REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLIT
Dračevac (ex vojarna Sv. Križ)
21 000 Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja Z. R., iz M., V. 32, OIB: …,
zastupanog po punomoćnici M. K., odvjetnici u S., protiv tuženika pod. 1. G.
M., OIB: …, zastupanog po gradonačelniku
dr.sc. Z. P., a on po punomoćnici T. B., dipl.iur., tuženika pod 2. T.
B., iz M., Š. 12, OIB: …, zastupanog po punomoćnici T.
M., odvjetnici u S. i tuženika pod 3. T. S., iz M., OIB:..., radi utvrđenja diskriminacije i naknade štete, nakon održane glavne i javne
rasprave zaključene 26. svibnja 2021. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, punomoćnice
tuženika pod 1., punomoćnice tuženika pod 2. i tuženika pod 3., objavljene dana 23. srpnja
2021.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Utvrđuje se da su tuženici svojim ponašanjem i odlukama, a posebno javnim
isticanjem da će dobiti otkaz, prozivkama da je svojim radom kao komunalni redar
Upravnog odjela za komunalne djelatnosti G. M. oštetio proračun tuženika pod
1., stavljanjem na raspolaganje tužitelja kao službenika te poništavanjem navedene odluke
kao nezakonite te ponovnim otkazom sa neistinitim obrazloženjem, javnim isticanjem da su
protiv njega podnesene prijave zbog teže povrede službeničke dužnosti S.s.
S.d.ž., a nisu, diskriminirao tužitelja u pogledu rada i osobe radnika
kao službenika povrijedivši njegovo pravo na jednako postupanje te mu izravno narušio
dostojanstvo i povrijedio čast i ugled.
2. Dužni su tuženici solidarno u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju
naknadu u vidu neimovinske štete u iznosu od 100.000,00 kn s pripadajućom zakonskom
zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, po stopi koja je
određena čl. 29. st. 2. ZOO i određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe.
3. Dužni su tuženici solidarno u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju
naknadu u vidu imovinske štete u iznosu od 7.375,00 kn s pripadajućom zakonskom
zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, po stopi koja je
određena čl. 29. st. 2. ZOO i određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana po pravomoćnosti
presude i pod prijetnjom ovrhe.“.
II Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana isplati tuženiku pod 2. T. B. iznos
od 48.681,25 kn na ime naknade parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom na taj
iznos od presuđenja do isplate po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. ZOO i određuje se za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. U podnesenoj tužbi od 28.6.2017. tužitelj navodi da je tuženik pod 1. G. M.
donio rješenje od 15.1.2015. kojim ga se kao službenika u svojstvu komunalnog redara
stavlja na raspolaganje i rješenje od 30.3.2015. o prestanku službe tužitelja, sve radi
donošenja nove Sistematizacije radnih mjesta zbog koje je nastao višak radnih mjesta
komunalnih redara. Tužitelj je povodom navedenih rješenja pokrenuo upravni spor koji je
obustavljen jer je tuženik pod 1. G. M. rješenjem od 22.2.2016. poništio navedena
rješenja kao i rješenje o otkazu nakon obavljenog inspekcijskog nadzora i odluke
ministarstva RH od 9.10.2015. kojom mu je naloženo da zbog nezakonitosti i
nepravilnosti u postupku poništi sva rješenja.
1.1. Nakon toga tuženik pod 1. G. M. da je donio rješenje od 16.3.2016. o
nastupanju otkaza po sili zakona s obrazloženjem da se tužitelj u razdoblju od 2.3.2016. do
16.3.2016. nije javio na rad i nije opravdao izostanak. Tužitelj ističe da je tuženik pod 1.
G. M. znao da je tužitelj u službi kod druge lokalne jedinice (Općina P.) na
radnom mjestu komunalnog redara od 1.6.2015., a o čemu da se vodila usmena i pisana
korespodencija među strankama te da je tuženik pod 1. pozivao tužitelja u njegove
prostorije kako bi riješili radno pravni status tužitelja. Međutim, tuženik pod 1., a na čijem
čelu je tuženik pod 2. T. B., da se ponio šikanozno jer je nakon svega donio rješenje s
neistinitim obrazloženjem da tužitelj nije došao na posao 5 radnih dana niti opravdao svoj
izostanak. Tuženik pod 1. da nije smio donijeti rješenje da tužitelju prestaje služba po sili
zakona već zbog zaposlenja u drugoj službi, radi čega je tužitelj ustao novom upravnom
tužbom.
1.2. Svemu navedenom da su u jeseni 2014. prethodili novinski natpisi u M.k.
u kojima tuženik pod 2. T. B., tada gradonačelnika tuženika pod 1., eksplicitno navodi
da će tužitelju uručiti otkaz novom sistematizacijom ne navodeći razlog navedenom. U
siječnju 2016. tuženik pod 2. T. B., gradonačelnik M. u novinama da navodi, da
je pitanje do kada će tužitelj raditi kod tuženika pod 1. na mjestu komunalnog redara.
Navedeno da se pokušalo „pokriti“ novom sistematizacijom radnih mjesta po kojoj su tužitelj
i P. G. jedini kao komunalni redari stavljeni na raspolaganje. Tužitelj smatra da se
radilo o osveti tuženika pod 2. T. B. i tuženika pod 3. T. S., pročelnika
Upravnog odjela za komunalne djelatnosti u kojem je bio zaposlen tužitelj. Naime, tužitelj
da je podnio kaznenu prijavu zbog koruptivnih radnji pojedinih djelatnika gradske uprave tj.
protiv tuženika pod 2. i tuženika pod 3. Nadalje, tuženik pod 2. i tuženik pod 3. da su
obmanjivali javnost javnim isticanjem da je protiv tužitelja podnesena prijava zbog teške
povrede službeničke dužnosti prije nastupanja otkaza, a koja prijava da nikada nije
podnesena pred S.s. S.d.ž..
