Poslovni broj Gž Ovr-778/2019-2

 

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja H. b. za o. i r., Z., OIB: …, protiv ovršenika I. K. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku S. Č., odvjetniku iz V., radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovršenika izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj 11 Ovr-356/2018-4 od 4. siječnja 2019., 29. srpnja 2021.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

              Odbija se kao neosnovana žalba ovršenika i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj 11 Ovr-356/2018-4 od 4. siječnja 2019.

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja je određena ovrha na nekretnini ovršenika kč. broj. …  upisana u zbirci pologa isprava za k.o. U., u naravi poslovna hala u U., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 3.581.889,43 kn sa zateznom kamatom. Ovrha je određena na temelju Sporazuma o zasnivanju založnog prava od 3. ožujka 2011. kojeg je solemnizirao javni bilježnik B. Z. iz G. pod brojem OV-1282/11 od 3. ožujka 2011.

 

              Protiv rješenja je žalbu podnio ovršenik sadržajno ukazujući na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U žalbi navodi da je ovrhovoditelj, radi naplate iste tražbine, temeljem iste ovršne isprave pokrenuo ovršni postupak pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, pod poslovnim brojem Ovr-2023/2018, ali na drugim nekretninama te da je uz prijedlog podnesena analitička kartica iz koje je vidljivo da tražbina prema ovršeniku iznosi 2.334.520,67 kn. Stoga smatra da rješenje o ovrsi treba preinačiti i odbiti prijedlog preko naznačenog iznosa. Nadalje se poziva na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 2., 6., 7., 9., te st. 2. i st. 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ) te ističe da u ovršnoj ispravi nije izričito naznačeno koji dužnik odgovara za koji dio tražbine. Osim toga da iz ovršne isprave proizlazi da je ovrhovoditelj imao i izjave o jamstvu koje je ili naplatio, ili trebao naplatiti, pri čemu se poziva na odredbu čl. 80 b. st. 3. OZ-a, budući da ovrhovoditelj nije učinio izvjesnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna.

 

              Smatra da ovršna isprava nije mogla steći svojstvo ovršnosti 31. listopada 2018. bez prethodno provedenog postupka pri čemu ukazuje na odredbu čl. 28. st. 1. OZ-a te s tim u svezi čl. 54. st. 1. Zakon o javnom bilježništvu  („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 16/07 i 75/09 - dalje ZJB). Navodi da u ovršnim ispravama nije naznačeno da bi ovrhovoditelj imao ikakvu tražbinu prema korisniku kredita i založnom dužniku te smatra da je ovrhovoditelj trebao javnom ispravom ili pravomoćnom presudom dokazati da je nastupio uvjet, odnosno da je protekao rok za ispunjenje tražbine. Nadalje ukazuje da je Sporazum o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini ništetan, jednako kao i Dodatak II predmetnog Sporazuma koji je solemniziran 23. lipnja 2014. kod javnog bilježnika M. B. iz Z.. Ovo obrazlaže činjenicom da je u čl. 7. st. 2. Sporazuma određeno da korisnik kredita te jamci platci ovlašćuju založnog vjerovnika da radi naplate osigurane tražbine može provesti neposredno ovrhu na svim njihovim računima i na svoj ostaloj imovini. Ukazuje na odredbe čl. 297. i čl. 298. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZV) te odredbe čl. 305. i čl. 307. ZV-a te zaključuje da su odredbe Sporazuma suprotne odredbama  ZV-a koje reguliraju institut zaloga te da se izjava o jamstvu ne smije nalaziti u ugovoru o zalogu. Smatra da je javni bilježnik prije potvrđivanja isprave morao stranke upozoriti na činjenicu da je njezin sadržaj suprotan narečenim odredbama ZV-a te da je tek ukoliko bi nakon upozorenja stranke ostale kod tih izjava, javni bilježnik ispravu smio potvrditi. Ukazuje na odredbu čl. 70. ZJB te zaključuje da ovršna isprava nema svojstvo javne isprave i ne može biti podobna za prisilnu naplatu tražbine ovrhovoditelja.

 

              U nastavku podneska ovršenik iznosi razloge za odgodu ovrhe uz obrazloženje da bi provedbom ovrhe za njega nastala nenadoknadiva šteta.

 

              Žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi nije osnovana.

 

              U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), koji propis se na odgovarajući način primjenjuje u ovršnom postupku na temelju odredbe čl. 21. st. 1. OZ-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Također nisu počinjene ni povrede iz čl. 50. st. 5. OZ-a na koje u povodu žalbe sud također pazi po službenoj dužnosti.

 

              U ovom predmetu ovršnu ispravu predstavlja Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine, koji Sporazum su sklopili ovrhovoditelj kao založni vjerovnik, društvo P. K. d.o.o. kao korisnik kredita, ovršenik kao založni dužnik i jamac platac I te M. K. kao jamac platac II.

