1

Poslovni broj: Gž-305/2021-5

Poslovni broj: Gž-305/2021-5

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice L. T. iz Z., OIB …, koju zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u O. društvu M. i s. iz Z., protiv tuženika Grada Z., Zagreb, OIB…, kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u O. društvu M. & L. d.o.o. iz Z. i C. o. d.d., Z., OIB…, radi naknade štete, odlučujući o žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2021. poslovni broj Pn-2647/2018-29, 30. srpnja 2021.,

presudio je

I. Žalba tuženika Grada Z. odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2021. poslovni broj Pn-2647/2018-29 kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice (toč. I izreke) te u odluci o parničnom trošku ( toč. III i IV izreke) se potvrđuje.

II. U preostalom a nepobijanom dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom za iznos od 4.000,00 kn (slovima: četiri tisuće kuna) sa zateznom kamatom (toč. II izreke) prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da solidarno isplate tužiteljici iznos naknade štete od 23.825,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 19. travnja 2018. dok je tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos 4.000,00 kn odbijen. Istom presudom naloženo je tuženicima da tužiteljici naknade parnični trošak u iznosu od 12.336,43 kn sa zateznim kamatama koje teku od 22. siječnja 2021.

2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žali se tuženik Grad Z. zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži i pobijanu presudu preinači tako da tužiteljicu odbije s tužbenim zahtjevom.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika Grada Z. nije osnovana.

5. Tuženik Grad Z. u svojoj žalbi ne iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog čega je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

6. Također prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuje naknadu štete u iznosu od 27.825,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama povodom štetnog događaja od 22. lipnja 2016.  kada je tužiteljica pala zbog oštećenja asfalta na nogostupu O. ulice kod T. trga u Z.. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da se štetni događaj od 22. lipnja 2016. u  kojem je tužiteljica nastradala na način da je pala i tom prilikom zadobila tjelesne ozljede, doista dogodio i to upravo na način na koji je to opisala tužiteljica u tužbi i u svom iskazu koji je dala pred sudom. Tužiteljica se neposredno prije i u trenutku štetnog događaja kretala uobičajeno i u skladu s propisima, a zbog gužve na tramvajskoj stanici nije imala preglednost da uoči oštećenja na podu, niti je mogla očekivati da je na tom mjestu pločnik oštećen. Prvostupanjski sud je prihvatio navode tužiteljice da je upala u rupu na pločniku, na  mjestu gdje su ploče nedostajale, a to je također vidljivo i na dostavljenim fotografijama, koje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne. Zbog  činjenice da se Z. h. d.o.o. na traženje prvostupanjskog suda nije očitovao o radovima koji su na mjestu štetnog događaja eventualno rađeni prije ili poslije štetnog događaja, prvostupanjski sud zaključuje da je mjesto štetnog događaja izgledalo kao na fotografijama koje je priložila tužiteljica i to sa uočljivom rupom, a to proizlazi iz iskaza svjedokinje i tužiteljice. Također prvostupanjski sud se osobno uvjerio prilikom očevida, da se radi o površini koja je neravna, ploče su različitih visina i veličina te je takva površina i bez izrazitih oštećenja kao što je rupa u koju je upala tužiteljica, opasna za kretanje pješaka. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud primijenio je odredbu čl. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (''Narodne novine'' broj  36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04, 178/04,  38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) prema kojem su jedinice lokalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti u obvezi osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti, osigurati održavanje komunalnih objekata i uređenja u stanju funkcionalne sposobnosti, a prema čl. 3. komunalna  djelatnost je i održavanje javnih površina, u što, između ostalih, ulaze i pješačke staze, javne prometne površine te dijelovi javnih cesta koje prolaze kroz naselje. Također, u smislu  odredbe čl. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu tuženik Grad Z. dužan je osigurati da se komunalna djelatnost obavlja tako da se spriječi uzrokovanje i nanošenje štete građanima, a također dužan je  osigurati da komunalne i druge službe od općeg interesa djeluju tako da se zaštiti imovina  građana i spriječi nanošenje štete, a prenošenjem svojih obveza na druge osobe ne oslobađa se odgovornosti nadziranja poslova održavanja javnih površina.

