1                    Poslovni broj: 6 Us I-731/2020-31

              Poslovni broj: 6 Us I-731/2020-31

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu M. Š., B., M., kojeg zastupa opunomoćenik M. Ž., odvjetnik u R., S., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske), Z., kojeg zastupa opunomoćenica N. F., uz sudjelovanje zainteresirane osobe E. d.o.o., M., P., koju zastupa opunomoćenica A. S., odvjetnica u Š., radi mjere zaštite okoliša, 23. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Poništavaju se rješenje Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Samostalnog sektora za pravne poslove, KLASA: UP/II-351-02/19-13/17, URBROJ: 517-10-1-20-2 od 5. svibnja 2020. i rješenje Državnog inspektorata, Sektora inspekcijskog nadzora zaštite okoliša, Rijeka, KLASA: UP/I-351-02/19-27/42, URBROJ: 443-15-8-1-4-19-10 od 19. studenog 2019.

II.              Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog upravnog spora u visini od 15.625,00 kn (slovima: petnaesttisućašestodvadesetpetkuna) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem Državnog inspektorata, Sektora inspekcijskog nadzora zaštite okoliša, Rijeka, KLASA: UP/I-351-02/19-27/42, URBROJ: 443-15-8-1-4-19-10 od 19. studenog 2019. tužitelju M. Š. iz M., u svojstvu odgovorne osobe pravne osobe E. d.o.o. iz V., izrečena je novčana kazna u iznosu od 101.376,00 kn (t. 1.), uz ostala popratna utvrđenja i upozorenja (t. 2.-4.), a pobijanim rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Samostalnog sektora za pravne poslove, KLASA: UP/II-351-02/19-13/17, URBROJ: 517-10-1-20-2 od 5. svibnja 2020. odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv navedenog rješenja.

2. Rješenja upravnih tijela temelje se na utvrđenju da je pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-351-02/19-27/42, URBROJ: 443-15-8-1-4-19-1 od 4. travnja 2019. (nastavno: rješenje od 4. travnja 2019.) trgovačkom društvu E. d.o.o., M. (nastavno: E.), naređeno otklanjanje nepravilnosti u postupanju s otpadom ključnog broja 19 12 10 (gorivi otpad - gorivo dobiveno iz otpada), na način da se zabranjuje odlaganje tog otpada na odlagališnu plohu te nalaže da predmetni otpad mora predavati osobi ovlaštenoj za gospodarenje tom vrstom otpada, a da E. niti nakon donošenja rješenja o izvršenju KLASA: UP/I-351-02/19-27/42, URBROJ: 443-15-8-1-4-19-4 od 16. srpnja 2019. (nastavno: rješenje o izvršenju d 16. srpnja 2019.) nije svoje poslovanje uskladilo sa navedenim rješenjem, odnosno da predmetni otpad i dalje ne predaje osobi ovlaštenoj za gospodarenje tom vrstom otpada, već odlaže na odlagališnu plohu.

 

3. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost pobijanog rješenja tuženika i rješenja o izricanju novčane kazne, ističući da E. nije mogao postupiti po rješenju od 4. travnja 2019. niti po rješenju o izvršenju od 16. srpnja 2019., iz razloga što u ključnom razdoblju nije proizvodio i više ne proizvodi otpad oznake 19 12 10, te posljedično taj otpad ne može niti predavati osobi ovlaštenoj za gospodarenje otpadom. Ističe da je presudom ovoga suda poslovni broj Us I-589/2015, koju je E. zaprimio 10. lipnja 2019., poništeno rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prirode od 22. kolovoza 2014. o okolišnoj dozvoli, koja dozvola je temeljna dozvola za rad samog C. z. g. o. M. kojim upravlja E., te posljedično E. više nije mogao zbrinjavati gorivo iz otpada. Pojašnjava da je E. na temelju ugovora o usluzi preuzimanja i zbrinjavanja goriva iz otpada sklopljenim sa zajednicom ponuditelja odnosno nositeljem zajednice ponuditelja, G. H. d.o.o., redovito isporučivao gorivo iz otpada ključnog broja 19 12 10, međutim da je nakon što je ovaj sud poništio rješenje o okolišnoj dozvoli, zajednica ponuditelja raskinula predmetni ugovor. E. da je posljedično pokušao s drugim ovlaštenim trgovačkim društvima dogovoriti zbrinjavanje tog otpada, no bezuspješno, slijedom čega je E. izmijenio tehnološki proces obrade otpada, na način da je prestao proizvoditi gorivo iz otpada (19 12 10), te nastavno proizvodilo samo otpad ključnih brojeva 19 05 01, 19 12 04 i 19 02 03. Ističe da je novo rješenje o okolišnoj dozvoli izdano 8. kolovoza 2019., nakon čega je E. pokrenuo postupak javne nabave za sklapanje ugovora s ovlaštenim trgovačkim društvima za zbrinjavanje otpada, no da je navedeno realizirano tek za sljedeću godinu (2020.). Iz navedenih razloga u tom razdoblju, sve do 4. prosinca 2019., nije ni proizvodio otpad ključnog broja 19 12 10, a posljednji put je predmetni otpad predan ovlaštenom preuzimatelju (zajednici ponuditelja H. H. d.o.o.) 6. lipnja 2019., nekoliko dana prije primitka citirane presude o poništenju okolišne dozvole, a kako proizlazi iz rekapitulacije za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 4. prosinca 2019., koju je E. dostavio u upravnom postupku, a koju upravna tijela neosnovano nisu uzela u obzir. Ističe da se utvrđenja prvostupanjskog tijela o tome da je E. nastavio proizvoditi navedenu vrstu otpada te isti odlagati na odlagališnu plohu, temelje na utvrđenjima iz ranijih faza nadzora, te da prvostupanjsko tijelo nije prilikom kontrole izvršenja rješenja od 4. travnja 2019. provelo odgovarajuću analizu i kao nesporno utvrdilo da je u pogonu zatečen otpad 19 12 10, a da navedenu činjenicu nije bilo moguće utvrditi isključivo vizualnim pregledom, koji je stav zauzeo i Prekršajni sud u Opatiji u presudi poslovni broj Pp G-938/17 od 7. ožujka 2018. Budući da E. nakon primitka presude kojom je poništena okolišna dozvola više nije proizvodio otpad 19 12 10, posljedično nije mogao taj otpad niti odlagati na odlagalištu plohu, a niti predavati osobama ovlaštenim za gospodarenje tom vrstom otpada, a što je sve isticano u tijeku kontrolnog inspekcijskog nadzora, no upravna tijela nisu uzela u obzir. Također tužitelj ističe da obrazloženje prvostupanjskog rješenja ne sadrži odlučne razloge zašto je upravo tužitelji utvrđen odgovornom osobom društva E., a imajući u vidu pravni stav izražen od Vrhovnog suda Republike Hrvatske i pravne znanosti, prema kojem odgovorna osoba u pravnoj osobi nije nužno izjednačena sa osobom ovlaštenom za zastupanje, već tijelo koje vodi postupak mora u svakom konkretnom slučaju dokazati svojstvo odgovorne osobe u pravnoj osobi. Također ističe da se pobijano rješenje o novčanoj kazni temelji na rješenju od 4. travnja 2019., koje je doneseno prije nego što je tužitelj stupio na funkciju direktora (5. lipnja 2019.), pa kako tužitelj u trenutku donošenja tog rješenja nije bio predsjednik uprave i osoba ovlaštena za zastupanje pravne osoba, nije ni mogao utjecati na donošenje tog rješenja, pa ne može biti smatran osobom odgovornom za izvršenje tog rješenja.

 

4. Tužbenim zahtjevom predlaže da Sud poništi pobijano rješenje tuženika i obveže tuženika na naknadu troškova upravnog spora tužitelju.

 

5. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenih navoda, te ističe da je rješenje od 4. travnja 2019. i rješenje o izvršenju od 16. srpnja 2019. predstavljaju pravomoćna rješenja koja ne mogu biti osporavana u ovome upravnom sporu, pa se u ovome sporu ne može dovoditi u pitanje njihova zakonitost. Nastavno ističe da je upravo tužitelj, kako u vrijeme provođenja inspekcijskog nadzora radi kontrole izvršenja rješenja od 4. travnja 2019. (15. srpnja 2019.), tako i u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju (16. srpnja 2019.), a u konačnici i u vrijeme donošenja osporavanog rješenja o izricanju novčane kazne, bio predsjednik uprave trgovačkog društva E., te je stoga bio dužan postupiti po pravomoćnom rješenju od 4. travnja 2019., tim više što je tužitelj bio nazočan provođenju inspekcijskog nadzora radi kontrole izvršenja rješenja, te navedenim pravomoćnim rješenjem o izvršenju rješenja bio upozoren da će u slučaju neizvršenja na izvršenje upravo on kao odgovorna osoba te pravne osobe biti prisiljen na izvršenje novčanom kaznom u iznosu 101.376,00 kn. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

 

6. Tužitelj je na raspravi 2. veljače 2021. istaknuo da je iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 18. listopada 2019. razvidno da se tuženik svoje rješenje temelji na stručnoj podlozi, prema kojoj bi proizvodnja gorivog otpada trebala iznositi 30,9 %, međutim da navedeno samo po sebi ne znači da je navedeno gorivo i proizvedeno.

