Poslovni broj 22 Gž-1571/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-1571/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz K.¹, OIB:.., kojeg zastupa odvjetnica I. B., K.² 10, protiv tuženika Z. b. d.d. Z., OIB:…, kojeg zastupa Odvjetničko društvo P. & P., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, posl. broj P-80/19-28 od 18. veljače 2021., dana 28. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, posl. broj P-80/19-28 od 18. veljače 2021.

 

              II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime iznosa više plaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF iznos od 3.796,46 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose razvidne u izreci presude, kao i isplatiti mu na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 17.358,58 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose razvidne u izreci presude, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 14.484,50 kn, sa zakonskom zateznom kamatom.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP/19) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, ili istu ukine.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

 

5. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

 

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 12 ZPP, na koju ukazuje žalitelj, jer pobijanom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev.

 

7. Na daljnje žalbene navode da sud prvog stupnja nije saslušao kao svjedoka B. Š. i tužitelja, za odgovoriti je da, sukladno odredbi čl. 220 st. 2 ZPP-a, sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim, iste nije provodio. Osim toga, sukladno odredbi čl. 264 st. 1 ZPP, sporne činjenice važne za odluku sud može, dakle ne mora, utvrđivati i saslušanjem stranaka.

 

8. Osim toga, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak bilo kakvim saslušanjima što je izraženo i u stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

 

9. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.

 

10. Naime, prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno članak 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007./ i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

 

11. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članak 502. c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502. a st. 1. ZPP-a te nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP i ZZP.

 

12. Ustavni sud je svojom presudom od 10. lipnja 2020. broj U-III-2233/19 dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

 

13. Što se pak tiče prigovora preinake tužbe, pravilan je zaključak suda prvog stupnja, da ne stoji prigovor tuženika da je tužitelj tijekom postupka postavio dva zahtjeva umjesto jednog postavljenog u tužbi, obzirom da je tužitelj jasno u činjeničnom supstratu tužbe istaknuo kako od tuženika potražuje preplaćene iznose s osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama tuženika te s osnove ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, i to zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. Tužitelj je egzaktnu visinu svoje tražbine, kao i točan iznos preplate svakog pojedinog anuiteta s osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama tužene te valutnoj klauzuli u CHF, mogao saznati tek nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a temeljem nalaza vještaka tužitelj je specificirao i tijek zakonskih zateznih kamata, dakle, tužitelj ne traži ništa drugo nego ono što je naveo u činjeničnom supstratu tužbe. Osim toga, tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na tužbeni zahtjev kako je postavljen u tužbi, a sukladno odredbi čl. 191. stavku. 3. ZPP, smanjenje tužbenog zahtjeva ne smatra se preinakom tužbe.

 

14. S obzirom da prvostupanjska presuda nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da u bitnome sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanje na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010./, članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske /Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014., u daljnjem tekstu: Ustav/), povredu načela razmjernosti (članak 16. stavak 2. Ustava) i jednakosti pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava), a niti da se radi o arbitrarnoj presudi.

 

15. Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

16. U žalbenom stadiju postupka tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je istaknuo i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama, koje nisu u suprotnosti s provedenim dokazima.

 

17. Prvostupanjski sud je utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan ovaj sud, da je tužitelj s tuženikom 26. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti od 22.329,66 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca, sa ugovorenom kamatnom stopom od 3,99% godišnje, s time da je ista promjenjiva time da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke, te da je tuženik u nekoliko navrata za vrijeme trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da je mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

 

18. Neosnovano ustraje tuženik kod prigovora pomanjkanja aktivne legitimacije, jer da iz prometa po kreditu proizlazi da su uz tužitelja treće osobe (B. Š.) vlastitim uplatama podmirivale anuitete tužiteljevog kredita, naime, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, tužitelj je kao korisnik kredita i kao potrošač dužnik koji je s bankom ugovorio kredit i kao takav aktivno je legitimiran za podnošenje ove tužbe.

 

19. Tijekom postupka, pa tako i u žalbi, tuženica je prigovarala da bi tužitelj u konkretnom slučaju imao status potrošača.

 

20. Potrošač je fizička osoba koja kupuje robe i usluge od trgovca na tržištu za svoje privatne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe zbog krajnje potrošnje, dok je potrošački ugovor, ugovor između trgovca i osobe koja djeluje privatno za sebe, izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti.

 

21. Što se tiče predmetnog ugovora njega je zaključio tužitelj kao fizička osoba i njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu, dok tuženik nije dokazao ni predložio dokaze u suprotno.

