Poslovni broj: 7 Pž-1316/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 7 Pž-1316/2020-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja K. I. d.o.o., OIB ..., N. M., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u V. T., protiv tuženika F. T. d.o.o., OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u V., radi isplate iznosa od 90.371,73 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-354/2018-31 od 30. siječnja 2020., 26. srpnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-354/2018-31 od 30. siječnja 2020. u točkama I. i II. izreke, dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 43.400,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 45.802,50 kn, te u točki IV. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-354/2018-31 od 30. siječnja 2020. u preostalom dijelu točke III. izreke kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka i sudi:

 

Odbija se u preostalom dijelu koji iznosi 268,84 kn (dvjestošezdesetosam kuna i osamdesetčetiri lipe) kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

r i j e š i o  j e

 

Uvažava se tužiteljeva žalba i ukida rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-354/2018-31 od 30. siječnja 2020. u točki I. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. V.-D. iz N. M. od 30. prosinca 2011. poslovni broj Ovrv-214/11 u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 40.193,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate i da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.350,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2011. do isplate (točka I. izreke). Ukinut je platni nalog u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju plati zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 2.177,69 kn od 12. rujna 2010. do 9. lipnja 2012., na iznos od 5.207,76 kn od 11. rujna 2010. do 2. kolovoza 2011., na iznos od 2.647,57 kn od 18. rujna 2010. do 12. kolovoza 2011., na iznos od 20.933,02 kn od 18. rujna 2010. do 13. kolovoza 2011., te iznos od 4.808,99 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. rujna 2010. do isplate i u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.936,70 kn, i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju plati iznos od 43.400,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate i da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 46.071,34 kn (točka III. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 17.557,79 kn od 1. studenog 2010. do 19. rujna 2011. i na iznos od 25.842,50 kn tekućih od 1. studenog 2010. do 10. kolovoza 2012., te u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.109,00 kn (točka IV. izreke).

 

2. Prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od

1.969,20 kn (točka I. izreke).

 

3. Žalbu protiv točaka II. i IV. i dijela točke III. izreke presude kojim je odlučeno o troškovima postupka te točke I. izreke rješenja je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ukazuje da je u svojim podnescima i tužbenom zahtjevu, suprotno utvrđenu prvostupanjskog suda, zahtijevao dosudu zateznih kamatama od istih datuma dospijeća i za isto razdoblje kako je to navedeno u izvodu iz poslovnih knjiga i na samim računima i kako je ispravno utvrdio vještak u svom nalazu i njegovoj dopuni. Svi računi datiraju iz 2010. godine te bi bilo u potpunosti nelogično da bi dospijeća tražbina iz tih računa bila tek 2011. ili 2012. godine, kako to nalazi prvostupanjski sud. U odnosu na rješenje kojim je utvrđeno povlačenje tužbe za iznos od 1.969,20 kn, tužitelj ukazuje da nema razlike za taj iznos u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 15. ožujka 2019. (str. 616. – 620. spisa koji je iznosio 90.371,73 kn) i konačno postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 16. prosinca 2019. (str. 775. spisa u iznosu od 88.402,53 kn), kako to pogrešno nalazi prvostupanjski sud. Razlika je bila dvije lipe i to radi usklađenja s nalazom vještaka, a za koji je iznos pravomoćno utvrđeno povlačenje tužbe. Pri odlučivanju o troškovima postupka, ukazuje da prvostupanjski sud nije naveo razloge o tome kako je utvrdio postotke uspjeha stranaka u sporu, a koje žalitelj nalazi pogrešnim uz navođenje da je tužitelju od ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 88.402,53 kn dosuđen iznos od 83.593,25 kn, a što čini 94,56%, a ne 76,44% zahtjeva, kako je to prvostupanjski sud utvrdio. Navodi da je sud neosnovano odbio tužiteljev zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu predujma za vještačenje s obrazloženjem da ga nije tužitelj platio, premda je tužitelj platio taj predujam 19. svibnja 2015., slijedom čega u prilogu ove žalbe dostavlja o dome dokaz o uplati. Istaknuti žalbeni razlozi ukazuju na proturječnost u obrazloženju razloga pobijanih odluka, a zbog čega su pobijane odluke zahvaćene bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn i sudske pristojbe na žalbu po odluci suda.

