- 1 -              Poslovni broj: Usž-3879/20-2

Poslovni broj: Usž-3879/20-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. Č. iz S., A. K.-P. iz S., I. J. iz S., A. V. iz S., M. Z. iz Z., i M. S. iz Z., koje zastupa opunomoćenik I. M., odvjetnik u S., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koje zastupa Županijsko državno odvjetništvo u S., S., i Ministarstva financija Republike Hrvatske, Z., koje zastupa opunomoćenik I. U., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi-72/19-13 od 2. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi-72/19-13 od 2. ožujka 2020.

Obrazloženje

1.              Presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/15-01/758, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-19-02 od 3. srpnja 2019. (točka 1. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka 2. izreke).

2.               Predmetnim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u S.-d. županiji, Službe za imovinskopravne poslove, KLASA: UP-I-942-04/97-01/2112, URBROJ: 2181-05-01/016-15-20 od 16. studenoga 2015. kojim je tužiteljima utvrđeno pravo na naknadu oduzete imovine rješenjem Komisije za imovinsko-pravne poslove SO S., broj: 07/UP-I-4376/80 od 27. lipnja 1980., vlasniku M. Č. pok. A., odnosno za izgrađeno građevinsko zemljište, svakom tužitelju u 1/6 dijela, u obveznicama Republike Hrvatske, za dio k.č.br. 2386/1 z.k.ul. 7011 k.o. S., površine 2660 m², predio V. (točka 1. izreke), u iznosu od 19.631,73 kuna, tj. po 3.271,95 kuna svakom tužitelju (točka 2. izreke), koju im je obveznik naknade (točka 3. izreke) dužan isplatiti na način određen u točkama 4. i 5. izreke rješenja. U točki 6. izreke rješenja navedeno je da će se o preostalom dijelu zahtjeva radi naknade k.č.br. 1439 površine 2084 m² i k.č.br. 1439/2 površine 394 m², obje k.o. S., predio M., odlučiti naknadno, posebnom odlukom, dok je točkom 7. odlučeno kako svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3.              Prvostupanjski upravni sud ocijenio je zakonitim rješenje tuženika pozivom na odredbe članka 55. stavka 1. točke 2. (pravilno: članka 55. točke 2.) Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) u vezi s člankom 35. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96., 68/98., 137/99. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. i 81/15. - pročišćeni tekst, dalje: ZV), radi čega je presudio na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS).