 

22. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženice izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

 

23. Kako je predmetnom odredbom čl. 9. st. 1. Ugovora o kreditu redovna kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 7. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom postupku, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i temeljem koje je promjena kamatne stope ovisila isključivo o odluci tuženice, time da niti u Ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri temeljem kojih dolazi do njezine promjene a to znači da način promjene niti u Ugovoru nije određen niti odrediv a time niti razumljiv, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

24. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

 

25. Točno je da je nacionalno zakonodavstvo potrebno tumačiti u duhu prava Europske unije, a što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda, u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije), tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za utvrđenja i pravna shvaćanja suda u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača, suprotno shvaćanju žalitelja, i postupljeno. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

 

26. Provedenim postupkom je utvrđeno da razdoblje od sklapanja Ugovora parametri za određivanje promjenjivosti stope redovne kamate nisu bili jasno i razumljivo definirani (referentna stopa koja bi se primjenjivala na početnu kamatnu stopu /bazno razdoblje i referentno razdoblje/, elementi na temelju kojih je kvalitativno i kvantitativno razrađivana uzročno-posljedične veze kretanja parametra, utjecaj tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope) pa se o istima nije niti moglo pojedinačno pregovarati sa tužiteljem.

 

27. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje ZOO).

 

28. S obzirom da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskim francima i odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/07 odnosno Zakona o zaštiti potrošača/14, čitavo vrijeme dok se koriste, prvostupanjski sud je na temelju financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo R. d.o.o. iz K.², utvrdio u svom nalazu i mišljenju i dopuni istog, otklanjajući prigovore tuženika, da je tužitelj na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je platio preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos od 815,72 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita iznosi 3.796,46 HRK, te da je tužitelj kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je tužitelju kredit isplaćen i iznosa koji je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, preplatio iznos od 17.358,58 HRK.

 

29. Osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg su pokrenuli potrošači obvezuje ostale sudove pa se tužitelj u ovom postupku individualne pravne zaštite može pozvati na sadržaj navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, tako da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava (čl. 1111. ZOO), prihvativši tužbeni zahtjev tužitelja da tuženiku vrati utužene iznose koje tužitelj potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove.

U odnosu na presudu suda EU C-81/19, na koju ukazuje žalitelj, za navesti je da se ta presuda odnosi na dispozitivne odredbe u R. vezano za monetarni nominalizam, pri čemu proizlazi da je u R. isti institut uređen na drugačiji način nago u RH, odnosno da se radi o dispozitivnim odredbama kod kojih u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija normativna rješenja. Sud EU je stoga u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti.

 

30. U RH je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u kojem su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti i ocijenili je nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima vezani. U tom pogledu naknadna eventualna suprotna stajališta suda EU, da i postoje, ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.

 

31. Tuženik u žalbi smatra neosnovano smatra da je priznata tražbina tužitelja koja je u zastari.

 

32. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, sud prvog stupnja iznosi stav da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

 

33. Stoga je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnove ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

 

34. Dakle, s obzirom da je tužitelj individualnu tužbu u ovom predmetu podnio 7.2.2019., s obzirom na utuženi period za povrat preplaćene kamate i preplaćenog iznosa s osnove valute tj. tečajne razlike, uzimajući u obzir da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Poslovni broj P 1401/2012 u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018., iz svega navedenog proizlazi da je predmetna tužba podnesena u zakonskom roku, pa stoga prigovor zastare po mišljenju suda prvog stupnja nije osnovan.

 

35. Načelno to shvaćanje nije pogrešno. Ali u međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020, održanoj 30. siječnja 2020., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Izloženo pravno shvaćanje prihvaća, dakako, i ovaj viši sud, a iz njega je vidljivo kako zastara predmetnog restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći, jer je tek danom donošenja ove drugostupanjske odluke (na drugi način) ustanovljena ništetnost. Drugačija pravna shvaćanja tuženika izložena u njegovoj žalbi nisu prihvatljiva. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kad nije prihvatio prigovor zastare.

 

36. Slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev pravilno je prihvaćen kao osnovan u cijelosti za utuženi ukupni iznos od 21.155,04 kune, jer je sud prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega u tom dijelu ugovor ništetan.

 

37. Zatezna kamata pravilno je dosuđena od dospjelosti svakog pojedinačnog utuženog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, dakle, od dana kad su izvršene preplate temeljem članka 1115. ZOO-a, po stopi iz članka 29. st. 2. ZOO-a.

 

38. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

39. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, a ista se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 st. 1 ZPP-a. Protivno žalbenim navodima, pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1., i čl. 155. st. 1. ZPP-a tužitelju je valjano priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer se radi o procesnoj dispoziciji tužitelja da njegov punomoćnik na isto pristupi, što je i učinio, čime je taj trošak za tužitelja nastao i to u zatraženom iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9/3,42. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /" Narodne novine ", broj: 142/12, 103/14, 118/14i 107/15–u daljnjem tekstu: OT/).

 

40. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154 st. 1 ZPP-a).

 

 

U Zagrebu 28. srpnja 2021.

 

 

Sudac:

Darija Horvat, v.r.