5 P-1916/2020-

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA                                                                                       5 P-1916/2020

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Borelli br. 9                                                                                                                                                                                                              

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

  R J E Š E N J E 

 

              Općinski sud u Zadru po sutkinji tog suda Ivani Klišmanić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. F., OIB: iz S. N., J.. 21B….. L., zastupanog po punomoćnici I. G. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženika A. K., O., iz Z., P. D. br. 69, zastupanog po punomoćniku B. Z., odvjetniku u Z., radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave dana 09. lipnja 2021. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te objave dana 22. srpnja 2021. godine,

                                                                     

p r e s u d i o    j e

 

              I. U. se da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva na čest. zem. 12842 k.o. V., u suvlasničkom udjelu od 177/1000 dijela, što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude izvrši uknjižbu prava suvlasništva za 177/1000 dijela na čest. zem. 12842 k.o. V., uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženika, sve u roku od 15 dana.

 

              I.. N. se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška naknadi ukupni iznos od 195.593,75 kuna, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška za iznos koji predstavlja razliku od dosuđenog do zatraženog, odbija kao neosnovan. 

 

r i j e š i o  j e

 

              Radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja-predlagatelja osiguranja prema tuženiku- protivniku osiguranja, određuje se

 

privremena mjera

             

              1. Z. tuženiku-protivniku osiguranja da otuđi ili optereti nekretninu oznake čest. zem. 12842 upisanu u zk. ul. 11744 k.o. V., u suvlasničkom udjelu od 177/1000 dijela, uz zabilježbu privremene mjere u zemljišnoj knjizi.

 

              2. Z. privremene mjere iz toč. I. 1. izreke ovog rješenja provest će zemljišnoknjižni odjel O. suda u Z., s tim da se zabrana smatra provedenom dostavom zemljišnoknjižnom odjelu.

 

              3. Ova privremena mjera stupa na snagu danom njezinog donošenja, te ostaje na snazi do okončanja ovog parničnog postupka.

 

              4. Žalba protiv ove privremene mjere ne odgađa njezino izvršenje.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 12. svibnja 2004. godine, navodi da je s tuženikom dana 24. studenog 1994. godine, zaključio Prethodni ugovor o kupoprodaji nekretnina i to za građevinsko zemljište na V. oznake č. zem. 814/1 i 813/8 obje k.o. V., što po novoj izmjeri odgovara današnjoj čest. 12842 k.o. V.. Ugovor je zaključen kao prethodni zbog potrebne suglasnosti nadležnog ministarstva na stjecanje prava vlasništva u korist strane osobe, a inače da sadrži sve sastojke potrebne za stjecanje prava vlasništva i stupanje u posjed. Tužitelj i tuženi ipak nisu proveli postupak traženja i dobivanja suglasnosti nadležnog ministarstva jer su se u međuvremenu dogovorili da će na prodanoj nekretnini sagraditi stambenu zgradu. Pri tome je tužitelj nabavljao određeni materijal i plaćao radove, a i vršio isplate tuženiku u istu svrhu, sve u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 130,000,00 EUR-a. Tijekom travnja 2004. godine, tužitelj je saznao da tuženik namjerava prodati zajedničku nekretninu, a njega o tome nije obavijestio, niti su raščistili svoj međusobni odnos. Nekretnina je uknjižena kao vlasništvo tuženika, pa postoji vjerojatnost da bi je ovaj mogao otuđiti bez znanja i suglasnosti tužitelja koji smatra da mu temeljem uloženog novca u zgradu i zemljište pripada 50% vrijednosti nekretnine. S obzirom na navedeno tužitelj ustaje tužbom te predlaže da sud udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu, konačno preciziranim podneskom od 16. ožujka 2021. (l.s. 209-213).

 

              2. Presudom zbog izostanka i rješenjem poslovni P-1698/04 od 8. srpnja 2004. godine, O. sud u Z. prihvatio je tužbeni zahtjev te odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja ili opterećenja predmetne nekretnine.

 

              3. Postupajući po žalbi tuženika, Ž. sud u Z. svojim rješenjem poslovni broj Gž-1476/04 ukinuo je prvostupanjsku presudu i rješenje te je predmet vratio na ponovno raspravljanje.

 

              4. U odgovoru na tužbu, odnosno u žalbi, tuženik navodi da je svojim sredstvima zgradu dovršio i priveo namjeni, s obzirom da se radi o turističkom objektu – apartmanima te bi tužitelj eventualno imao pravo samo na obveznopravni zahtjev na ime povrata iznosa dijela ugovorene cijene od 40.000,00 DEM, a nikako ne i na stvarnopravni  zahtjev.