 

4. Odgovor na tužiteljevu žalbu nije podnesen.

 

5. Žalbu protiv točaka I. i III. izreke presude je podnio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi navodi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud nije ocijenio tuženikove prigovore, osobito prigovor o postojanju sporazuma o načinu određivanja cijene te prigovora da pojedini artikli sadržani u predmetnim računima uopće nisu bili sadržani u tužiteljevom cjeniku, a zbog čega je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da sud nije uopće utvrđivao činjenicu jesu li se i na koji način stranke sporazumjele o cijeni proizvoda, a pod pretpostavkom da takvog sporazuma nema – koja je cijena koju je tužitelj redovito naplaćivao za navedene proizvode, a podredno razumna cijena. Smatra da je razumno da kupac, pa i kod najmanjih kupoprodaja, želi znati koliku cijenu proizvoda će platiti, a posebice kad se radi o trgovačkom društvu i nabavi robe veće vrijednosti koja služi daljnjoj kupoprodaji. Ukazuje da u prvostupanjskom postupku nisu uopće ocijenjeni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka K. Š., a koja je u dopuni nalaza i mišljenja navela da je za pojedine artikle utvrdila da se nalaze u cjeniku tužitelja, premda se tamo ne nalaze, a za takve svoje tvrdnje je navela da je podatke o artiklima dobila isključivo od tužitelja. Smatra da nije prihvatljivo tužiteljevo tumačenje da se pojedini artikli nalaze u cjeniku ako u fakturama nema oznake artikla i šifre. Osim toga, i sama vještakinja je u nalazu i mišljenju od 14. listopada 2014. navela da robu po spornim artiklima je tužitelj prodavao po različitim cijenama trećim osobama, a iz čega proizlazi da visina cijene uopće nije utvrđena, pa tako niti ona koju je tužitelj redovno naplaćivao za istu vrstu robe. Dakle, u cijelosti su ostale neutvrđene činjenice jesu li stranke postigle sporazum u pogledu cijene robe, a ukoliko nisu, jesu li cijene robe definirane cjenikom tužitelja i kojim, odnosno za onu robu za koju nisu, način utvrđivanja cijene i sama cijena. Predlaže stoga preinačiti pobijanu presudu, a tužitelja obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka.

 

6. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

 

7. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

 

8. Tuženikova žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

 

9. Ispitavši pobijanu presudu i rješenje sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), a u vezi s odredbom čl. 381. ZPP-a (glede pobijanog rješenja), a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je pobijano rješenje nepravilno i nezakonito.

 

10. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5104/2015 od 21. rujna 2018. je ukinuta presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-501/2012 od 11. svibnja 2015. u točkama III., IV. i V. izreke i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a radi se o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 88.402,55 kn po osnovi cijene za kupoprodaju robe na temelju sklopljenog ugovora.

 

11. Osnovano tužitelj ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a za utvrđenje djelomičnog povlačenja tužbe za iznos od 1.969,20 kn, a takva ocjena je posljedica pogrešnog utvrđenja da je u konkretnom slučaju došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva uz pogrešno navođenje da postoji razlika između postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 15. ožujka 2019. na str. 616. – 620. spisa koji je iznosio

90.371,73 kn i konačno postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 16. prosinca

2019. na str. 775. spisa u iznosu od 88.402,53 kn. Naime, iz podneska od 15. ožujka

2019. (ispravljenog na ročištu održanog 15. studenog 2019.) proizlazi da tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 70.844,76 kn i iznosa od 17.557,79 kn (ukupno iznos od 88.402,55 kn), dok iz podneska od 16. prosinca 2019. proizlazi da tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 88.402,53 kn. S obzirom na to da je za razliku iznosa od 0,02 kn pravomoćnim rješenjem od 15. studenog 2019. utvrđeno povlačenje tužbe, to u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za utvrđenje povlačenja tužbe za iznos od 1.969,20 kn kako je to pogrešno ocijenio prvostupanjski sud. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a tužiteljeva žalba uvažena i ukinuto pobijano rješenje u točki I. izreke bez potrebe vraćanja na ponovno postupanje.

 

12. Predmet ovoga spora (u ponovljenom postupu) je zahtjev za isplatu iznosa od 88.402,53 kn koji tužitelj potražuje od tuženika na ime kupoprodajne cijene prema Kupoprodajnom ugovoru br. 125/09 (dalje: Ugovor br. 125/09) koji je nesporno sklopljen 1. ožujka 2009. između tužitelja kao prodavatelj i tuženika kao kupca.

 

13. U ovoj fazi postupka je sporno je li tužitelj obračunao tuženiku cijenu sukladno Ugovoru br. 125/09, odnosno je li tim Ugovorom cijena uopće bila određena/odrediva, te je li prvostupanjski sud pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose glavnica.

