1

Poslovni broj 26 Gž-5273/2018-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-5273/2018-3

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz K. T., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica D. O., odvjetnica u Z., …, protiv I. tuženog J. Š. iz V. T., …, OIB: … i II. tuženog S. O. iz K. T., …, OIB: …, koje oboje zastupa punomoćnica N. Đ. T., odvjetnica u Z., …, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-345/2017-44 od 4. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2021., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja I. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-345/2017-44 od 4. srpnja 2018.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I.              Odbija se tužitelj sa svojim tužbenim zahtjevom koji glasi:

" Utvrđuje da je sada pokojni K. S., sin S., iz O., …, temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u z.k. ul. br. 2607 k.o. V. E., koja se sastoji od kat.čestice 1796/9 šuma površine 460 čhv, ili 1654 m2, a koja zemljišno knjižna čestica odgovara kat.čestici broj 1796/9 šuma O. upisanoj u Pl-524 k.o. V. E. sa 1654 m2, pa je slijedom toga tužitelj K. I. iz K. T., …, OIB …, kao zakonski nasljednik iza pok. K. S. utvrđen temeljem pravomoćnog djelomičnog rješenja o nasljeđivanju donesenom po Općinskom sudu u Zaboku pod brojem O-225/11 od 29. studenoga 2011. godine i rješenjem o ispravku tog rješenja od 24.o4.2012. godine donesenog po istom sudu i pod istim brojem, stekao pravni osnov za upis prava vlasništva na ovoj nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi u z.k. ul. br. 2607 k.o. V. E. i to u ½ dijela, a što je tuženik O. S., J., iz …, dužan trpjeti, a sve temeljem ove presude."

 

II.              Nalaže se tužitelju da II. tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 18.750,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana objave presude 4. srpnja 2018.,  pa do isplate,sve u roku 15 dana."

 

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s time da pobija i odluku o parničnom trošku pod točkom II. izreke. Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kuna.

 

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

             

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj sadržajno u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno  ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

 

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je sada pokojni S. K., njegov otac, temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u z.k. ul. br. 2607, k.o. V. E., koja se sastoji od katastarske čestice broj 1796/9, u naravi šuma površine 460 čhv (1654 m2), a koja zemljišno knjižna čestica odgovara katastarskoj čestici broj 1796/9, šuma O., upisanoj u Pl-524 k.o. V. E. s 1654 m2, pa da je slijedom toga tužitelj, kao njegov zakonski nasljednik (utvrđen temeljem pravomoćnog djelomičnog rješenja o nasljeđivanju iza pokojnog S. K. Općinskog suda u Zaboku poslovni broj O-225/11 od 29. studenog 2011. i rješenja o ispravku tog rješenja od 24. travnja 2012. donesenog po istom sudu i pod istim brojem), na istoj nekretnini stekao pravni osnov za upis prava vlasništva u ½ dijela, s time da  postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je njegov prednik stekao predmetnu nekretninu dosjelošću na način da je istu držao u vlasničkom posjedu još prije 1980. (kada mu je istu predao u posjed sada pokojni I. Š., prednik I. tuženika), a svakako od 1985. godine kada je pokojni S. K. upisan kao njezin posjednik.

 

7. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi: 

 

- da iz uvjerenja Državne geodetske uprave od 31.10.2012. proizlazi da je uvidom u evidenciju arhivskih podataka, katastarska čestica koja je predmetom spora (broj 1796/9 k.o. V. E.), kod revizije i obnove katastarskih knjiga 1957. bila upisana u Pl-221 na posjednika I. Š., M., iz …, a od 1985., nakon obnove katasraskih knjiga, temeljem izlaganja predmetne čestice, da je kao posjednik upisan S. K., S., iz …, u Pl-524,

 