 

7. Tuženik u podnesku od 15. veljače 2021. ističe da iz Elaborata gospodarenja otpadom koji čini sastavni dio dozvole za gospodarenje otpadom izdane 4. travnja 2017. pravnoj osobi E. d.o.o. proizlazi da tehnološkim procesom A 5 od otpada ključnog broja 19 05 01 (nekompostirana frakcija komunalnog i sličnog otpada) nastaje između ostaloga i otpad ključnog broja 19 12 10 (gorivi otpad – gorivo dobiveno iz otpada) slijedom čega je E., koji obavlja registriranu djelatnost gospodarenja otpadom, te koji upravlja Ž. c. z. g. o. M., gdje biološkom obradom otpada nastaje otpad ključnog broja 19 05 01, a čijom obradom nastaje otpad ključnog broja 19 12 10, imao dužnost navedeni nastali gorivi otpad predavati osobi ovlaštenoj za gospodarenje tom vrstom otpada, te količinu tako nastalog otpada prijavljivati putem obrasca NO u Registar onečišćavanja okoliša (ROO), te je za 2019. godinu i prijavio 1986,35 tona navedenog otpada. Nastavno ističe da je upravno tijelo prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora na zapisnik od 18. listopada 2019. konstatiralo da E. ne predaje takav otpad osobi ovlaštenoj za gospodarenje tom vrstom otpada, a da nadzoru nazočni K. Š. (voditelj pravnih i kadrovskih poslova) i M. Š. (predsjednik uprave) na pročitani zapisnik nisu imali primjedbi te su ga vlastoručno potpisali, slijedom čega isti ima snagu javne isprave iz čl. 76. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09, dalje: ZUP).

 

8. Na ročištu održanom 23. veljače 2021. opunomoćenik tužitelja ukazao je da je tužitelj upravo na zapisnik od 18. lipnja 2019. istaknuo da je podesio tehnološki proces tako da više ne proizvodi otpad ključnog broja 19 12 10, koje su navode upravna tijela zanemarila i na iste se nisu očitovala. Također je istaknuo da je upravo iz obrasca NO za 2019., dostavljenog u sporu od tuženika, razvidno da je sporni otpad 19 12 10 proizveden u količini od 1.986,35 tona te je predan trgovačkim društvima H. d.o.o. u iznosu 624,04 tone, N. c. d.d. u količini od 96,68 tona te T. r. j.d.o.o. u količini od 1.265,63 tone, te da navedeni podaci u potpunosti odgovaraju rekapitulaciji za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. koji je tužitelj predao u spis, iz čega proizlazi da tužitelj nakon lipnja 2019. više nije proizvodio otpad 19 12 10, dok je sav otpad koji je proizveden do tog trenutka predan navedenim ovlaštenim društvima.

 

9. Tuženik je u podnesku od 10. ožujka 2021. istaknuo je da količina ključnog otpada za koju je u rekapitulaciji navedeno da je predana društvima H. H. d.o.o. i N. c. d.d. (N. d.d.) ne odgovara količini otpada navedenoj u očevidniku o nastanku i tijeku otpada (eONTO), naime da je tužitelj putem obrasca NO u Registar onečišćivanja okoliša za 2019. godinu prijavio 1986,35 tona navedenog otpada, dok je u ONTO izvatcima navedena količina predanog otpada u ukupnom iznosu od 1925,63 tone, iz čega proizlazi da je manje ključnog otpada predano nego što je tog otpada nastalo. Ističe da inspektor zaštite okoliša neposrednim očevidom lokacije održanim 18. listopada 2019. utvrdio da tužitelj ne predaje otpad ovlaštenoj osobi, dok da su tužiteljevi navodi da je tehnološki proces podesio tako da više taj otpad ne proizvodi, paušalni i suprotni Elaboratu gospodarenja otpadom, iz kojeg proizlazi da od otpada ključnog broja 19 05 01 nastaje i otpad ključnog broja 19 12 10. Ističe da tužitelj ničime nije dokazao da ne primjenjuje tehnološke procese određene elaboratom, a sama činjenica što tužitelj službeno ne evidentira nastanak otpada ne znači da navedeni otpad i ne nastaje.

 

