Poslovni broj: 15. P-512/2019-25

                

Poslovni broj: 15. P-512/2019-25

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

TRGOVAČKI SUD U SPLITU, po sucu Ivi Bakaliću, uz sudjelovanje Darinke Nejašmić kao zapisničara, u pravnoj stvari tužitelja O. d.o.o, Č., T., OIB:…, zastupan po punomoćnicima D. V. i S. L., odvjetnicima u S., protiv tuženika E. G. B. AG, B., A., OIB: …, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz OD B., Š., D. i S. d.o.o., Zagreb,radi utvrđenja, nakon provedene glavne i javne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja S. L., odvjetnika u S. i punomoćnika tuženika Ž. B., odvjetnika u OD B., Š., D. i S., na ročištu za objavu presude održanom 23. srpnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se da Sporazum o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7.ožujka 2008. potvrđenog u Zagrebu, 7.ožujka 2008. od strane javnog bilježnika B. R. pod posl.br. OV-2333/08. nema snagu javne isprave i javnobilježničkog ovršnog akta.“

 

II Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 739.375,00 kuna sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, obračunatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se tuženik odbija za više zatraženi trošak od 146.575,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik odnosno njegov pravni prednik I. B. G. B, dana 26. veljače 2010. Općinskom sudu u Sinju podnio prijedlog za ovrhu na nekretninama tužitelja označenim kao čestice zemlje 310/26 i čestice zemlje 310/42, ZKU 435, KO Č., a sve temeljem sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7. ožujka 2008. koji sporazum je navodno potvrđen istog dana od strane javnog bilježnika B. R. pod poslovnim brojem OV-2333/08.

 

Tužitelj tvrdi da predmetni sporazum predstavlja ništetni pravni posao s obzirom da isti nije ovjeren od strane tužitelja, niti je isti pročitan i potvrđen u prisutnosti ovlaštenih osoba tužitelja slijedom čega sporazum o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama nema snagu javne isprave odnosno snagu javnobilježničkog akta iz razloga jer zakonski zastupnik tužitelja nikada na predmetnom sporazumu nije ovjerio svoj potpisa niti je bio prisutan solemnizaciji istog sporazuma od strane navedenog javnog bilježnika čije je sjedište u Z., sve sukladno članku 70. Zakona o javnom bilježništvu.

 

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava potraživanje tužitelja u cijelosti i tvrdi da je od tužbenih navoda jedino točno kako je tuženik pred Općinskim sudom u Sinju pokrenuo ovršni postupak na nekretninama u vlasništvu tuženika jer je tuženikov prednik isplatio tužitelju kredit od 3.000.00,00 EUR kojeg tužitelj usprkos izjavljenom raskidu nije vratio. Sve ostale navode tužitelja tuženik je ocijenio kao grubu zloporabu procesnih ovlaštenja jer je tužitelj već bio pokrenuo parnični postupak pred ovim sudom pod brojem P-593/2013 radi ništetnosti sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini tužitelja, ali je sud taj zahtjev odbio, dok se tužbeni zahtjev iz ove parnice temelji na identičnoj pravnoj osnovi.

 

U odnosu na temeljnu tvrdnju tužitelja kako je predmetni sporazum ništetan jer zz tužitelja nikada nije ovjerio svoj potpis niti bio prisutan solemnizaciji istog od strane javnog bilježnika, tuženik ukazuje na dva sporna pitanja, a to su je li sporazum ništetan te time nema snagu javnobilježničkog akta, a ako nije ništetan jesu li prilikom ovjere bile ispunjene bitne formalnosti propisane Zakonom o javnom bilježništvu (dalje: ZJB) čijim ispunjenjem privatna isprava stječe snagu javne isprave.

 

Vezano za pitanje eventualne ništetnosti sporazuma tuženik tvrdi kako se u tužbi ne iznose pobliže tvrdnje na okolnost ništetnosti sporazuma pa uvažavajući činjenicu da se u parnici P-593/2013 raspravlja pitanje ništetnosti sporazuma tuženik je predložio prekid postupka dok se to prethodno pitanje pravomoćno ne dovrši.