1.3. Tuženici da su time nedostojanstveno postupali prema tužitelju, protivno odredbama
Zakona o suzbijanju diskriminacije jer su izjavili za lokalne novine da će tužitelj dobiti otkaz
prije nego je donesena nova sistematizacija radnih mjesta pa je tužitelj bio izložen
neugodnim pitanjima od strane sugrađana što se to događa, je li to istina i jer su stavili
tužitelja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge službenike istog statusa zbog kaznenih
prijava na koruptivne radnje tuženika, što je rezultiralo otkazom, poništenjem otkaza te
ponovno otkazom s lažno argumentiranim obrazloženjem, što je sve razlog povrede prava
osobnosti tužitelja jer je tužitelj neopravdano stigmatiziran u lokalnoj sredini, patio je od
nesanice i anksioznosti zbog čega se psihijatrijski liječio od siječnja 2015. do lipnja 2015.
1.4. Stoga tužitelj predlaže da sud utvrdi da su tuženici svojim ponašanjem i odlukama, a
posebno javnim isticanjem da će dobiti otkaz, prozivkama da je svojim radom kao
komunalni redar Upravnog odjela za komunalne djelatnosti G. M. oštetio
proračun tuženika pod 1., stavljanjem na raspolaganje tužitelja kao službenika te
poništavanjem navedene odluke kao nezakonite te ponovnim otkazom sa neistinitim
obrazloženjem, javnim isticanjem da su protiv njega podnesene prijave zbog teže povrede
službeničke dužnosti S.s. S.d.ž., a nisu,
diskriminirali tužitelja u pogledu rada i osobe radnika kao službenika povrijedivši njegovo
pravo na jednako postupanje te mu izravno narušio dostojanstvo i povrijedio čast i ugled.
Tužitelj traži naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od
100.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate.
1.5. Nadalje, tužitelj traži da mu tuženici solidarno isplate na ime naknade imovinske štete iznos od 7.375,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate.
2. Prvotuženik G. M. u odgovoru na tužbu od 17.8.2017. osporava tužbu i tužbeni
zahtjev kao neosnovane. Ističe da kao jedinica lokalne samouprave svojim aktima uređuje
unutarnju organizaciju, vrstu poslova i broj službenika na pojedinim radnim mjestima pa da
je u skladu s tim aktima tužitelj kao organizacijski višak stavljen na raspolaganje te mu je
prestala služba kod prvotuženika. Ističe da je rješenje o stavljanju tužitelja na raspolaganje
poništeno jer je inspekcija utvrdila procesnu pogrešku, odnosno pogrešno utvrđeni početak
roka pa time i pogrešno utvrđeni dan prestanka službe, dok inspekcija u zapisniku navodi
da ona nije mjerodavna odrediti koja će radna mjesta biti ustrojena i koji će službenici biti
stavljeni na raspolaganje. Tuženik pod 1. naglašava da se tužitelj žalio na rješenje od
16.3.2016. o nastupanju otkaza po sili zakona, a koja žalba je odbijena rješenjem
prvotuženika od 29.4.2016. pa da je tužitelj pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja
od 29.4.2016. pred Upravnim sudom u Splitu koji je nepravomoćnom presudom br. UsIrs-
94/16 od 26.10.2016. odbio tužbeni zahtjev. Nadalje, tužitelj da je neuvjerljiv kada govori da
je patio od anksioznosti i nesanice jer se 1.6.2015. zaposlio u Općini P. na poslovima
komunalnog redara za koje se traži psiho-fizička stabilnost. Tuženiku pod 1. nije jasno na
temelju čega tužitelj potražuje naknadu imovinske štete u iznosu od 7.375,00 kn jer da mu
je isplatio sve plaće u bruto iznosu i otpremninu u iznosu od 29.566,08 kn. Tuženik pod 1.
naglašava da se tužitelj nije vratio na svoje radno mjesto nakon što je poništeno rješenje po
kojem mu je bila prestala služba, a niti se osobno javio tuženiku pod 1. osim što je putem
svoje odvjetnice poručio da je on zaposlen u Općini P. i da se ne želi vratiti na posao
kod tuženika pod 1. Dakle, tužitelj da je imao mogućnost izbora rada u dvije javne službe i
da je izabrao ono što mu više odgovara pa da tvrdnja da ga je tuženik pod 1. diskriminira
nije primjerena jer tuženik pod 1. u odnosu na tužitelja nije postupio nezakonito, nečasno i
da mu nije povrijedio pravo osobnosti povredom njegova dostojanstava. Što se tiče
novinskih istupa predstavnika G. M. u lokalnim medijima u kojima su najavljivali
otkaz tužitelja i isticali da je protiv njega podnesena prijava zbog teške povrede službeničke
dužnosti, da se ne radi o postupanju tuženika pod 1. već o komunikaciji na osobnoj razini
između tužitelja i tuženika pod 2. i tuženika pod 3. Stoga prvotuženik smatra da svojim
postupanjem i odlukama nije povrijedio pravo osobnosti tužitelja jer je u skladu s nalazom
upravne inspekcije poništio rješenja kojima je tužitelj stavljen na raspolaganje i prestao mu
radni odnos, a po kojim rješenjima je tuženik pod 1. tužitelju isplatio i otpremninu koju je
tužitelj dužan vratiti jer su rješenja poništena i omogućen mu je povratak na posao i jer je
presudom Upravnog suda u Splitu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje
rješenja po kojem je tužitelju prestala služba po sili zakona zbog neopravdanog izostanka s
posla u trajanju od 5 radnih dana.
3. Drugotuženik T. B. u odgovoru na tužbu od 30.8.2017. ističe da tužba i tužbeni
zahtjev nemaju pravnog osnova i ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer da se
radi o radnom sporu, a tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio zbog povrede prava
osobnosti. Nadalje ističe, da iz tužbe nije vidljivo po kojem bi to osnovu iz čl. 1. st. 1.
