1

Poslovni broj: Gž-865/2021-2

 

Poslovni broj: Gž-865/2021-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja V. I. K. d.o.o. S., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. A., dipl. pravniku, protiv tuženika P. Č., OIB …, iz S., V. J., OIB…, iz S., S. L., OIB…, iz S., J. T., OIB…, iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu od 20. siječnja 2021. poslovni broj P-300/2018, 30. srpnja 2021.,

 

presudio je

 

Žalba tužitelja u cijelosti se uvažava, a prvostupanjska presuda Općinskog suda Splitu u od 20. siječnja 2021. poslovni broj P-300/2018 se preinačuje te se sudi:

I. Tuženici P. Č., V. J., S. L. i J. T. dužni su platiti tužitelju iznos od 2.277,51 kn (slovima: dvije tisuće dvjesto sedamdeset i sedam kuna i pedeset i jednu lipu) na jednake dijelove sa  zakonskom zateznom  kamatom od 18. siječnja 2018. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate u roku od 15 dana.

II. Tuženici su dužni tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu 300,00 kn (slovima: tristo kuna) u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženici na jednake dijelove isplate iznos od 2.277,51 kn sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

 

2. Protiv ove presude u zakonskom roku žali se tužitelj zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tužitelja je u cijelosti osnovana.

 

5. Tužitelj u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali pritom ne navodi u čemu bi se točno sastojala ta bitna povreda, već samo prepisuje zakonski tekst. Zbog toga je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

 

6. Međutim, u pravu je tužitelj kada smatra da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da se potraživanje tužitelja iz tužbe u ukupnom iznosu od 2.277,51 kn odnosilo na račun broj 1710174264 od 28. veljače 2017. koji je glasio na iznos od 427,28 kn, a tužitelj je zatražio tužbom isplatu dijela ovog računa u visini od 293,84 kn, broj 1710278715 od 31. ožujka 2017. koji je glasio na iznos od 661,86 kn, a tužitelj je zatražio tužbom isplatu dijela ovog računa u visini od 329,86 kn, broj 1710372304 od 30. travnja 2017. koji je glasio na iznos od 505,37 kn, a tužitelj je  zatražio tužbom isplatu dijela ovog računa u visini od 348,62 kn, i na broj 1710558153 od 30. lipnja 2017. koji je glasio na iznos od 890,74 kn, a iz podneska tužitelja od 25. rujna 2018. proizlazi da su tuženici podmirili dio tog računa u visini od 401,74 kn, a upravo taj dio računa bio je zatražen tužbom. Odredbom čl. 11. st. 1. Odluke o vodoopskrbi Grada S. (Službeni glasnik Grada  S. broj 6/00, dalje Odluka o vodoopskrbi) propisano je da ukoliko se plaćanje usluge opskrbe vodom vrši prema zajedničkom računu za više korisnika, cijenu za pruženu uslugu korisnici raspodjeljuju međusobno prema sporazumu razmjerno količini pružene usluge. Prema stavku 2.  istog članka ako među korisnicima ne dođe do sporazuma u smislu st. 1. ovog članka cijena za  pruženu uslugu za potrebe domaćinstva obračunava se u jednakom iznosu prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom. Pregledom analitičke kartice priložene uz podnesak od 25. rujna 2018. za stambenu zgradu M. 124-130, S., pod šifrom kupca: 0842990, utvrđeno je da je dug na ime neplaćenih računa za komunalnu uslugu opskrbe pitkom vodom i odvodnju u periodu koji predstavlja predmet ovog postupka, odnosno za veljaču, ožujak, travanj, srpanj, kolovoz, rujan i  listopad 2017. iznosio ukupno 2.277,51 kn. U konkretnom slučaju plaćanje usluge opskrbe vodom u spornom periodu vršilo se prema zajedničkom računu za više korisnika i tužitelj je, sukladno odredbi čl. 11. st. 1. Odluke o vodoopskrbi, u slučaju da za pruženu uslugu opskrbe vode nije postojao sporazum korisnika usluge opskrbe vodom, a upravo je to tužitelj tvrdio, imao pravo obračunati naknadu u jednakom iznosu prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom, ali to nije učinio jer je u tužbi samo označio suvlasnike zgrade te ukupnu obvezu suvlasnika podijelio na jednake dijelove bez da je utvrdio koliko u kojem stanu/domaćinstvu osoba koristi uslugu opskrbe vodom i odvodnje. Prema ocjeni prvostupanjskog suda tužitelj u ovom postupku nije objasnio koliki dio duga otpada na pojedinog korisnika, sukladno navedenoj odredbi Odluke, jer suvlasnici i osobe koje  koriste uslugu opskrbe vodom i odvodnje nisu isti pojam jer je korisnika, u svakom slučaju, više nego suvlasnika, a tužitelj do kraja postupka nije objasnio sudu iz čega proizlazi da dug cijele zgrade  predstavlja obvezu suvlasnika zgrade na jednake dijelove, odnosno iz čega proizlazi da svaki od označenih suvlasnika duguje iznos od točno 569,37 kn. Po ocjeni prvostupanjskog suda da bi se tužitelj mogao osnovano pozvati na valjani način obračuna iz odredbe čl. 11. st. 2. Odluke o vodoopskrbi prije svega je trebao odrediti broj osoba koje koriste  uslugu, što je i u duhu odredbe čl. 41. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br.  35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) prema kojoj kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika,  dug se dijeli među njima na jednake dijelove ako nije određena drukčija podjela i svaki od njih odgovara za svoj dio duga, kao prethodno pitanje za primjenu ovih odredbi trebao je jasno i precizno označiti broj osoba koje koriste uslugu. Ovakvu primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje ovaj sud, međutim, ne može prihvatiti.

