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi. Izreka presude je jasna i razumljiva, dok presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju s izrekom presude, provedenim dokazima niti samim sobom.

 

8. Predmet ovoga spora je zahtjev za isplatu iznosa od 20.700,00 kn koji tužitelj potražuje od tuženika na ime cijene za isporučenu robu (mandarine).

 

9. U ovoj fazi postupka je ostalo sporno je li prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik pristupio dugu društva N. F. d.o.o. prema ovdje tužitelju ili je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo zaključiti da je na strani tuženika došlo do preuzimanja duga. Premda prvostupanjski sud na nekoliko mjesta u obrazloženju presude navodi da je tuženik preuzeo dug, iz obrazloženja pobijane presude i materijalnog prava na koje se prvostupanjski sud pozvao jasno proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju činjeničnih utvrđenja zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do pristupanja dugu. Stoga je radi ocjene osnovanosti žalbenih navoda kojima žalitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari valjalo poći od odredbe čl. 96. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) i čl. 101. ZOO-a, na koji se prvostupanjski sud pozvao. Naime, odredbom čl. 96. ZOO-a je propisano da se dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik (st. 1.), s time da se smatra da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimatelja, koje je ovaj učinio u svoje ime (st. 3.). Ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja sve dok vjerovnik ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, ili odbije dati pristanak (st. 5.). S druge strane, odredbom čl. 101. ZOO-a je propisano da se ugovorom sklopljenim između vjerovnika i trećeg, treći obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku i na temelju tog ugovora stupa u obvezu pored dužnika.

 

10. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljev zakonski zastupnik M. L. u sporazumu s P. B., zakonskim zastupnikom tuženika, dogovorio da tužitelj račune za robu isporučenu kupcu N. F. d.o.o. prefakturira na ovdje tuženika koji će platiti predmetne račune jer je kupac robe u blokadi, odnosno u stečaju, slijedom čega je pravilno zaključio da je takvim sporazumom tuženik pristupio dugu društva N. F. d.o.o. prema tužitelju i slijedom toga da je dužan platiti tužitelju iznos od 20.700,00 kn. Naime, iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženikov zakonski zastupnik očitovao u ime i za račun tuženika volju na način da je obvezao to društvo na ispunjenje tražbine dužnika N. F. d.o.o., pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je na temelju odredbe čl. 101. ZOO-a tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 20.700,00 kn na ime cijene za mandarine jer je učinjenim očitovanjem volje stupio u obvezu pored dužnika.

 

11. Neosnovano žalitelj navodi da bi se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o preuzimanju duga koji je reguliran odredbom čl. 96. ZOO-a kao trojni ugovor jer je za njegov nastanak potrebno očitovanje volje dužnika, vjerovnika i preuzimatelja duga. Neovisno o tome što je P. B. u trenutku očitovanja volje prema vjerovniku bio zakonski zastupnik tuženika kao treće osobe i društva N. F. d.o.o. kao dužnika, u konkretnom slučaju iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda ne proizlazi da bi P. B. učinio takvo očitovanje volje iz kojeg bi se nedvojbeno dalo zaključiti da stari dužnik ispada iz obveznopravnog odnosa s tužiteljem, a da novim dužnikom postaje ovdje tužitelj kao preuzimatelj duga. Osim toga, za takav trojni ugovor bi P. B. trebao ishoditi posebnu suglasnost u smislu odredbe čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11,

68/13 i 110/15; dalje: ZTD), a u vezi s odredbom čl. 41. toga Zakona, jer bi se radilo o ugovoru koji P. B. sklopa sam sa sobom, a takve suglasnosti nedvojbeno nije bilo.

 

12. Tuženikovi žalbeni navodi kojima ukazuje da o postojanju sporazuma o pristupanju dugu ne postoje pisane isprave niti pisani ugovor nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke u ovoj pravnoj stvari. Ugovor o pristupanju dugu (na ime cijene za kupnju mandarine) je neformalan ugovor za koji zakon ne propisuje da mora biti sklopljen u pisanom obliku, slijedom čega se postojanje takvog ugovora ne mora dokazivati isključivo ispravama, već se može dokazivati i drugim dokaznim sredstvima, u konkretnom slučaju iskazima svjedoka i saslušanjem stranaka, a koja su adekvatna za utvrđivanje odlučne činjenice.

 

13. Na dosuđeni iznos glavnice prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate (čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a), čiji tijek žalitelj nije osporavao.

 

14. Odluka o troškovima postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a žalitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost tog dijela pobijane presude.

 

15. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Zagreb, 30. srpnja 2021.

 

Sudac

Ružica Omazić, v.r.