 

14. Odredbom čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) je propisano da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

 

15. Odredbom čl. 384. ZOO-a je propisano da ako ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravni učinak (st. 1.). Kad trgovačkim ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, niti u njemu ima dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavatelj redovito naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora, a kad ove nema, razumnu cijenu (st. 2.). Pod razumnom cijenom smatra se tekuća cijena u vrijeme sklapanja ugovora, a ako se ona ne može utvrditi, onda cijenu koju utvrđuje sud prema okolnostima slučaja (st.

3.).

 

16. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je Ugovorom br. 125/09, čiji sastavni dio su komercijalni uvjeti prodaje, ugovoreno da kupac kupuje predmete iz proizvodnog programa T. prema važećem cjeniku i Općim uvjetima prodaje koji su sastavni dio Ugovora, a na način da dostavi prodavatelju pisani nalog (narudžbu). Ugovoreno je da za isporuke vrijede cijene iz cjenika važećeg na dan otpreme koje su izražene bez poreza na dodanu vrijednost. Dakle, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je utvrdio i presuda u tom dijelu sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama – da je između stranaka ugovoreno da će prema tuženikovim narudžbama proizvoda iz programa T. tužitelj obračunavati cijenu sukladno cjeniku važećem na dan otpreme naručenih proizvoda. Imajući u vidu da su otpreme, odnosno isporuke proizvoda izvršavane u razdoblju od lipnja do kolovoza 2010. godine, kada je bio na snazi tužiteljev cjenik iz travnja 2010. godine (dalje: Cjenik 04/2010.) to se na isporuke tih proizvoda primjenjuju cijene iz tog Cjenika. U odnosu na one proizvode koji su isporučeni u okviru Ugovora br. 125/09, a za koje nesporno nisu postojale cijene utvrđene u Cjeniku 04/2010., tužitelj sukladno odredbi čl. 384. st. 2. ZOO-a ima pravo potraživati od tuženika cijenu koju je kao prodavatelj redovito bio naplaćivao drugim svojim kupcima u vrijeme sklapanja ugovora, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

17. Tuženikovi žalbeni navodi kojima ukazuje da je tužitelj tijekom prijašnje poslovne suradnje naplaćivao tuženiku manje cijene od onih obračunatih u utuženim računima, odnosno da se cijena određivala „na upit“, nisu od utjecaja na utvrđenje visine cijene u ovoj pravnoj stvari jer iz činjeničnih utvrđenja i stanja spisa proizlazi da prije Ugovora br. 125/09 između stranka nije postojao sporazum kojim bi stranke ugovorile način određivanja cijene, kao što to postoji u konkretnom slučaju (za artikle navedene u Cjeniku 04/2010.). Međutim, sve i da je postojao takav sporazum, ovaj sud ukazuje da je stupanjem na snagu Ugovora br. 125/09 takav sporazum prestao važiti jer je čl. 10. Ugovora br. 125/09 određeno da potpisom tog ugovora prestaju važiti svi dotadašnji ugovori i njihovi aneksi. Prema tome, od dana sklapanja Ugovora br. 125/09 između stranaka vrijedi i primjenjuje se način određenja cijene sukladno sporazumu koji kao zakon vrijedi za stranke u odnosu na artikle iz programa T. koji se nalaze u važećem Cjeniku (za koje je u ovom postupku utvrđeno da su istovjetne cijenama obračunatim drugim kupcima), dok u odnosu na ostale artikle iz ugovorenog programa za koje cijena nije određena u važećem cjeniku prodavatelj

ima pravo obračunati cijenu koju je redovito naplaćivao za tu vrstu robe drugim kupcima, a kako je to prethodno ovaj sud obrazložio u svojoj odluci.

 

18. Imajući u vidu da je između stranaka bilo sporno je li tužitelj obračunao tuženiku cijene po određenim računima (br. 6137, 6138, 4882, 4880, 4682 i 4627) koje je tuženik vratio tužitelju navodeći da su fakturirane cijene veće od ugovorenih, u ovom postupku je provedeno financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku K. Š. koja je u dopuni od 25. srpnja 2019. utvrdila:  - da je tužitelj obračunavao tuženiku robu iskazanu po računima broj 4627, 4628, 4880, sukladno cijenama iskazanim u Cjeniku 04/2010., a po kojim cijenama je identične proizvode obračunavao drugim svojim kupcima u istom periodu i uz istovjetne komercijalne uvjete (odobrene rabate),