 

              5. U ovoj pravnoj stvari sud je izveo sljedeće dokaze: izvršio uvid i pročitao prethodni ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen između stranaka dana 24. studenog 1994. godine, te izmjenu istog (l.s. 3-4), u ovjereni prijevod potvrda o primitku i računa (l.s 35-41), na ročištu održanom 10. travnja 2013. godine izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (l.s. 50), na ročištu 07. svibnja 2013. saslušao tuženika kao stranku (l.s 52-53), na ročištu od 23. svibnja 2013. saslušao svjedokinju C. F. (l.s. 55- 56), u popis računa (ovjereni prijevodi sa njemačkog jezika (l.s. 38-124), održao ročište na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika te vještaka građevinske struke dana 5. srpnja 2013. godine (l.s. 131), o čemu je vještak sačinio skicu sudskog očevida (l.s. 134-136), u povijesni zk. izvadak za zk. ul. 11744 k.o. Vir (l.s. 142-144), u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke ( l.s. 149-154), očitovanje građevinskog vještaka na prigovore od 24. i 25. listopada 2013. (l.s. 162- 163).

 

6. O. sud u Z. donio je pod brojem P-344/2007, dana 23. prosinca 2013. presudu i rješenje kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te je odbio protutužbeni zahtjev i eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev tuženika, protutužitelja te prijedlog za određivanje privremene mjere (l.s. 170- 178).

 

7. Povodom žalbe stranaka protiv navedene presude, Županijski sud u Zadru donio je 03. lipnja 2015. godine presudu i rješenje G-240/2014-2 (l.s. 187-190), kojom je odbio žalbe stranaka te je potvrdio presudu Općinskog suda u Zadru P-344/2007, kao i rješenje doneseno istog dana pod istim poslovnim brojem. Presudom i rješenjem P-344/07 od 23. prosinca 2013. godine (l.s. 170-178), odbijen je protutužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti navedenog ugovora, kao i na utvrđenje da je isti ugovor o kupoprodaji raskinut. Navedena odluka o protutužbenim zahtjevima tuženika pravomoćna je.

 

8. Tuženik je protiv citirane presude Županijskog suda u Zadru, izjavio reviziju, povodom koje je Vrhovni sud RH rješenjem Rev-X 1018/2015-2 od 08. srpnja 2020. godine ukinuo drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i rješenje u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja i u dijelu u kojem je odučeno o troškovima postupka, te je vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje  (l.s. 201- 203). U reviziji u bitnome tuženik navodi kako iz činjenice koju su utvrdili sudovi, da se tužbeni zahtjev tužitelja temelji na kupnji nekretnine, ne može slijediti zaključak da bi se u konkretnom slučaju radilo o ortakluku. Ovo da ne tvrdi ni sam tužitelj te da nije utvrđeno niti na koji način su ugovoreni bitni sastojci tog ugovora, posebno doprinos o ortakluku, slijedom čega se ne može tvrditi da je takav pravni posao kojemu da je očito cilj stjecanje prava suvlasništva na nekretnini, u cijelosti realiziran ( l.s. 194).

 

              9. Vrhovni sud u svom ukidnom rješenju ističe kako nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu u potpunosti utvrdili činjenice u smislu shvaćanja toga suda, da u konkretnom slučaju, a kod činjenice da tužitelj u zemljišnim knjigama nije upisan kao zajedničar, odnosno suvlasnik predmetne nekretnine, nisu ispunjene pretpostavke kojima je tužitelj stekao suvlasnička prava nad predmetnom nekretninom, temeljem ortačkog odnosa između ovdje stranaka. Ovo stoga što prema odredbi čl. 647. e st. 1. ZOO te odredbi čl. 641. st. 1. ZOO/05, stvari i prava koje čine ulog postaju imovinom ortaštva na temelju ugovora o ortaštvu na način propisan za stjecanje pojedinih imovinskih prava. Dakle, nekretnina koju neki od ortaka treba unijeti u zajedničku imovinu ortaštva, ulazi u tu imovinu upisom u zemljišnu knjigu ( čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima – NN broj: 53/91 dalje ZOVO i čl. 119.- 121. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje ZVDSP).

