- 1 -              Poslovni broj: I Kž-103/2021-4

Poslovni broj: I Kž-103/2021-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange i Snježane Hrupek-Šabijan, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. V. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, broj K-12/2020. od 4. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I U povodu žalbe optuženog D. V., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela opisanog izrekom pobijane presude, te se izriče da je optuženik D. V. postupanjem činjenično opisanim u izreci pobijane presude počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12.)

 

II Prihvaća se djelomično žalba optuženog D. V., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženi D. V. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi stavka 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju iste zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci.

 

III U ostalom dijelu žalba optuženog D. V. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom optuženi D. V. proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv osobne sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11., opisanog u izreci presude, te ga je na temelju iste zakonske odredbe uz članak 48. stavak 2. i članak 49. stavak 1. točka 3. KZ/11. (ublažavanje kazne, granice ublažavanja kazne) prvostupanjski sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Temeljem odredbe članka 72. stavak 1. i 3. KZ/11. optuženom D. V. izrečena je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 3 (tri) godine. Po osnovi iz članka 48. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženom D. V. naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 28.742,25 kuna, kao i naknaditi nužne izdatke oštećenika i njihove punomoćnice, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik D. V. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno, istu preinačiti u odnosu na kaznenopravnu sankciju na način da se optuženiku izreče djelomična uvjetna osuda.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je u skladu sa odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba optuženika D. V. djelomično je osnovana.

 

6. Prije svega, u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj dovodi u pitanje dokaznu vrijednost očevida predmetne prometne nesreće sa pripadajućim fotoelaboratom, koji dokaz je, po navodima žalbe, bio podloga za prometno vještačenje iste. U odnosu na očevid žalitelj prigovara kako je isti proveden "izvan pravila struke", što dalje konkretizira navodima o manjkavostima glede utvrđenja tragova na mjestu prometne nesreće, neadekvatnom educiranošću službenih osoba policije koje su provede očevid, te poduzimanjem te dokazne radnje u neadekvatnim uvjetima (noću). Zaključno se uopćeno prigovara sudjelovanju na očevidu "službenih osoba koje su u bliskom srodstvu sa svjedocima i potencijalnim sudionicima same nesreće, što je sve rezultiralo pogrešnim i manjkavim utvrđenjima…". Drugim riječima, kroz žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj problematizira način na koji je u postupku dokazana uzročno posljedična veza između optuženikovih kršenja blanketnih odredbi iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., dalje: ZSPC) i inkriminirane prometne nesreće. U istom kontekstu žalitelj naglašava kako je sve spomenuto utvrđeno i u odgovoru kojeg je Policijska uprava dubrovačko-neretvanska pod poslovnim brojem predmeta 511-03-01-28/16-14 dana 2. travnja 2014. dostavila L. M. na okolnosti zakonitosti postupanja policijskih službenika povodom inkriminiranog događaja (list spisa 404 – 407).

 

6.1. Međutim, protivno tako izloženim žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud najprije utvrđuje kako je prvostupanjski sud, iako je u spis predmeta zaprimio po opunomoćenici oštećenika spomenuti odgovor Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, ispravno odbio istom dati značenje dokaza i kao takvog ga uvrstiti u dokaznu građu. Ipak, s tim u svezi treba konstatirati kako sadržaj tog odgovora ne sadržava navode na koje se referira žalitelj glede navodnih nepravilnosti u provedbi očevida, a jedinu manjkavost je našao u izostanku očevida prometne nezgode sa sudionikom S. I. kao vozačem, koja nezgoda nije u svezi sa inkriminiranim događajem.

 

6.2. Prihvaćajući provedeno vještačenje "kao točno, potpuno i objektivno, te iznijeto nepristrano i u skladu sa pravilima znanosti i vještine, kao i navode svjedoka koji su iskazivali o vožnji optuženika prije samog mjesta prometne nesreće", ispravno je prvostupanjski sud uzrok prometne nesreće našao dokazanim u brzini kretanja osobnog automobila kojim je upravljao optuženi D. V. (111 km/h) u uvjetima kada je brzina na kritičnom mjestu ograničena na 40 km/h, a granična (sigurna) brzina je 95 km/h. To su parametri vožnje koji su relevantni na kritičnom mjestu, a koje kao takve ne problematiziraju niti same stranke. Takvom vožnjom po vlažnoj cesti u zavoju optuženik je nedvojbeno prekršio odredbe članka 51. stavak 1. i članka 53. stavak 1. ZSPC-a, što je prema ispravnom zaključku prvostupanjskog suda dovelo do inkriminirane prometne nesreće sa smrtnom posljedicom suvozača A. M.. U tom kontekstu valja ukazati i na prihvaćeno mišljenje vještaka po kojem utjecaj "nekih vanjskih poremećajnih sila (eventualni kontakt sa drugim vozilom)" ne bi bio u uzroku iste. To i takvo mišljenje vještaka u cijelosti korelira sa drugim na raspravi izvedenim dokazima od kojih niti jedan ne potkrjepljuje spomenutu tezu obrane. Štoviše, svjedoci koji su upravljali vozilima neposredno iza optuženog D. V. (svjedok S. I., svjedok Ž. P., svjedok L. K.), a koje je optuženik pretekao neposredno prije nesreće, poriču bilo kakav kontakt među vozilima i utjecaj na nastanak iste. Slijedom svega izloženog, a protivno navodima žalitelja, činjenično stanje inkriminiranog događaja je pravilno utvrđeno, a zaključci prvostupanjsko suda utemeljeni su na vjerodostojnosti izvedenih dokaza, te su kao takvi logični i zakoniti, a odlučne činjenice su pravilno utvrđene, pa s obzirom na sve izneseno i izvedene dokaze nije bilo nikakvog razloga za provođenje rekonstrukcije, jer se tim dokazom ne bi ništa novo niti bitno drugačije utvrdilo.