Zakona o suzbijanju diskriminacije tužitelj bio stavljen u nepovoljniji položaj i da nije vidljivo
na koji način i kojim postupanjem je upravo tuženik pod 2. stavio tužitelja u nepovoljniji
položaj po nekoj od propisanih osnova, a što je suprotnosti s odredbom čl. 8. ZSD-a koja
propisuje da pasivno legitimirana može biti samo osoba za koju se tvrdi da je povrijedila ili
ugrozila tužiteljevo pravo na jednako postupanje. Tuženik pod 2. da nije postupio prema
tužitelju diskriminatorski i nedostojanstveno te da tužitelj zbog spomenutih upravnih rješenja
tužbeni zahtjev može eventualno usmjeriti prema tuženiku pod 1., a ne prema tuženiku pod
2. koji je izvršno tijelo G. M. (čl. 39. Zakona o lokalnoj i područnoj-regionalnoj
samoupravi) pa nije proizvoljno donosio konkretna rješenja i nije inicirao njihovo donošenje.
Za napomenuti je upravni spor koji se vodio povodom navedenih rješenja okončan
odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja jer upravni sud nije utvrdio da bi osporeno rješenje
bilo doneseno s namjerom da se tužitelj diskriminira ili dovede u nepovoljniji položaj pa
proizlazi da je tuženik pod 1. u cijelosti postupao po zakonu prema tužitelju pa su
neosnovani navodi tužitelja da se donošenjem rješenja od 16.3.2016. kojim tužitelju
prestaje tužba po sili zakona, radi o šikanoznom ponašanju tuženika pod 1. na čelu kojeg je
bio tuženik pod 2. T. B.. Nadalje, ističe da tužitelj nije podnio kaznenu prijavu protiv
njega već da ju je podnio protiv tadašnje dogradonačelnice L. V. i tuženika pod 3.
T. S. i to dana 17.10.2014., a koja prijava je odbačena jer je nakon provedenih
izvida utvrđeno da ne postoji osnovana sumnja da bi osumnjičenici počinili prijavljena djela.
Stoga da se tuženik pod 2. ne osvećuje tužitelju zbog podnošenja kaznene prijave. Tuženik
pod 2. tvrdi da je upravo tužitelj taj koji je 17.10.2014. podnio kaznenu prijavu iz osvete jer
je protiv njega 10.10.2014. podnesen prijedlog za pokretanje postupka za lakšu povredu
službeničke dužnosti (zbog neizvršavanja zadataka iz radnih naloga i bezuspješnih
usmenih upozorenja) i da je istu proslijedio medijima radi podizanja medijske prašine i
stvaranja negativne slike o tuženicima. Što se tiče članka objavljenog 28.10.2014. u
M.k. tužitelj da ga pogrešno interpretira jer da tuženik pod 2. eksplicitno ne
navodi da će tužitelju uručiti otkaz novom sistematizacijom jer to ne proizlazi ni iz jedne
rečenice. U članku je navedeno da komunalni redari protiv kojih je podnesen prijedlog za
pokretanje disciplinskog postupka još rade, ali da je pitanje do kada, a to da nije citat
tuženika pod 2. već navod novinara-autora članka koji je interpretirao izjavu tuženika pod 2.
na senzacionalistički način. Drugotuženik naglašava kako nisu razvidni kriteriji po kojima se
tužitelj vodio za određivanje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u
iznosu od 100.000,00 kn i da nije razvidno iz kojeg osnova tužitelj potražuje imovinsku štetu
u iznosu od 7.375,00 kn.
4. Trećetuženik T. S. u odgovoru na tužbu od 23.10.2017. ističe da tužba i tužbeni
zahtjev nemaju pravnog osnova i ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer da se
radi o radnom sporu, a tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio zbog povrede prava
osobnosti. Tužitelj da neosnovano implicira da je podnošenje kaznene prijave tužitelja
protiv drugotuženika i trećetuženika razlog zašto su donesena naprijed spomenuta rješenja.
Kaznena prijava da je podnesena 17.10.2014. i da je odbačena 2.12.2015. jer je utvrđeno
da ne postoji osnovana sumnja da bi osumnjičenici počinili prijavljena djela. Prava istina da
je ta, da se tužitelj podnošenjem kaznene prijave osvećivao zbog toga što je protiv njega
10.10.2014. od strane T. S. podnesen prijedlog za pokretanje postupka za povredu
službeničkih dužnosti zbog neizvršavanja radnih obveza i ne prisutnosti na radnom mjestu.
Nadalje, tužitelj da je od tada zamjenice L. V. tražio da se trećetuženika smijeni s
radnog mjesta voditelja Odsjeka za komunalno i prometno redarstvo. Navedeno da je L.
V. odbacila znajući da se od tužitelja tražilo samo da obavlja svoje službeničke
dužnosti.
4.1. Trećetuženik napominje da tužitelj pogrešno navodi da je T. S. pročelnik odjela
jer da on to nikada nije bio već voditelj Odsjeka za komunalno i prometno redarstvo,a koju
funkciju da je preuzeo u svibnju 2014, a ne kako to tužitelj u kaznenoj prijavi navodi, u
2013. godini. Trećetuženik tvrdi da je on u M.k. samo izjavio svoju tvrdnju koju
uvijek ponavlja, a to je da neki radari nisu naviknuli raditi i odrađivati svoje službeničke
obveze, a tužitelj samo da obmanjuje javnost i sud svojim neistinama kao što u prilogu
tužbe u nalazu specijaliste od 23.1.2015. piše da je sudjelovao u Domovinskom ratu, a što
da je velika neistina jer da tužitelj nema status hrvatskog branitelja, naprotiv cijeli rat da je
proveo u Francuskoj.