8. Na temelju provedenih dokaza tijekom postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je štetni događaj uzrokovan oštećenjem nogostupa, dakle, oštećenjem javne površine namijenjene kretanju pješaka za čije održavanje, odnosno nadziranje održavanja je odgovoran tuženik Grad Z. pa kako je tuženik Grad Z. propustio nogostup održavati na način da je isti siguran za kretanje pješaka, premda je to bio dužan učiniti, to je utvrđena odgovornost tuženika Grada Z. temeljem odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) za štetu nastalu tužiteljici. Visinu štete prvostupanjski sud je utvrdio na temelju provedenog dokaza medicinskim vještačenjem po vještaku dr. J. F.. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila uganuće desnog skočnog zgloba. Liječenje je trajalo do 19. veljače 2018. kada je hod bio uredan. Vještak je utvrdio da je tužiteljica trpjela bolove  jačeg intenziteta u trajanju od 3 dana, srednje jake bolove u trajanju od 8 dana dok su manji bolovi kumulativne naravi bili prisutni mjesec dana. Povremeni manji bolovi javljaju se i danas i kao takvi ulaze u pojačane napore. Tužiteljica je pretrpjela primarni kratkotrajni strah jačeg intenziteta do smirenja i regresije akutnih simptoma traume te adaptacije na nastalo stanje. U toku liječenja bio je prisutan sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 3 dana i manjeg intenziteta u trajanju od 4 dana. Kasni strah slabijeg intenziteta u trajanju od mjesec dana bio je prisutan radi brige za stanje zdravlja kao i za ishod  liječenja. Vještak je nadalje utvrdio da je kod tužiteljice došlo do smanjenja životne aktivnosti  za 5% trajno, tužiteljici je bila potrebna tuđa pomoć dok se nalazila na strogom mirovanju i kućnom liječenju po tri sata dnevno od 22. lipnja do 22. srpnja 2016. jer je nosila imobilizaciju. Nakon toga joj je pomoć bila potrebna još 30 dana po 2 sata dnevno jer se kretala pomoću štaka, a radi nabave i pripreme hrane, higijenske obrade te obavljanja  kućanskih poslova. Na temelju tako provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio kako je tužiteljici u štetnom događaju  povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo na tjelesno i duševno zdravlje, sukladno odredbi čl. 19. st. 2. ZOO-a, čime joj je prouzročena neimovinska šteta iz čl. 1046. ZOO-a, a utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade sukladno odredbi  čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Odlučujući o visini pravične novčane naknade prvostupanjski sud je prije svega uzeo u obzir navedene i obrazložene kvalifikatorne okolnosti i to utvrđenu jačinu i trajanje pretrpljenih fizičkih boli, vrstu i lokalitet ozljeda, utvrđeni intenzitet i duljinu trajanja pretrpljenog straha te utvrđeno smanjenje životnih aktivnosti kod tužiteljice od 5% zbog čega nalazi da sve činjenice i gore navedene okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje iznosa od 20.000,00 kn kao pravične novčane naknade.  Temeljem odredbe čl. 1095. st. 1. i čl. 1089. st. 2. ZOO-a prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljici za 153 sati potrebne tuđe pomoći i njege pripada pravična novčana naknada i to u visini cijene sata u iznosu 25,00 kn pri čemu je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 223. ZPP-a pa je tužiteljici dosudio naknadu u iznosu 3.825,00 kn. Također tužiteljici  je dosudio zateznu kamatu na dosuđeni iznos neimovinske štete od 19. travnja 2018., odnosno od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, temeljem odredbe čl. 1103.  ZOO-a, a odluku o visini stope zatezne kamate temeljio je na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Ovako utvrđeno činjenično stanje i takvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