 

7. Međutim, u pravu je optuženik kada se žali zbog odluke o kazni, smatrajući da je ista prestrogo odmjerena. Naime, odluka o kazni uvijek mora biti individualizirana te kao takva predstavljati društvenu osudu pojedinca zbog konkretno počinjenog kaznenog djela. Kako bi izvršio tu zadaću, sud mora stalno imati u vidu svrhu kažnjavanja, kako je ista određena člankom 41. KZ/11., dakle, kroz kaznu izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Kako bi ostvario tako određenu svrhu kažnjavanja, sud mora ispravno aplicirati pravilo o odmjeravanju kazne (članak 47. KZ/11.) na svaki konkretni slučaj i svakog konkretnog počinitelja, odnosno realizirati transmisiju opće zakonske odredbe na konkretni slučaj. U tom kontekstu mora utvrditi sve pravno relevantne okolnosti kao olakotne i/ili otegotne, kako bi sukladno njihovoj ukupnosti napravio odgovarajući izbor vrste i mjere kazne. Samo takvim metodološkim pristupom odluka o kazni će ostvariti uvodno spomenutu svrhu kažnjavanja.

 

7.1. Žalitelj ne problematizira potpunost utvrđenih činjenica relevantnih za izbor mjere izrečene kazne. Ono što dovodi u pitanje je vrednovanje tako utvrđenih činjenica, odnosno, podcijenjenost utvrđenih olakotnih okolnosti. S tim u svezi, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi kako je prvostupanjski sud doista pravilno i u potpunosti utvrdio sve olakotne okolnosti konkretnog slučaja, te u njima našao i kvalitetu naročito olakotnih okolnosti, kao zakonsku podlogu za izricanje ublažene zatvorske kazne. No, pritom je  nedostatno valorizirao tako utvrđene olakotne okolnosti, pa je ovaj drugostupanjski sud, uvažavajući žalbu optuženog D. V. po toj osnovi, preinačio prvostupanjsku odluku osuđujući istog na zatvorsku kaznu u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci, nalazeći da je ta mjera kazne adekvatna uvodno spomenutim zahtjevima kako opće, tako i posebne prevencije. Pritom se osobito vodilo računa o optuženikovoj životnoj dobi (mladosti) u vremenu počinjenja kaznenog djela i njegovom odnosu (iskreno kajanje i empatija) prema posljedici koju je skrivljeno prouzročio, ali i proteku vremena od počinjenja kaznenog djela.

 

8. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija, a po službenoj dužnosti ispituje zakonom propisane povrede odredaba kaznenog postupka i povredu kaznenog zakona na štetu optuženika. U tom smislu ovaj žalbeni sud nalazi kako je na štetu optuženika Vukovića povrijeđen kazneni zakon. Naime, sukladno načelu primjene blažeg zakona (članka 3. KZ/11.) prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je djelo počinjeno, no, ako se zakon nakon tog vremena, a prije donošenja pravomoćne presude izmijeni jednom ili više puta, ima se primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja. Prema stanju spisa i prvostupanjske presude kazneno djelo optuženika Vukovića pravno je označeno po članku 227. stavak 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19.), prema kojem je za predmetno kazneno djelo propisana kazna zatvora od 3 godine do 15 godina. No, u vremenu počinjenja kaznenog djela (24. prosinca 2013.) na snazi je bio Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12.) koji je propisivao okvir kazne od 3 do 12 godina, koji je kao takav očito blaži za počinitelja. Stoga je pobijanu presudu trebalo preinačiti u tom dijelu na način kako je to navedeno u točki I izreke ove odluke.

 

9. Kako u konkretnom slučaju ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene daljnje povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 8. lipnja 2021.