1

Poslovni broj: 22 Gž R-1651/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 22 Gž R-1651/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja F. Ž. iz P., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika K. b. D. Z., Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik iz Odvjetničkog društva R. & p. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3509/2019-23 od 25. svibnja 2021., dana 30. srpnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3509/2019-23 od 25. svibnja 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.345,66 kn bruto s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci, te da plati trošak parničnog postupka u iznosu od 7.187,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

              II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće iznos od bruto 5.345,66 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci osim za isplatom zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak na dosuđeni iznos, te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.187,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

 

2.Protiv navedene presude, osim u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatom zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak na dosuđeni iznos, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, ili ukine u smislu žalbenih navoda.

 

3.Žalba je neosnovana.

 

4.Tužbeni zahtjev tužitelja, zaposlenog kod tuženika na radnom mjestu m. t., odnosi se na neisplaćene dodatke na sate prekovremenog rada za posebne uvjete rada, s osnove iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, te manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u ukupnom iznosu od 5.345,66 kn, za utuženo razdoblje prosinac 2014.-studeni 2019.

 

5.U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatu iznosa od 5.345,66 kn, dakle radi se o sporu male vrijednosti, budući se zahtjev odnosi na novčano potraživanje koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kn (čl. 458. st. 1. ZPP).

 

6.Odredbom čl. 467. st. 1. ZPP propisano je da se presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga ovaj sud nije razmatrao žalbene navode tuženika koji se odnose na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno pripada li tužitelju pravo da mu se i za vrijeme prekovremenog rada isplate dodaci na plaću koji se isplaćuju za rad u redovnom radnom vremenu, to stoga što tuženik smatra da se dodaci na plaću ne obračunavaju na prekovremeni rad, izuzev uvećanja po samoj osnovi prekovremenog rada, već isto tužitelj ostvaruje samo u sklopu redovne mjesečne satnice.

 

8.Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Izreka presude ne proturječi sama sebi, obrazloženje sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, a ne postoji niti proturječnost između priloženih isprava i razloga presude. Također, ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, sud drugog stupnja nije utvrdio da bi bile počinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

 

9.Protivno žalbenim navodima, u obrazloženju pobijane presude pravilno su navedeni propisi na kojima je ista utemeljena, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

10.Najprije valja reći da se u utuženom periodu primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen 2. prosinca 2013. (Narodne novine, broj: 143/13- dalje: KU/13) koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013., a koji je sklopljen na rok od 4 godine sukladno čl. 3., a prema čl. 23. ukoliko u vremenu važenja tog Ugovora ne bude sklopljen novi Kolektivni ugovor, nakon isteka roka na koji je KU sklopljen, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu, produženo se primjenjuju do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže tri mjeseca od isteka roka na koji je ovaj Ugovor sklopljen. Novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen je 26. ožujka 2018. (Narodne novine, broj: 29/18- dalje: KU/18) te se primjenjuje od 1. ožujka 2018., a sklopljen je na rok od 12 mjeseci sukladno čl. 2. KU/18.

 

11.Pobijanom presudom utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju od bio zaposlen kod tuženika, te mu je rad bio organiziran u 24-satnim dežurstvima, u kojem razdoblju je ostvario prekovremene sate, te da mu je tuženik u utuženom razdoblju od isplatio umanjene plaće, na način:

 

              - da tužitelju nije plaćao dodatak za posebne otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužitelju i u prekovremenom radu radio u otežanim uvjetima, a na koji bi tužitelj imao pravo sukladno odredbi čl. 57. KU/13, odnosno čl. 55. KU/18 u omjeru od 25% osnovne plaće;

              - da mu nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužitelj i u prekovremenom radu radio na radnom mjestu m. t. te je imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, a na koji bi tužitelj imao pravo na temelju odredbe čl. 59. KU/13 odnosno prema Dodatku I. KU 96/15 što je ostalo i u čl. 57. KU/18;

              - da je u utuženom razdoblju odredbom čl. 51. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, broj: 141/12- dalje: TKU/12) jednako definirana plaća kao i čl. 47. KU/13, koju čini plaća i dodaci na plaću;

              - da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka P. B., na koji stranke nisu imale primjedbe, proizlazi da tužitelju u utuženom razdoblju nisu za sve odrađene sate isplaćeni dodaci za posebne uvjete rada u iznosu od 3.641,65 kn, dodatak za iznimnu odgovornost za zdravlje i život pacijenata u iznosu od 833,66 kn, te mu je manje obračunat iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u iznosu od 870,25 kn, sveukupno 5.345,66 kn.

 

12.Prema odredbi čl. 47. KU/13 definirana je plaća tužitelja koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Iz navedene odredbe ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila obračunavana na ikoji drugi način izuzev onog koji je propisan čl. 47. KU/13. To znači da plaću tužitelja i za prekovremeni rad čini osnovna plaća i dodaci u odnosu na osnovnu plaću, naravno uz uvećanje koje se primjenjuje za svaki sat prekovremenog rada.

 

13.Stoga, nije relevantno tumačenje Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora na koje ukazuje tuženik, obzirom da pravo tužitelja na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, odnosno iz odredbe čl. 83. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13- dalje: ZR/09), odnosno čl. 91. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14, 127/17- dalje: ZR/14) koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Stoga, nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužitelj ima pravo za rad koji je ostvario u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužitelj također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 91. st. 3. ZR/14.

 

14.Pri tome valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužitelj, kada mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama čl. 57. KU 143/13 (čl. 55. KU/18), te čl. 59. i 59.a KU 143/13 (čl. 57. KU/18). Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodataka po navedenim osnovama budući da tužitelj, i kad radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu odredbe čl. 57. KU 143/13 (čl. 55. KU/18).

 

15.Pravo tužitelja na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, odnosno iz odredbi čl. 91. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14, 127/17 i 98/19), koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad.

 

16.Isto tako, prema odredbi čl. 94. ZR/14, radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužitelj ima pravo za rad koji je ostvario u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužitelj također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 91. st. 3. ZR/14, a takvo pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. (radi čega su tuženik i umješač tražili prekid postupka).

 

17.Prema odredbi čl. 81. Zakona o radu, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Prema odredbi čl. 36. st. 1. KU/13 (čl. 34. KU/18), radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje se naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a u stavku 2. istog članka je određeno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

 

18.Isto tako, prema odredbi čl. 59. st. 1. TKU (čl. 58. st. 2. TKU/17) ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, a prema stavku 2. istog članka naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.

 

19.S obzirom da je tuženik isplaćivao tužitelju umanjenu plaću, a iz razloga što mu nije obračunao i isplatio utužene dodatke (uvećanja) na sve efektivno odrađene sate, tuženik mu nije niti ispravno obračunao naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja, kako je navedeno u nalazu i mišljenju vještaka, budući da je kao prosjek plaće uzimao tako umanjenu plaću.

 

20.Neosnovano ustraje žalitelj kod prigovora zastare, jer je tužba podnesena u prosincu 2019., a najstarije potraživanje odnosi se na prosinac 2014., dakle, nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 139. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14, 127/17, 98/19).

 

21.Zbog navedenih razloga valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

 

22.Odluka o parničnom trošku sadržana u pobijanoj presudi pravilna je i zakonita u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da tuženik određeno niti ne prigovara za koje podneske i ročišta tužitelju nije trebao biti dosuđen trošak.

 

23.Tuženiku nije dosuđen trošak žalbe, jer sa istom nije uspio.

 

U Zagrebu 30. srpnja 2021.

 

 

                                                                                                                                                          Sudac

                                                                                                                                            Darija Horvat, v.r.