10. Tužitelj je u podnesku od 18. svibnja 2021. pojasnio da razlika utvrđena između količine navedenog spornog goriva navedene u rekapitulaciji tužitelja i unesene u sustav ROO (1986,35 tona) i prijavi u sustav eONTO (1925,63 tone) iznosi 60,72 tone, te je posljedica ljudske greške i odstupanja prilikom vaganja. Pojašnjava da je sustav vaganja kompleksan te se sastoji od tri povezana sustava koja se međusobno sinkroniziraju, te da je ONTO sustav uveden tek 2018. u testnoj fazi te imao brojne greške tijekom 2019. Pojašnjava da je razlika kod predanog otpada za društvo H. d.o.o. (18 220 kg) rezultat ljudske greške radnice M. B., koja je omaškom u RO sustav 2. siječnja 2019. prijavila otpad u količini 18 220 kg, a koja količina otpada nije zasebno predana, već je sadržana u drugim prijavljenim isporukama otpada (19 540 kg i 19 500 kg). Stoga da je ta količina odbijena od strane preuzimatelja te nije isporučena, a što je vidljivo iz rekapitulacije predaje otpada za H. d.o.o. iz koje je vidljivo da su na taj dan omaškom zavedene tri isporuke, od kojih su samo dvije stvarno predane, te iz izvatka iz ONTO sustava, u kojem je pod rednim brojem 2 vidljivo da je isporuka odbijena od strane preuzimatelja. Stoga je predmetni otpad u količini od 18 220 kg omaškom prijavljen u ROO sustav, ali je odbijen od strane preuzimatelja H. d.o.o. u eONTO-u te je slučajno sinkroniziran i nije pobrisan iz vagarskog programa. Što se tiče razlika u količini otpada kod preuzimatelja N. d.d., ističe da se radilo o propustu tog društva, budući da dva prateća lista eONTO propustom nisu zaključena od strane N. d.d. te se ne prikazuju u očevidniku, što da je vidljivo iz izvatka iz eONTO sustava pod rednim brojem 4 (19 760 kg) i pod rednim brojem 5 (21 380 kg) s oznakom „nedovršen“. Pojašnjava da preuzimatelj u roku od 30 dana mora potvrditi preuzimanje, te ukoliko isti zakasni s potvrdom, tada sustav bilježi preuzimanje otpada kao nedovršeno, međutim da je otpad u ovome slučaju predan i zaključan od strane tužitelja nesporno je vidljivo iz rekapitulaciji predaje otpada za N. d.d. Pojašnjava da se kod količine otpada predanog N. d.d. pojavljuje i razlika od otprilike 1500 kg, iz razloga što je tužitelj prihvatio odvage (rezultate vaganja) izvršene od strane N. d.d. Naime, ukoliko se kamioni s otpadom važu kod tužitelja isti su teži za gorivo (otprilike 500 l/kilograma) te potencijalno za vozače, no postoji dogovor između ugovornih strana i prihvaća se navedena tolerancija, a u konkretnom slučaju radilo se o ukupno pet isporuka goriva iz otpada. Također otpad nema istu težinu primjerice u boksu i nakon sedam dana sušenja i biološke obrade kada se za otprilike 1600 tona spusti na otprilike 100 tona. Stoga je vidljivo da iz zbroja otpada koji se odnosi na H. d.o.o. (18 220 kg), otpada koji se odnosi na N. d.d. (19 760 kg i 21 380 kg) te razlike vaganja otpada koje se odnose na N. (otprilike 1500 kg) proizlazi zbroj od otprilike 60 860 kg, dakle identičan zbroj razlike na koje se poziva tuženik (60 720 kg). Također osporava navode tuženika da je u zapisniku o inspekcijskom nadzoru od 18. listopada 2019. navedeno da je službena osoba neposrednim očevidom lokacije utvrdila da tužitelj ne predaje otpad, ukazujući da navedeno nije utvrđeno u zapisniku, te da iz zapisnika proizlazi da službena osoba nije utvrđivala činjenice neposredno, već je svoje zaključke temeljila na stručnoj podlozi, odnosno na utvrđenju koliko bi takva proizvodnja otpada trebala iznositi (30,9 %), dok je tužitelj detaljno obrazložio da je podesio tehnološki proces na način da sporni otpad više ne proizvodi.

 

11. Nastavno tužitelj u podnesku od 20. svibnja 2021. navodi da je u međuvremenu od Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja (pravnog slijednika Ministarstva zaštite okoliša i energetike) ishodio mišljenje o značenju podataka sadržanih u stručnoj podlozi zahtjeva za ishođenje okolišne dozvole i glavnom strojarskom projektu od 24. travnja 2021., a u kojem to tijelo (tuženik) navodi da stručna podloga nije sastavni dio rješenja o okolišnoj dozvoli, te da su predmet inspekcijskog nadzora uvjeti određeni okolišnom dozvolom odnosno rješenje o okolišnoj dozvoli. Također ističe da je pribavio mišljenje o količinama i sastavu otpada koji nastaje na ŽCGO-u M. sačinjeno od U. p. T. d.o.o. od 8. veljače 2021., u kojem se ističe da se u stručnoj podlozi ne navodi obveza proizvodnje navedenog postotka goriva iz otpada, već je količina isključivo indikativna odnosno predstavlja moguću masenu bilancu količine koju je moguće proizvesti postojećom tehnologijom, a koja ovisi isključivo u sastavu miješanog komunalnog otpada koji ulazi u obradu, kao i stručno tehničko mišljenje od strane dr.sc. R. Š. od 12. veljače 2021., kojim se utvrđuje da se ne može uvijek proizvoditi istu količinu outputa (goriva iz otpada), te da vrsta, podrijetlo, sastav i kvaliteta uvoznog otpada imaju značajan odnosno ključni utjecaj na masenu bilancu postrojenja.