5. Tužitelj u podnesku od 23.11.2017. tvrdi da Sistematizacija radnih mjesta nije donesena samo zbog uređivanja unutarnjeg ustrojstva već s namjerom da ugrozi i povrijedi pravo
osobnosti svojih sada bivših zaposlenika. Među ostalim, tužitelj naglašava da mu je služba
na temelju rješenja prvotuženika prestala po sili zakona 2.3.2016., a li da je trebali prestati
formalnim zaposlenjem kod druge lokalne jedinice (Općine P.) s danom 1.6.2015.
Tužitelj ističe da je nakon obustave upravnog spora i donošenjem rješenja G. M.
od 22.2.2016. obavljena korespondencija između punomoćnice tužitelja i prvotuženika, da
je navedeno rješenje o prestanku službe doneseno retroaktivno nakon što je daleko prošao
navedeni rok od 5 dana nepojavljivanja na poslu tužitelja kod prvotuženika, a koji da je
znao da se zbog svega što je prethodilo njegovom odlasku u drugu službu neće vratiti na
svoje ranije radno mjesto. Takvim ponašanjem prvotuženika tužitelj da je doveden u
nepovoljniji položaj te da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje te da je jedina
svrha donošenja svih navedenih rješenja udaljavanje tužitelj sa radnog mjesta, a što da
predstavlja šikanozno ponašanje prvotuženika kao poslodavca i drugotuženika kao čelnika
prvotuženika i odgovor na kaznene prijave koje je podnio tužitelj. Trećetuženik da je bio
neposredno nadređena osoba tužitelju i da je vršio pritisak na tužitelja, lažno ga optuživao
kako bi zaštitio sebe i svoje propuste u radu. Nadalje, tužitelj u podnesku od 7.2.2017.
napominje da je presudom Visokog upravnog suda RH br. Usž-1102/17 od 25.5.2017.
poništena presuda Upravnog suda u Splitu br. UsIrs-94/16 od 26.10.2016. i da je suđeno
na način da je poništeno rješenje prvotuženika od 29.4.2016. kojim je odbijena žalba
tužitelja na rješenje o prestanku službe i rješenje prvotuženika od 16.3.2016. o prestanku
službe.
6. Rješenjem od 12.4.2021. sud je pozvao tužitelja da dopuni tužbu odnosno, da navede
činjenice na kojima temelji zahtjev i podnese dokaze u odnosu na točku 3. tužbenog
zahtjeva kojom traži da mu tuženici solidarno isplate iznos od 7.375,00 kn na ime naknade
imovinske štete, s obzirom tužitelj u tužbi i drugdje u postupku ne navodi činjenice i dokaze
na kojima temelji svoj zahtjev pa tužba u tom dijelu ne sadrži sve da bi se u vezi s njom
moglo postupiti.
6.1. Tužitelj je u ostavljenom roku podnio podnesak od 26.4.2021. u kojem navodi da mu je
nastala imovinska šteta u vidu troškova odvjetničke usluge, a koje usluge mu je pružila
punomoćnica M. K. temeljem izdanih i specificiranih računa broj 25-001-1 od
29.04.2015.god. na iznos od 3.000,00 kn za sastav tužbe Upravnom sudu u Splitu protiv
rješenja G. M. od 27.veljače 2015.god. i 30.ožujka 2015.god. i broj 22-001-1 od
11.05.2016.god. na iznos od 4.375,00 kuna za sastav dopisa G. M. od
07.03.2016.god., sastav žalbe na rješenje G. M. od 17.03.2016.god. i sastav
upravne tužbe Upravnom sudu u Splitu protiv rješenja G. M. od 17.03.2016.god.
6.2. Tužitelj navodi, iako je pravomoćno uspio u sporovima koje je vodio protiv G.
M. pred Upravnim sudom u Splitu, i koji sporovi su se odnosili na poništavanje
rješenja kojima je tužitelj kao službenik bio stavljen na raspolaganje kao i sporove u kojima
je traženo da se ponište rješenja o nastupu otkaza po sili zakona protekom roka o
raspolaganju, da mu je nastala imovinska šteta plaćanjem pruženih odvjetničkih usluga
budući u to vrijeme nije postojala zakonska odredba o naknadi troškova upravnih sporova u
kojima je tužitelj uspio, tako da mu se predmetni trošak odnosno izdatak nije niti mogao
vratiti kroz priznate troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku. Tužitelj da je
predmetne račune platio. Predmetne specificirane radnje pruženih odvjetničkih usluga na
ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku, da su vidljive pregledom pribavljenih predmeta Upravnog suda u Splitu UsIrs-67/15 i UsIrs-94/16.
6.3. Međutim, odredba čl. 299. st. 2. ZPP-a propisuje da stranke mogu tijekom glavne
rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako ih bez svoje krivnje
nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Kako tužitelj
ni ne navodi koje bi to okolnosti bile zbog kojih bez svoje krivnje nije postupio na propisani
način iz čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, sud je odlučio da nove činjenice koje je tužitelj iznio, kao i
dokaze predložene radi utvrđenja tih činjenica, ne uzme u obzir jer ih je tužitelj predložio
tijekom glavne rasprave protivno odredbi čl. 299. st. 2. ZPP-a.
7. U postupku je sud izveo dokaze čitanjem novinskog članka objavljenog u M.k. 28.10.2014. pod naslovom: T. B. ću osobno pozvati da dođe u zgradu
Grada" (list 22 spisa), novinskog članka objavljenog u S.d. 9.1.2016. pod
naslovom:"Morali na ulicu jer su otkucali aferu" (list 21 spisa), novinskog članka objavljenog
u S.d. 4.11.2015. pod naslovom:"Poništeni otkazi redarima koji su prijavili
svoje šefove", iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke, iskaza
drugotuženika T. B., iskaza trećetuženika T. S. i iskaza svjedoka P.
