Broj: Kž 133/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. K. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine” broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenog V. V. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 24. siječnja 2018. broj Kv-I-1/2018, u sjednici održanoj 30. kolovoza 2018.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba osuđenog V. V. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, na temelju članka 507. stavka 1. u vezi s člankom 501. stavkom 1. točkom 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), odbijen je zahtjev osuđenog V. V. za obnovu kaznenog postupka dovršenog pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Splitu broj K-13/14 od 26. svibnja 2015. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 551/15-8 od 9. svibnja 2017., kojom je zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. i drugih KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 56. stavaka 1. i 2. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo, te pod daljnjim uvjetom da na temelju članka 56. stavka 4. KZ/11. u vezi sa člankom 62. stavkom 1. točkom 1. KZ/11. ispuni posebnu obvezu da u roku 2 godine i 6 mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećeniku K. d.o.o. S. u stečaju u iznosu od 1.965.657,83 kune.

Protiv tog rješenja žali se osuđenik osobno, ističući kako žalbu podnosi „iz svih žalbenih navoda, poglavito zbog pogrešne primjene materijalnog prava“, time da iz žalbenih razloga sadržajno proizlazi da se rješenje pobija iz zakonske osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom predlaže pobijano rješenje ukinuti i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno preinačiti na način da sud prihvati zahtjev za obnovu kaznenog postupka.

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, sukladno članku 495. u vezi članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba osuđenika nije osnovana.

Naime, prvostupanjski sud pobijanim rješenjem razmatra i analizira sadržaj cjelokupne dokumentacije na kojoj osuđenik temelji svoj zahtjev za obnovu kaznenog postupka, pa tako, nasuprot žalbenim navodima, i sadržaj elektroničke korespondencije sa J. S. Obrazlažući pobijanu odluku, sud pravilno zaključuje da se ovom dokumentacijom zapravo nastoji kompromitirati svjedoka S. i dovesti u pitanje vjerodostojnost njegova iskaza, kakvi su navodi od strane osuđenika više puta isticani tijekom postupka, sve u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti. Imajući u vidu izloženo, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno navodi da se ne bi radilo o novom dokazu jer da dokumentacija nije pregledana u prvostupanjskom postupku. Naime, prvostupanjski sud pobijanim rješenjem ne tvrdi da bi se radilo o dokazu koji je u prvostupanjskom postupku izveden, već ocjenjuje da se ne radi o takvom novom dokazu koji bi imao značaj predviđen odredbom članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08., koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, činjenice koje su bile odlučne za donošenje pravomoćne presude kojom je osuđeni V. V. oglašen krivim za djela iz točke 2. izreke presude utvrđene su u prvom redu iskazom svjedoka A. K. - knjigovođe društva K. d.o.o. S. i društva M. d.o.o. O.,  svjedokinje Lj. P. – stečajne upraviteljice društva K. d.o.o. S. u stečaju, sve dovedeno u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka za računovodstvo i financije S. K. te činjenicom manjkavosti same dokumentacije, za koju nije postojao niti jedan opravdan ili poslovno uvjetovan razlog. U tom smislu, iskaz svjedoka J. S. – suvlasnika društva K. d.o.o. S. bio je samo jedan od dokaza koji je u ukupnosti s ostalim, kako personalnim, tako i materijalnim, doveo do osuđujuće odluke.

Nadalje, priloženom elektroničkom korespondencijom žalitelj zapravo daje subjektivnu preocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka J. S. Međutim, vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka, pored činjenice da je njegov iskaz bio podvrgnut kritičkoj analizi, ne samo prvostupanjskog suda, već i Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada je taj sud odlučivao o žalbi protiv presude, moguće je dovesti u pitanje samo pravomoćnom sudskom odlukom kojom bi svjedok S. bio oglašen krivim za kazneno djelo davanja lažnog iskaza.

Slijedom izloženog, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da se ne radi o novim činjenicama niti dokazima koji bi sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima bili prikladni da prouzroče njegovo oslobođenje ni osudu po blažem kaznenom zakonu.

Budući da se navodima žalbe osnovanost pobijanog rješenja ne dovodi s uspjehom u sumnju, a ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu osuđenika kao neosnovanu trebalo odbiti i, temeljem članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 30. kolovoza 2018.