- da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-6324/2014-2 od 19. rujna 2017., preinačena ranija presuda donesena u ovome predmetu poslovni broj P-721/2012 od 16. svibnja 2014., na način da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za utvrđenje da je ništetan Ugovor o darovanju nekretnina od 16.01.2012. zaključen između I. tuženika J. Š., kao darodavatelja i II. tuženika S. O., kao daroprimca, u ½ dijela, s time da je istom presudom tužitelj odbijen i sa zahtjevom za utvrđenje da je uknjižba prava vlasništva na nekretnini (koja je predmetom ovoga spora) upisanoj u z. k. ul. br. 2607 k.o. V. E. na ime II. tuženika S. O. u ½ dijela (a koja je izvršena na osnovu ništetnog Ugovora o darovanju nekretnina), pravno nevaljana, kao i sa zahtjevom kojim traži naložiti brisanje z. k. stanja nastalog na osnovi navedenog ništetnog Ugovora o darovanju i na istoj nekretnini upisati pravo vlasništva na ime tužitelja u ½ dijela, uz istovremeno brisanje upisanog prava vlasništva na ime II. tuženika S. O. na tom suvlasničkom dijelu od ½ dijela, dok je u odnosu dio ranije presude kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da je pokojni S. K. temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretnini koja je predmetom ovog postupka, ista presuda ukinuta i u tom dijelu vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da je tužitelj u svom prvom iskazu naveo da je predmetnu šumu do svoje smrti uživao njegov otac, a kasnije da su ju nasilno uživali njegova sestra i njezin suprug ovdje II. tuženik, jer je tužitelj bio spriječen u njezinu korištenju i uživanju te je bio čak napadnut i oružjem, a radi čega je pokrenuo drugi postupak radi naknade štete protiv svoje sestre J. O. (radi toga što nije bio  u mogućnosti koristiti tu nekretninu), a da od kupnje šume od strane njegovog  oca, oca nitko nikada nije smetao u njezinu uživanju, s time da I. tuženik nikada nije uživao predmetnu šumu, niti je  priječio oca tužitelja u korištenju iste,

- da je tužitelj u svom dopunskom saslušanju od 15.05.2018. naveo kako ima saznanja da je njegov otac predmetnu šumu kupio od pokojnog I. Š. kada se tužitelj vratio iz vojske 1965., odnosno da je istu kupio otprilike godinu dana po njegovom povratku iz vojske,1966., jer mu je tada otac rekao da je konačno kupio tu šumu od I. Š.,

- da iz iskaza I. tuženika proizlazi da mu nije poznato da bi njegov otac Ivan Šafta predmetnu šumu proda S. K., a da je bio u dobrim odnosima sa svojim ocem, dok je sa S. K. bio dobar prijatelj, tako da bi svakako to znao, da je I. tuženik imao poslovne veze s II. tuženikom te da je nakon što je naslijedio oca koji je umro 1969., II. tuženiku još 1982. godine dao predmetnu šumu kao protuuslugu za radove koje  je on njemu vršio, o čemu tada nisu sačinili nikakav pisani dokument, s tme da je o navedenom bio upoznat i otac tužitelja kojemu je I. tuženik rekao da može u toj šumi sjeći drva, ali da će tu šumu dati njegovom zetu, II.tuženiku, s čime se otac tužitelja složio,

- da je I. tuženik dopunski saslušan na ročištu 15.05.2018. naveo da je poslije smrti svojeg oca, u dogovoru s majkom, dao na uživanje tu šumu svojoj sestri V. B., kao legat, koja je zajedno sa svojim suprugom, kao i I. tuženik, dolazila u tu šumu i iskorištavala ju za potrebe svog domaćinstva, bez ikakove smetnje, koju šumu je I. tuženik iza smrti svoje majke 2005., naslijedio u cijelosti, s time da to nije bilo gruntovno uređeno, radi čega je tek 2012. napravljen pismeni darovni ugovor s II. tuženikom kako bi se legaliziralo ono što se odigralo još 1982.,

