Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1790/21-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. P. d.o.o., R., kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda P.1, G., V., K. i P.2, R., protiv rješenja tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Z., klasa: UP/II-342-22/17-01/6, urbroj: 530-03-1-1-1-19-16 od 19. travnja 2019., radi oglašivanja ništavim odluke o davanju koncesije, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-752/19-6 od 15. veljače 2021., na sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2021.
Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-752/19-6 od 15. veljače 2021.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika, klasa: UP/II-342-22/17-01/6, urbroj: 530-03-1-1-1-19-16 od 19. travnja 2019. i odluka P.-g. županije, Županijske skupštine, o oglašivanju ništavim odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru za gospodarsko korištenje plaže i autokampa P.3, Grad R., klasa: 021-04/17-01/6, urbroj: 2710/1-01-01/4-17-18 od 27. srpnja 2017. Naprijed navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv naprijed navedene odluke tijela prvog stupnja od 27. srpnja 2017. kojom je oglašena ništavom odluka o davanju koncesije na pomorskom dobru za gospodarsko korištenja plaže i autokampa P.3, Grad R., klasa: 021-04/15-01/2, urbroj: 2170/1-01-01/5-15-49 od 26. ožujka 2015. zbog stvarne nemogućnosti izvršenja te odluke od strane davatelja koncesije.
2. Tuženik u žalbi protiv presude prvostupanjskog suda navodi da je Općinski sud u Rijeci presudom broj: P-4464/05 od 23. rujna 2008. naložio tuženicima T. d.o.o., R., H. d.o.o., R., K. J., vlasniku ugostiteljskog objekta S., M. da tužitelju, Republici Hrvatskoj, radi predaje u posjed i naknade koristi, predaju slobodne od osoba i stvari nekretnine koje se nalaze na području autokampa P.3. Presuda je postala pravomoćna 13. lipnja 2013., a ovršna 17. travnja 2015. Temeljem naprijed navedene ovršne presude Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci podnijelo je prijedlog za ovrhu radi ispražnjenja i predaje u posjed predmetnih nekretnina te je doneseno rješenje Ovr-5382/15 kojim se određuje ovrha temeljem presude Općinskog suda u Rijeci. Iz dopisa Državnog odvjetništva Republike Hrvatske vidljivo je da predmetna presuda nije provedena u cijelosti jer nekretnina nije oslobođena od svih stvari te stoga Državno odvjetništvo smatra da ne postoje pravne zapreke da se predloži nastavak ovrhe, gdje bi se uklonile sve stvari, moguće vlasništvo trećih osoba. Dakle, proizlazi nesporan zaključak da je Republika Hrvatska, koja upravlja pomorskim dobrom i ima njenu osobitu zaštitu poduzela sva raspoloživa sredstva koja joj stoje na raspolaganju kako bi predmetni dio pomorskog dobra oslobodila od trećih osoba i time omogućila zakonitom koncesionaru, društvu P. P. da konzumira odluku o davanju koncesije. Međutim, ovrha nije provedena u cijelosti nego je ista u tijeku. Člankom 5. Ugovora o koncesiji navedeno je da obje ugovorne strane suglasno utvrđuju da se uvođenje u posjed odgađa za razdoblje od najdulje godine dana od dana sklapanja ugovora, u kom roku se predviđa oslobađanje područja od osoba i stvari te utvrđuju da je početak trajanja koncesije dan uvođenja koncesionara u posjed. Jednogodišnji rok zbog nemogućnosti uvođenja u posjed istekao je 23. studenoga 2015. pa je nesporno da izvršenje odluke o dodjeli koncesije, kao ni ugovora nije niti stvarno niti pravno bilo moguće, zbog čega je odluka proglašena ništavom. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti presudu prvostupanjskog suda.
3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Odredbom članka 128. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09.-dalje: ZUP) taksativno su navedeni razlozi radi kojih se rješenje može oglasiti ništavim. Tako je točkom 3. naprijed navedene odredbe ZUP-a, na koju odredbu tuženik upire, propisano da će se rješenje oglasiti ništavim ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće.
6. Tuženik smatra da ima mjesta primjeni naprijed citirane odredbe Zakona jer se predmet koncesije nalazi u neovlaštenom posjedu drugih osoba, budući da ovrha nije provedena u cijelosti pa upravitelj pomorskog dobra nije u mogućnosti predmetni dio pomorskog dobra osloboditi u potpunosti od trećih osoba i stvari, zbog čega ne može izvršiti svoju ugovornu obvezu.
7. Međutim, osnovano je zaključio prvostupanjski sud da se pod stvarnom nemogućnošću izvršenja u smislu naprijed navedene odredbe Zakona treba smatrati samo slučaj kad odluku nije moguće izvršiti iz objektivnih razloga, o čemu se ovdje ne radi. Naime, ovdje postoje načini i mehanizmi da se predmetna nekretnina oslobodi u potpunosti od trećih osoba, jer i sam tuženik u žalbi navodi da nadležno državno odvjetništvo smatra da ne postoje pravne prepreke da se predloži nastavak ovrhe gdje bi se uklonile sve stvari, moguće vlasništvo trećih osoba te da davatelj koncesije predmetnu odluku i izvrši.
8. Stoga, kako se ne radi o razlogu za oglašivanje rješenja ništavim propisanom naprijed navedenom odredbom ZUP-a, valjalo je, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 29. srpnja 2021.
Predsjednica vijeća
mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.