Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
Poslovni broj: 78 Pž-4417/2020-4
1
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 78 Pž-4417/2020-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja H. d.o.o. K., Slovenija, OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika S. I. B. d.o.o. R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-833/2018-18 od 7. srpnja 2020., 23. srpnja 2021.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Rijeci poslovni broj Povrv-833/2018-18 od 7. srpnja 2020. u pobijanoj točki I.
izreke.
II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Rijeci poslovni broj Povrv-833/2018-18 od 7. srpnja 2020. u pobijanoj točki II.
izreke.
r i j e š i o j e
I. Preinačuje se točka II. izreke rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-833/2018-18 od 7. srpnja 2020. i rješava:
Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.550,00 kn (sedamtisućapetstopedeset kuna) u roku od osam dana.
II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbe
protiv presude i rješenja.
III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-833/2018-18 od 7. srpnja 2020. održan je na snazi plati nalog za iznos od 3.850,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s kamatama (točka I. izreke presude), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 211,83 EUR s kamatama (točka II. izreke presude), utvrđeno je povlačenje tužbe i platni nalog ukinut preko dosuđenog dijela za iznos od 3.150,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti (točka I. izreke rješenja), te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka II. izreke rješenja). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako iz očitovanja Uprave, zatraženog prema čl. 221.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 80/14 i 70/19; dalje: ZPP), proizlazi da je tuženik knjižio sporne račune u poslovnim knjigama u iznosu od 3.850,00 EUR, i na njih odbio pretporez, a da tuženik nije dokazao da bi obveza prema tužitelju na bilo koji način prestala.
2. Protiv točke I. presude te odluke o troškovima (točka II. izreke rješenja) žalbu podnosi tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je prema CMR Konvenciji obveznik plaćanja pošiljatelj odnosno primatelj, što tuženik nije, niti je u međunarodnom teretnom listu naznačeno da bi on trebao platiti prijevoz, pa nije pasivno legitimiran u ovom predmetu. Što se tiče dopisa Uprave, smatra kako se radi o oborivoj presumpciji, te da nije točno kako tuženik u tom pogledu nije predložio dokaze. Naime, tuženik smatra kako prema čl. 9. st. 1. CMR Konvencije takav dokaz predstavlja tovarni list, u kojem tuženik nije naveden kao obveznik plaćanja, pa je jasno kako tužiteljeva tražbina prema njemu ne postoji. Poziva se na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koje su dostavljene u spis. Predlaže preinačiti pobijani dio presude, uz naknadu troškova tuženiku.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode tuženika, navodeći kako su stranke bile u poslovnom odnosu, te da je tužitelj dobivao upute o prijevozu od tuženika, kao i da je tuženik upisao račune u svoje poslovne knjige i na njih odbio pretporez. Predlaže odbiti žalbu, uz naknadu troškova odgovora na žalbu.
4. Protiv točke II. presude i točke II. rješenja žalbu je podnio tužitelj, u bitnom
navodeći kako je presuda nerazumljiva u odnosu na osporeni dio. Naime, prvostupanjski sud je dio zahtjeva odbio jer je tuženik osporio obračun kamata, a tužitelj nije predložio izvođenje dokaza na tu okolnost. Ukazuje kako je tuženik obračun kamata osporio na trećem ročištu, a da je tužitelj obračun izvršio pomoću aplikacije dostupne na internetu, jer smatra da je, zbog malog iznosa, nepotrebno provoditi vještačenje, pa je sud o tome mogao odlučiti i po slobodnoj ocjeni. Što se tiče odluke o troškovima postupka, ukazuje kako je on, odmah nakon što je tuženik platio dio iznosa od 3.150,00 EUR povukao tužbu u tom dijelu, pa je njegov zahtjev prihvaćen u postotku od 94,8%, zbog čega je sud trebao tužitelju dosuditi trošak u cijelosti. Predlaže preinačiti pobijane točke II. izreke presude i točku II. izreke rješenja.