- da je II. tuženik u svom iskazu naveo da je I. tuženiku s kamionom vozio cigle jer se bavio rušenjem objekata po Z. te  mu je popravljao i automobile, a da je zauzvrat I. tuženik njemu, prema njihovom usmenom dogovoru koji se zbio 1982., dao predmetnu šumu, s time da zbog dobivanje dječjeg doplatka i nekih drugih olakšica, šumu nije prenosio na sebe, već je ona bila upisana na S. K., a to iz razloga što je II. tuženik od 1972. sa svojom suprugom, sestrom tužitelja, živio u zajednici sa S. K. (koji je ionako bio poljoprivrednik) i njegovom suprugom, dok je II. tuženik bio u radnom odnosu (po struci automehaničar), s time da je faktično šumu uživao II. tuženik, dok je ista gruntovno još uvijek glasila na I. tuženika,

- u odnosu na sačinjavanje darovnog ugovora s I. tuženikom, II. tuženik je u svom iskazu naveo da se tim ugovorom želio zaštititi s obzirom na to da je od 1972. ulagao i kupovao određene nekretnine, sve to u zajednici sa S. K., a da je po ostavini iza S. K. sve pripalo na pola tužitelju i supruzi II. tuženika, J. O., radi čega je u pogledu predmetne šume s I. tuženikom (na kojeg je ista gruntovno još uvijek glasila), sačinio darovni ugovor temeljem kojeg se upisao kao vlasnik šume,

- da je svjedokinja M. K., supruga tužitelja, u svom iskazu navela da  se udala za tužitelja 1969. te da joj je poznato da je predmetnu šumu O. uživao njezin svekar, na način da je drva iz šume koristio za ogrijev te je nešto i  posjekao i vozio na pilanu jer mu je trebalo za krovišta, a da joj je svekar i pokazao šumu koja se nalazi nedaleko njihove kuće te joj je rekao da je šumu kupio od Š.,

- da je svjedok D. G. u svom iskazu naveo da se iz perioda oko 1986. ili 1987. sjeća da ga je S. K. pozvao i zamolio da mu pomogne tovariti drva iz šume te mu je tom prilikom i rekao da je tu šumu kupio,

- da su, svjedok J. O., sin II. tuženika, svjedokinje J. O., supruga II. tuženika i Š. O., kći II. tuženika te svjedok M. O., brat II. tuženika, suglasno u svojim iskazima naveli da je predmetna šuma vlasništvo II. tuženika koji ju je dobio od I.tuženika još 80-ih, odnosno koju je I.tuženik darovao II. tuženiku kao protuvrijednost za izvršene usluge prijevoza kamionom i automehaničarske usluge, s time da je svjedok M. O. u svom iskazu tvrdio i to da je 1982. bio prisutan dogovoru između I.tuženika i II.tuženika, u kući I.tuženika, kada je I. tuženik rekao II. tuženiku da mu daruje šumu O., pod C., jer da mu ne može dovoljno platiti za ono što je on njemu u životu pomogao,

- da je svjedok E. M. u svom iskazu koji je dao na ročištu 1. travnja 2014., prijatelj J. O., sina i kćeri II.tuženika, naveo da je unatrag deset godina pomagao II. tuženiku iz šume O. rušiti stabla za ogrijev te da je posljednji put bio u toj šumi prije tri godine.

8. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se time da je u ovome postupku tužitelj trebao dokazati odlučnu okolnost- kada je pok. S. K. stupio u samostalni posjed nekretnine koja je predmetom postupka i je li do njegove smrti 1992., isteklo vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, cijeneći iskaze tužitelja i njegove supruge, svjedokinje M. K., u pogledu posjedovanja predmetne nekretnine (šume), oprečnim u odnosu na iskaze I. i II. tuženika, kao i u odnosu na iskaze preostalih svjedoka (J. O., J. O1., E. M., M. O. i Š. O.), koji svi tvrde da je navedenu šumu upravo iskorištavao II. tuženik, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi pok. S. K. predmetnu šumu stekao dosjelošću, jer je isti bio formalno upisan kao njezin posjednik tek od 1985., a umro je 1992. pa kroz navedeni period nije protekao rok od 10 godine neprekidnog samostalnog posjedovanja predmetne nekretnine. Naime, prvostupanjski sud smatra da tužitelj nije na nedvojben način dokazao kada je pok. S. K. stupio u samostalan posjed predmetne nekretnine, kao niti činjenicu kvalitete njegovog posjeda i je li do trenutka njegove smrti proteklo vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pa primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, istu činjenicu smatra nedokazanom.

