1              Poslovni broj: Gž R-510/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-510/2021-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Verici Franić, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. P., odvjetnici iz Z. i punomoćniku Z. V., odvjetniku iz Odvjetničkog društva V. & P. j.t.d. iz Z., protiv tuženika Bolnice, Z. OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 22 Pr-6905/2020-32 od 30. ožujka 2021., dana 26. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 22 Pr-6905/2020-32 od 30. ožujka 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 16.711,57 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci presude izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.312,50 kuna sa zateznom kamatom od 30. ožujka 2021. do isplate (točka II. izreke).

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Prije svega valja navesti kako u pobijanoj presudi, kao ni u postupku koji joj je prethodio, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka opisane u odredbi članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Suprotno navodima tuženika, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čanka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge koje je moguće ispitati, a ujedno ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada u visini od 25% temeljem odredbe članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, dalje: KU/13).

 

8. Nadalje, predmet spora je i zahtjev za isplatu s naslova dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata u visini od 4% temeljem odredbe članka 5. Dodatka I. KU/13 („Narodne novine“ broj 96/15, dalje: Dodatak I. KU/13), kojim je dodan članak 59.a, a kojim je određeno da iznimno od članka 59. ovoga Ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

 

9. Tužbeni zahtjev usmjeren je i na isplatu s naslova razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

 

10. Predmet spora je i zahtjev tužitelja za isplatu novčanih iznosa s naslova razlike plaće na ime naknade za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan "padao" na standardno radni dan (od ponedjeljka od petka).

 

11. Novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen je 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18, dalje: KU/18), te sadrži identične odredbe kao KU/13 odnosno odredba članka 55. KU/18 sadržajno je ista kao i odredba članka 57. KU/13, dok je odredba članka 58. KU/18 sadržajno ista kao odredba članka 59.a KU/13.

 

12. Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 35/19) ugovoreno je da će se KU/2018 nastaviti primjenjivati do 27. ožujka 2019., Izmjenom Dodatka I. KU/2018 („Narodne novine“, broj 78/19) do 31. listopada 2019. a Dodatkom II. KU/2018 („Narodne novine“, broj 92/19) nadalje do 31. prosinca 2022.

13. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužitelj zaposlenik tuženika na radnom mjestu zdravstvenog radnika-medicinskog tehničara;

- da mu u utuženom razdoblju tuženik nije isplaćivao dodatak za posebne uvjete rada kada je radio prekovremeno, a na koji bi imao pravo sukladno odredbi članka 57. KU 143/13 odnosno članka 55. KU/18,

- da nije isplaćivao ni dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za redovan rad, a na koji bi imao pravo na temelju odredbe članka 5. Dodatka I. KU 143/13 odnosno članka 58. KU/18,

- da je tužitelju tuženik dane rada u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan "padao" na standardno radni dan (od ponedjeljka od petka) uračunao u
mjesečni osnovni fond sati rada;

- da je zbog navedenih umanjenih isplata tužitelju tuženik s naslova naknada
plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i za vrijeme privremene nesposobnosti
za rad isplatio umanjene iznose tih naknada,

- da je visina tužbenog traženja postavljena prema pisanom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

 

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije tužitelju platio utužene iznose, a što je obvezan prema citiranim odredbama KU/13, Dodatka I. KU/13 i KU/18.

 

15. Prema shvaćanju suda prvog stupnja, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad. Naime, tumačenje tuženika da tužitelju taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da posebni uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

16. Iz podataka dostavljenih od strane tuženika te rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužitelja, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate provedene na prekovremenom radu što je tuženik propustio.

 

17. Pri tome valja istaknuti da tužitelj, kako mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno dodataka po osnovi članka 57. i 59.a KU/13, te članka 55. i 58. KU/18, zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU/13 s dodacima iz odredbe članka 57. KU/13, ali to ovdje i nije slučaj.

 

18. Nadalje, sud prvog stupnja je u pogledu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pravilno primijenio odredbu članka 60. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09) odnosno članka 81. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17, dalje: ZR/14), kao i odredbe članka 36. KU/13 odnosno članka 34. KU/18, te u pogledu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (naknada za vrijeme bolovanja) odredbu članka 59. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12) odnosno odredbu članka 58. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 24/17 i 128/17).

 

19. Pored toga, tužitelj ostvaruje pravo i na naknadu plaće za prekovremeni rad, a sukladno članku 51. KU/13 i članka 49. KU/18, te članku 86. ZR/09, odnosno članka 94. ZR/14, s tim da tuženik nije dokazao da bi tužitelj koristio slobodne dane na ime ostvarenih prekovremenih sati.

 

20. Na žalbene navode u svezi s primjenom Zaključka broj 153. valja reći da isti nije bitno promijenio način izračuna mjesečnog fonda radnih sati od prethodnog Zaključka broj 148., iako drugačije definira mjesečni fond radnih sati. Naime, način formiranja mjesečnog fonda radnih sati je na bazi 40-satnog radnog tjedna, odnosno mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, pri čemu broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom rasporedu vremena na bazi 40-satnog tjedna ili u nejednakom radnom vremenu. U tom smislu treba istaknuti da kada se plaća ne obračunava na osnovu mjesečnog fonda radnih sati već mjesečnog fonda sati, to ima za posljedicu da će radnici koji rade na bazi 40-satnog radnog tjedna, u slučaju da blagdan pada od ponedjeljka do petka, imati plaćeni neradni dan te će ostvariti mjesečni fond sati iako nisu radili na blagdan. S druge strane, radnici koji rade u nejednakom rasporedu će imati obvezu ostvariti isti mjesečni fond sati, unatoč tome što će raditi na blagdan koji se za radnike na bazi 40-satnog radnog tjedna smatra neradnim danom. Zbog takvog obračuna mjesečnog fonda sati, radnici koji rade u nejednakom rasporedu, odnosno smjenama, stavljeni su u nepovoljan položaj u odnosu na primjenu odredbi članka 51. stavak 9. KU 143/13 i članka 49. stavak 9. KU 29/18 jer moraju odraditi više radnih sata (ako se radi o mjesecu u kojem neradni dan pada od ponedjeljka do petka) od onih radnika koji rade u rasporedu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Osim toga, Zaključak 153. i 148. Zajedničkog povjerenstva nisu u opreci te suštinski jednako reguliraju pitanje izračuna mjesečnog fonda radnih sati. Naime, iako Zaključak broj 153. definira fond radnih sati kao umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) s 8 sati, ispuštajući iz izračuna dane blagdana ili neradne dane, u taj fond sati se ne mogu ubrajati kao radni dani blagdani ili državni praznici, jer to nisu radni dani u smislu odredbe članka 1. stavak 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11). Kako oba Zaključka određuju da broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom ili nejednakom rasporedu, a Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ne može drugačije definirati (ne)radne dane od Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, to je tužitelju valjalo priznati rad na blagdan kao prekovremeni rad pod uvjetom da pada na dan od ponedjeljka do petka i da prelazi mjesečni fond radnih sati, a kako je to i utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

21. Navedenim, a s obzirom da visina potraživanja između stranaka nije sporna, prvostupanjski sud je ispravno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

22. Pored toga, za istaći je kako je na 8. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019., pod brojem Su-IV-56/19-18, zauzeto shvaćanje:

„Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 i 96/15, dalje: KU)
koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

 

23. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a).

 

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u smislu Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7., ali ne više od 50 bodova.

 

25. Kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude, to tužitelju u skladu s Tbr. 9. toč 3. Tarife, pripada i naknada navedenog troška, a kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.

 

26. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 26. srpnja 2021.