4.              Protiv osporavane presude žalbu su podnijeli tužitelji u kojoj u bitnom navode slijedeće. U postupku nije sporno da je na rubnom dijelu oduzete čestice izgrađen dio V. ulice u S., već je sporan dio čestice (nekretnine koja je predmet postupka) na kojem nije izgrađena prometnica (i koji dio nije obuhvaćen niti zaštitnim cestovnim pojasom, te se nalazi izvan njega). Tužitelji navode članak 11. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 153/13., 65/17., 114/18., 39/19. i 98/19.), članak 11. Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“, broj: 76/07., 38/09., 55/11., 90/11., 50/12., 55/12., 80/13., 153/13., 153/13., 153/13. i 78/15.) te članak 11. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 30/94., 68/98., 35/99., 61/00., 32/02., 100/04., 76/07. i 152/08.) te smatraju da je tuženik odluku donio na temelju potonje navedenog Zakona o prostornom uređenju koji je jedini sadržavao definiciju uređenja građevinskog zemljišta kao šireg pojma od pojma pripreme zemljišta za izgradnju (izrada prostornih planova, imovinsko-pravne radnje i drugo). Tvrde da su prema ustaljenoj praksi Suda nadležna tijela dužna utvrditi radi li se o zemljištu koje je privedeno namjeni kako bi se mogao odrediti naturalni povrat ili naknada za oduzetu imovinu, te se smatra da je zemljište pripremljeno za izgradnju ako su kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke: donesen je prostorni plan, uređeni su imovinsko-pravni odnosi i izgrađena je infrastruktura. Pripremom zemljišta ne može se smatrati samo izrada prostornih planova i obavljanje imovinskopravnih radnji već u pripremu zemljišta spadaju i drugi radovi i poslovi koje je potrebno provesti (u tu svrhu) radi privođenja zemljišta namjeni određenoj prostornim planom koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Zakona o prostornom uređenju iz 1994. godine. Niti činjenica što se neizgrađeno građevinsko zemljište nalazi na već izgrađenom građevinskom području sama po sebi ne znači da je na tom zemljištu izvršena i priprema za izgradnju radi namjene zemljišta određena planom. Stoga pri utvrđivanju je li neko neizgrađeno građevinsko zemljište privedeno namjeni u svakom konkretnom postupku (ne uzimajući u obzir situacije u kojima je objekt izgrađen na oduzetom zemljištu sukladno prostornom planu, u kojem slučaju je jasno da se isto ne može vratiti prijašnjim vlasnicima), valja svakako u dokaznom postupku tijekom upravnog postupka izvršiti očevid na koji valja pozvati mjernike ili geodete iz nadležnog ureda za katastarsko-geodetske poslove radi identifikacije zemljišta na terenu. Osim identifikacije, treba utvrditi kako to zemljište izgleda danas te postoji li naznaka bilo kakve infrastrukture pokraj ili na samom zemljištu (vodovi struje, vode, kanalizacije, plina, telefona ili sl.), postoji li u blizini prometnica te je li predmetno zemljište uz samu prometnicu ili je od nje udaljeno. Potrebno je zatražiti podatak o tome koji je prostorni plan na snazi danas i koji je bio na snazi u vrijeme oduzimanja spornog zemljišta, kao i postoje li podaci koji su radovi u vezi s privođenjem namjeni stvarno izvršeni glede spornog zemljišta. No u svakom konkretnom slučaju valja podrobno analizirati visinu uloženih sredstava u pripremu za izgradnju i vrijednosti zemljišta danas, te zaključak je li neko zemljište privedeno namjeni ili nije donijeti primjenom navedenih propisa. Pritom se smatra da zemljište nije privedeno namjeni kada je dijelom zapušteno. Pozivaju se na presude Suda, poslovni broj: Us-818/2008 od 26. studenoga 2009., Us-2832/2010 od 20. svibnja 2010., Us-7760/1996 od 21. siječnja 1998., Us-11487/1999 od 15. ožujka 2000., Us-12228/2011 od 23. veljače 2006., Us-8178/1997 od 7. rujna 2000., Us-5226/2011 od 30. travnja 2014. i Usž-2402/2016 od 11. siječnja 2017. U nastavku navode članak 17. stavke 1. i 5. Zakona o naknadi te zaključuju da je zakonska pretpostavka za naturalni povrat neizgrađenog građevinskog zemljišta neprivedenost zemljišta namjeni. U prvostupanjskom upravnom postupku utvrđeno je da je danas namjena predmetne nekretnine prema odredbama Generalnog urbanističkog plana S. („Službeni glasnik grada Splita“, broj: 1/06., 15/07., i 3/08.) poslovna namjena i stanovanje jer se nalazi u zoni K5, a dijelom u koridoru prometnice. Tuženik u obrazloženju navodi da je samo na dijelu predmetne nekretnine izgrađena cesta, ali ne obrazlaže koje su sve pripremne radnje za izgradnju prometnice izvedene u svrhu za koju je zemljište oduzeto. Tužitelji ne čine spornom činjenicu, utvrđenu na očevidu 24. rujna 2010., da je dio k.č.br. 2386/1 površine 2660 m² pripojen k.č.br. 10001/7 i /25 k.o. S. te da je dio navedenih čestica u naravi izgrađen dio V. ulice, a da je k.č.br. 10001/25 k.o. S. dijelom u funkciji plastenika uz koji je izgrađen pomoćni objekt, a zatim i dio terena istočno od pješačkog plata zasađen maslinama i povrtlarskim kulturama. Spornim nalaze, a kako je to pravilno naveo prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, može li se tužiteljima vratiti u vlasništvo onaj dio predmetnoga zemljišta koji je izvan obuhvata izgrađene prometnice (V. ulice u S.). Prvostupanjski sud, u primjeni članka 55. Zakona o naknadi u vezi s člankom 35. ZV-a pogrešno smatra da u konkretnom slučaju ne može doći do povrata zemljišta jer na istom nije moguće stjecanje prava vlasništva. Naime, smatraju da je prvostupanjski sud time došao do pogrešnog zaključka jer se tužiteljima ne vraćaju nekretnine u vlasništvo već se daje u vlasništvo nekretnina naturalnom restitucijom pa je time u konkretnoj pravnoj stvari bitno je li moguća restitucija a ne je li moguće stjecanje prava vlasništva na nekretnini. Pritom se u konkretnom slučaju radi o nekretnini koja je (možda) formalno upisana kao javno dobro, međutim, faktično se radi o dijelom izgrađenom, a dijelom neizgrađenom zemljištu, pri čemu neizgrađeni dio nije priveden namjeni, pa stoga niti ne predstavlja u naravi javno dobro (plastenik s nasadima). Navode da bi se navedeni dio nekretnine mogao fizički izdvojiti i označiti spojenim lomnim točkama označenim brojevima ili slovima te bi mogao predstavljati samostalni objekt prava vlasništva (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revx–1075/2012 od 29. siječnja 2014.), pri čemu ukazuju i na sudsku praksu prema kojoj je moguće stjecanje prava vlasništva i na dijelu nekretnine koji predstavlja javno dobro u općoj uporabi (presuda Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: Gž-465/16-4 od 8. ožujka 2018., sentenca priložena žalbi). Radi svega navedenog, tužitelji smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, osobito članke 17. i 55. Zakona o naknadi, pa predlažu žalbu usvojiti i poništiti pobijanu presudu.