- u odnosu na robu po računu br. 4882 pod šifrom artikla 2418222/cijena 46,53 kn/m3 i šifrom artikla 2431295/cijena 34,83 kn/m3 vještak je našao da se pod tim šiframa roba ne nalazi u tužiteljevim cjenicima roba, međutim, utvrdio je da je u tom razdoblju tužitelj istovrsne proizvode obračunavao pod istim šiframa drugim kupcima po istoj cijeni i uz iste komercijalne uvjete, a koja cijena je istovjetna s cijenom iskazanom u Cjeniku 04/2010. za proizvode pod šiframa 2418247 (Filc s ojačanom aluminijskom folijom) i 2418287 (akustična ploča s crnim voalom),

- da se roba po računu br. 4618 označena šifrom 2418252 ne nalazi u Cjeniku 04/2010., ali da je tužitelj robu označenu kao DP-7 AluR 30x500x1000 mm izdao samo jedan račun kupcu T. B. d.d. 30. lipnja 2010. po cijeni od 35,72 kn, dakle identičnoj kao i tužitelju, a da se cijena ne nalazi u Cjeniku jer se radi o nestandardnom proizvodu koji je u spornom razdoblju ružitelj prodavao kupcu T. B. d.d. po istoj cijeni,

- da se roba po računu br. 6137 označena šifrom 2431295 ne nalazi u Cjeniku iz travnja 2010. godine, ali da je tužitelj robu označenu šifrom 2418287 naveo u cjeniku kao Akustična ploča s crnim voalom AP GCP po cijeni od 34,83 kn/m2, a koju je obračunavao po tom šifrom i po cijeni iskazanoj u utuženom računu i drugim svojim kupcima.

 

19. Dakle, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj obračunao cijenu sukladno Cjeniku 04/2010. i da je obračunata cijena istovjetna onoj koju je tužitelj za istu robu obračunavao drugim svojim kupcima, odnosno za one artikle koji se ne nalaze u važećem Cjeniku po cijeni koja je istovjetna cijeni obračunatoj za robu isporučenu drugim kupcima u istom razdoblju. Vještak je u svom iskazu na ročištu otklonio tuženikove prigovore navodeći da, premda u Cjeniku 04/2010. za pojedine artikle nije jasno naveden naziv, vještak je uz tužiteljeva dodatna objašnjenja utvrdio da se radi o istim cijenama po kojima je tužitelj istu robu redovito naplaćivao drugim kupcima. Neosnovano se tuženik poziva na nalaz i mišljenje vještaka iz 2014. godine, budući da je po uputi žalbenog suda iz ukidnog rješenja provedeno dopunsko vještačenje 2019. godine kojim su razjašnjene odlučne činjenice. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da razlika između ukupne ugovorene cijene isporučene robe i plaćene cijene iznosi 83.593,54 kn.

 

20. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tuženik nije osporavao da je za svaku robu obračunatu utuženim računima stavio narudžbu sukladno Ugovoru br. 125/09 i da je isporučenu robu zaprimio, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik dužan platiti tužitelju sveukupan iznos od

83.593,54 kn na ime kupoprodajne cijene robe (čl. 376. st. 1. ZOO-a) i slijedom toga je pravilno primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a održao na snazi platni nalog za iznos od 40.193,25 kn i obvezao tuženika na dodatnu isplatu iznosa od 43.400,00 kn, odnosno ukinuo platni nalog za iznos od 4.808,99 kn i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan jer navedeni iznos čini razliku ukupno utuženog iznosa i cijene neplaćene cijene robe koju je prvostupanjski sud našao osnovanom.

 

21. Neosnovano tužitelj osporava prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno ističući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio dospijeće svake pojedine tražbine. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na str. 21. obrazloženja pobijane presude dospijeće svake pojedine tražbine i takvo utvrđenje je u skladu sa sadržajem isprava (računa) u spisu na str. 356., 361.,

31., 363., 365., 30., 32., 367. i 359. spisa koje je tužitelj dostavio i slijedom toga je pravilno i u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a odredio tijek zakonskih zateznih kamata, a u preostalom dijelu koji se odnosi na ranije zahtijevano razdoblje primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka II. izreke pobijano presude), odnosno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka IV. pobijane presude).

 

22. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, sadržanu u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.071,34 kn, osnovano tužitelj ukazuje da nije jasno na koji je način prvostupanjski sud ocijenio da je omjer uspjeha tužitelja u sporu 76,44%, a omjer uspjeha tuženika 23,56%.