 

U odnosu na pitanje eventualne nevaljalosti sporazuma tuženik ukazuje kako Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u članku 307. stavak 6. propisuje da ugovor o hipoteci mora biti sklopljen u pisanom obliku te da taj zahtjev sporazum ispunjava te da ostaje raspraviti jesu li prilikom ovjere sporazuma bile ispunjene bitne formalnosti propisane Zakonom o javnom bilježništvu. Po članku 3. ZJB javnobilježničke isprave imaju dokaznu snagu javne isprave, a takve isprave po članku 230. ZPP dokazuju istinitost onoga što se ispravom potvrđuje iz čega se može izvući zaključak da javnobilježničko posvjedočenje dokazuje kako su stranke bile upoznate sa sadržajem sporazuma i posljedicama koje iz njega proizlaze.

 

Tuženik ukazuje kako tužitelj dovodi u pitanje da bi zz tužitelja potpisao sporazum zanemarujući pritom da je javni bilježnik sastavio zapisnik o vanjskom uredovanju u kojem su navedeni mjesto, vrijeme i predmet javnobilježničke radnje te da je zz tužitelja T. R. potpisala navedeni zapisnik što je i potvrdila u parnici P-593/2013 izjavom da je njen potpis na zapisniku istinit. U svezi navedene ovjere sporazuma tuženik ukazuje kako je pravni prednik tuženika još 2008. upisan kao hipotekarni vjerovnik kojem upisu se tužitelj nije protivio ili žalio.

 

Tužitelj je podneskom od 27. travnja 2017. odgovorio na navode iz tuženikovog odgovora na tužbu tvrdeći da zz tužitelja nikada nije pristupio u ured javnog bilježnika R. kao to proizlazi iz potvrde o solemnizaciji, već da je u uredu tuženika samo potpisao sporazum, a da je sporni zapisnik izrađen naknadno obzirom na izostanak potpisa zz tužitelja u upisniku ovjera jer je teško prihvatiti zbog čega bi javni bilježnik izlazio na vanjsko uredovanje kod zdravih i pokretnih stranaka, da na zapisniku stoji početak u 10,00 sati, a u isto vrijeme je zz tužitelja u 9,57 sati još bila na naplatnoj postaji L. udaljenoj 14 km od sjedišta tuženika u koji je došao oko 10,40 sati, da se u zapisniku navode tužitelju nepoznate isprave „sporazum o zalogu“ i „sporazum o osiguranju“ za koje nije jasno koja se isprava ovjerava, a koja solemnizira.

 

Nakon ovih početnih očitovanja stranaka sud je rješenjem od 9. svibnja 2017. prekinuo parnični postupak do pravomoćnog okončanja parničnog postupka P-593/2013, a potom istog nastavio rješenjem od 23. kolovoza 2019. nakon nastupa pravomoćnosti u navedenom predmetu.

 

Tuženik je potom podneskom od 16. listopada 2019. dostavio svoje očitovanje na podnesak tužitelja od 1. listopada 2019. i u istom je ponovio što je sve bilo predmetom vanjskog uredovanja javnog bilježnika R. dana 7. ožujka 2008. osporavajući tvrdnju tužitelja da bi zapisnik bio sastavljen naknadno jer da u istom jasno stoji da je vanjsko uredovanje započelo u 10,00 sati, a završeno u 12,45 sati te da to nipošto ne znači da je zz tužitelja morala potpisati zapisnik točno u 10,00 sati što je javni bilježnik R. objasnio u svom iskazu u predmetu P-593/2013. Tuženik u podnesku naglašava kako je javni bilježnik strankama pročitao sporazum, a stranke su potom sporazum potpisale i parafirale svaku stranicu te se potom posebno naglašava kako su navedene okolnosti bile predmetom preispitivanja u prethodnoj parnici P-593/2013. u kojem je utvrđeno da je javni bilježnik R. nazočio potpisivanju sporazuma, strankama pojasnio značaj istog kao i značaj solemnizacije te da sukladno navedenom takav sporazum ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Posebno je ukazano kako je i Hrvatska javnobilježnička komora preispitivala formalnu urednost javnobilježničkog postupanja bilježnika R. povodom tužiteljeve pritužbe te da istu nije utvrdila osnovanom.

 

Konačno, tužitelj je u podnesku od 26. svibnja 2020. ponovno ukazuje kako je čitav postupak javnog bilježnika bio neuredan i nezakonit te da u takvom postupku privatne isprave nisu mogle steći svojstvo javne isprave. Nastavno na navedeno tužitelj naglašava kako u ovom postupku nije bitno je li tužitelj potpisao zapisnik, već je odlučno je li javni bilježnik izvršio sve svoje obveze te tužitelj tvrdi da to nije napravio niti mogao napraviti.