G., M. L. i S. M., prijedloga za pokretanje postupka za laku
povredu službeničke dužnosti od 10.10.2014. (list 109 spisa), Zaključka o pokretanju
postupka protiv redara Z. R. zbog lakše povrede službeničke dužnosti od
10.10.2014. (list 89-90 spisa), radnih naloga br. 145, 154 i 157 (list 91-93 spisa), ispisa
Konferencije za medije od 17.10.2014. (list 94-97 spisa), dopisa S.s. u
S.d.ž. od 16.2.2018. (list 129 spisa), rješenja državnog odvjetništva
br. K-US-355/2015 od 2.12.2015. (list 79-89 spisa), rješenja o stavljanju na raspolaganje od
15.1.2015. (list 7 spisa), rješenja o prestanku službe od 30.3.2015. (list 5-6 spisa),
zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru od 9.10.2015. (list 39 spisa), rješenja
G. M. od 22.2.2016. o poništenju rješenja o stavljanju na raspolaganje (list 36),
prijedloga punomoćnice tužitelja za izvansudskim rješenjem spora od 7.3.2016. (list 12-13
spisa), rješenja o prestanku službe po sili zakona od 16.3.2016. (list 9 spisa), čitanjem
medicinske dokumentacije priložene spisu, Očitavanja o neizvršavanju službeničkih obveza
od 1.12.2014. i 11.11.2014., Uputa za rad djelatnika od 8.12.2014., dopisa voditelja
Odsjeka T. S. od 9.6.2014. koji je uputio svim redarima, presude Upravnog suda u
Splitu br. UsIrs-94/16 od 26.10.2016., presude Visokog upravnog suda RH br. Usž-1102/17
od 25.5.2017. tj. pročitan je spis Upravnog suda u Splitu br. UsIrs-94/16, izveden je dokaz
vještačenjem po vještaku medicinske struke dr. N. S., spec. psihijatar,
8. Tužbeni zahtjevi nisu osnovani.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su tuženici svojim ponašanjem i
odlukama diskriminirali tužitelja u pogledu rada i osobe radnika povrijedivši njegovo pravo
na jednako postupanje i time mu izravno narušili dostojanstvo, povrijedili čast i ugled,
zahtjev tužitelja mu tuženici naknade neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, a
koja je nastala zbog diskriminatornog postupanja tuženika, te zahtjev tužitelja da mu
tuženici naknade imovinsku štetu u iznosu od 7.375,00 kn.
10. Odredbom čl. 16. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ br.:
85/08. i 112/12., dalje ZSD) propisano je da svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije
povrijeđeno neko pravo, može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu
odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u
članku 17. tog Zakona. Odredbom čl. 16. st. 2. ZSD-a propisano je da će se posebni
postupci za zaštitu diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatrati sporovima iz
radnih odnosa. Nadalje, odredbom čl. 17. st. 1. ZSD-a propisano je da soba koja tvrdi da je
žrtva diskriminacije po odredbama tog Zakona, da je ovlaštena podnijeti tužbu i tražiti: 1. da
se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da
radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako
postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije).
10.1. Odredbom čl. 1. st. 1. ZSD-a propisano je da se tim Zakonom uređuje zaštita od
diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere,
političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva
u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi,
zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili
spolne orijentacije. Odredbom čl. 1. st. 2. ZSD-a propisano je da se diskriminacijom u
smislu tog Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz
stavka 1. tog članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.
10.2. Odredbom čl. 2. st. 1. ZSD-a propisano je da je izravna diskriminacija postupanje
uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je
bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj
situaciji.
10.3. Odredbom čl. 8. ZSD-a propisano je da se taj zakon primjenjuje na postupanje svih
državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s
javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, među ostalim, osobito u
područjima rada i radnih uvjeta (toč. 1.).
10.4. Nadalje, odredbom čl. 5. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09.,
61/11., 82/12. i 73/13., dalje ZR/09) i čl. 7. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br.
93/14., dalje ZR/14) propisano je da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način
obavljanja rada, poštujući pri tom prava i dostojanstvo radnika. Odredbom čl. 5. st. 2. ZR/09
i čl. 7. st. 4. ZR/14 propisano je da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na
području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju,
napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te
prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima. Odredbom čl. 5. st. 5 ZR/09 i čl. 7. st. 5.
ZR/14 propisano je da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme
obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito
dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u
suprotnosti s posebnim zakonima.
11. Drugo tuženik i trećetuženik istakli su prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
11.1. Odredbom čl. 5. st. 5 ZR/09 i čl. 7. st. 5. ZR/14 propisano je da je poslodavac dužan
zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih,
suradnika i osoba s kojim radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je
takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ZR i posebnim zakonom. Iz ove obveze
poslodavca proizlazi i njegova pasivna legitimacija u sporu u kojem se traži utvrđenje
diskriminacije. Dakle, u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom 1. kojim tužitelj traži
utvrđenje diskriminacije, pasivno je legitimiran poslodavac (prvotuženik), ali ne i njegovi
radnici (drugotuženik i trećetuženik). Stoga je tužbeni zahtjev pod točkom 1. koji glasi na
utvrđenje diskriminacije, odbijen u odnosu na T. B. i T. S. zbog nedostatka
pasivne legitimacije.
11.2. Za naglasiti je da se ovaj zaključak o pasivnoj legitimaciji ne odnosi i na zahtjev za
isplatom naknade neimovinske štete. Radniku koji je diskriminiran osigurava pravo na
naknadu štete prema općim propisima obveznog prava. Inače, to je propisano i čl. 11. ZSD-
a kojim je određeno da žrtva diskriminacije po odredbama tog Zakona ima pravo na
naknadu štete prema propisima koji uređuju obvezne odnose. Riječ je o šteti pretrpljenoj na
radu i u svezi s radom koju je prema odredbi čl. 103. st. 1. ZR/09 i čl. 111. st. 1. ZR/14
poslodavac dužan naknaditi radniku po općim propisima obveznog prava, a prema odredbi
čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11.,
78/15.) za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara
poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete pri čemu je odredbom
st. 2. toga članka propisano da oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i
neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno. Trećom osobom u smislu
navedene odredbe treba smatrati i drugog radnika kod istog poslodavca kojem je
uzrokovana šteta. Dakle, u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom 2. kojim tužitelj traži
naknadu neimovinske štete i u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom 3. kojim tužitelj traži
naknadu imovinske štete, pasivno je legitimiran poslodavac (prvotuženik), ali i njegovi
radnici (drugotuženik i trećetuženik).