9. I po ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je upravo tuženik Grad Z. odgovoran za štetu koju je tužiteljica pretrpjela padom na javnoj površini prilikom izlaska iz tramvaja. Navodi žalbe tuženika Grada Z. da prvostupanjski sud nije potpuno niti pravilno utvrdio činjenično stanje, međutim, ne mogu se prihvatiti jer na temelju dokaza koje je tužiteljica priložila u spis, a to su fotografije mjesta štetnog događaja, iskaza svjedokinje i obavljenog očevida na licu mjesta i po ocjeni ovoga suda proizlazi da javna površina na tramvajskoj stanici nije bila izgrađena, a niti održavana na način kako to propisuje odredba čl. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Naime, iz uvida u priložene fotografije kao i konstataciju prvostupanjskog suda na licu mjesta i ovaj sud zaključuje da javna površina na koju putnici iz tramvaja izlaze i ulaze u tramvaj nije održavana na način da je sigurna za korištenje jer je vidljivo da su ploče koje se nalaze na toj javnoj površini nejednako postavljene tako da nisu u istom nivou, a na nekim mjestima nedostaju ploče tako da se na tim mjestima nalazi rupa i doista u situaciji kada je veći broj ljudi koji stoje na tramvajskoj stanici putnici koji izlazi iz tramvaja nemaju mogućnost na vrijeme uočiti te nedostatke na toj javnoj površini i doista može doći do toga da se prilikom izlaska iz tramvaja putnik ozlijedi padom na toj neodržavanoj odnosno loše održavanoj javnoj površini. Kako je prema odredbi čl. 2. st. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu upravo tuženik Grad Z. kao jedinica lokalne samouprave dužna održavati javnu površinu da bude u stanju funkcionalne sposobnosti, a predmetna javna površina i po ocjeni ovoga suda nije održavana na način da bude u stanju funkcionalne sposobnosti tuženik Grad Z. odgovoran je za štetu koju je tužiteljica pretrpjela padom na toj javnoj površini prilikom izlaska iz tramvaja. U odnosu na odgovornost tuženika Grada Z. nije od utjecaja niti činjenica da je tu javnu površinu na temelju pravnog posla između tuženika Grada Z. i Z. h. d.o.o. bio dužan održavati Z. h. d.o.o. jer se prenašanjem na temelju ugovorne obveze da održava javnu površinu na neku drugu pravnu osobu lokalna jedinica ne oslobađa odgovornosti za štetu koja je nastala zbog toga što javna površina nije održavana u stanju funkcionalne sposobnosti. Zbog toga ovaj sud nije prihvatio navode žalbe tuženika Grada Z. kojim osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o njegovoj odgovornosti za štetu koju je pretrpjela tužiteljica.

10. Što se tiče visine štete po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka utvrdio sve kriterije iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO) koji su odlučni za dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-a. Na temelju tako utvrđenih kriterija i to jačine i trajanja fizičkih bolova, straha te duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti i ovaj sud smatra da je dosuđeni iznos neimovinske štete od 20.000,00 kn adekvatna pravična novčana naknada tužiteljici zbog povrede prava osobnosti koja je nastala zbog zadobivene povrede u štetnom događaju. Također po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 1095. i 1089. ZOO-a kada je tužiteljici po osnovu štete zbog potrebe za tuđu pomoć i njegu dosudio iznos od 3.825,00 kn, a koji iznos predstavlja zbroj potrebnih sati tuđe pomoći njege koji je utvrdio medicinski vještak sa utvrđenom visinom za jedan sat tuđe pomoći i njege od 25,00 kn koju i ovaj sud smatra primjerenim. Radi naprijed navedenog po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice usvojio za iznos od 23.825,00 kn sa zateznom kamatom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate.

11. Iz naprijed navedenih razloga proizlazi da žalba tuženika Grada Z. nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

Koprivnica, 30. srpnja 2021.