5.              Tuženik se u odgovoru na žalbu poziva na razloge iznijete u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu te predlaže žalbu odbiti.

6.              Zainteresirane osobe, iako pozvane sukladno odredbi članka 71. stavka 3. ZUS-a, nisu dostavile odgovor na žalbu.

7.              Žalba nije osnovana.

8.              Prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

9.              Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama u smislu odredbe članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava navodeći pritom pravno relevantne razloge utemeljene na pravilno utvrđenim činjenicama.

10.              Iz presude prvostupanjskog suda proizlazi kako su tužitelji ovlaštenici naknade za oduzeto zemljište označeno kao k.č.br. 2386/1 površine 2660 m², koje je nakon oduzimanja ušlo u sastav k.č.br. 10001/1, k.č.br. 10001/7 i k.č.br. 10001/25, sve k.o. S., što je danas većim dijelom u naravi V. ulica, te koje su u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu u vlastovnici zemljišnoknjižnog uloška upisane kao „javno dobro“, što tužitelji žalbenim prigovorima ne osporavaju.

11.              Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi pozvao na članak 35. ZV-a koji u stavku 4. ZV-a propisuje da svatko ima pravo stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske koje su namijenjene za uporabu svih (javna dobra u općoj uporabi) služiti se na način koji je radi ostvarenja te namjene odredilo tijelo ili ustanova kojoj su dane na upravljanje, odnosno tijelo nadležno za određivanje namjene, koje njima neposredno upravlja. Ako nije što posebno propisano zakonom, na javna dobra u općoj uporabi na odgovarajući se način primjenjuju pravila koja vrijede za opća dobra.

12.              Uz navedeno, treba reći i da je člankom 101. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj: 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14.) propisano kako je nerazvrstana cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi (stavak 1.) te se ne može otuđiti iz vlasništva jedinice lokalne samouprave niti se na njoj mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja radi građenja građevina sukladno odluci izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave, pod uvjetom da ne ometaju odvijanje prometa i održavanje nerazvrstane ceste (stavak 2.).

13.              Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi nedvojbeno proizlazi kako se naprijed navedenim nekretninama, koje su predmet ovog postupka, ne može raspolagati te nemaju sposobnost biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava.

14.              Stoga je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbu članka 55. točke 2. Zakona o naknadi prema kojoj se imovina ne vraća u vlasništvo i posjed koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva.              

15.              Prigovori tužitelja o tome da se na dijelu nekretnine, povrat kojeg traže u ovom postupku, nalazi plastenik nije od utjecaja za rješenje ove upravne stvari jer s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja oduzetu nekretninu treba promatrati kao cjelinu jer su na cjelokupnom zemljištu na kojem je izgrađena prometnica izvršene pripremne radnje za izgradnju prometnice te okolnost što su tužitelji na njenom (manjem) dijelu postavili plastenik samo po sebi ne može promijeniti pravni status oduzete nekretnine, radi čega postoji zapreka povratu traženog dijela nekretnine i u smislu članka 55. stavaka 3. i 4. Zakona o naknadi.

16.              Prema tome, tužitelji žalbenim navodima nisu doveli u sumnju zakonitost osporavane presude radi čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

17.              Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 29. srpnja 2021.

                                                                                                                              Predsjednica vijeća             

                                                                                                                Marina Kosović Marković, v.r.