1

Poslovni broj: UsI-1918/20-10

 

 

Poslovni broj: UsI-1918/20-10

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Kristini Senjak Krunić i Valentini Pergar, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja zavoda1, Z., i tužitelja zavoda2, Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Z., Z. radi naknade za oduzetu imovinu, 28. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/19-01/279, URBROJ: 514-05-02-01-02/17-20-02 od 3. lipnja 2020.

II.              Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za nadoknadu troškova upravnog spora.

 

 

 

             

Obrazloženje

 

 

1.              Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/19-01/279, URBROJ: 514-05-02-01-02/17-20-02 od 3. lipnja 2020. odbijene su žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja Grada Z., KLASA: UP/I-942-01/01-01/12, URBROJ: 251-14-11-1/007-19-224 od 12. veljače 2019.

 

1.1.              Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbija se zahtjev tužitelja za povrat odnosno naknadu oduzete imovine i to nekretnine oznake z.k.č.br. 3233/5, stambena zgrada br. 2a G. (površine 299 m) i dvorište (površine 36 m2), ukupne površine 335 m2, upisane u zk.ul. 14282 k.o. G. Z. (točka 1.), svaka stranka snosi svoje troškove (točka 2.).

 

2.              Tužitelj zavod1 u tužbi iznosi kako je prvostupanjsko tijelo pogrešno utvrdilo da on nije pravni slijednik Mirovinske zaklade namještenika Štedionice savske banovine u Z. radi čega nema pravo na povrat odnosno naknadu oduzete imovine sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Ističe da su Naredbom o likvidaciji mirovinskih fondova - bivših samostalnih nosilaca mirovinskog osiguranja radnika i namještenika (Službeni list FNRJ br. 12/47) prava i obveze mirovinskih fondova koji su po propisima o socijalnom osiguranju prije stupanja na snagu Zakona o socijalnom osiguranju radnika, namještenika i službenika (Službeni list FNRJ broj 65/46), imali svojstvo samostalnih nositelja mirovinskog osiguranja, preuzeta od strane Državnog zavoda za socijalno osiguranje koji je pravni prednik zavoda1 i zavoda2. Stoga zaključuje da je njegovo pravno sljedništvo održano neprekinuto, dok je upis rješenja Narodnog odbora Grada Zagreba, Odjela za građevinarstvo i komunalne poslove, Odsjeka za imovinu broj: 9988-VII-5-1953 od 4. VI. 1953. uslijedio nakon upisa Mirovinske zaklade namještenika Štedionice savske banovine u Z.. Smatra da se njegovo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini temelji i na članku 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96., 68/98.,137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.) kojom odredbom je pravo upravljanja, odnosno korištenja na stvari u društvenom vlasništvu postalo pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja. Slijedom iznijetoga, a s obzirom na to da je osporenim rješenjem činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, smatra svoj zahtjev za povrat, odnosno naknadu imovine neosnovano odbijenim. Stoga, predlaže Sudu poništenje osporenog rješenja i usvajanje njegovog zahtjeva za povratom odnosno naknadom oduzete imovine.

 

3.              Tužitelj zavod2 u tužbi iznosi da je prvostupanjsko tijelo ispravno utvrdilo da su rješenjem Narodnog odbora Grada Zagreba, Odjela za građevinarstvo i komunalne poslove, Odsjeka za imovinu broj: 9988-VII-5-1953 od 4. lipnja 1953., predmetne nekretnine bile u vlasništvu nosioca osiguranja - Mirovinske zaklade namještenika Štedionice savske banovine u Z., te su nakon njihove likvidacije prešle u općenarodnu imovine, dok je kao nositelj prava upravljanja upisan Zavod za socijalno osiguranje Zagreb – njegov pravni prednik i pravni prednik zavoda1. Međutim, smatra da je isto tijelo pogrešno utvrdilo da on nije pravni slijednik Mirovinske zaklade namještenika Štedionice savske banovine u Z., radi čega nema pravo na povrat odnosno naknadu oduzete imovine sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. U preostalom dijelu sadržaj tužbenih prigovora isti je kao u tužbi zavoda1. Predlaže da Sud poništi osporeno rješenje i usvoji njegov zahtjev za povratom odnosno naknadom oduzete imovine.

 

4.              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog i prvostupanjskog rješenja. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

 

5.              Zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Z. u odgovoru na tužbu ističe kako se u cijelosti protivi navodima tužbe. Objašnjava da je osporeno rješenje u cijelosti sukladno citiranim zakonima te sudskoj praksi u istovrsnim sporovima kao supsidijarnom izvoru prava. Pravilno je tako utvrđeno kako nema pravnog sljedništva između ranijih fondova mirovinskog osiguranja, konkretno, Štedionice savske banovine u Z. koja je prestala postojati likvidacijom i brisanjem iz sudskog registra. Stoga Državni zavod za socijalno osiguranje nije i ne može biti pravni slijednik ranijih mirovinskih fondova. Kako dakle tužitelji nemaju neprekinuto pravno sljedništvo, sukladno odredbi članka 12. Zakona o naknadi nisu ovlaštenici naknade te je zahtjev za naknadu osnovano odbijen. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane sukladno odredbi članka 57. Zakona o upravnim sporovima uz naknadu troška upravnog spora.

