Poslovni broj: Gž R-535/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Verici Franić, u pravnoj stvari tužiteljice I. S., OIB: ..., iz Z., zastupane po punomoćniku D. L., odvjetniku u Z., protiv tuženika Bolnice, Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 6 Pr-483/2020-22 od 23. ožujka 2021., dana 26. srpnja 2021.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinsko građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 6 Pr-483/2020-22 od 23. ožujka 2021. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime razlike plaće ukupan iznos od 42.719,51 kunu zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose kako je pobliže određeno pod točkom I. izreke, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u kojem dijelu je tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke).

2. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 10.437,50 kuna zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III. izreke.

3. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući istu u dijelu pod točkama I. i III. izreke i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Prije svega valja navesti kako u pobijanoj presudi, kao ni u postupku koji joj je prethodio, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka opisane u odredbi članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te isti nisu u protivnosti s provedenim dokazima, ispravama i zapisnicima koji se nalaze u spisu.

8. Sudska ocjena dokaza, koju je učinio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda, suglasna je odredbi članka 8. ZPP-a, te takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

9. Pobijanom presudom utvrđeno je da je tužiteljica u utuženom razdoblju bio zaposlena kod tuženika na radnom mjestu liječnik specijalist, te da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici isplatio umanjene plaće na način:

- da joj u utuženom razdoblju nije plaćao dodatak za posebne uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila u posebnim uvjetima, a na koji bi tužiteljica imao pravo sukladno odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, 96/15, dalje: KU 143/13) odnosno odredbi članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljenog 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18, dalje: KU 29/18),

- da joj nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila kao doktor medicine te imala iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, a na koji bi tužiteljica imala pravo na temelju odredbe članka 59. KU 143/13 u omjeru od 10% osnovne plaće odnosno od 1. listopada 2015. u omjeru od 12% sukladno Dodatku I. KU 143/13 („Narodne novine“, broj 96/15),

- da joj nije plaćao ni dodatak za znanstveni stupanj na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu imala znanstveni stupanj doktora znanosti, te na koji ima pravo sukladno odredbi članka 54. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine broj 141/12, dalje: TKU) odnosno odredbi članka 53. stavak 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/17, dalje: TKU 128/17),

- da joj nije plaćao naknadu za cjelokupni prekovremeni rad sukladno odredbama članka 51. KU 143/13 i članka 49. KU 29/18,

- da je zbog navedenih umanjenih isplata tuženik s naslova naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad tužiteljici isplatio umanjene iznose tih naknada,

- da je visina tužbenog traženja postavljena prema izračunu kojega je sačinila vještakinja P. B.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije tužiteljici platio utužene iznose, a što je obvezan prema citiranim odredbama KU 143/13, Dodatka I. KU 143/13, TKU, TKU 128/17, kao i Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09), koji je bio u primjeni od 1. siječnja 2010. do 6. kolovoza 2014. i Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17, dalje: ZR/14), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014.

11. Naime, tužiteljica kada joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi članka 57. i 59. KU 143/13 odnosno članka 4. Dodatka I. KU 143/13, te članka 54. stavak 2. TKU odnosno članka 53. stavak 2. TKU 128/17 zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po osnovama članka 57., članka 59. KU 143/13 odnosno članka 4. Dodatka I. KU 143/13, te članka 54. stavak 2. TKU odnosno članka 53. stavak 2. TKU 128/17 budući da tužiteljica i kad radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u posebnim uvjetima rada u smislu odredbe članka 57. KU 143/13, te u svojstvu radnika sa dodatkom definiranim odredbom članka 59. KU 143/13 odnosno odredbom članka 4. Dodatka I. KU 143/13, te odredbom članka 54. stavak 2. TKU odnosno odredbom članka 53. stavak 2. TKU 128/17. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU 143/13 s dodacima iz odredbe članka 57. KU 143/13, ali to ovdje i nije slučaj.