 

9. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud odbija postavljeni tužbeni zahtjev pri tome se pozivajući na primjenu odredbe čl. 159. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV), u svezi s čl. 30. st. 1. ZOVO-Zakon o osnovni vlasničko pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80, 36/90, "Narodne novine", br. 53/91 i 91/96, dalje ZOVO)

 

10. U žalbenom stupnju postupka i nadalje je sporno je li prednik tužitelja na predmetnoj nekretnini stekao pravo vlasništva dosjelošću. Tužitelj u žalbi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te zaključak prvostupanjskog suda o tome da provedenim dokazima nije utvrđena osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, upirući na to da se prvostupanjski sud u svojoj presudi nije osvrnuo na bitnu činjenicu da je svjedokinja J. O1., supruga II. tuženika, u ostavinskom postupku iza pok. S. K., tvrdila da je predmetna šuma vlasništvo neke treće osobe, prešutjevši ime svoga supruga te da u postupku koji je vodila 17 godina protiv tužitelja radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu iza pok. S. K., ne ulazi imovina koja je na njega bila upisana u katastru i zemljišnim knjigama, nije obuhvatila i nekretninu koja je predmetom ovoga spora, smatrajući nelogičnim i neuvjerljivim tvrdnje tuženika o razlozima zbog kojih sve do 2012. (kada je sklopljen darovni ugovor), nisu riješili prijenos vlasništva predmetne nekretnine na II. tuženika, upirući na njihovu nesavjesnost prilikom sklapanja darovnog ugovora i upisa vlasništva II. tuženika u zemljišne knjige te na neistinitost i nevjerodostojnost njihovih iskaza, smatrajući i to da je tužitelj dokazao da je njegov prednik kupio spornu nekretninu od prednika I. tuženika 1966., od kada ju je nesmetano posjedovao, kao istinit, pošten i zakonit posjednik. Tužitelj u žalbi daje svoju ocjenu izvedenih dokaza te osporava razloge prvostupanjske presude kojima su ocijenjeni provedeni dokazi.

 

11. U konkretnom slučaju, kako je to već prethodno i rečeno, tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je njegov prednik, otac S. K., vlasništvo na spornoj nekretnini stekao dosjelošću, a tužitelj nasljeđivanjem od svog prednika.

 

12. Imajući u vidu tako postavljeni tužbeni zahtjev, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da tek ako su ostvarene sve pretpostavke da bi prednik tužitelja stekao pravo vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini (i to primjenom pravila koja su bila na snazi u vrijeme kada je započeo posjed stvari određene kvalitete), da se tek tada može raditi i o priznavanju prava vlasništva tužitelja kao njegova sljednika.

13. U konkretnom slučaju, po vremenu za koje tužitelj tvrdi da je njegov prednik započeo posjed predmetne nekretnine (prije 1980.), radilo bi se o primjeni pravila Općeg građanskog zakonika (koji se primjenjuje do 31. kolovoza 1980. temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, „Narodne novine“, br. 73/91, dalje OGZ), te primjeni odredaba ZOVO-a (koji se primjenjuje od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996.) pa je valjalo ocijeniti jesu li ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu pravnog pravila iz paragrafa 1468. OGZ-a kojim je propisano da je za dosjelost potrebno vrijeme od 30 godina i to bez obzira da li je posjed zakonit, pod uvjetom da je pošten, kako to proizlazi iz pravnog pravila iz paragrafa 1477. OGZ-a te u smislu odredbe čl. 28. st. 2. i 4. ZOVO-a, kojim je propisano da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a da savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, s time da nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati, a vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljeđa.