 

6.              Uvodno valja napomenuti da je predmetni spor riješen bez rasprave, na temelju članka 36. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, u daljnjem tekstu ZUS), obzirom da stranke u tužbi ili u odgovoru na tužbu, nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, a Sud nalazi da su u ovom sporu činjenice bitne za donošenje odluke nesporne.

 

7.              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te isprave priložene spisu tuženika.

 

8.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

9.              Prema podacima spisa predmeta tužitelji su 30. lipnja 1997. podnijeli zahtjev za povrat, odnosno naknadu oduzete nekretnine upisane u zk.ul. 14282 k.o. G. Z. oznake zk.č.br. 3233/5, stambena zgrada br. 2a) G. (površine 299 m2) i dvorište u G. ulici (površine 299m2), ranije vlasništvo Mirovinske zaklade namještenika Štedionice savske banovine u Z. Tijekom postupka je uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za zk.ul. 14282 k.o. G. Z. utvrđeno da je pod upisom Z 921/49/48. od 19. ožujka 1949. pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini uknjiženo za korist Općenarodne imovine pod upravljanjem Poduzeća državnih stambenih zgrada I. Rajona u Z., a potom je na temelju rješenja NO-a Grada Zagreba, Odjela za građevinarstvo i komunalne poslove, Odsjeka za imovinu, Broj: 9988-VII-5-1953- od 4. lipnja 1953., kao organ upravljanja upisan Zavod za socijalno osiguranje u Zagrebu (Z 2824/53 od 25. srpnja 1953., Z 1283/54 od 23. travnja 1954.).

 

9.1.              Naredbom o likvidaciji mirovinskih fondova – bivših samostalnih nosilaca mirovinskog osiguranja radnika i namještenika (Službeni list FNRJ, broj: 12/47.), likvidirani su mirovinski fondovi koji su po prijašnjim propisima o socijalnom osiguranju imali svojstvo samostalnih nosilaca mirovinskog osiguranja radnika i namještenika te su na temelju članka 3. Zakona o provedbi socijalnog osiguranja na području Demokratske Federativne Republike Jugoslavije od 2. svibnja 1945. postali organi Središnjeg zavoda za socijalno osiguranje, a cjelokupna imovina (aktiva i pasiva) mirovinskih fondova likvidiranih po propisima iz te naredbe, postala je u smislu članka 3. stavka 2. Zakona o socijalnom osiguranju radnika, namještenika i službenika, državno vlasništvo, pri čemu tom imovinom upravlja i raspolaže, u smislu članka 90. Uredbe o provedbi socijalnog osiguranja po propisima Zakona o socijalnom osiguranju radnika, namještenika i službenika, Državni zavod za socijalno osiguranje.

 

9.2.              Među stankama je sporno da li tužitelji ostvaruju pravo na povrat odnosno naknadu predmetne imovine kao pravni slijednici Mirovinske zaklade namještenika Štedionice savske banovine u Z.

 

10.              Člankom 1. stavkom 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 92/96., 39/99., 43/00., 131/00., 127/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. – dalje Zakon o naknadi) propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je oduzeta prijašnjim vlasnicima od strane jugoslavenske komunističke vladavine, te je prenesena u opće narodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo, konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom  reformom ili drugim propisima i načinima navedenim u Zakonu. Prema stavku 5. istog zakonskog članka prijašnjim vlasnikom u smislu ovog Zakona, smatraju se fizičke i pravne osobe kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz članka 2. ovoga Zakona, te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona, odnosno njihovi nasljednici i pravni slijednici.

 

11.              Člankom 12. Zakona o naknadi propisano je da pravne osobe, odnosno njihovi pravni slijednici kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. toga Zakona, imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu samo ako su do donošenja tog Zakona na teritoriju Republike Hrvatske održale neprekinuto pravno sljedništvo, obavljale djelatnosti i imale sjedište.

 

12.              Prema ocjeni Suda u konkretnom slučaju ne radi se o oduzimaju imovine u smislu članka 1. Zakona o naknadi, jer je predmetna imovina bila vlasništvo Mirovinske zaklade namještenika Štedionice savske banovine u Z., koja je prestala postojati likvidacijom temeljem Naredbe o likvidaciji mirovinskih fondova bivših samostalnih nosilaca mirovinskog osiguranja radnika i namještenika, a pravnom predniku tužitelja Državnom zavodu za socijalno osiguranje, koji je ujedno i pravni slijednik ranijih fondova mirovinskog osiguranja, ta imovina nije predana na upravljanje i raspolaganje Naredbom o likvidaciji imovine kao državna imovina.

 

13.              Slijedom navedenog osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja radi čega je temeljem članka 57. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao u izreci.

 

14.              O trošku upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 79. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Kako je zainteresirana osoba stranka u sporu na temelju odredbe članka 65. stavka 2. Zakona o naknadi, nije ovlaštena tražiti trošak, jer joj on nije opravdan izdatak, tim više što traženi trošak zainteresirana osoba nije niti specificirala pa je Sud odlučio kao u točki III. izreke ove presude.

 

U Zagrebu, 28. srpnja 2021.

 

Sutkinja

Kristina Senjak Krunić, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.