 

8. Iz odredbe čl. 11. st. 1. Odluke o vodoopskrbi Grada S. proizlazi da ukoliko se plaćanje usluge opskrbe vodom vrši prema zajedničkom računu za više korisnika, cijenu za pruženu uslugu korisnici raspodjeljuju međusobno prema sporazumu razmjerno količini pružene usluge a prema stavku 2. ako među korisnicima ne dođe do sporazuma u smislu stavka 1. tog članka cijena za pruženu uslugu za potrebe domaćinstva obračunava se prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom. Po ocjeni ovoga suda u pravu je tužitelj kada u svojoj žalbi smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je upravo tužitelj morao dokazati koliko osoba koristi uslugu isporuke vode na tom zajedničkom računu jer i po ocjeni ovoga suda s obzirom da tuženici nisu dostavili sporazum iz članka 11. st. 1. Odluke od vodoopskrbi Grada S. a niti su dostavili podatke o broju osoba koje na tom zajedničkom računu koriste uslugu isporuke vode tužitelj nije mogao imati saznanja o drugačijoj podjeli utužene djeljive obveze od one da tu obvezu raspodijeli na broju suvlasnika predmetne nekretnine i to na jednake dijelove. Po ocjeni ovoga suda teret dokaza o broju članova svakog pojedinog kućanstva unutar stambenih zgrada je upravo na tuženicima odnosno korisnicima usluge isporuke vode, a ne na tužitelju kao isporučitelju usluge isporuke vode jer on nema niti može imati informaciju o broju članova, pogotovo kraj činjenice da se taj broj članova konstantno može mijenjati. Takav pravni stav je zauzet u  većem broju drugih odluka županijskih sudova u identičnim sporovima.

 

9. Prema tome, proizlazi da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja zbog čega je žalbu tužitelja temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo uvažiti i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen. Također temeljem odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo je dosuditi parnične troškove tužitelju i to u iznosu 300,00 kn, a koji se sastoje od troška sudskih pristojbi na tužbu i na žalbu, a u kojem iznosu je tužitelj i zatražio troškove postupka.

 

10. Radi naprijed navedenog valjalo je žalbu tužitelja u cijelosti uvažiti, a prvostupanjsku presudu preinačiti na način da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen.

Koprivnica, 30. srpnja 2021.