 

14. Iz stanja predmetnog spisa, kao i ostavinskog spisa Općinskog suda u Zaboku poslovni broj O-225/11 iza pok. S. K. umrlog 28. studenog 1992 (koji se nalazi u priklopu predmetnog spisa), proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o nekretnini koja se u katastru zemljišta vodila na ime prednika tužitelja S. K. od 1985., a prije njega na ime prednika I. tuženika I. Š. od 1957. (kako to proizlazi iz Uvjerenja Područnog ureda za katastar K., Odjela za katastar nekretnina od 31. listopada 2012., s lista 12 spisa), nakon čega je u ostavinskom postupku iza smrti S. K. doneseno djelomično rješenje o nasljeđivanju 29. studenog 2011. poslovni broj O-225/11, i to u odnosu na onaj dio ostavine koji između nasljednika nije bio sporan, za koju imovinu su kao nasljednici proglašeni tužitelj i J. O1., djeca ostavitelja, svaki u ½ dijela, dok je u odnosu na nekretnine za koje je nasljednica J. O1. osporila da ulaze u ostavinsku imovinu, između kojih je i nekretnina koja je predmetom ovoga spora, ostavinski postupak prekinut te je nasljednica J. O1. upućena na pokretanje parnice protiv tužitelja radi utvrđenja da navedene nekretnine ne ulaze u ostavinsku imovinu ostavitelja.

 

15. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

16. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud. To stoga što je sud prvog stupnja zaključak o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja donio na način da je sve provedene dokaze pa tako i iskaze saslušanih svjedoka (koje su predložile obje stranke) i iskaze stranaka, prvotno ocijenio zasebno, a potom dovodeći tako provedene dokaze u međusobnu korelaciju, prosuđujući ih u konačnome po slobodnom uvjerenju, imajući pritom posebno u vidu i izkaze stranaka koje je dopunski saslušao. Stoga, nisu osnovani žalbeni prigovori tužitelja da je sud prvog stupnja provedene dokaze i iskaze svjedoka i stranaka, cijenio nekritički.

 

17. Suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), prvostupanjski sud je, imajući u vidu sve dokaze koje je proveo u ovom postupku po prijedlogu obje stranke, ocijenio da tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju o stjecanju prava vlasništva svoga prednika na spornoj nekretnini (dosjelošću).

 

18. Naime, za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, a time i za ocjenu osnovanosti žalbenih prigovora tužitelja, odlučno je to što tužitelj, suprotno njegovim žalbenim prigovorima, i po stavu ovoga suda, nije dokazao da je njegov prednik kupio spornu nekretninu od prednika I. tuženika 1966. i da ju je od tada nesmetano posjedovao. Ono što je prvostupanjski sud sa sigurnošću mogao utvrditi temeljem dokaza koje je na tu spornu okolnost predložio provesti tužitelj, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, je činjenica da je prednik tužitelja u posjedu sporne nekretnine bio svakako od 1985. (od kada je na istoj bio upisan kao posjednik u katastru zemljišta) pa do svoje smrti 1992., a na što se tužitelj pozivao i u činjeničnim navodima tužbe, koja činjenica sama po sebi nema potrebnu dokaznu snagu u pogledu dokazivanja da je nekretninu koja je predmetom spora prednik tužitelja posjedovao i u razdoblju prije 1985., odnosno od 1966. pa do svoje smrti. Stoga su neosnovani prigovori tužitelja kojima upire na to da je navedenu činjenicu dokazao.

 

19. Upravo radi navedenog, cijeneći utvrđenim da je prednik tužitelja bio posjednik sporne nekretnine u razdoblju od 1985. pa do smrti 1992., pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da do njegove smrti 1992., nije isteklo vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, dok činjenica da se pritom pogrešno pozvao na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji tada nije bio u primjeni, umjesto ispravno na pravna pravila OGZ-a i odredbu čl. 28. ZOVO-a, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

20. Dakle, za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, nije odlučno jesu li tuženici dokazali svoje tvrdnje o darovanju predmetne nekretnine i tvrdnje o njezinu posjedovanju od strane II. tuženika, već je odlučno to što tužitelj, na kojem je teret dokazivanja činjenice koja je stvarna osnova njegove tužbe (stjecanje prava vlasništva svoga prednika na spornoj nekretnini dosjelošću), navedenu činjenicu nije dokazao.

