Broj: Kž 213/2014

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene A. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje u tekstu: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbi optužene J. J. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 13. veljače 2014. broj K-18/13., u sjednici održanoj 28. kolovoza 2018.,

r i j e š i o   j e

I.              U povodu žalbe optužene J. J., a po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda u cijelosti i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II.              Uslijed odluke pod I., žalba optužene J. J. je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Dubrovniku proglasio je pod točkom 1. presude krivom optuženu A. B. da je počinila kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. i 3. KZ/97. te je na temelju istog zakonskog propisa uz odredbe o ublažavanju iz članka 49. stavka 1. točke 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.) osuđena na kaznu zatvora od deset mjeseci nakon čega joj je uz primjenu odredaba iz članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora od deset mjeseci neće izvršiti ako optuženica u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Optužena J. J. je pod točkom 1. pobijane presude proglašena krivom da je počinila kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti u poticanju iz članka 337. st. 4. u vezi stavka 1. i 3. te članka 37. KZ/97. te joj je na temelju tih odredbi uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od deset mjeseci. Pod točkom 2. presude proglašena je krivom zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 1. KZ/11. te joj je uz primjenu tih odredbi i odredbi o ublažavanju iz članka 49. stavka 1. točke 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od četiri mjeseca nakon čega je primjenom odredbi iz članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 455. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. – dalje u tekstu: ZKP/08.) osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine. Potom joj je na temelju članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora od jedne godine neće izvršiti ako optuženica u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo i ako u roku od šest mjeseci oštećenoj N. B. plati protupravno stečenu imovinsku korist u iznosu od 19.070,76 kn i iznos od 5.038,59 USD što je u kunskoj protuvrijednosti 28.289,40 kn.

Dalje je, na temelju članka 148. stavka 1. i 3. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1., 6., 7. i 8. ZKP/08., optuženicama naloženo podmirenje troškova kaznenog postupka, i to solidarno nužnih izdataka oštećenice te nagrade i nužnih izdataka njezinog opunomoćenika u ukupnom iznosu od 5.843,00 kn, a optuženoj A. B. i nagrade i nužnih izdataka njezine braniteljice po službenoj dužnosti, dok je paušalna svota za svaku od optuženica određena u iznosu od po 1.000,00 kn. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. ZKP/08. oštećenoj N. B. dosuđen je imovinsko pravni zahtjev u cijelosti te su optužena A. B. i optužena J. J. obvezane solidarno isplatiti oštećenici iznos od 19.070,76 kn i iznos od 5.038,59 USD (u kunskoj protuvrijednosti 28.289,40 kn), u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Protiv presude, samo u odnosu na kazneno djelo iz točke 2., žalbu je pravodobno podnijela optužena J. J., putem odvjetnika D. P. u kojoj nisu naznačeni žalbeni razlozi, ali iz sadržaja proizlazi da je žalba podnesena zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže u pobijanom dijelu ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak

Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku je podnijelo odgovor na žalbu u kojem se predlaže žalbu optužene J. J. odbiti.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08., nakon dužnog razgledanja vratio je spise sudu na daljnji postupak, podneskom od 17. travnja 2014. broj KŽ-DO-488/14.

Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12. 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.-17), Vrhovni sud Republike Hrvatske je našao da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. iz stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je žalba optužene J. J. bespredmetna.

Budući da su razlozi zbog kojih je donesena ova odluka u korist optužene J. J. djelomice (i to u pogledu proturječja pobijane presude u odnosu na visinu pribavljene imovinske koristi u točki 1. te dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva) od koristi i za optuženu A. B. koja nije podnijela žalbu, valjalo je na temelju članka 479. ZKP/08. po službenoj dužnosti presudu ukinuti i u odnosu na optuženu A. B.

Ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti uočena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer je izreka presude u više elemenata proturječna sebi, a u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama,

Naime, izreka presude, odnosno činjenični opisi kaznenih djela u točki 1. i točki 2. presude su međusobno proturječni u pogledu visine pribavljene imovinske koristi za optuženu J. J. jer izračunom iznosa u točki 1. činjeničnog opisa proizlazi da je optužena J. J. stekla protupravnu imovinsku korist od ukupno 87.981,79 kn, odnosno 38.145,53 kn i 56.432,26 kn (što je protuvrijednost 10.077,19 USD) umanjeno 6.596,00 kn pogrebnih troškova, dok se u točki 2. navodi da je ista „u iznosima 36.945,00 HRK i 9.889,00 USD, koja je sredstva uvećana za obračunatu kamatu uzela za sebe, kao pod točkom 1.“ što iznosi 94.577,79 kn (38.145,53 kn i 10.077,19 USD). Dakle, u točki 1. je navedeno da je optuženoj J. J. neosnovano isplaćeno 87.981,79 kn, a u točki 2. je spomenuto da je kaznenim djelom opisanim u točki 1. stekla imovinsku korist od 94.577,79 kn.