 

12. Tužitelj je dodatno na ročištu održanom 27. svibnja 2021. istaknuo je da je iz zapisnika od 18. listopada 2019. razvidno da inspektor nije neposrednim opažanjem utvrdio da je na odlagališnoj plohi zatečeno gorivo iz otpada, već se taj zapisnik i donijeto rješenje o novčanoj kazni bazira na stručnoj podlozi, te zaključku da bi količina tog goriva trebala iznositi 30,9 % od ukupne količine primljenog komunalnog otpada na obradu, te da se inspektor sve do posljednjeg podneska nigdje nije pozvao na eventualnu razliku u količini između goriva iz otpada registriranog u NO obrascu i količine registrirane u ONTO evidenciji, a koju je razliku tužitelj objasnio.

 

13. Tuženik u podnesku od 14. lipnja 2021. pojašnjava detalje iz kataloga otpada iz Pravilnika o katalogu otpada, te tako navodi da se otpad koji nastane mehaničkom obradom se karakterizira ključnim broja iz podgrupe 19 12, dok se otpad koji nastaje fizikalno-kemijskom obradom karakterizira ključnim brojem iz podgrupe 19 02, te je stoga riječ o različitim procesima obrade otpada (mehanička obrada nasuprot fizikalno-kemijskoj obradi). Ističe da se upravo Elaboratom gospodarenja otpada (koji čini sastavni dio dozvole za gospodarenje otpadom) utvrđuje koji se proces primjenjuje u pojedinom slučaju, te da proces određen u Elaboratu stranka ne smije promijeniti, pri čemu evidentiranje podataka o očevidniku nastanka i tijeka otpada vrsta otpada koje su nastale obradom, a da nisu određene u elaboratu te samim time nisu dopuštene dozvolom za gospodarenje otpadom, predstavlja obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom protivno dozvoli za gospodarenje otpadom, za što su Zakonom o održivom gospodarenju otpadom propisane sankcije.

 

14. Podneskom od 14. srpnja 2021. u predmetni se spor kao zainteresirana osoba uključilo i trgovačko društvo E. d.o.o., ističući da tužitelj M. Š. više nije zakonski zastupnik tog društva, pa niti odgovorna osoba, te pojasnivši da se pravni interes tog trgovačkog društva za sudjelovanjem u ovom sporu sastoji u tome što se postupak suštinski vodi protiv tog trgovačkog društva, budući da se izrečenom novčanom kaznom zapravo pravna osoba E. d.o.o. prisiljava na izvršenje. Također se zainteresirana osoba na ročištu održanom 15. srpnja 2021. izjasnila da je upoznata sa svom dokumentacijom te da joj nije potreban rok za očitovanje, te se pridružila svim navodima tužitelja u ovome sporu.

 

15. Tužitelj je na ročištu održanom 15. srpnja 2021. istaknuo da tuženik u podnesku od 10. lipnja 2021. ničime nije dokazao da nije moguće podesiti proces obrade otpada na način kako to tvrdi tužitelj, već je i sam naveo da je moguće da u različite procese ulazi ista vrsta otpada, a da će nastali produkt obrade u različitim proces biti različit, te će se karakterizirati različitim ključnim brojevima različitih podgrupa ovisno o vrsti procesa, koliko to tehnološki uvjeti to dopuštaju.

 

16. U tijeku spora održana je rasprava na ročištima održanima 2. veljače 2021, 23. veljače 2021., 27. svibnja 2021. te 15. srpnja 2021., u sva četiri navrata u prisutnosti opunomoćenika tužitelja te opunomoćenika tuženika, a na posljednjem ročištu i u prisutnosti zakonskog zastupnika zainteresirane osobe te opunomoćenice zainteresirane osobe, čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, dalje: ZUS) dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

 

17. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka, te je također provedeno saslušanje svjedoka B. L. (zaposlenika E.) i D. J. (višeg inspektora – službene osobe).

 

18. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja ovoga spora, Sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

19. Odredbom čl. 133. ZUP-a propisano je da se rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava nakon što postane izvršno.

20. Sukladno članku 139. ZUP-a, ako izvršenik ne postupi po izvršnom rješenju donosi se rješenje o izvršenju u pisanom obliku, koje treba sadržavati vrijeme, mjesto i način izvršenja. Rješenjem se može odrediti dodatni rok za ispunjenje obveze ili odrediti da se obveza ispuni odmah. Rješenje mora sadržavati opomenu u novčanoj kazni i iznos kazne, a kada se izvršenje provodi putem trećih osoba potrebno je navesti i obvezu izvršenika da snosi troškove izvršenja. Žalba protiv rješenja o izvršenju može se uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i nema odgodni učinak.