 

              10. Nadalje, Vrhovni sud u svojoj odluci ističe kako nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu cijenili činjenične navode istaknute po tužitelju, da je zgrada izgrađena s voljom i namjerom stranaka da se tom gradnjom steknu određena suvlasnička prava nad predmetnom nekretninom. Stoga da  ove činjenične navode, ovisno o činjenici i vremenu završetka izgradnje, o čemu opet ovisi primjenjuje li se u konkretnom slučaju ZOVO ili ZVDSP, valja sagledati u kontekstu zakona koji je bio na snazi u vrijeme dovršetka izgradnje, jer u slučaju kada su ispunjene pretpostavke stjecanja suvlasničkih prava na nekretnini građenjem na tuđem zemljištu, tada se u trenutku ispunjenja zakonom određenih pretpostavki, stvarnopravna ovlaštenja stječu temeljem zakona ( originarni način stjecanja).

 

11. Tužitelj je podneskom od 18. ožujka 2021. (l.s. 209-213), uredio tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari, te tvrdi da je odnos stranaka u ovoj pravnoj stvari uistinu predstavljao odnos ortaštva, stoga što su obojica uložili svoju imovinu, svoj novac i svoj rad u svrhu ostvarenja zajedničkog cilja-izgradnje stambeno poslovne zgrade. Stranke da su u ortakluk unijele nekretninu zemljišne oznake čest. 12842 k.o. Vir, tuženik svoje potraživanje prema tužitelju od 40.000,00 DEM (s obzirom na kupoprodajnu cijenu nekretnine koja je iznosila 80.000,00 DEM, a tužitelj je uplatio 40.000,00 DEM), tako da su po osnovi zemljišta stranke uložile jednako. Nadalje da su u izgradnju ulagale i novčana sredstva, a tuženik i svoj rad te je građevinskim vještačenjem utvrđeno da je doprinos tužitelja izgradnji objekta iznosio 17,7 %, dok je doprinos tuženika u izgradnju objekta iznosio 82,3 %. Tužitelj tvrdi da je čl. 672. st. 1. Zakona o obveznim odnosima  (NN broj: 53/91, 73/91, i 3/94 dalje ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja navedenog pravnog posla, propisano da se ugovorom o ortakluku dvije ili više osoba uzajamno obvezuju uložiti svoj rad i/ili imovinu radi  postizanja zajedničkog cilja.

 

12. Nedostatak pisanog oblika ovog ugovora da je otklonjen činjenicom da su stranke u potpunosti konzumirale svoj ugovorni odnos te su ugovor u cijelosti izvršile izgradnjom zgrade. Tužitelj svakako navodi kao je ulaganjem svoga rada i sredstava temeljem ortačkog odnosa, stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva na čest. zem. 12842 k.o. V. i to 177/1000 dijela iste te slijedom tog utvrđenja, zahtijeva da tuženik trpi uknjižbu tužiteljevog prava na navedenoj nekretnini.

 

13. Tužitelj je istim podneskom postavio i eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje da čest. 12842 k.o. V., temeljem ugovora o ortakluku predstavlja zajedničku imovinu ovdje stranaka, u kojoj imovini udio tužitelja iznosi 177/1000 dijela. Za slučaj da sud smatra da je tužitelj građenjem stekao suvlasništvo na navedenoj nekretnini, postavljen je i eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje da je tužitelj suvlasnik na navedenoj čestici u istom suvlasničkom udjelu.

 

14. Tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, međutim, ovaj sud je na ročištu 14. svibnja 2021. ( l.s 294), pozivom na odredbu čl. 190. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08,123/08,57/11, 148/11, 25/13, 89/1 i 70/19; dalje: ZPP) dopustio preinaku tužbe, smatrajući da je ista svrsishodno za konačno rješenje među strankama. 

 

15. Podneskom od 6. svibnja 2021. (l.s. 290-291), tužitelj je podnio prijedlog radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja prema ovdje tuženiku, određivanjem privremene mjere, kojom se tuženiku zabranjuje otuđiti ili opteretiti nekretninu pobliže opisanu u izreci ovog rješenja, u suvlasničkom udjelu od 177/1000 dijela, pozivom na odredbu čl. 346. Ovršnog zakona, a iz razloga što je tuženik, nakon ukidne odluke Vrhovnog suda RH u ovom predmetu, pred Općinskim sudom u Zadru podnio tužbu u predmetu P-2114/20, radi brisanja uknjižbe tužiteljevog prava suvlasništva i predaje u posjed. Unatoč tome, tuženik da je suvlasničkim udjelom na kojemu je uknjižen ovdje tužitelj raspolagao u korist svoga sina, A. A. K., ugovorom o kupoprodaji suvlasničkog udjela na nekretnini od 21. siječnja 2021. A. A. K. da je temeljem navedenog ugovora pokušao izvršiti uknjižbu u zemljišnoj knjizi O. suda u Z., ali je njegov zahtjev odbijen. Stoga da je očigledno da tuženik opisanim radnjama nastoji postići brisanje prava suvlasništva ovdje tužitelja, kako isti u slučaju uspjeha u ovoj pravnoj  stvari, ne bi mogao realizirati svoje pravo vlasništva jer bi ono već bilo preneseno na treću osobu-sina ovdje tuženika.