 

3. U dokazne svrhe sud je pregledao Sporazum o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7.ožujka 2008. (list 4-6), punomoć za H. P. S. (list 7-9), potvrdu javnog bilježnika B. R. iz Z., poslovni broj OV-2333/08 od 7. ožujka 2008. (list 10), prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi Općinskog suda u Sinju broj Ovr-79/10 od 12. ožujka 2010. (list 11-20), zapisnik ovjere potpisa javnog bilježnika B. R. iz Z. od 7. ožujka 2008. za T. R. (list 91) i za H. P. S. (list 268), proveden je dokaz saslušanjem javnog bilježnika D. R. iz Z. u svojstvu svjedoka, pregledan je spis ovog suda broj P-593/2013.

 

U kontekstu navoda iz tužbe o spornom načinu ovjere Sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7. ožujka 2008., sud pregledom istog utvrđuje da je potpisan od strane zz tužitelja T. R. te ovjeren pečatom kao i potpisan od strane punomoćnika tuženika. U svezi potpisa sporazuma od strane zz tužitelja potrebno je ukazati na njen iskaz u predmetu P-593/2013 (list 90-91) u kojem je izričito potvrdila da je u sjedištu tuženika u Z. dana 7. ožujka 2008. nakon odobrenja kredita potpisala hrpu dokumenata, među kojim i sporazum o osiguranju temeljem kojeg je i upisana hipoteka na nekretnini tužitelja i naknadno pokrenuta ovrha. U odnosu na zapisnik ovjere ista je iskazala kako zapisnik nije potpisala iako ne osporava svoj potpis na istom.

 

Iz navedenog bi se trebalo zaključiti kako sklapanje i potpis Sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7.ožujka 2008. po svom sadržaju i potpisivanju ne bi trebao biti sporno između stranaka, već je samo sporan način ovjere u svezi čega je i postavljen tužbeni zahtjev. Navedeni sporazum kao i ostali dokumenti ovjereni su od strane javnog bilježnika B. R. putem zapisnika ovjere od 7. ožujka 2008. prigodom vanjskog uredovanja u Z., s početkom u 10,00 sati i završetkom u 12,45 sati (list 91).

 

Tužitelj u tužbi i kasnijim očitovanjima tvrdi da zz tužitelja nije potpisala zapisnik, da na dan 7. ožujka 2008. u 10,00 sati nije bila u prostorijama tuženika jer je 3 minute ranije bila udaljena 14 km na naplatnoj postaji L., da nikada nije bila u sjedištu javnog bilježnika u Z., u H…. te da joj predmetni sporazum nije pročitan i protumačen.

 

U odnosu na prethodne navode tužitelja, sud pregledom zapisnika od 7. ožujka 2008. utvrđuje da je sastavljanje zapisnika trajalo od 10,00 do 12,45 sati te da to ne mora nužno značiti da je ZZ tužitelja T. R. sve isprave potpisala točno u 10,00 sati jer bi u tom slučaju bilo potrebno postaviti razložno pitanje što se je radilo u ostalom vremenu do kraja zapisnika. Odgovor na ovo i ostala sporna pitanja dao je javni bilježnik B. R. u svom iskazu u predmetu P-593/2013 na zapisnik od 11. prosinca 2014. (list 107-110) navodeći da je na vanjsko uredovanje u prostorije tuženika došao 7. ožujka 2008. u 10,00 sati, ali da je od ovlaštenih osoba S. i T. upoznat s činjenicom da predstavnici druge strane kasne te da ih se čekalo. Po ocjeni suda ovaj dio iskaza potvrđuje navod tužitelja da su u 9,57 sati bili na L., ali to po ocjeni suda ne može kompromitirati činjenicu da je javni bilježnik započeo s vanjskim uredovanjem u 10,00 sati kako to piše na zapisniku. Nadalje, pregledom zapisnika se utvrđuje da zapisnik sastavlja javni bilježnik B. R., da su u istom upisani podaci iz osobne iskaznice zz tužitelja T. R., potom popis isprava koje se ovjeravaju, naznaka da je dokument stranci pročitan i protumačen te konačno potpis T. R. i pečat tužitelja kao i potpis i pečat javnog bilježnika. U odnosu na popis isprava koje se ovjeravaju sud ukazuje kako su isti napisani skraćenim nazivima, ali se u isto vrijeme ukazuje kako je zz tužitelja u svom iskazu u predmetu P-593/2013 (list 90-91) potvrdila da je navedenog dana potpisala sporazum o osiguranju navodeći ga upravo tim skraćenim nazivom iako je iz kasnijeg dijela iskaza postalo razvidno kako se to odnosi na Sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama što je kasnije i provedeno.