 

21. Sukladno članku 142. ZUP-a, javnopravno tijelo koje provodi izvršenje prisilit će izvršenika na ispunjenje obveze iz rješenja novčanom kaznom, ako je izvršenik ne ispuni sam, ako izvršenjem putem trećih osoba nije moguće ili je neprikladno za postizanje svrhe izvršenja. Novčana kazna kojom se fizička osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem u iznosu do dvije prosječne godišnje bruto plaće ostvarene u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini. Novčana kazna kojom se pravna osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem odgovornoj osobi te pravne osobe u iznosu do deset prosječnih godišnjih bruto plaća ostvarenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini.

 

22. Sukladno članku 146. ZUP-a javnopravno tijelo će obustaviti izvršenje, a izvršne radnje poništiti, između ostalog, ako utvrdi da je obveza izvršena.

 

23. U konkretnom slučaju nesporno je da je rješenjem prvostupanjskog tijela od 4. travnja 2019. godine trgovačkom društvu E. naređeno da otkloni nepravilnosti u postupanju sa otpadom ključnog broja 19 12 10 (gorivi otpad - gorivo dobiveno iz otpada), na način da se zabranjuje odlaganje tog otpada na odlagališnu plohu, te se E. nalaže da taj otpad predaje osobi ovlaštenoj za gospodarenje tim otpadom, s rokom izvršenja odmah. Također je nesporno da je riječ o rješenju koje je postalo izvršno danom uručenja trgovačkom društvu E. 15. travnja 2019., da isti protiv tog rješenja nije pokrenuo upravni spor, te stoga je rješenje postalo pravomoćno 1. svibnja 2019.

 

24. Također je nesporno da je rješenjem o izvršenju od 16. srpnja 2019. ponovno naređeno E. da odmah po primitku tog rješenja ukloni nepravilnosti u postupanju s otpadom ključnog broja 19 12 10 na način da se zabranjuje njegovo odlaganje na odlagališnu plohu, te se isti mora predavati osobi ovlaštenoj za gospodarenje tim otpadom pod prijetnjom izricanja novčane kazne odgovornoj osobi pravne osobe, direktoru M. Š. Predmetno rješenje postalo je također izvršno 29. srpnja 2019., a pravomoćno 18. siječnja 2020., nakon što je rješenjem tuženika žalba tog društva odbačena kao nepravodobna.

 

25. Sporno je da li su bili ispunjeni uvjeti za izricanje novčane kazne odgovornoj osobi tog društva, odnosno da li je zainteresirana osoba kao izvršenik postupila po rješenju od 4. travnja 2019., kao i da li je tužitelj bio odgovorna osoba kod izvršenika.

 

26. S obzirom na narav obveze izrečene E. rješenjem od 4. travnja (nalog da gorivi otpad prestane odlagati na odlagališnu plohu, te da ga počne predavati osobama ovlaštenim za gospodarenje tim otpadom za prihvat tog otpada), za ocjenu zakonitosti prisiljavanja tog društva na izvršenje te obveze izricanjem novčane kazne odgovornoj osobi, potrebno je utvrditi da li je to društvo u nastavnom razdoblju postupao protivno tom rješenju, odnosno da li je isti nastavio odlagati taj otpad na odlagališnu plohu, umjesto da ga predaje za to ovlaštenim osobama.

 

27. S tim u svezi, tužitelj tvrdi da je društvo E. postupilo po rješenju od 4. travnja 2019., te pojašnjava da je u razdoblju nakon lipnja 2019., odnosno po zaprimanju presudu ovoga suda kojom je poništena okolišna dozvola temeljem koje je to društvo gospodarilo otpadom, te posljedično raskida ugovora sklopljenih s osobama ovlaštenim za gospodarenje tom vrstom otpada, podesilo tehnološki proces na način da je prestalo proizvoditi navedenu vrstu otpada (gorivo iz otpada 19 12 10) te umjesto toga nastavio proizvoditi samo preostale tri vrste otpada koje je i do tada proizvodio uz otpada 19 12 10 (19 12 04, 19 12 12 i 19 05 01). Tužitelj je jednake navode isticao i prilikom kontrolnog inspekcijskog nadzora održanog 18. listopada 2019., kako to proizlazi iz zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru. Tuženik, s druge strane, smatra ovakve navode tužitelja nevjerodostojnima, te smatra nelogičnim da bi E. podesio tehnološki proces na opisani način, ističući da bi to bilo protivno procesu opisanom u dozvoli za gospodarenje otpadom, prema kojoj je tužitelj dužan obrađivati otpad na način da istoga nastaje, između ostalog, gorivo iz otpada oznake 19 12 10.

 

28. Međutim, ovaj Sud prihvaća navode tužitelja kao vjerodostojne i životne, te potkrijepljene iskazima svjedoka, i to kako djelatnika tužitelja B. L., tako i samog inspektora službene osobe koja je provodila prvostupanjski postupak D. J., te smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je E. nastavio postupati protivno rješenju od 4. travnja 2019.