12. Diskriminacija znači protupravno razlikovanje osoba koje su u usporedivoj pravnoj
situaciji, a za koje razlikovanje ne postoji na pravu utemeljeno opravdanje. U tom smislu
pravni poredak određuje zabranjene osnove diskriminacije kao značajke za koje je
određeno da na temelju njih nije, pri ostvarivanju određenih prava i obveza, dopušteno
razlikovati subjekte na koje se pravo primjenjuje. Dakle, da bi se radilo o diskriminaciji,
potrebno je da tužitelj u činjeničnom supstratu tužbe i tijekom postupka određeno naznači
jedan od navedenih osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD-a na temelju kojeg je stavljen u nepovoljniji
položaj od drugih radnika.
12.1. Nadalje, u slučaju kad radnik traži zaštitu jer je diskriminiran s nekog osnova koji nije
naveden u čl. 1. ZSD, tad neće ostvariti pravo na sudsku zaštitu. Tek ako tužitelj označi
osnov zbog kojeg smatra da je diskriminiran, tad će se utvrđivati postoji li veza između
diskriminacijskog postupanja i navedene diskriminacijske osnove.
13. Tužitelj tvrdi da ga je prvotuženik G. M. diskriminirao u pogledu rada i osobe
radnika stavljanjem u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji svojim
ponašanjem (ponašanje nadređenih, suradnika i osoba s kojima tužitelj redovito dolazi u
doticaj u obavljanju svojih poslova) i odlukama, a posebno:
-javnim isticanjem da će dobiti otkaz,
-javnim isticanjem da su protiv njega podnesene prijave zbog teže povrede službeničke
dužnosti S.s. S.d.ž.,
-prozivkama da je svojim radom kao komunalni redar Upravnog odjela za komunalne djelatnosti G. M. oštetio proračun tuženika pod 1.,
-stavljanjem na raspolaganje tužitelja kao službenika, poništavanjem navedene odluke kao
nezakonite te ponovnim otkazom sa neistinitim obrazloženjem.
14. U svezi javnog isticanja da će tužitelj dobiti otkaz, da su protiv njega podnesene prijave
zbog teže povrede službeničke dužnosti S.s. S.d.ž.
i prozivki da je svojim radom kao komunalni redar Upravnog odjela za komunalne
djelatnosti G. M. oštetio proračun tuženika pod 1., sud je izveo dokaze iz koji
proizlazi, a posebno iz novinskog članka objavljenog u M.k. 28.10.2014. pod
naslovom: T. B. ću osobno pozvati da dođe u zgradu Grada" (list 22 spisa),
novinskog članka objavljenog u S.d. 9.1.2016. pod naslovom:"Morali na
ulicu jer su otkucali aferu" (list 21 spisa), iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične
stranke, iskaza drugotuženika T. B., iskaza trećetuženika T. S. i iskaza
svjedoka P. G., prijedloga za pokretanje postupka za laku povredu službeničke
dužnosti od 10.10.2014. (list 109 spisa), Zaključka o pokretanju postupka protiv redara
Z. R. zbog lakše povrede službeničke dužnosti od 10.10.2014. (list 89-90 spisa),
radnih naloga br. 145, 154 i 157 (list 91-93 spisa), ispisa Konferencije za medije od
17.10.2014. (list 94-97 spisa), dopisa S.s. u S.d.ž.
od 16.2.2018. (list 129 spisa), rješenja državnog odvjetništva br. K-US-355/2015 od
2.12.2015. (list 79-89 spisa), kako slijedi:
- da su tužitelj i P. G. kaznenu prijavu koju su podnijeli protiv dogradonačelnice L.
V., osobno dostavili medijima radi objave, da su dali izjave za medije povodom kojih
su u M.k. dana 28.10.2014. i u S.d. dana 9.1.2016. objavljeni
naprijed navedeni članci, u skladu s njihovim kazivanjem,
-da je drugotuženik T. B. dao izjavu medijima i da je u skladu s njegovim kazivanjem u
M.k. dana 28.10.2014. objavljeno sljedeće: da je kaznena prijava podnesena
nakon što je S. protiv dvojice redara P. G. i Z. R. podnio prijedlog za
pokretanje disciplinskog postupka zbog neizvršavanja obveza; da je kaznena prijava njihov
revanš jer nisu radili svoj posao i da vjeruje da će nadležne institucije utvrditi da nisu
počinjena kaznena djela koja se zamjenici gradonačelnika L. V. stavljaju na teret.
-da T. B. u stranačkom iskazu ističe da je u navedenom članku od 28.10.2014.
objavljen i tekst koji on nije izjavio, a glasi:"još rade, a kako kaže, pitanje je do kada“, kao
što i trećetuženik T. S. ističe da medijima nije dao nikakvu izjavu vezano uz
navedene članke pa tako, da nije izjavio ni ono što je u članku iz M.k. od
28.10.2014. navedeno da je rekao:“Iako nisam ovlašten za davanje izjava, mogu reći da je
povod prijavi pokretanje prijedloga za disciplinskim postupkom i neki nisu navikli da moraju
raditi.“,
-da u članku objavljenom u M.k. 28.10.2014. nije objavljeno da su protiv
tužitelja podnesene prijave zbog teže povrede službeničke dužnosti S.s.
S.d.ž. već je objavljeno, da je protiv tužitelja i P. G., T.