 

Sadržajno identičan zapisnik sastavljen je istog dana na istom mjestu i u odnosu na punomoćnika prednika tuženika H. P. S. (list 268) kojeg je na traženje suda dostavio javni bilježnik D. R. D. R. je kao svjedok i saslušan u dokaznom postupku (list 255-256) te je iskazao kako, tada kao javnobilježnički prisjednik, nije bio na vanjskom uredovanju 7. ožujka 2008., a potom je pojasnila kako potpis na zapisniku o vanjskom uredovanju zamjenjuje potpis u upisniku s jednakopravnom snagom, da se na vanjskom uredovanju nije mogla napraviti ovjera jer javni bilježnici više ne korite štambilje već strojni ispis ovjere, da iz zapisnika nije razvidno što se ovjerava, a što solemnizira već da to proizlazi iz sadržaja isprava.

 

Nakon provedenog postupka sud je riješio kao u izreci iz slijedećih razloga.

 

3. MJERODAVNO PRAVO

 

Pravni odnos između stranaka dogodio se je 7. ožujka 2008. pa se kao mjerodavno pravo primjenjuje Zakon o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94. i 16/07., dalje: ZJB)

 

4. O MERITUMU SPORA

 

Podnesenom tužbom tužitelj tvrdi da je tuženik odnosno njegov pravni prednik I. G. B. dana 26. veljače 2010. Općinskom sudu u Sinju podnio prijedlog za ovrhu na nekretninama tužitelja označenim kao čestice zemlje 310/26 i čestice zemlje 310/42, ZKU 435, KO Č., a sve temeljem sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7. ožujka 2008. koji sporazum je navodno potvrđen istog dana od strane javnog bilježnika B. R. pod poslovnim brojem OV-2333/08., ali da isti nije ovjeren od strane tužitelja, niti je isti pročitan i potvrđen u prisutnosti ovlaštenih osoba tužitelja slijedom čega sporazum o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama nema snagu javne isprave odnosno snagu javnobilježničkog akta iz razloga jer zakonski zastupnik tužitelja nikada na predmetnom sporazumu nije ovjerio svoj potpisa niti je bio prisutan solemnizaciji istog sporazuma od strane navedenog javnog bilježnika čije je sjedište u Z., H. …, sve sukladno članku 70. Zakona o javnom bilježništvu.

 

Tuženik se je ovom tužbenom zahtjevu usprotivio tvrdnjom da je prednik tuženika isplatio tuženiku kredit od 3.000.000,00 EUR kojeg ovaj nije vratio, da tužitelj zlorabi procesna ovlaštenja jer je u parnici P-593/2013 iz identične činjenične osnove tražio utvrđenje ništetnim Sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7. ožujka 2008. s kojim zahtjevom je pravomoćno odbijen, da je javni bilježnik sukladno članku 59. ZJB privatnu ispravu potvrdio na zakonit način čime je ista stekla svojstvo javnobilježničkog akta, da takva isprava sukladno članku 230. ZPP ima snagu javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, da posvjedočenje dokazuje da su stranke bile upoznate sa sadržajem sporazuma, da je zapisnik o vanjskom uredovanju sastavljen sukladno ZJB i Javnobilježničkom poslovniku te da je zz tužitelja potvrdila istinitost svog potpisa na zapisniku, da je temeljem sporazuma još 2008. upisana hipoteka na nekretnini tužitelja čemu ovaj nije prigovorio.

 

Određujući se prema temeljenim i suprotstavljenim očitovanjima stranaka sud je nakon provedenog dokaznog postupka presudio kao u izreci pod točkom I odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan iz slijedećih razloga.

 

Tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren je prema utvrđenju da sporazum o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7. ožujka 2008. potvrđen istog dana od strane javnog bilježnika B. R. pod poslovnim brojem OV-2333/08 nema snagu javne isprave i javnobilježničkog ovršnog akta, sve zbog okolnosti u kojima je predmetna privatna isprava solemnizirana.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom svih dokaza sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19., dalje: ZPP) i pravilima o teretu dokazivanja iz članka 219. ZPP-a sud zaključuje kako tužitelj do razine izvjesnosti nije uspio dokazati navedenu tvrdnju što je imalo za posljedicu odbijanje zahtjeva.