 

29. Naime, iz iskaza svjedoka D. J. (inspektora – službene osobe koja je provodila prvostupanjski postupak), proizlazi da isti svoja utvrđenja o nepostupanju pravne osobe E. po rješenju od 4. travnja 2019. nije utemeljio na neposrednom opažanju – vizualnom pregledu lokacije i eventualnim utvrđenjima o tome da je prilikom kontrolnog nadzora 18. listopada 2018. na odlagališnoj plohi zatekao spornu vrstu otpada 19 12 10, a još manje na eventualnoj analizi zatečenog otpada, već na podacima iz stručne podloge, odnosno okolišne dozvole i elaborata gospodarenja otpadom, dakle na utvrđenju da je to društvo prema tim dokumentima iz određene količine zaprimljenog miješanog komunalnog otpada prema propisanim tehnološkim procesima i dozvoli obvezna proizvesti određenu količinu goriva iz otpada; pa s obzirom da E. nesporno nakon lipnja 2019. tu vrstu otpada nije predavao ovlaštenim osobama, da je ista odlagao na odlagališnoj plohi.

 

30. Pritom upravna tijela nisu uzela u obzir navode tužitelja odnosno društva E. istaknute prilikom navedenog inspekcijskog nadzora 18. listopada 2019. godine, naime da je tehnološki proces promijenjen na način da se navedena vrsta goriva više ne proizvodi, smatrajući isti (kako je to pojašnjeno na ročištu 15. srpnja 2021.), nelogičnim i nevjerodostojnim.

 

31. Međutim, u ovom je sporu svjedok B. L., koji je u vrijeme nadzora u E. bio zaposlen u svojstvu vagara, u svojem iskazu detaljno i okolnosno pojasnio da je nakon lipnja 2019., dakle nakon što su raskinuti ugovori sa osobama ovlaštenim za gospodarenje gorivim otpadom 19 12 10, tehnološkim putem promijenjen procesa obrade otpada, na način da je kompjuterskim putem (radnja koja traje 20 do 30 minuta) sustav podešen na način da ulazni otpad mehaničkom separacijom više ne izdvaja (što je do tada činio) na četiri vrste otpada (19 12 04, 19 12 12, 19 05 01 te sporni gorivi otpad 19 12 10), već da otpad umjesto u četiri, razdvaja samo u tri kategorije (19 12 04, 19 12 12 i 19 05 01), dakle da više ne izdvaja gorivo iz otpada 19 12 10 kao zasebnu vrstu otpada, već da isti raspoređuje u preostale tri kategorije otpada. Navedeni je svjedok također iskazao da u daljnjem procesu obrade tog otpada gorivo kataloške oznaka 19 05 01 nije dalje prerađivano, na način da bi obradom istoga (kako to navodi tuženiku u ovom sporu) nastalo gorivo iz otpada 19 12 10. Navedenom iskazu Sud je u cijelosti poklonio vjeru, budući je svjedok iskazivao detaljno i okolnosno, bez zastajkivanja, te pritom pojasnio da je u vrijeme vršenja nadzora bio raspoređen na mjesto vagara, pa da bi takav otpad, da je isti ipak nastao (kako to tvrdi tuženik) zasigurno prošao kroz njegovu obradu odnosno vaganje, te da stoga navedeni otpad nije nastojao, već da je otpad 19 05 01 bez daljnje obrade bio upućivan na odlagalište otpada.

 

32. Iskaz ovog svjedoka sud ocjenjuje kao vjerodostojan i detaljan, te istome poklanja vjeru, osobito imajući u vidu da na iskaz tog svjedoka stranke nisu imale primjedbi, a da je zainteresirana osoba u tijeku rasprave povukla prethodno izrečenu primjedbu.

 

33. Uzevši u obzir s jedne strane iskaz navedenog svjedoka, koji je detaljno opisao na koji je način tehnološki proces promijenjen, te pojasnio da je riječ o radnji za koju ne treba mnogo vremena (20 do 30 minuta), povezano sa navodima tužitelja da je uslijed poništenja okolišne dozvole presudom ovoga suda iz lipnja 2019. (koju činjenicu ne treba dokazivati) došlo do raskida ugovora sa osobama ovlaštenima za gospodarenje tim otpadom, slijedom čega se pravna osoba našla u situaciji da, ukoliko nastavi s proizvodnjom tog otpada, isti neće imati kome dalje predavati, Sud nalazi vjerodostojnim i logičnim navod tužitelja da se u tom trenutku jednostavno prestalo s izdvajanjem iz ukupne količine otpada te vrste otpada kao zasebne vrste (a svrha kojeg izdvajanje nije da bi se uklonio potencijalno opasan otpad, već da bi se sačuvao „kvalitetni otpad“ koji može poslužiti kao sirovina u daljnjem postupku), te da se sav otpad raspoređivao samo u „osnovne“ tri kategorije (19 12 04, 19 12 12 i 19 05 01). Na mogućnost navedenog upućuje i iskaz same službene osobe D. J., koji potvrđuje da prilikom vršenja kontrolnog nadzora 18. listopada 2019. (a na kojem se temelji rješenje o izricanju novčane kazne), nije vizualnim niti drugim putem utvrdio da je takav otpad uistinu nastao te da je odložen na odlagališnoj plohi, već je takav zaključak izveo iz „obveze“ tužitelja da se pridržava tehnološkog procesa utvrđenog u okolišnoj dozvoli.