5. Odgovor na tužiteljevu žalbu nije podnesen.
6. Tuženikova žalba nije osnovana.
7. Tužiteljeva je žalba djelomično osnovana.
8. Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, temeljem odredbe čl. 464. st. 2. i čl. 502. st. 1. ZPP-a, s obzirom na to da se, nakon povlačenja dijela zahtjeva, isti odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kn. Slijedom navedenog, presuda je ispitana temeljem odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, u okviru dopuštenih žalbenih razloga te po službenoj dužnosti zbog moguće bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
9. Prvostupanjski sud ukazuje kako je između stranaka postojao poslovni odnos iz ugovora o prijevozu iz čl. 661. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) odnosno čl. 1 Konvencije o prijevozu stvari u međunarodnom cestovnom prijevozu (CMR), kao i da je tuženik, nakon primitka rješenja o ovrsi, djelomično platio tužiteljevu tražbinu. U odnosu na tražbinu tužitelja, prvostupanjski sud ukazuje kako je tuženik račune nesporno evidentirao u svojim poslovnim knjigama, te na njih odbio pretporez, čime su ostvareni uvjeti iz čl. 221.b ZPP-a prema kojima se smatra da tražbina postoji, a tuženik nije dostavio dokaze o suprotnom.
10. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda tuženik je osporio, navodeći kako
nije pasivno legitimiran, te da su upravo teretni listovi dokaz kako pravni odnos ne postoji, jer po istima tuženik nije niti pošiljatelj niti primatelj robe.
11. U odnosu na primjenu odredbe čl. 221.b ZPP-a u konkretnom slučaju, ovaj sud ukazuje na to kako, prema čl. 8. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj: 78/15, 134/15, 120/16, 116/18, 42/20 i 47/20; dalje: ZR) knjigovodstvena isprava predstavlja svaki interno ili eksterno sastavljen pisani dokument ili elektronički zapis koji nedvojbeno i istinito sadrži sve podatke o nastalom poslovnom događaju, dok se prema čl. 12. ZR-a podaci u poslovne knjige unose temeljem knjigovodstvenih isprava.
12. Dakle, svrha odredbe čl. 221.b ZPP-a bila je da pojača zakonsku predmnjevu iz čl. 221. st. 3. ZPP-a, prema kojoj se pretpostavlja istinitost upisa u poslovne knjige i tu istinitost ne treba dokazivati, makar se može dokazivati da ta činjenica ne postoji. Stoga, kako je tuženik uveo u svoje poslovne knjige navedeni račun tužitelja, on je taj koji mora dokazati razloge zbog kojih sud ovo ne bi smio uzimati u obzir, što tuženik nije učinio.
13. Primjerice, u odluci poslovni broj Revt-37/09 Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazuje kako iz činjenice da je tuženik primio ispostavljene račune i uredno ih evidentirao u svojim poslovnim knjigama proizlazi zaključak kako su između stranaka postojale konkludentne radnje koje se mogu nesumnjivo smatrati zaključenjem obveznopravnog odnosa. Nadalje, u odluci Revt-332/12 Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazuje kako u situaciji kad je tuženik primio račune, upisao ih u svoje poslovne knjige, odbio pretporez na iste (i time posredno priznao da mu je usluga isporučena), a samo paušalno osporio osnovanost tražbine po nekim računima, nije pravilan zaključak drugostupanjskog suda da o postojanju tražbine tužitelja po ispostavljenim računima sud nije mogao sa sigurnošću zaključiti. U odnosu na značenje samog upisa računa u poslovne knjige i odbitak pretporeza, Vrhovni sud Republike Hrvatske, pozivajući se na tada važeći čl. 20. Zakona o PDV, ukazuje kako time poslovni subjekt posredno priznaje da mu je isporučena roba ili izvršena usluga na koju račun glasi.
14. Stoga je u ovakvoj situaciji, time što je predmetni račun upisao u poslovne knjige i odbio pretporez, tuženik priznao postojanje pravnog odnosa između njega i tužitelja, kao i obvezu plaćanja utuženih računa tužitelju, pri čemu prvostupanjski sud pravilno ukazuje da tuženik nije dostavio dokaze o suprotnom.
15. Stoga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana, a presuda potvrđena u pobijanoj točki I. njene izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
16. U odnosu na točku II. izreke presude, koju osporava tužitelj, u
obrazloženju prvostupanjski sud navodi kako je tužitelj za plaćeni iznos povukao
tužbu te izvršio obračun zatezne kamate od dospijeća računa pa do 18. listopada 2018. u ukupnom iznosu od 124,10 EUR, kao i da je zatražio od tuženika isplatu (i) tog iznosa s daljnjom kamatom od 4. studenog 2017. odnosno 6. studenog 2017. do isplate. Prvostupanjski sud ukazuje kako je tuženik osporio taj obračun tužitelja, a tužitelj nije vezano za to predložio izvođenje odgovarajućih dokaza (primjerice financijsko vještačenje) pa je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti.
17. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u sumnju navodima
žalbe, posebno imajući u vidu kako se tužitelj nije žalio protiv točke I. izreke rješenja,
odnosno protiv dijela kojim je utvrđeno da je povukao tužbu za iznos od 3.150,00
EUR, kao i tuženikovo osporavanje cjelokupnog potraživanja tužitelja, kako u odnosu na visinu, tako i dospijeće.
18. Slijedom navedenog, tužiteljeva je žalba protiv točke II. izreke odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda u tom dijelu potvrđena, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.
19. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na tuženikovu žalbu protiv presude i rješenja odbijen je kao neosnovan, jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen pa taj trošak nije bio neophodan za vođenje parnice. Stoga je riješeno kao u točki III. izreke rješenja.
20. Odluku o tome da svaka strana snosi svoje troškove prvostupanjski sud
obrazlaže odredbom čl. 158 st. 1. ZPP-a prema kojoj tužitelj koji povuče tužbu je dužan tuženiku naknaditi troškove postupka. Navodi kako je tuženik djelomično udovoljio zahtjevu tužitelja 18. listopada 2018., a tužitelj je djelomično povukao tužbu u podnesku od 9. travnja 2019. pa nije mogao primijeniti odredbu čl. 158. st. 2. ZPP.
21. Imajući u vidu da je tužitelj djelomično povukao tužbu (odnosno uskladio tužbeni zahtjev, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe) ubrzo nakon što je tuženik podmirio dio duga, prema mišljenju ovog suda time nije izgubio pravo na naknadu troškova primjenom čl. 158. st. 2. ZPP-a. Naime, tuženik je dio duga podmirio nakon primitka rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a prva radnja nakon donošenja rješenja o upućivanju u parnicu bio je upravo podnesak tužitelja kojim uređuje svoj zahtjev. Dakle, u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu tužiteljeva je tražbina bila osnovana u cijelosti, a tuženiku nisu nastali nikakvi opravdani troškovi od dana uplate do dana uređenja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja.
22. Stoga, prema mišljenju ovog suda, tužitelj ima pravo na naknadu troškova prema uspjehu u parnici za preostali dio tražbine, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok tuženik takvo pravo nema. Kako je tužitelj uspio s gotovo 95% svog zahtjeva, tuženikov je uspjeh u parnici neznatan, pa tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška.
23. U odluci o troškovima postupka ovaj je sud primijenio odredbe čl. 154. st. 1., 155. st. 1., 164. st. 1. i 166. st. 2. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.
24. Primjenom gora navedenih odredaba žalitelju pripadaju sljedeći troškovi: podnesak od 9. travnja 2019. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), ročište 3. prosinca 2019. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), ročište 11. ožujka 2020. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), ročište 3. lipnja 2020. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), odnosno 4.000,00 kn, uvećano za PDV kao i trošak vještačenja u iznosu od 2.550,00 kn, što ukupno iznosi 7.550,00 kn.
25. Slijedom navedenog riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.
26. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. i 166. st. 1. ZPP-a tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na tuženikovu žalbu protiv presude i rješenja odbijen je kao neosnovan, jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen pa taj trošak nije bio neophodan za vođenje parnice.
27. Što se tiče troškova tužiteljeva žalbe, ovaj sud prvenstveno ukazuje kako je tužitelj iste zatražio u odnosu na ukupnu glavnicu potraživanja pa potražuje 1.250,00 kn uvećano za PDV i pristojbe, a ne iznos koji bi mu pripadao u odnosu na ožaljeni dio (312,50 kn uvećano za PDV). Pri tome valja ukazati da se tužiteljeva žalba odnosi i na glavni dio zahtjeva i na sporedno potraživanje (trošak), zbog čega se VPS za naknadu troškova određuje isključivo u odnosu na glavni dio zahtjeva (čl. 35. ZPP-a). Kako je tužiteljeva žalba u tom dijelu odbijena, on nema pravo na naknadu troškova žalbe, bez obzira na to što je ista uvažena u odnosu na troškove postupka jer isti, u ovom slučaju, ne čine glavni zahtjev (čl. 35. st. 2. ZPP-a).
28. Slijedom navedenog, tužiteljev je zahtjev za naknadu troškova žalbe protiv presude i rješenja odbijen kao neosnovan (čl. 35. ZPP-a).
Zagreb, 23. srpnja 2021.
Sudac Mladen Šimundić
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.