12. Također treba reći kako je novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18, dalje: KU 29/18), te sadrži identične odredbe kao KU 143/13 odnosno odredba članka 55. KU 29/18 sadržajno je ista kao i odredba članka 57. KU 143/13, dok je odredba članka 57. KU 29/18 sadržajno ista kao odredba članka 4. Dodatka I. KU 143/13. Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 35/19) ugovoreno je da će se KU/2018 nastaviti primjenjivati do 27. ožujka 2019., Izmjenom Dodatka I. KU/2018 („Narodne novine“, broj 78/19) do 31. listopada 2019. a Dodatkom II. KU/2018 („Narodne novine“, broj 92/19) nadalje do 31. prosinca 2022.

13. Pored toga, za istaći je kako je na 8. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019., pod brojem Su-IV-56/19-18, zauzeto shvaćanje:

„Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

14. Isto tako, sud prvog stupnja je u pogledu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pravilno primijenio odredbu članka 60. ZR/09, odnosno članka 81. ZR/14, kao i odredbe članka 36. KU 143/13 odnosno članka 34. KU 29/18, te u pogledu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (naknada za vrijeme bolovanja) odredbu članka 59. stavak 1. TKU odnosno odredbu članka 58. stavak 1. TKU 128/17.

15. Što se tiče primjene Zaključka broj 153. valja reći da isti nije bitno promijenio način izračuna mjesečnog fonda radnih sati od prethodnog Zaključka broj 148., iako drugačije definira mjesečni fond radnih sati. Naime, način formiranja mjesečnog fonda radnih sati je na bazi 40-satnog radnog tjedna, odnosno mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, pri čemu broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom rasporedu vremena na bazi 40-satnog tjedna ili u nejednakom radnom vremenu. U tom smislu treba istaknuti da kada se plaća ne obračunava na osnovu mjesečnog fonda radnih sati već mjesečnog fonda sati, to ima za posljedicu da će radnici koji rade na bazi 40-satnog radnog tjedna, u slučaju da blagdan pada od ponedjeljka do petka, imati plaćeni neradni dan te će ostvariti mjesečni fond sati iako nisu radili na blagdan. S druge strane, radnici koji rade u nejednakom rasporedu će imati obvezu ostvariti isti mjesečni fond sati, unatoč tome što će raditi na blagdan koji se za radnike na bazi 40-satnog radnog tjedna smatra neradnim danom. Zbog takvog obračuna mjesečnog fonda sati, radnici koji rade u nejednakom rasporedu, odnosno smjenama, stavljeni su u nepovoljan položaj u odnosu na primjenu odredbi članka 51. stavak 9. KU 143/13 i članka 49. stavak 9. KU 29/18 jer moraju odraditi više radnih sata (ako se radi o mjesecu u kojem neradni dan pada od ponedjeljka do petka) od onih radnika koji rade u rasporedu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Osim toga, Zaključak 153. i 148. Zajedničkog povjerenstva nisu u opreci te suštinski jednako reguliraju pitanje izračuna mjesečnog fonda radnih sati. Naime, iako Zaključak broj 153. definira fond radnih sati kao umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) s 8 sati, ispuštajući iz izračuna dane blagdana ili neradne dane, u taj fond sati se ne mogu ubrajati kao radni dani blagdani ili državni praznici, jer to nisu radni dani u smislu odredbe članka 1. stavak 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11). Kako oba Zaključka određuju da broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom ili nejednakom rasporedu, a Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ne može drugačije definirati (ne)radne dane od Zakona o blagdanima i spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, to je tužiteljici valjalo priznati rad na blagdan kao prekovremeni rad pod uvjetom da pada na dan od ponedjeljka do petka i da prelazi mjesečni fond radnih sati, a kako je to i utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

16. Navedenim, a s obzirom da visina potraživanja između stranaka nije sporna, prvostupanjski sud je ispravno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u pobijanom dijelu.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a.

18. Kako dakle, nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu  tuženika trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 26. srpnja 2021.