 

Potrebno je također kazati kako je ovo već drugi parnični postupak koji je proizašao iz iste činjenične osnove time što se je u prvom postupku tražilo utvrđenje ništetnosti sporazuma, a u ovom je tužbeno traženje usmjereno na osporavanje istog kao javnobilježničkog akta kako bi se napravio potreban otklon o prethodnog postupka radi izbjegavanja učinaka presuđene stvari. U prvoj parnici P-593/2013 tužitelj je pravomoćno odbijen sa zahtjevom, a s tim u svezi je bitno kazati kako su i u tom postupku bile dovedene u pitanje istovrsne činjenice kao i u ovom postupku, ali sud iste nije našao spornim. Da je u tom predmetu sud zaključio suprotno, onda bi prihvatio tužbeni zahtjev, a ova parnica vjerojatno ne bi bila ni pokrenuta. Međutim, u situaciji kada činjenične tvrdnje tužitelja u toj ranijoj parnici nisu prihvaćene kao osnovane, takav stav suda nužno predstavlja polazišnu osnovu za razmatranje dokaza i u ovoj parnici.

 

Pritom je potrebno krenuti od onog što tužitelj u tužbi navodi kao sporno i tiče se načina ovjere sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7. ožujka 2008., a sud je iz provedenih dokaza utvrdio slijedeće:

-stranke su nesporno dana 7. ožujka 2008. u sjedištu tuženika zakazale potpisivanje isprava povodom odobrenog kredita tužitelju od 3.000.000,00 EUR,

-na istom je bila nazočna zz tužitelja T. R. koja je tom prigodom potpisala navedeni sporazum o osiguranju i to učinila nespornim u svom svjedočenju,

-ista je kasnila na zakazani termin, ali to ne umanjuje činjenicu da je javni bilježnik započeo sa sastavljanjem zapisnika u 10,00 sati, a istog završio u 12,45,

- zapisnik ovjere potpisa (o vanjskom uredovanju) je uredno sastavljen od strane javnog bilježnika, a istog je zz tužitelja potpisala i ovjerila te svoj potpis na istom učinila nespornim u iskazu u predmetu P-593/2013,

-potpis na zapisniku o vanjskom uredovanju zamjenjuje potpis u upisniku ovjere,

-dokumenti koji su navedeni u zapisniku pa tako i sporazum o osiguranju su stranci pročitani i protumačeni kao što to proizlazi iz sadržaja zapisnika, a takav sadržaj zapisnika je zz tužitelja potpisala i ovjerila pečatom tužitelja bez obzira što se u tužbi tvrdi suprotno. Sud zaključuje kako je zz tužitelja točno znala da „sporazum o osiguranju“ kako je skraćeno naveden u zapisniku stvarno predstavlja sporazum o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7. ožujka 2008. jer ga je u svom iskazu pred sudom ista također navela tim skraćenim nazivom,

-identičan sadržaj zapisnika potpisao je i punomoćnik prednika tuženika H. P. S.,

-potpisi na zapisniku o vanjskom uredovanju bili su podloga za sastavljanje ovjere isprave, u uredu javnog bilježnika jer se na ispravu stavlja strojni ispis potvrde,

 

Sukladno navedenom sud zaključuje kako je dana 7. ožujka 2008. javni bilježnik na zahtjev stranke izašao na vanjsko uredovanje i o istom sastavio valjani zapisnik koji je potpuno u skladu s člankom 45. stavak 2. Javnobilježničkog poslovnika. Potpis stranke na zapisniku zamjenjuje potpis u upisniku koji se ne iznosi iz sjedišta javnobilježničkog ureda, a prigodom vanjskog uredovanja javnog bilježnika mjesto gdje on ureduje ima se smatrati njegovim uredom pa je stoga tekst posvjedočenja sporazuma „da su na današnji dan u moj javnobilježnički ured…“ sukladan tom iskazanom stavu jer se u protivnom ne bi mogle izvršiti ovjere niti jedne nepokretne osobe bez da ista bude doslovno donesena u sjedište javnog bilježnika što je samo po sebi apsurdno i neživotno. Nadalje, za sud je prihvatljiv iskaz D. R. kako se je strojni ispis ovjere jedino mogao napraviti u sjedištu bilježnika na podlozi ručno ispisanog i potpisanog zapisnika što je također u skladu s člankom 42. Javnobilježničkog poslovnika. Na podlozi tako provedenih aktivnosti javnog bilježnika prigodom vanjskog uredovanja, naknadno je u njegovom uredu izvršena valjana potvrda privatne isprave sukladno članku 59. ZJB koja je potvrdom stekla svojstvo javne isprave i javnobilježničkog akta.