Pored toga, točkom 1. činjeničnog opisa izreke je utvrđeno da je optužena A. B. neosnovano isplatila optuženoj J. J. iznos od 87.981,79 kn (iznos ukupne isplate umanjen za pogrebne troškove), dok joj je odlukom o imovinskopravnom zahtjevu naloženo plaćanje polovice iznosa od 94.674,50 kn (dakle, polovice ukupno isplaćenog iznosa optuženoj J. J. bez umanjenja za iznos pogrebnih troškova), a sud u obrazloženju nije ponudio razloge zbog kojih odluka o imovinskopravnom zahtjevu ne korespondira s činjeničnim opisom.

U odnosu na ovu nejasnoću u izreci presude postoji razlog beneficium cohaesionis za optuženu A. B., odnosno osnova za ukidanje presude i u odnosu na ovu optuženicu jer je ona toč. 1. proglašena krivom da je nezakonito isplatila iznos iz kojeg su izostavljeni pogrebni troškovi (ukupno 87.981,79 kn), a u imovinskopravnom zahtjevu je odlučeno da je dužna platiti polovicu od 94.720,32 kn, odnosno polovicu iznosa iz kojeg nisu izostavljeni pogrebni troškovi.

Daljnja nejasnoća postoji u navodu izreke da se jedinstvena kazna zatvora prema optuženoj J. J. neće izvršiti ako ista „u roku od 6 (šest) mjeseci plati protupravno stečenu imovinsku korist u iznosu od 19.070,76 kn i iznos od 5.038,59 USD (u kunskoj protuvrijednosti 28.289,40 kn) oštećenici N. B.“ jer prvi dio citata sugerira da bi se radilo o oduzimanju imovinske koristi. Nadalje, obveza plaćanja iznosa od 19.070,76 kn i 5.038,59 USD (protuvrijednost od 28.289,40 kn) u okviru sankcije izrečene optuženoj J. J. je u proturječnosti s odlukom o imovinskopravnom zahtjevu kojom je na temelju članka 158. stavka 1. i 2. ZKP/08. određeno da su optužene A. B. i J. J. dužne solidarno isplatiti taj isti iznos. Naime, posebna obveza iz članka 62. stavka 1. točke 1. u vezi 56. stavka 1. i 4. KZ/11. (odnosno obveza uvjetno osuđene osobe iz članka 68. KZ/97. koji je važio u vrijeme počinjenja djela) mora biti obuhvaćena imovinskopravnim zahtjevom.

Pored toga, presuda nema obrazloženja subjektivnog elementa, čime u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama (članak 459. stavak 5 ZKP/08.) te je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Zbog navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka pobijana presuda se ne može ispitati.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti navedene bitne povrede, provesti će do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge koje će kritički analizirati i svestrano ocijeniti, kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnom odnosu te na taj način potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje na koje će ispravno primijeniti odredbe zakona, a potom donijeti novu na zakonu osnovanu presudu koju će i valjano obrazložiti.

Prilikom donošenja odluke o kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo koje se optuženoj J. J. stavlja na teret pod točkom 2. optužnice, posebno subjektivnog elementa kod optuženice, dakle njezine namjere prilikom poduzimanja radnji koje joj se stavljaju na teret, sud će voditi računa o slijedu događaja nakon smrti njezinog oca na koji upućuju dokazi te da kod kaznenog djela prijevare iz članka 236. KZ/11. dovođenje u zabludu mora prethoditi pribavljanju imovinske koristi.

Također će u ponovljenom postupku voditi računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava s obzirom da su u odnosu na optuženu A. B. prilikom izricanja sankcije primijenjena dva Kaznena zakona (KZ/97. i KZ/11.), a u slučaju ponovnog utvrđenja kaznene odgovornosti potrebno je osvrnuti se na pitanje pravnog kontinuiteta između ova dva kaznena zakona i pitanja primjene blažeg od njih, o čemu sud ništa nije rekao u pobijanoj odluci. Pored toga, sud će obratiti pažnju na korištenje zakonske terminologije i naznačivanja relevantnih pravnih osnova za svaki segment svoje odluke.

Sud je također dužan voditi računa da državni odvjetnik protiv ove presude nije podnosio žalbu i da u odnosu na činjenični opis iz točke 2. optužnice postoji zabrana reformatio in peius.

Dakle, prvostupanjski sud je počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. ZKP/08., zbog čega je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., u povodu žalbe optužene J. J., valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u cijelosti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 28. kolovoza 2018.