S., voditelj komunalnih redara podnio prijedlog za pokretanje disciplinskog postupka,
-da je T. S. kao voditelj Odsjeka za komunalno i prometno redarstvo 10.10.2014.
podnio prijedlog pročelniku odjela za pokretanje postupka protiv Z. R. i P.
G. za laku povredu službeničke dužnosti i to, zbog neopravdanog izvršavanja naputaka
za rad usmeno ili pismeno (radni nalozi br. 143, 145, 154 i 157) i neopravdanog
neispunjenja zadanog roka u rješavanju zaduženih predmeta i da je predloženo izricane
novčane kazne u iznos od 10% plaće službenika isplaćene u mjesecu kada je kazna
izrečena,
-da je T. S. na Konferenciji za medije od 17.10.2014. iskazao da je pročelniku podnio
nove prijedloge za disciplinske postupke zbog nedolaska na posao, neizvršavanje zadaća i
premjera gdje je Grad dosta financijski oštećen jer nisu izmjereni neki objekti koji su trebali
biti izmjereni. Trećetuženik navodi da je navedene konferencija sazvana nakon što je
kaznena prijava protiv njega i L. V. odbačena jer su do tada postupali po uputi
istražitelja da ne istupaju u javnost do okončanja istrage. S druge strane, da su cijelo to
vrijeme pretrpjeli mnogo uvreda, neistina i medijskog linča u režiji Z. R. i P. G.,
-da je pročelnik Odjela za gospodarenje prostorom G. M. dana 19.12.2014.
donio Zaključak o pokretanju postupka protiv redara Z. R. zbog lakše povrede
službeničke dužnosti, na temelju kojeg je tužitelju izdana opomena,
-da je trećetuženik T. S. protiv tužitelja podnio prijedlog za pokretanje postupka i za
težu povredu službeničke dužnosti krajem 2014. jer je Z. R., kako iskazuje T.
S., nastavio obavljati posao kako ne treba, a čiji ishod prvotuženiku T. B.,
tadašnjem gradonačelniku G. M., nije poznat, ali navodi da se radi o internom
postupku u kojem odlučuje pročelnik Odjela za gospodarenje prostorom O. R.,
-da G. M. protiv tužitelja nije pokrenuo postupak pred S.s. u
S.d.ž. zbog povrede službene dužnosti,
-da je kaznena prijava protiv T. S. zbog pet kaznenih djela zlouporabe položaja i
ovlasti i protiv L. V. zbog tri kaznena djela poticanja na zlouporabu položaja i
ovlasti, odbačena.
15. U svezi stavljanja na raspolaganje tužitelja kao službenika, poništavanjem navedene
odluke kao nezakonite te ponovnim otkazom sa neistinitim obrazloženjem, sud je izveo
dokaze iz koji proizlazi, a posebno iz rješenja o stavljanju na raspolaganje od 15.1.2015.
(list 7 spisa), rješenja o prestanku službe od 30.3.2015. (list 5-6 spisa), zapisnika o
provedenom inspekcijskom nadzoru od 9.10.2015. (list 39 spisa), rješenja G. M.
od 22.2.2016. o poništenju rješenja o stavljanju na raspolaganje (list 36), prijedloga
punomoćnice tužitelja za izvansudskim rješenjem spora od 7.3.2016. (list 12-13 spisa),
rješenja o prestanku službe po sili zakona od 16.3.2016. (list 9 spisa), presude Upravnog
suda u Splitu br. UsIrs-94/16 od 26.10.2016., presude Visokog upravnog suda RH br. Usž-
1102/17 od 25.5.2017. i iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke, kako
slijedi:
-da je tužitelj rješenjem prvotuženika od 15.1.2015. stavljen na raspolaganje jer je
Pravilnikom u unutarnjem redu Gradske uprave G. M. u Upravnom odjelu za
komunalne djelatnosti u Odsjeku komunalnog i prometnog redarstva ukinuto radno mjesto
komunalnog redara – referenta, a drugih slobodnih radnih mjesta za koje ispunjava stručne
i druge uvjete za raspored nije bilo,
- da je rješenjem prvotuženika od 30.3.2015. odlučeno da tužitelju služba prestaje zbog isteka roka raspolaganja po sili zakona,
- da je Upravna inspekcija nakon provedenog inspekcijskog nadzora nad tijelima G.
M. 9.10.2015. izrekla mjeru kojom se među ostalim, naređuje gradonačelniku da
poništi rješenja o stavljanju na raspolaganje Z. R. i P. G., kao i rješenja
kojima je odlučeno o njihovim žalbama i rješenja o prestanku službe. Naime, upravna
inspekcija je ocijenila potrebnim narediti navedeno jer je utvrđena procesna pogreška u
rješenjima o stavljanju na raspolaganje, odnosno pogrešno utvrđivanje početka roka
raspolaganja. Nadalje, u predmetnom slučaju Upravna inspekcija utvrdila je da su dva
službenika stavljena na raspolaganje zbog smanjenja broja izvršitelja u tom upravnom tijelu
te ocjenjuje da upravna inspekcija nije mjerodavna određivati koja radna mjesta će
Pravilnikom o unutarnjem redu biti ustrojena, odnosno nije mjerodavna zabraniti stavljanje
službenika na raspolaganje i s tim u vezi donošenje rješenja o prestanku službe ako su za
isto ispunjene zakonom propisane pretpostavke.
- da je G. M. postupajući po izrečenim mjerama Upravne inspekcije rješenjem od
22.2.2016. poništio rješenje kojim se Z. R. stavlja na raspolaganje, rješenje kojim
je odlučeno o žalbi Z. R. i rješenje o prestanku službe po sili zakona,
- da je punomoćnica tužitelja e-mail porukom od 7.3.2016. obavijestila gradonačelnika
G. M. da je tužitelj zaposlen u drugoj službi od 1.6.2015. pa da se ne može
vratiti u gradsku upravu na radno mjesto koje je obnašao prije stavljanja na raspolaganje i
donošenja rješenja o prestanku službe,
-da je rješenjem prvotuženika od 16.3.2016. odlučeno da tužitelju služba prestaje po sili
zakona jer da se dana 2.3.2016. nije javio na rad i da je neopravdano izostao s rada pet
radnih dana uzastopce,
-da je rješenjem prvotuženika od 29.4.2016. odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv
rješenja G. M. od 16.13.2016.,
-da je Upravni sud u Splitu donio presudu br. UsIrs-94/16 od 26.10.2016. kojom odbija
tužbeni zahtjev Z. R. kojim je tražio usvajanje tužbe i poništenje rješenja G.