 

Prethodni zaključak suda o pravilnom i zakonitom postupanju javnog bilježnika tužitelj svojim tužbenim navodima i očitovanjima tijekom postupka nije uspio dovesti u pitanje. Za sud je osobito neprihvatljiva tvrdnja tužitelja da je zz tužitelja potpisala sporazum i ostale isprave, ali ne i zapisnik iako je svoj potpis na istom učinila nespornim jer je takva tvrdnja naprosto životno neodrživa. U situaciji kada o tome postoji zapisnik o vanjskom uredovanju koji sukladno članku 230. ZPP ima značaj javne isprave, tužitelj takvom tvrdnjom stvarno predbacuje javnom bilježniku B. R. počinjenje kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 278. Kaznenog zakona, ali je znakovito primijetiti kako tužitelj tijekom postupka nije predočio dokaz da je nadležnom tijelu podnio kaznenu prijavu protiv istog. Također je potrebno ukazati i na činjenicu da je tuženik sukladno sporazumu još 2008. upisao založno pravo na nekretninama tužitelja koji je o upisu trebao dobiti rješenje nadležnog zemljišnoknjižnog suda, ali je očito da tužitelj ni tada nije reagirao traženjem pravne zaštite sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama što sve uvjerava sud u zaključku da je tužitelj točno znao što je potpisano i ovjereno od strane javnog bilježnika te je bio potpuno svjestan proizašlih pravnih posljedica upisa hipoteke koje mu je javni bilježnik prema tekstu zapisnika predočio, a koje je tuženik i prihvatio. Kod takvih utvrđenja tužba tužitelja se zaista pokazuje kao neuspjeli pokušaj traženja sudske zaštite za koje ne postoji nikakvo pravno uporište niti dokazi kao što je to već utvrđeno i u parnici P-593/2013., a sud naravno takvim procesnim dispozicijama ne može i ne smije pružiti pravnu zaštitu.

 

Radi navedenog sud je u izreci pod točkom I odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

5. O TROŠKOVIMA POSTUPKA

 

              Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, a troškovi tuženika sastoje se od troškova zastupanja po OT za sastav odgovora na tužbu, sastav obrazloženog podneska od 16. listopada 2019. i pristup na ročišta 9. svibnja 2017., 5. studenoga 2020., 4. ožujka 2021. i 18. svibnja 2021., svaka radnja po 91.000,00 kuna, pristup na ročište 1.listopada 2019., 50% OT ili 45.500,00 kuna. Troškovi zastupanja uvećani su za PDV 25% ili 147.875,00 kuna.

 

              Tuženik je odbijen za više zatraženi trošak za sastav odgovora na tužbu, sastav obrazloženog podneska od 16. listopada 2019. i pristup na ročišta 9. svibnja 2017., 5. studenoga 2020., 4. ožujka 2021. i 18. svibnja 2021., svaka radnja po 9.000,00 kuna jer je tuženik pogrešno zatražio 100.000,00 kuna po svakoj radnji, a za VPS od 18.000.000,00 kuna osnovna nagrada po OT iznosi 9100 bodova ili 91.000,00 kuna radi čega je tuženik odbijen za više zatraženo. Tuženik je također odbijen i za više zatraženi trošak pristupa na ročište 1. listopada 2019. od 54.500,00 kuna jer se je na tom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima. Odbitne stavke uvećane su za PDV 25% ili 27.125,00 kuna. Tuženik je odbijen i za zatražene putne troškove na relaciji Z.- S.i obratno u 5 navrata, ukupno 9.950,00 kuna jer je tuženik za navedeno zastupanje mogao angažirati odvjetnika i s područja ovog suda. Samo uzgred se napominje kako tuženik putne troškove ničim nije dokazao (putni nalog, cestarina, gorivo).

 

U Splitu 23. srpnja 2021.

 

              Sudac

 

                                                                                                                                    Ivo Bakalić,v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 8 dana od dana primitka otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki Trgovački sud u Zagrebu RH.