 

34. Navedeni zaključak dodatno je potkrijepljen i dostavljenom dokumentacijom koja se odnosi na rekapitulaciju za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019., kao i od tuženika dostavljene prijave u ONTO sustav, a iz kojih je razvidno da je posljednja količina gorivog otpada 19 12 10 od tužitelja prijavljena u rekapitulaciji za lipanj 2019., te predana društvu N. c. (6. lipnja 2019.) i T. r. j. d.o.o. (4. lipnja 2019.), a u pogledu utvrđene razlike u navedenim podacima (60 720 kg), Sud u cijelosti prihvaća detaljno obrazloženje tužitelja dano u podnesku od 18. svibnja 2021., budući da je isto potkrijepljeno dostavljenom materijalnom dokumentacijom, kao i iskazom svjedoka B. L., koji je pojasnio proces obrade i greške do kojih pritom dolazi.

 

35. Dodatno na vjerodostojnost ovakvih navoda upućuje i okolnost što E., trgovačko društvo koje na temelju okolišne dozvole upravlja ŽC M., potvrđuje istinitost tužiteljevih navoda o mogućnosti jednostavne i brze izmjene tehnološkog procesa na način kako to navodi tužitelj, što tome društvu – imajući u vidu navode tuženika da bi takvo postupanje predstavljalo kršenje uvjeta iz okolišne dozvole – ne ide u korist.

 

36. Stoga ovaj Sud prihvaća kao istinite i dokazane tvrdnje tužitelja da društvo E. u razdoblju između donošenja rješenja o izvršenju i kontrolnog nadzora 18. listopada 2019. više nije proizvodilo gorivi otpad 19 12 10, te da posljedično takav otpad i nije mogao odlagati na odlagališnu plohu, niti predavati osobi ovlaštenoj za gospodarenje takvim otpadom, te posljedično nalazi da nije bilo zakonskog osnova za izricanje novčane kazne kojom se pravnu osobu prisiljava na takvo postupanje.

 

37. Pritom okolnost da li je takva izmjena tehnološkog procesa bila protivna okolišnoj dozvoli i pratećim dokumentima (Elaborat gospodarenja otpadom, stručna podloga), može predstavljati osnovu za izricanje drugih inspekcijskih, upravnih i prekršajnih mjera, no sama po sebi, ne predstavlja postupanje protivno rješenju od 4. travnja 2019.

 

38. Imajući u vidu sve navedeno, to se Sud iz razloga ekonomičnosti nije upuštao u ocjenu osnovanosti preostalih prigovora tužitelja (prigovora promašene pasivne legitimacije).

 

39. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 58. st. 1. ZUS-a poništiti pobijano rješenje tuženika i rješenje prvostupanjskog tijela, čime je ovaj spor meritorno riješen.

 

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79 st. 4. ZUS-a, prema kojoj je tuženik, koji je izgubio predmetni spor, dužan nadoknaditi troškove tužitelju, koji je u sporu uspio, te takav zahtjev postavio.

 

41. Tužitelju je sukladno čl. 79. st. 4. ZUS-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), priznat kao opravdan i nužan trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku (odvjetniku) prilikom sastava tužbe (Tbr. 23.1. u svezi Tbr. 50. Tarife) te za pristup na ročišta za raspravu održana 2. veljače 2021., 23. veljače 2021., 27. svibnja 2021. i 15. srpnja 2021. (Tbr. 23.2. u svezi Tbr. 50. Tarife), za svaku radnju u iznosu od 2.500,00 kuna (zbrojeno 12.500,00 kn), uvećano za pripadajući iznos poreza na dodanu vrijednost po stopi od 25% (3.125,00 kn - Tbr. 42. Tarife), i to u ukupnom zbrojenom iznosu od 15.625,00 kn. Tužitelju nije priznat kao opravdan trošak sastave podnesaka od 17. svibnja 2021. i 20. svibnja 2021., budući je tužitelj svoje navode mogao iznijeti i na ročištu, te također nije priznat zatraženi iznos od 400,00 kn na ime sudske pristojbe, budući se sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18), u upravnom sporu sudske pristojbe plaćaju samo u slučaju odbijanja tužbenog zahtjeva ili odbacivanja tužbe, dakle ne i u konkretnom slučaju.

 

42. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 23. srpnja 2021.

 

Sutkinja

 

Daria Pugel, v.r.

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a ZUS-a i čl. 66. st. 5. ZUS-a).