 

23. Naime, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-501/2012 od 11. svibnja 2015. je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. V.-D. iz N. M. poslovni broj Ovrv-214/11 od 30. prosinca 2011. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 44.279,86 kn (točka I. izreke) te je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 19.526,97 kn (točka II. izreke), dok je presudom prvostupanjskog suda donesenom u ponovljenom postupku, koja je potvrđena presudom ovog suda, održan na snazi platni nalog za daljnji iznos od 40.193,25 kn (točka I. izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju plati iznos od 43.400,00 kn (točka III. izreke), dok je ukinut platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan za iznos glavnice od 4.808,99 kn (točka II. izreke). Dakle, tužitelj je u odnosu na cjelokupno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 152.259,38 kn, uspio s dijelom zahtjeva u ukupnom iznosu od 147.400,08 kn, a što čini omjer od 96,84% u korist tužitelja, odnosno od 3,16% u korist tuženika.

 

24. S obzirom na to da tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, to je o troškovima postupka trebalo odlučiti primjenom odredbe čl.

154. st. 3. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

25. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud ocjenjujući osnovanost svake pojedine radnje koju je tužitelj poduzeo tijekom prvostupanjskog postupka djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelju za zastupanje na ročištu ne pripada pravo na naknadu troškova za zastupanje na ročištu od 18. travnja 2019. po Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), već po Tbr. 9.2. Tarife u iznosu od 500,00 kn jer se radi o ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima. Tužitelju su neosnovano priznati troškovi sastava podneska od 2. prosinca 2014. u kojem iznosi svoje dopunsko očitovanje na nalaz i mišljenje, premda je tužitelj takvo očitovanje trebao i mogao iznijeti u podnesku od 28. listopada 2014. za koje mu je priznata nagrada po Tbr. 8.1. Tarife, a zbog čega sastav podneska od 2. prosinca

2014. nije bio potreban. Nije bio potreban niti podnesak od 16. prosinca 2019. jer je tužitelj već ranije tijekom parnice bio dužan specificirati i točno naznačiti na što se odnosi njegov tužbeni zahtjev, pa takav propust ne može ići na štetu druge strane. Tuženiku su pravilnom primjenom materijalnog prava za sastav podnesaka od 3. ožujka 2015., 1. ožujka 2019., 12. travnja 2019. i 20. kolovoza 2019. trebalo biti priznati troškovi po Tbr.8.3. Tarife u visini od 250,00 kn po podnesku jer se radi o ostalim podnescima.

 

26. Dakle, pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a je trebalo zaključiti da su tužitelju tijekom prvostupanjskog postupka opravdano nastali troškovi parnice u iznosu od 45.802,50 kn, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a tužitelju u cijelosti trebalo priznati te troškove. Prvostupanjski sud je točkom III. izreke (koju su obje strane pobijale žalbom) pobijane presude pogrešno obvezao tuženika na isplatu iznosa od 46.071,34 kn, umjesto ispravno na isplatu iznosa od 45.802,50 kn, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo za razliku od 268,84 kn odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

 

27. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju predujam na ime troškova vještačenja u iznosu od 7.000,00 kn jer je tužitelj toliko i uplatio po nalogu suda, a u preostalom dijelu koji iznosi 3.000,00 kn je pravilno odbio jer tužitelj nije takve troškove snosio. Potvrda o plaćanju na koju se tužitelj poziva u žalbi i koja se nalazi u spisu je uzeta u obzir prilikom obračuna uplaćenog predujma u iznosu od 7.000,00 kn.

 

28. Tužitelj nije uspio sa žalbom protiv presude (glede odbijajućeg dijela glavnice) za koju je potraživao trošak postupka, pa nema niti pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

 

29. U dijelu kojim je prvostupanjski sud ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev za iznos od 2.936,70 kn na ime troškova ovrhe, ovaj sud ukazuje da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a) jer nije jasno zašto je sud tako odlučio. Ovaj sud je uvidom u spis utvrdio da tužitelj nema pravo na naknadu troškova za pribavu pravomoćnosti i dopis banci za provedbu ovrhe u iznosu od 615,00 kn jer rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno, niti na javnobilježnički trošak po određenju javnog bilježnika jer takav zahtjev nije određeno postavio (čl. 164. st. 2. ZPP-a), slijedom čega je i pravilno njegov zahtjev u iznosu od 615,00 kn uvećano za iznos od 2.321,70 kn (razlika iznosa iz rješenja o ovrsi od 6.011,70 kn i iznosa koji je prvostupanjski sud priznao na ime troškova ovrhe od 3.075,00 kn) trebalo odbiti i platni nalog primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinuti.

 

30. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. t. 3. i čl. 373.a ZPP-a odlučio kao u izreci.

 

Zagreb, 26. srpnja 2021.

 

Sutkinja

Ružica Omazić, v.r.