1

Poslovni broj:12 Gž-789/2021-2

Poslovni broj:12 Gž-789/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Bosilj kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Zavod ... Z., OIB:..., protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB:... radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj:124 P-2600/2020-8 od 25. ožujka 2021., dana 23. srpnja 2021.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj:124 P-2600/2020-8 od 25. ožujka 2021.

II. Nepobijana toč. II. izreke ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.565,45 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2020. do isplate, toč. II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na dosuđeni iznos od 6.565,45 kn za razdoblje od 26. veljače 2020. do 23. ožujka 2020.

2.Navedenu presudu, pravovremeno podnijetom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr. 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH, 70/19 - dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava.  Predlaže usvojiti žalbu i tužitelja odbiti sa tužbenim zahtjevom ili podredno predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz dosudu troška žalbe.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Kako tuženik ne naznačuje koji dio prvostupanjske presude pobija to je ovaj sud i uzeo sukladno čl. 365. st. 1. ZPP-a da se žalbom pobija presuda u dijelu u kojem tuženik nije uspio u sporu, zbog čega je toč. II. izreke prvostupanjske presude ostala neizmijenjena.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati utuženi novčani iznos koji predstavlja štetu tužitelju zbog isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja A. I. u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2019. koji je ozlijeđen u prometnoj nezgodi 23. lipnja 1998., a za koju prometnu nesreću je utvrđena odgovornost osiguranika tuženika pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu Posl. br. Pn-453/99 od 18. travnja 2000. Kako je rješenjem tužitelja br. 91871 od 11. studenog 2011. osiguraniku tužitelja A. I. priznato pravo na invalidsku mirovinu na koju je utjecala navedena prometna nesreća sa 30% a u utuženom razdoblju tužitelj je na ime invalidske mirovine isplatio ukupno 40.678,14 kn koji iznos predstavlja štetu za tužitelja to tužitelj u omjeru koji odgovara odgovornosti osiguranika tuženika od 30% na ime naknade štete potražuje od tuženika 12.203,44 kn od kojeg iznosa je tuženik dana 24. ožujka 2020. podmirio 5.637,99 kn pa ovom tužbom traži razliku  u iznosu od 6.565,45 kn. Tuženik ne spori svoju odgovornost već visinu tužbenog zahtjeva smatrajući da je isplatom iznosa 5.637,99 kn u cijelosti podmirio štetu tužitelju primjenom čl. 86. Zakona o osiguranju (NN 102/98) koji Zakon je i bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja 23. lipnja 1998. Kako su činjenice na kojima tužitelj utemeljuje tužbu proizlazile iz priložene dokumentacije uz tužbu te nisu ni bile sporne između stranaka, sud zaključuje da šteta tužitelju nastaje svakom isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku zbog čega i dolazi do primjene Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019 - dalje: ZMO) koji je na snazi u utuženom razdoblju, a koji u čl. 161. propisuje da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, te da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja pa tako i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, time da sukladno čl. 164. st. 1. ZMO-a  Zavod (ovdje tužitelj) ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Obzirom na navedeno jedini prigovor tuženika da je u konkretnom slučaju glede prava na naknadu štete trebalo primijeniti ZMO koji je bio na snazi u vrijeme samog štetnog događaja, što je bilo 1998. prvostupanjski sud ne smatra osnovanim.

7. Žalbom tuženik ističe počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 11. (vjerojatno misleći na odredbu čl. 354. st. 2. toč. 11.) ZPP-a tvrdnjom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te nema razloga o odlučnim činjenicama, koju povredu ovaj sud ispitivanjem pobijane presude nije utvrdio, presuda je jasna, razumljiva, utemeljena na tijekom postupka na između stranaka nespornim činjenicama na koje je sud prvog stupnja pravilno primijenio i materijalno pravo. Daljnji i zapravo jedini obrazloženi žalbeni razlog tuženika (na kojem je tuženik jedino i tijekom prvostupanjskog postupka temeljio svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva) svodi se na tvrdnju da se obračun štete koju on treba isplatiti tužitelju treba temeljiti na zakonu koji je bio na snazi u trenutku samog štetnog događaja  (1998.) i to na odredbi čl. 86. Zakona o osiguranju (NN 46/97) u vezi čega se poziva i na odluku VS RH Rev-1889/01.