 

Sporazum je sklopljen 3. ožujka 2011. radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 3.573.337,00 kn s ugovorenom kamatom od 2% godišnje te zateznom kamatom od 14% godišnje.  U članku 1. Sporazuma je ugovoreno da jamac platac I i jamac platac II solidarno odgovaraju založnom vjerovniku za obvezu korisnika kredita, u članku 3. je založni dužnik (ovdje ovršenik) ovlastio založnog vjerovnika da može bez ikakvih njegovih daljnjih upita i odobrenja, neposredno na temelju Sporazuma te zapisnika o pljenidbenom popisu nekretnine položiti ispravu radi uknjižbe prava zaloga na nekretnini kč. broj …, k.o. U. te ishoditi uknjižbu prava zaloga na nekretnini u svoju korist, dok su člankom 6. Sporazuma stranke izrazile suglasnost da će javni bilježnik na Sporazum staviti potvrdu ovršnosti temeljem zahtjeva založnog vjerovnika. U članku 7. Sporazuma založni dužnik (ovršenik) je izrazio suglasnost da založni vjerovnik može neposredno temeljem Sporazuma zatražiti prisilnu ovrhu na nekretninama iz članka 2. Sporazuma, dok su korisnik kredita i jamci platci ovlastili založnog vjerovnika da radi naplate osigurane tražbine, nakon dospjelosti može provesti prisilnu ovrhu na svim njihovim računima i ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini. U članku 8. Sporazuma su ugovorne stranke izrazile suglasnost da Sporazum proizvodi pravne učinke kada ga potvrdi (solemnizira) javni bilježnik, kada će se smatrati ovršnom ispravom.

 

              Narečenu ispravu je potvrdio (solemnizirao) javni bilježnik B. Z. iz G. pod brojem OV-1282/11 3. ožujka 2011. te je izdao klauzulu ovršnosti tog javnobilježničkog akta s danom 31. listopada 2018.

 

              Prema odredbi čl. 54. ZJB-a javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti ovrha (stavak 1.). Isti učinak kao i isprava iz stavka 1. ima i privatna isprava koju je javni bilježnik potvrdio (solemnizirao).

 

              Kako je već uvodno istaknuto, Sporazum koji predstavlja ovršnu ispravu sadrži izričitu izjavu ovršenika kao založnog dužnika da je suglasan da se na temelju te isprave može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze neposredno provesti ovrha na nekretninama iz Sporazuma pa tako i na nekretnini na kojoj je određena ovrha u ovom postupku. Glede ovršnosti javnobilježničkog akta, ovršenik je također u ovršnoj ispravi izjavio da je suglasan da će javni bilježnik staviti na ispravu potvrdu ovršnosti temeljem osnovanog zahtjeva založnog vjerovnika pod uvjetima navedenim u članku 6. stavak 2. Sporazuma, pri čemu je jedan od uvjeta dostava izvatka iz poslovnih knjiga založnog vjerovnika kao dokaza da ima dospjelo potraživanje prema dužnicima te dostava na uvid obavijesti o otkazu Ugovora o kreditu, koje pretpostavke su u nazočnom slučaju ostvarene.

 

              U odnosu na žalbene navode ovršenika, valja istaći da prema odredbi čl. 307. OZ-a sporazum vjerovnika i dužnika koji se po svom sadržaju podudara sa sporazumom iz članka 301. stavak 1. OZ-a (sporazum o sudskom osiguranju zasnivanjem založnog prava) sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave, koji sadrže i izjavu dužnika da je suglasan da se radi osiguranja određene novčane tražbine vjerovnika, na nekom njegovu predmetu može zasnovati založno pravo radnjama iz čl. 300. točaka 2. do 12. OZ-a koje će umjesto suda poduzeti javni bilježnik, izjednačeni su po svom učinku sa zapisnikom iz čl. 301. st. 2. OZ-a, a to je zapisnik koji sadrži sporazum stranaka o sudskom osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava. Prema odredbi članka 308. st. 2. OZ-a dužnik svoje prigovore protiv javnobilježničkog osiguranja može ostvarivati u posebnoj parnici u kojoj će pobijati sporazume iz članka 307. stavak 1. OZ-a.

 

              Treba dodati je istovjetne odredbe o javnobilježničkom osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava te odredbe o ostvarivanju prigovora protiv tog osiguranja u posebnoj parnici, sadržavao i Ovršni zakon iz 1996. sa zadnjim izmjenama iz 2008. ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 - dalje OZ/96) u člancima 269. do 271., a radi se o zakonu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja sporazuma koji u ovom postupku predstavlja ovršnu ispravu.

 

Stoga valja zaključiti da svi prigovori koje ovršenik ističe glede nezakonitosti ovršne isprave ne mogu biti predmetom ocjenjivanja u ovršnom postupku.

 

              Glede primjene odredbe čl. 80.b. OZ-a u odnosu na postojanje vjerojatnosti da je ovrha na drugim nekretninama bila bezuspješna, valja ukazati na odredbu čl. 77. OZ-a, prema kojem propisu se ovršenik ne može protiviti ovrsi na nekretnini pozivajući se na razloge iz čl. 75. st. 1. i čl. 76. st. 1. OZ-a te druge odredbe tog Zakona o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe, ako je ovrhovoditelj na temelju pravnog posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži.

 

              Kako je ovrhovoditelj u nazočnom slučaju stekao založno pravo na nekretnini ovršenika na kojoj se provodi postupak ovrhe, prigovori koje ističe ovršenik nisu ni od kakvog utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja.

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbu ovršenika odbiti i rješenje o ovrsi potvrditi primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, uz napomenu da je u nastavku potrebno odlučiti o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe.

 

U Rijeci 29. srpnja 2021.

 

 

Sutkinja

Milena Vukelić-Margan