 

16. U nastavku postupka, ovaj sud obnovio je do tada izvedene dokaze te je izvršio uvid u izvadak iz BZP za zk. ul. 1174 k.o. V. (l.s. 214 – 224), u dokumentaciju u koju je ovdje tuženik, kao tužitelj u predmetu P-2114/2020, uz tužbu podnio tom sudu (l.s. 229 – 287), na ročištu održanim pred ovim sudom 14. svibnja 2021. izveo dokaz saslušanjem stranaka (l.s. 293-301), na ročištu održanim pred ovim sudom 09. lipnja 2001. izveo dokaz saslušanjem svjedoka S. J. i C. A. (l.s. 302- 306), te izvršio uvid u fotografije (l.s. 311- 316).

 

17. Nesporno je da su stranke u ovoj pravnoj stvari zaključile Prethodni ugovor o kupoprodaji 24. studenog 1994. Tuženik ne osporava ni navode tužitelja da je primio od tužitelja iznos od 40.000,00 DEM, da je imao namjeru tužitelju prodati navedenu nekretninu, kao i da je tužitelj na toj nekretnini trebao graditi kuću. Nadalje ne osporava da je tužitelj određene novčane iznose namijenjene gradnji kuće slao tuženiku, koji da je vodio gradnju kuće, sve kako je to naveo sam tuženik na ročištu 10. travnja 2013. godine (l.s. 49). Tuženik, međutim, navodi da, iako je u tu gradnju i sam od samog početka ulagao i svoja novčana sredstva, da mu je tužitelj navedena sredstva trebao vratiti. Ovu obvezu da tužitelj nije ispunio ni nakon što ga je tuženik pozvao da mu isplati ono što je on uložio u dotadašnju gradnju. Tuženik da je tužitelja obavijestio da će sam nastaviti s izgradnjom kuće, otprilike krajem 1995. godine, obavijestivši prethodno tužitelja da će mu isplatiti novčani iznos koji je ovaj do tada uložio u kupnju, odnosno u izgradnju kuće. Tužitelj da je u prvom trenutku pristao na taj prijedlog te da je tuženik bio spreman isplatiti mu novčani iznos, ali nakon što je tužitelj ustao ovom tužbom, tuženik da nema  namjeru ispuniti nikakvu obvezu prema tužitelju, niti smatra da mu je išta dužan.

 

18. U ovoj pravnoj stvari sporno je li između stranaka nastao takav odnos temeljem kojega bi ovdje tužitelju, slijedom i nakon dovršetka izgradnje kuće (a koja izgradnja je svakako dovršena nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 01. siječnja 1997. godine, jer iz potvrda o uplati na l.s. 35 i l.s 36, od 01. svibnja 1998., odnosno 26. lipnja 1998., slijedi da je tužitelj tuženiku isplatio novčani iznos od 5.000,00 DEM za dovršetak apartmanske kuće na otoku Viru za koju je naznačeno da je vlasništvo ovdje stranaka, te 10.000,00 DEM za kupovinu namještaja u apartmanskoj kući na V., na potvrdi označenoj kao  vlasništvo ovdje stranaka), pripalo stvarnopravno ovlaštenje, odnosno je li tužitelj stekao pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva za 177/1000 dijela nekretnine 12842 k.o. Vir, koji suvlasnički udio je tužitelj označio imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke nakon provedenog vještačenja u kojem je isti izračunao udio stranaka u troškovima potrebnima za izgradnju kuće, sve na temelju dostupnih računa i potvrda.

 

19. Na temelju dokaza provedenih u ovoj pravnoj stvari utvrđene su sljedeće činjenice:

 

-          da je po sklapanju Prethodnog ugovora o kupoprodaji od 24. studenog 1994. godine, tužitelj tuženiku isplatio 40.000,00 DEM, koji iznos je predstavljao polovicu kupovnine ugovorene tim Ugovorom.

 

-          da je tužitelj nakon sklapanja predmetnog Ugovora stupio u posjed nekretnine oznake 12842 k.o. V. i počeo sa izgradnjom apartmanske zgrade, u izgradnju koje je ulagao sve do dovršetka izgradnje (pa tako još i u ljeto 1998.).