M. od 29.4.2016.,
-da je Visoki Upravni sud Republike Hrvatske donio presudu br. Usž-1102/17 od 25.5.2017.
kojom poništava rješenje G. M. od 29.4.2016. i od 16.3.2016. i nalaže tuženiku
da nadoknadi Z. R. troškove žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn. U
obrazloženju odluke se navodi da je tuženik imao saznanja iz prepiske s punomoćnikom
tužitelja da je Z. R. zaposlen u Općini P. od 1.6.2015., a da takve okolnosti
opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa kod tuženika uz istovremeni radni odnos u
Općini P. nije bio moguć. Stoga je žalba tužitelja ocijenjena osnovanom, a rješenja
tuženika ukinuta su kao nezakonita.
16. Cijeneći izvedene dokaze zasebno, ali i u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata
dokaznog postupka, sud je utvrdio da tužitelj nije u tužbi, a niti tijekom postupka, pozivajući
se na diskriminatorno ponašanje prvotuženika G. M., naveo niti jednu taksativno
navedenu osnovu po kojoj smatra da je bio diskriminiran u odnosu na druge radnike niti se
iz stranačkog iskaza može to utvrditi, a za postojanje diskriminacije potrebna je veza
između diskriminacijskog postupanja i neke od diskriminacijskih osnova koje su navedene u
zakonu (rasa ili etnička pripadnost ili boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo
uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu,
obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje,
invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija).
16.1.Tvrdnje koje su isticane tijekom postupka, da je prvotuženik G. M. tj. njemu
nadređene osobe, svojim ponašanjem i odlukama, a posebno javnim isticanjem da će dobiti
otkaz, prozivkama da je svojim radom kao komunalni redar oštetio proračun tuženika pod
1., stavljanjem na raspolaganje tužitelja kao službenika, poništavanjem navedene odluke
kao nezakonite te ponovnim otkazom sa neistinitim obrazloženjem, javnim isticanjem da su
protiv njega podnesene prijave zbog teže povrede službeničke dužnosti S.s.
S.d.ž., diskriminirao tužitelja u pogledu rada i osobe radnika kao
službenika povrijedivši njegovo pravo na jednako postupanje, sve kada bi i bile točne, ne
ukazuju na bilo koji vid diskriminacijske osnove predviđenu zakonom. Stoga je tužbeni
zahtjev pod točkom 1. kojim tužitelj traži utvrđenje diskriminacije, odbijen kao neosnovan u
odnosu na G. M. (prvotuženika).
17. Kako nije utvrđena diskriminacija tj. protupravna štetna radnja, a što je jedna od općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti, valjalo je tužbeni zahtjev pod točkom 2.
kojim tužitelj traži naknadu neimovinske štete zbog diskriminacije, odbiti kao neosnovan u
odnosu na sva tri tuženika.
18. U odnosu na zahtjev pod točkom 3. kojim tužitelj traži da mu tuženici naknade
imovinsku štetu u iznosu od 7.375,00 kn, isti je odbijen kao neosnovan u odnosu na sva tri
tuženika jer u postupku nisu utvrđene činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev i iz kojih bi
proizlazila njegova osnovanost.
19. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03.,
88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., u tekstu ZPP). Punomoćnik
drugotuženika popisao je trošak, dok prvotuženik i trećetuženik trošak nisu popisali. Sud je
prilikom određivanja potrebnih troškova postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a) primijenio Tarifu o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 148/09., 142/12.,
103/14., 118/14. i 107/15., dalje:Tarifa) pa su drugotuženiku T. B. određeni troškovi
zastupanja po odvjetniku kako slijedi: za sastav tužbe i 2 podnesaka (8.7.2019. i
20.1.2021.) za svaku radnju iznos od 2.500,00 kn, za zastupanje na 11 ročišta na kojima se
raspravljalo o glavnoj stvari (21.11.17., 8.2.18., 10.4.18., 12.6.18., 26.9.18., 19.11.18.,
30.1.19., 15.3.19., 15.10.19., 25.2.21., 26.5.21.) za svaku radnji iznos od 2.500,00 kn, za
zastupanje na ročištu od 27.9.2017. iznos od 1.250,00 kn (Tbr. 9. t. 2. Tarife), za
zastupanje na ročištu od 21.5.2019. iznos od 625,00 kn (Tbr. 9. t. 5. Tarife), za zastupanje
na ročištu od 21.1.2021. zatraženi iznos od 500,00 kn, za sastav podnesaka od 14.3.2019. i
9.2.2021. za svaki iznos od 625,00 kn (Tbr. 8. t. 3. Tarife), što zbrojeno i uvećano za 25%
PDV-a daje iznos od 48.281,25 kn, a uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 400,00 kn
daje iznos od 48.681,25 kn koliko je određeno da tužitelj naknadi drugotuženiku na ime
parničnog troška.
20. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju pod 2.T. B. pripadaju zakonske
zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate na temelju čl. 30. st. 2. Ovršnog
zakona (NN 112/12., 25/13.,93/14., 55/16., 73/17., 131/20).
21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
Split, 23. srpnja 2021.
s u t k i nj a
mr.sc. Ivana Erceg Ćurić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda, u tri primjerka.
DNA:
- pun.tužitelja
- tuženiku pod 1.
- pun.tuženika pod 2.
- tuženiku pod 3.
- u spis