8. Jedini relevantan Zakon koji se ima primijeniti u ovom postupku je Zakon o mirovinskom osiguranju koji je lex specialis i kojim je jedinim uređena materija naknade štete koju trpi tužitelj plaćanjem novčanih iznosa invalidske mirovine, način obračuna visine te štete te od koga se može potraživati jer se u ovom postupku radi o sporu radi naknade štete koju tužitelj trpi isplatama svom osiguraniku koja materija je regulirana Zakonom o mirovinskom osiguranju, a za koju štetu je pravomoćnom presudom utvrđena krivnja osiguranika tuženika. U vezi  odredbe čl. 161. st. 2. ZMIO (koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014.), upravo ovdje tuženik podnio je Ustavnom sudu RH prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti navedene odredbe koji prijedlog  odlukom U-I/856/2016 od 7. veljače 2017. Ustavni sud nije prihvatio, uz obrazloženje „da je štetni događaj za koji odgovara vozač obvezno osiguran od odgovornosti za štetu, razlog stjecanja prava na invalidsku imovinu što ima posljedicu HZ MIO na novčano davanje svom osiguraniku, koje HZ MIO ne bi imalo da nije bilo štetnog događaja što znači da se visina štete utvrđuje prema kriterijima propisanim ZMO…. jer sredstva kojima HZ MIO raspolaže namijenjena su isključivo za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja temeljem generacijske solidarnosti a osiguravaju ih obveznici plaćanja doprinosa određeni zakonom… uravnoteženje sustava-prihoda i rashoda bio je razlog zbog kojeg je zakonodavac propisao pravo HZMO na naknadu štete prema odredbama ZMO-a uz odgovarajuću primjenu Zakona o obveznim odnosima…“ Obzirom na prethodno citirani stav Ustavnog suda RH  nema dvojbe da se na potraživanje naknade štete od strane HZ MIO  koju štetu isti trpi isplatama invalidske mirove svom osiguraniku zbog štetnog događaja za koji odgovara osiguranik tuženika primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja. Isto stajalište proizlazi i iz odluka VS RH br.Revt-412/18 kao i Rev-5292/19 kojima je izričito navedeno da u slučajevima (kao i u ovom sporu) kada Zavod potražuje naknadu štete od osiguravajućeg društva treba primijeniti odredbe ZMO-a, koje stajalište Vrhovnog suda je zauzeto povodom izvanrednih revizija i u kojima se navodi da je to prevladavajuće pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH kao i većine Županijskih sudova jer u konkretnom slučaju ZMO predstavlja lex  specialis koji među ostalim regulira i materiju naknade štete za novčana davanja isplaćena na teret mirovinskog osiguranja, pa je pozivanje tuženika na odluku VS RH Rev-1889/01 iz 2001. u kontekstu navedenog neosnovano.

8.2. Osim navedenog, u ovom postupku predmet spora je naknada štete, pa se osim odredaba ZMO-a na odgovarajući način  primjenjuju i odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) i to sukladno čl. 170. ZMO-a. Štetni događaj i sama šteta koja je posljedica tog štetnog događaja dva su različita pravna pojma jer stvarna šteta tužitelju nastaje sukcesivno svakom pojedinačnom mjesečnom isplatom mirovine obzirom da upravo svakom takvom isplatom dolazi do umanjenja imovine tužitelja to je i iz ovog razloga bespredmetno pozivanje tuženika na zakonske odredbe Zakona o osiguranju koje su bile na snazi u vrijeme štetnog događaja 1998. (tako i Rev-3078/14-2 od 28. veljače 2018., Revd-716/2021. od 24. veljače 2021.), a za štetu koja je nastala tužitelju u 2018. i 2019. godini.

9. Obzirom na sve prethodno navedeno valjalo je odbiti žalbu tuženika te u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu, 23. srpnja 2021.