 

21. Naime, tužitelj svim predloženim dokazima nije uspio na adekvatan način dokazati odlučnu činjenicu, a to je činjenica kada je njegov prednik stupio u posjed sporne nekretnine, odnosno da je u posjed iste stupio 30 godina prije svoje smrti (OGZ), ili barem deset godina prije svoje smrti (ZOVO).

 

22. Treba naglasiti da tvrdnju o kupnji predmetne nekretnine 1966. tužitelj navodi tek u svom dopunskom iskazu na ročištu 2018. (list 178-181 spisa), nakon što se na tu godinu kupnje nije pozivao niti u činjeničnim navodima tužbe (gdje je tvrdio da je njegov prednik stekao predmetnu nekretninu od I. Š. koji mu je istu predao u posjed još prije 1980., ne spominjući da se radilo o kupnji nekretnine 1966., pozivajući se u konačnome samo na to da se nekretnina nalazila u posjedu njegova prednika svakako od 1985. kada je na njoj S. K. upisan kao posjednik), ali isto tako niti u svom kasnijem podnesku od 21. svibnja 2013. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu tuženika, list 31-35 spisa), te prvom iskazu koji je dao na ročištu 11. rujna 2013. (list 59-62 spisa). Upravo radi toga, iskaz svjedokinje M. K., njegove supruge (ročište 21. studenog 2013., list 66-68 spisa), koja je iskazivala o kupnji navedene nekretnine, ukazuje se usamljen i potvrđen tek dopunskim iskazom tužitelja s ročišta 2018., na kojem se tužitelj po prvi puta pozvao na predmetnu kupnju 1966., detaljno ju tada opisujući. Upravo iz navedenih razloga, i po stavu ovoga suda, takvim iskazima koji su ostali ničim potvrđeni te, između ostalog, oprečni svim preostalim iskazima, osim iskazu svjedoka D. G. koji je u svom iskazu samo potvrdio posjed nekretnine od strane prednika tužitelja nakon 1985. (a koja činjenica proizlazi i iz posjedovnog lista), navedena sporna činjenica o stupanju u posjed predmetne nekretnine od strane prednika tužitelja još 1966., nije se na pouzdan način mogla utvrditi.

 

23. Slijedom naprijed obrazloženog, neodlučni su žalbeni prigovori tužitelja kojima upire na činjenicu da je svjedokinja J. O1., supruga II. tuženika, u ostavinskom postupku iza pok. S. K., tvrdila da je predmetna šuma vlasništvo neke treće osobe, prešutjevši ime svoga supruga, kao što su neodlučni i žalbeni prigovori kojima upire na činjenicu da svjedokinja J. O1., u postupku koji je vodila 17 godina protiv tužitelja radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu iza  pok. S. K. ne ulazi imovina koja je na njega bila upisana u katastru i zemljišnim knjigama, nije obuhvatila i nekretninu koja je predmetom ovoga spora, s time da ovdje valja naglasiti da je uvidom u ostavinski spis Općinskog suda u Zaboku poslovni broj O-225/11 iza pok. S. K. (koji se nalazi u priklopu predmetnog spisa), vidljivo da je podatke za smrtovnicu iza pok. S. K. (list 1 ostavinskog spisa), davao upravo tužitelj koji je 30. travnja 1993. kao ostavinsku imovinu naznačio samo nekretnine upisane u k.o. S. (cca 5,5 k.j. zemlje u k.o. S., kuća i gospodarska zgrada), u odnosu na koju nepokretnu imovinu je J. O1. na ročištu 30. lipnja 1993. (list 3 ostavinskog spisa), osporila da ulazi u ostavinsku masu, temeljem čega ju je ostavinski sud rješenjem od 30. lipnja 1993. (list 6 ostavinskog spisa), uputio na pokretanje parnice koju je ona tada i pokrenula zajedno sa svojim suprugom, ovdje II. tuženikom (kako to proizlazi iz presude Općinskog suda u Zaboku poslovni broj P-971/08-118 od 14. prosinca 2009., koja prileži na listu 37 ostavinskog spisa), u kojem postupku su obuhvatili upravo nekretnine upisane u k.o. S. (koje je tužitelj nazačio u smrtovnici), dok je nekretninu koja je predmetom ovoga spora, zajedno s više drugih nekretnina koje su sve upisane u k.o. V. E., tužitelj u ostavinskom postupku prijavio tek na ročištu 2. srpnja 2010. (list 13-14 ostavinskog spisa). Dakle, predmetna nekretnina sve do navedenog ročišta nije bila naznačena kao ostavinska imovina iza pok. ostavitelja pa nije niti mogla biti obuhvaćena tužbom na koju je J. O1. od strane ostavinskog suda prije toga bila upućena pokrenuti.

