Broj: Kr 33/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. O., zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 3. u svezi s čl. 229. st. 1. toč. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 23. veljače 2017. godine, broj K-335/2013-59 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 4. rujna 2017. godine, broj Kž-91/2017-3, u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2018. godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog A. O. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 23. veljače 2017. godine, broj K-335/2013-59 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 4. rujna 2017. godine, broj Kž-91/2017-3 osuđen je A. O. što je počinio kazneno djelo iz čl. 229. st. 3. u svezi s čl. 229. st. 1. toč. 1. i dr. KZ/11. te je uz primjenu odredbi za kaznena djela u stjecaju iz čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Protiv ove presude zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osobno osuđeni A. O.. Zahtjev podnosi iz razloga naznačenih u čl. 517. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) i to zbog povrede odredbe čl. 3. st. 2. KZ/11., tvrdeći da u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. prvostupanjske presude nije primijenjen najblaži zakon, povrede čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08. tvrdeći da postupak nije vođen po zahtjevu ovlaštenog tužitelja i povrede čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08. tvrdeći da su prvostupanjske rasprave održavane bez osobe čija nazočnost je nužna. Također osporava i činjenično utvrđenje iz točke 2. pobijane prvostupajske presude da bi to kazneno djelo počinio „neutvrđenog datuma“. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ovaj izvanredni pravni lijek usvoji i ukine obje presude.

Državno odvjetništvo u svome odgovoru na podneseni zahtjev, u smislu čl. 518. st. 4. ZKP/08., predložilo je da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zatvorenika A. O. odbije kao neosnovan.

Zahtjev nije osnovan.

U odnosu na tvrdnju osuđenog O. za kazneno djelo iz točke 1. prvostupanjske presude da nije primijenjen najblaži zakon za istaći je da ovu povredu osuđeni prepoznaje u odnosu vrijednost pribavljene imovinske koristi koja je manja od 2.000,00 kuna, zbog čega smatra da bi ovlašteni tužitelj u ovom postupku trebao biti privatni tužitelj, jer imovina koju je otuđio nije državna imovina, za istaći je Kazneni zakon mijenjan u više navrata. Međutim, podnositelj zahtjeva je osuđen u odnosu na ovo kazneno djelo da je provaljivanjem došao do i oduzeo tuđe pokretne stvari čija je vrijednost 400,00 odnosno 200,00 kuna. Tekst zakona, kako u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno tako i sve izmjene do dana suđenja, nije mijenjan u pogledu obilježja kaznenog djela, a izmjena je bila jedino u pogledu zaprijećene kazne i to na način da je kazna po članku 228. st. 1. KZ/11. po kojem mu je izrečena kazna od izvornog teksta Kaznenog zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela /šest mjeseci do pet godina/, izmjenama Kaznenog zakona objavljenim u Narodnim novinama broj 56/15 od 22. svibnja 2015. godine smanjena na način da je propisana kazna do tri godine zatvora. U presudama iz naznake broja Narodnih novina uz oznaku zakona po kojem je osuđen podnositelj zahtjeva vidljivo je da su prvostupanjski i drugostupanjski sud primijenili ispravan, najblaži zakon pri donošenju osude.

U odnosu na tvrdnju o neovlaštenom tužitelju za istaći je da je optuženik osuđen za kazneno djelo počinjeno provaljivanjem, što unatoč pribavljanju male imovinske koristi njegovom djelu u smislu čl. 229. st. 3. KZ/11. daje značaj počinjenja kaznenog djela krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11. za čiji progon je nadležan državni odvjetnik. Naime, nadležnost privatnog tužitelja za kaznena djela iz Glave XXIII propisana je u čl. 245. KZ/11. u kojem je propisano kada je ovlašteni tužitelj privatni tužitelj, u kojem katalogu se ne nalazi kazneno djelo za koje je osuđen A. O.. Stoga nije osnovan zahtjev podnositelja niti u ovom dijelu.

U odnosu na tvrdnju da su rasprave na prvostupanjskom sudu vođene bez osobe čija je prisutnost na raspravi po zakonu obvezna (čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08.), za istaći je da ovaj izvanredni pravni lijek prema odredbi čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08. zbog ovog razloga uopće nije moguće podnijeti. Sagleda li se ova povreda kroz eventualno pitanje povrede prava na obranu tijekom rasprave (čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08.), prvenstveno je za istaći da je okrivljenik na raspravi imao osiguranu obranu po branitelju iako ne onom koji mu je bio postavljen po službenoj dužnosti već u drugoj osobi, sa kojom zamjenom se on suglasio. Podredno valja naglasiti da zbog povrede prava obrane na raspravi ovaj zahtjev može biti podnesen samo ako je ova povreda isticana u žalbenom postupku, a što osuđeni A. O. nije učinio u žalbi protiv prvostupanjske presude. Stoga bi njegov zahtjev i kada bi ga u ovom dijelu smatrali kao podnesen u smislu čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08. radi povrede prava obrane na raspravi bio nedopušten jer isto pitanje nije problematizirano u žalbi protiv prvostupanjske presude.

U odnosu na problematiziranje činjeničnih utvrđenja u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. prvostupanjske presude kojim je osuđenik proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno „neutvrđenog dana u mjesecu prosincu 2012. godine“, radi se o činjeničnim osporavanjima zbog čega se ovaj izvanredni pravni lijek uopće ne može podnijeti, a za istaći je podnositelju zahtjeva da vremenska odrednica navedena u prvostupanjskoj presudi kada je kazneno djelo počinjeno je dovoljno jasna za osuđujuću presudu.

S obzirom na izneseno, trebalo je temeljem čl. 512. u svezi s čl. 519. ZKP/08. zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 28. kolovoza 2018. godine