1

Poslovni broj 22 Gž-1265/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-1265/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. O. d.d., OIB:…, Z., koje zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o. u Z., protiv tuženika M. F., OIB:…, S.¹, kojeg zastupa privremeni zastupnik M. B., odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 139 P-2093/17-51 od 5. veljače 2021., dana 26. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 139 P-2093/17-51 od 5. veljače 2021. u toč. I, III i IV izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.962,04 kuna s osnove regresnog potraživanja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 2016. do isplate (toč. I), odbijen je zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 9.962,04 kune koje teku od 5. siječnja 2015. do 6. listopada 2016. (toč. II.), naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 10.222,79 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. veljače 2021. do isplate (toč. III) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (toč. IV).

 

2. Protiv točaka I., III. i IV. navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, i zahtjevom za naknadom troška žalbenog postupka.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev za isplatom utuženog iznosa od 9.962,04 kn na ime otplate regresnog duga tuženika koji je iznos tužitelj na ime naknade štete kao odgovorni osiguratelj temeljem sklopljene police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti s tuženikom kao osiguranikom, isplatio oštećenom M. V. povodom štetnog događaja od dana 10. prosinca 2010. u Zagrebu, uzrokovanog isključivom krivnjom tuženika koji je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola u koncentraciji od 2.10 g/kg u kojem je nastala imovinska i neimovinska šteta. Tužitelj je u mirnom postupku 12. siječnja 2012. isplatio oštećenom M. V. nesporni dio naknade štete na ime neimovinske štete u iznosu od 5.000,00 kuna te daljnji iznos naknade štete od 3.950,00 kuna kao i parnični trošak u iznosu od 4.888,44 kuna, a po donošenju presude Općinskog suda u Sesvetama od 27. siječnja 2014., u postupku pod poslovnim brojem P-22/13 koji je oštećeni pokrenuo protiv tužitelja.

 

5. Prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev, u bitnom, navodeći kako su stranke Sporazumom o otplati regresnog duga (dalje u tekstu: Sporazum) od 6. listopada 2014. utvrdile postojanje osnova za regres, a u svezi prometne nezgode od 10. prosinca 2010. te kojim se tuženik obvezao na ime regresnog duga uplatiti iznos od 11.734,12 kuna u 24 mjesečna obroka.

 

6. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporan trenutak početka tijeka zastare odnosno njezina nastupa, na kojem prigovoru tuženik ustraje.

 

7. Nedopušteno tuženik u svojoj žalbi pobija odluku zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa isto ovaj sud nije razmatrao Ovo iz razloga što se temeljem članka 467. stavka 1. ZPP presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 365. stavka 1. i 2. ZPP u granicama zakonom dopuštenih razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Prvostupanjski sud kvalificira predmetni Sporazum osnovom na kojoj tužitelj temelji svoje potraživanje te primjenjuje na njega opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, te utvrđuje kao neosnovan od strane tuženika iznesen prigovor zastare jer da nije proteklo 5 godina od dana pada tuženika kao dužnika u zakašnjenje, odnosno od dana 7. listopada 2016.

 

10. Iz sadržaja predmetnog Sporazuma proizlazi da su stranke uredile svoj  građanskopravni odnos kojim mogu slobodno raspolagati, odnosno da se radi o situaciji iz  članka 150. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.,  78/15. i 29/18. – dalje ZOO) kojim je propisano da ugovorom o nagodbi osobe između kojih  postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju  spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Predmetni Sporazum - nagodba, kao dvostrani ugovor, kod kojeg se prava i obveze  stranaka prosuđuju u skladu s odredbama nagodbe koju su sklopile, a odredbe nagodbe  (Sporazuma) primjenjuju se onako kako glase (članak 319. stavak 1. ZOO-a), stvara pravno  relevantne učinke samo za odnose u svezi kojih je nagodba sklopljena i to prema okolnostima  uzetim u obzir kod njezinog sklapanja. 

 

11. Člankom 308. ZOO-a propisano je da se ugovor, kao i drugi pravni posao, može  sklopiti, odnosno poduzeti i preko zastupnika. Ovlaštenje za zastupanje temelji se na zakonu,  statutu, društvenom ugovoru ili pravilima pravne osobe, aktu nadležnog državnog tijela ili na  očitovanju volje zastupanog (punomoć). 

 

12. Prema članku 43. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj: 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12.,  68/13., 110/15., 40/19. - dalje: ZTD) osoba čija je dužnost da kao radnik trgovačkog društva  obavlja poslove koji po redovitom tijeku stvari uključuju i sklapanje određenih ugovora,  odnosno poduzimanje određenih pravnih radnji, ovlaštena je da kao punomoćnik društva  sklapa i te ugovore i poduzima te pravne radnje u granicama poslova koje obavlja. Pravilno zaključuje sud prvog stupnja da je svjedokinja I. G. u smislu članka 43. stavak 1. ZTD-a punomoćnik po zaposlenju i time  ovlaštena za sklapanje Sporazuma o otplati regresnog duga, jer se radi o pravnoj radnji  poduzetoj u granicama poslova koje obavlja, a kada bi se i zauzeo stav da je predmetni Sporazum sklopljen od strane  neovlaštene osobe, odnosno da I. G. nema ovlaštenje za sklapanje Sporazuma (a kako  to tvrdi tuženik), tada valja reći da je člankom 312. stavak 1. ZOO-a propisano da Ugovor  kojeg je sklopila neovlaštena osoba obvezuje neovlašteno zastupanog, ako on ugovor  naknadno odobri. Tužitelj je podnošenjem tužbe i pozivajući se na predmetni Sporazum te  izričito u podnesku od 13. rujna 2017. odobrio sklapanje Sporazuma o otplati regresnog duga,  pa sud prvog stupnja pravilno smatra da se radi o valjano sklopljenom pravnom poslu koji obvezuje. Stoga, nisu  osnovani prigovori tuženika da Sporazum u ime tužitelja nije sklopila ovlaštena osoba.  U odnosu na prigovor tuženika da se na Sporazumu ne nalazi njegov potpis sud prvog stupnja zaključuje da  su ovakvi navodi tuženika paušalni i očito usmjereni na izbjegavanje preuzete obveze iz  Sporazuma, jer je iskazom svjedokinje I. G. utvrđeno da je tuženik svakako potpisao predmetni Sporazum i to neposredno u prostorijama  tužitelja.

 

13. Osim toga, u točki 3. Sporazuma tuženik se obvezao plaćati mjesečne obroke u iznosu  488,92 kune, te je uvidom u Potvrde o uplati utvrđeno da je tuženik 3. studenoga 2014. i 5.  siječnja 2015. uplatio upravo ugovoreni iznos od 488,92 kune (stranica 48-49 spisa), te uzimajući u obzir činjenicu da je tuženik plaćao upravo ugovorene mjesečne obroke, da je  svjedokinja I. G. iskazala da je tuženik u prostorijama tužitelja potpisao Sporazum,  kao i činjenicu da je tuženik nepoznatog boravišta, pa od njega sud ne može izuzeti potpise  radi provođenja grafološkog vještačenja, ovaj sud smatra utvrđenim da je tuženik potpisao  Sporazum o otplati regresnog duga te prigovore tuženika ocjenjuje neosnovanim, a provođenje grafološkog vještačenja, kod kojeg žalitelj ustraje i u žalbi, nepotrebnim i odugovlačećim.

 

14. Sud prvog stupnja je odbio kao nepotrebne dokazne prijedloge stranaka za  saslušanje svjedoka V., B., Š., S.² i N., provođenje medicinskog vještačenja i kombiniranog prometno-toksikološkog  vještačenja, jer je pravilno zaključio da izvođenje ovih dokaza nije potrebno s obzirom da su stranke Sporazumom o  otplati regresnog duga uredile svoj građanskopravni odnos u vezi prometne nesreće koja se  dogodila 10. prosinca 2010. Iz istog razloga sud nije posebno cijenio i obrazlagao provedeno  prometno vještačenje.

 

15. Uvidom u potvrde o uplatama utvrđeno je da je tuženik 12. svibnja 2014. platio iznos  397,12 kuna (stranica 46 spisa), 16. lipnja 2014. platio iznos 397,12 kuna (stranica 47 spisa), 3. studenoga 2014. platio iznos od 488,92 kune (stranica 48 spisa) i 5. siječnja 2015. platio  iznos 488,92 kune (stranica 49 spisa), odnosno tuženik je ukupno uplatio 1.772,08 kuna. 

 

16. Točkom 3. Sporazuma o otplati regresnog duga stranke su ugovorile da će se utvrđeni  regresni dug uplaćivati u 24 mjesečna obroka. Prema članku 173. ZOO-a tuženik je bio dužan  ispuniti obvezu u roku koji je predviđen ugovorom, a kako je točkom 3. Sporazuma  ugovoreno da će se dug uplaćivati u 24 mjesečna obroka to proizlazi da je tuženik preuzeo  obvezu isplate regresnog duga najkasnije do 6. listopada 2016. što je istek od 24 mjeseca  nakon sklapanja Sporazuma. Člankom 183. stavak 1. ZOO-a propisano je da dužnik dolazi u zakašnjenje kada ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, što znači da je tuženik u  zakašnjenju od 7. listopada 2016. (jer mu je obveza dospjela 6. listopada 2016.).

 

17. Člankom 215. stavak 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije  dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a nastupa kada istekne  posljednji dan zakonom određenog vremena (članak 216. ZOO-a). U konkretnom slučaju tražbina tužitelja zastarijeva, sukladno članku 225. ZOO-a, u roku 5 godina, jer se tražbina  temelji na Sporazumu o otplati regresnog duga. Zastara se prekida podnošenjem tužbe (članak  241. ZOO-a), pa uzimajući u obzir da je tuženik u zakašnjenju od 7. listopada 2016., a da je tužba podnesena 10. travnja 2017., to pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije protekao zastarni rok od 5 godina  iz članka 225. ZOO-a. Stoga nije osnovan prigovor tuženika, kod kojeg ustraje i u žalbi, da je tražbina tužitelja zastarjela. 

 

18. Stoga je prvostupanjski sud valjano presudio kako tužitelju pripada utuženi iznos, s kamatama koje teku od 7. listopada 2016.

 

19. Radi naprijed navedenog trebalo je temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZPP riješiti kao u izreci.

 

20. Kako tuženik nije uspio s predmetnom žalbom, to mu ne pripada trošak iste (članak 154. stavak 1. ZPP).

 

U Zagrebu 26. srpnja 2021.

 

Sudac

Darija Horvat, v.r.