 

24. S obzirom na sve obrazloženo, za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva nije od odlučnog značaja niti tvrdnja tužitelja kojom upire na nelogično i neuvjerljivo obrazloženje oba tuženika o razlozima zbog kojih sve do 2012. (kada je sklopljen darovni ugovor), nisu riješili prijenos vlasništva predmetne nekretnine na II. tuženika, upirući na njihovu nesavjesnost prilikom sklapanja darovnog ugovora i upisa vlasništva II. tuženika u zemljišne knjige te na neistinitost i nevjerodostojnost njihovih iskaza, s time da netočno tužitelj upire na to da je I. tuženik tek u dopunskom saslušanju navodio da je predmetna nekretnina glasila na njegova oca I. Š. sve do njegove smrti 1969., a da je istu, pored I. tuženika, nakon smrti I. Š., naslijedila i majka I. tuženika, s obzirom na to da je o svemu navedenom I. tuženik iskazivao već u svom prvom iskazu koji je dao na ročištu 11. rujna 2013. (list 59-62 spisa). Pored navedenog, tužitelj pogrešno u žalbi upire i na to da prvostupanjski sud u obrazloženju presude netočno citira iskaz svjedokinje J. O1., da je u parnici na koju je bila upućena rješenjem u ostavinskom postupku tvrdila da je predmetnu šumu kupio njezin suprug, II. tuženik. To stoga što se radilo o navodima samog tužitelja prilikom njegovog saslušanja na ročištu od 11. rujna 2013. (list 60. spisa), a ne navodima svjedokinje J. O1..

 

25. Isto tako, i žalbeni prigovori kojima tužitelj osporava da bi II. tuženik bio samostalni posjednik predmetne nekretnine, također su neodlučni, s time da iz pobijane odluke niti ne proizlazi zaključak prvostupanjskog suda o navedenom, niti je prvostupanjski sud na tome temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, pri čemu niti činjenica što se svjedokinja J. O1. nije žalila na rješenje temeljem kojeg je u katastru zemljišta nakon smrti svoga oca S. K., na spornoj nekretnini upisana kao posjednica u ½ dijela zajedno s tužiteljem, nije od odlučnog značaja.

 

26. Slijedom svega obrazloženog, pravilno prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza te primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. st. 1., čl. 8. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te odredbe čl. 221.a ZPP-a), ocjenjuje da tužitelj nije dokazao da je predmetnu nekretninu stekao njegov prednik dosjelošću prije svoje smrti te da je slijedom toga tužitelj, kao njegov zakonski nasljednik u ½ dijela, nakon smrti njegova prednika, na istoj stekao pravni osnov za upis prava vlasništva u tom suvlasničkom dijelu.

 

27. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koju odluku je sud prvog stupnja pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: OT), primjenom odredaba čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

28. Treba ipak tužitelju odgovoriti da prvostupanjski sud, suprotno prigovorima tužitelja, II. tuženiku nije obračunao trošak za pristup njegovog odvjetnika na pripremno ročište po Tbr. 9. t. 1. OT, s obzirom na to mu je priznao samo trošak za pristup njegovog punomoćnika na ročišta za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi pa tako i za ročišta od 21. studenog 2013. i 15. svibnja 2018., na koja tužitelj posebno upire, na kojim ročištima je prvostupanjski sud provodio dokaz saslušanjem svjedoka (21. studenog 2013., list 66-68 spisa) i dopunskim saslušanjem stranaka (15. svibnja 2018., list 178-181 spisa).

 

29. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu  žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

 

30. Tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

31. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 23. srpnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš