Broj: Kž 132/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. B., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog J. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 27. siječnja 2017. godine, broj K-1/16-37, u sjednici održanoj 28. kolovoza 2018. godine,

r i j e š i o   j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, a povodom te žalbe i povodom žalbe optuženog J. B. i po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Uslijed odluke pod točkom I., žalba optuženog J. B. je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim J. B. što je počinio dva kaznena djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11. te mu je za svako od ovih djela na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od po šest mjeseci nakon čega je na temelju čl. 51. st. 1. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci u odnosu na koju kaznu je na temelju čl. 56 KZ/11. primijenjena uvjetna osuda na način da ova kazna neće biti izvršena ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Istom presudom na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. i čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10) utvrđeno je da novčani iznosi od 575.100,68 kn i 711.503,09 kn predstavljaju imovinsku korist koju je okrivljenik J. B. ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11. pod točkama 1. i 2. te da su ti iznosi imovina Republike Hrvatske, OIB 52634238587, te je naloženo okrivljenom J. B. da Republici Hrvatskoj isplati novčane iznose od 575.100,68 kn i 711.503,09 kn i to u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude pod prijetnjom ovrhe.

U odnosu na troškove kaznenog postupka odlučeno je da je okrivljeni B. na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08.) dužan naknaditi i platiti troškove kaznenog postupka o čijoj visini će biti odlučeno posebnim rješenjem.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno da se preinači u odluci o kazni u smislu žalbenih navoda.

Žalbu je podnio i optuženi J. B. po branitelju V. G., odvjetniku iz P. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno da se preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a povodom te žalbe i žalbe optuženika utvrđeno je i po službenoj dužnosti postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka, dok je žalba optuženika bespredmetna.

Opravdano ističe državni odvjetnik bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. obrazlažući ju navodom da prvostupanjska presuda uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u dijelu koji se odnosi na ublažavanje kazni utvrđenih optuženiku za svako od kaznenih djela za koja je proglašen krivim.

Naime, prvostupanjski sud optuženiku u izreci presude za svako od kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11. utvrđuje, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazni, kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok u obrazloženju presude uopće ne spominje da bi kazne koje je utvrdio za svako od kaznenih djela bile ublažene ispod posebnog zakonskog minimuma, niti za ovakvu svoju odluku navodi bilo kakve razloge. Sud utvrđuje postojanje olakotnih okolnosti i odsustvo otegotnih okolnosti, međutim, da bi došla u obzir primjena odredaba o ublažavanju kazne ispod posebnog zakonskog minimuma u smislu čl. 48. KZ/11. potrebno je da su utvrdi i u obrazloženju odluke navede radi li se o procesnoj situaciji kada zakon sam izrijekom dopušta mogućnost blažeg kažnjavanja ili je utvrdio postojanje naročito izraženih olakotnih okolnosti, pri čemu u ovom drugom slučaju treba navesti koje su to naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale utvrđenje kazne ispod granica propisanih u posebnom dijelu KZ/11. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11., a koja granica je određena kao jedna godina zatvora.

Slijedom izloženog, kako potpuno izostaju razlozi za ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma, ostvarena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka kako to ističe državni odvjetnik u svojoj žalbi.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud utvrdio je i daljnju bitnu povredu kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. u proturječnosti između izreke i obrazloženja te unutar same izreke, zbog čega se pobijana presuda uopće nije mogla ispitati.

Naime, prvostupanjski sud proglašava optuženog B. krivim za dva kaznena djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11. utvrđujući u osuđujućem dijelu presude da je opisanim radnjama sebi pribavio imovinsku korist u iznosu od 575.100,68 kaznenim djelo iz točke 1. izreke pobijane presude i iznos od 711.503,09 kuna kaznenim djelom iz točke 2. izreke pobijane presude. Sukladno ovim utvrđenima prvostupanjski sud od optuženog B. i oduzima imovinsku korist u iznosima kako je ranije navedeno da si je tu korist pribavio.

Međutim, u obrazloženju presude nakon što je utvrdio da si je optuženi B. radnjama za koje je proglašen krivim pribavio imovinsku korist u iznosima kako je navedeno i u izreci presude (list 14 presude), u nastavku obrazloženja (list 15 presude) zaključuje kako je optuženi B. u odnosu na iznos iz točke 1. pobijane presude, 100.000,00 kuna pribavio kao protupravnu imovinsku korist J. G., a 70.412,50 kuna da je kao imovinsku korist pribavio svojoj supruzi.

Nakon ovakvog obrazloženja ostaje nejasno koliki iznos si je optuženik pribavio kao protupravnu imovinsku korist, odnosno koliki iznos mu se kao protupravno pribavljena imovinska korist oduzima, ako je dio od tog iznosa kao protupravnu imovinsku korist pribavio J. G., a dio supruga okrivljenika.

Ovakva utvrđenja suda u obrazloženju pobijane presude protivna su utvrđenjima kako su navedena u izreci pobijane presude i to kako u opisu kaznenog djela tako i u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi, ali jednako tako proturječna su i utvrđenjima suda sadržanim na listu 14. obrazloženja pobijane presude.

Ovim proturječnostima ostvarena je daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka zbog čega se pobijana presuda uopće nije mogla ispitati, pa je žalba optuženika postala bespredmetna.

U ponovljenom postupku sud će otkloniti navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te će provesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i nove, pa će nakon provedenog postupka pažljivo i savjesno analizirati kako svaki dokaz posebno tako i obranu optuženika, te zatim sve dokaze u njihovoj ukupnosti povezujući ih s obranom optuženika, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti. Pri tome će sud posebnu pažnju posvetiti utvrđenju subjektivnog elementa krivnje u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke ukinute presude u dijelu postupanja s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi, vodeći pri tome računa o činjenici da je optuženik sebe kao fizičku osobu „zaduživao“ ugovorima o pozajmicama na teret njegovog trgovačkog društva i to prije nego li je bila otkrivena njegova djelatnost. Pri tome valja imati u vidu da imovinu trgovačkog društva predstavljaju i egzistentna potraživanja iz ugovora o zajmu od drugih fizičkih osoba, pa i od osnivača društva kao fizičke osobe, a okrivljenik, kako to proizlazi iz do sada utvrđenih činjenica, svoje zaduženje ugovorima o pozajmicama je učinio transparentnim. Da li je u odnosu na ova zaduženja pokušana naplata, pa i sudskim putem, iz privatne imovine optuženog u ovom postupku nije utvrđivano, a ove okolnosti mogle bi biti od značaja za provjeru navoda obrane optuženika da nije imao namjeru sebi pribavljati protupravnu imovinsku korist već da je namjeravao ništa ne sakrivajući pozajmljene iznose i vratiti, a što može biti predmet civilne tužbe.

Iz svega izloženog, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 28. kolovoza 2018. godine