 

-          da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke V. T., slijedi da se iz dostavljene dokumentacije može zaključiti da je na temelju prihvaćenih troškova, dokumentiranih računima, dostavnicama i ugovorima, isključivo vezanih za gradnju poslovnog objekta, utvrđeno da je tužitelj uplatio 170.387,23 kune, a tuženik 794.370,38 kuna, slijedom čega je utvrđeno da je tužitelj doprinio izgradnji predmetnog objekta sa 17,7%, a tuženik sa 82,3%,

 

-          da su stranke u zemljište na kojem je predmetni objekt sagrađen uložile jednako, i to tužitelj novčani iznos od 40.000,00 DEM, a tuženik svoje potraživanje prema tužitelju za preostali iznos kupovnine, prema ugovoru iz 1994.- 40.000,00 DEM,

 

20. Odredbom čl. 637. st. 1. ZOO'05 (koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. ZOO'05, a s obzirom na vrijeme nastanka spornog odnosa) propisano je da se ugovorom o ortaštvu uzajamno obvezuju dvije ili više osoba uložiti rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja.

 

21. S obzirom da o odnosu između ovdje stranaka, osim Prethodnog ugovora iz 1994. godine, te računa i potvrda koji su priloženi spisu, nema drugih pisanih dokaza, ovom sudu ostalo je osnovanost činjeničnih tvrdnji tužitelja utvrđivati na temelju iskaza svjedoka, a ponajviše na temelju stranačkih iskaza.

 

22. Stranke su u ovoj pravnoj stvari (zbog izmjene sastava suda, te u skladu s načelom neposrednosti) saslušane po dva puta. Tužitelj na ročištu 10. travnja 2013. (l.s. 50), te na ročištu održanim pred ovim sudom 14. svibnja 2021. (l.s. 293- 298) na kojem ročištu je saslušan i tuženik (l.s. 298-300), koji je prvotno saslušan na ročištu 07. svibnja 2013. (l.s. 52-53).

 

23. Saslušan kao stranka, tužitelj je opisao da je imao namjeru kupiti nekretninu i sagraditi kuću. Dogovorio je sa tuženikom kupoprodaju nekretnine, kada da mu je tuženik rekao da će sve organizirati (s obzirom da kao stranac ne može stjecati nekretninu bez suglasnosti ministarstva, mogao je stjecati nekretninu s nekim tko ima hrvatsko državljanstvo). Prilikom sklapanja Prethodnog ugovora 1994. godine, da je platio pola ugovorene kupovnine u iznosu od 40.000,00 DEM te da je imao namjeru samostalno ostvariti projekt, a K. da se trebao brinuti o organizaciji posla, na način da je trebao organizirati građevinske poslove i radnike, što da je dogovoreno još prilikom kupoprodaje. Tuženik da mu je rekao da će mu, ako kupi teren od njega, pomoći izgraditi kuću. 1994. godine započeo je sa izgradnjom samostalno, a 1996. godine predložio je tuženiku da uđe s njim u posao izgradnje kuće i tada da su se usmeno dogovorili da će svakome pripasti suvlasništvo polovine dijela na parceli na kojoj je građena kuća. Prilikom ovog usmenog dogovora, da je utvrđeno da je tuženik trebao izgradnju objekta sufinancirati svojim novcem i radom. Nadalje da je bilo dogovoreno da se predmetna zgrada po dovršetku izgradnje iznajmljuje, a naknadno da su promijenili dogovor, u smislu da bi zgradu nakon izgradnje prodali te podijelili iznos ostvaren prodajom, nakon što odbiju troškove koje je svaki od partnera imao. Svaki od partnera imao je svoj troškovnik u koji da je upisivao koliko je uložio u objekt. Zadnje njegovo ulaganje da je bilo 1998. godine, kada se objekt počeo iznajmljivati i kada je objekt gotovo u cijelosti bio dovršen, dok se daljnje financiranje preostalih manjih radova vršilo od iznosa dobivenog iznajmljivanjem objekta. Problemi s tuženikom da su počeli 2004. godine, kada se javio jedan kupac zainteresiran za kupnju kuće i tada je tužitelj nazvao tuženika da organizira razgledavanje kuće, što da tuženik nije učinio. Kada je tužitelj toga ljeta došao u Hrvatsku, tuženik da mu je ponudio isplatiti ga za njegov dio, međutim ta svota da je bila simbolična. Tužitelj navodi da u razdoblju od 1998., kada je počelo iznajmljivanje predmetne kuće pa do 2004., nikada nije dobio podatke od tuženika o tome koliko je novca zarađeno iznajmljivanjem, koliki su troškovi i slično. Tuženik da se uvijek pravdao da ne može dostaviti te podatke. Isto tako da nikada nije dobio novac na ime dobiti ostvarene iznajmljivanjem. Potvrđuje da je tuženik više uložio u izgradnju objekta i da je u redu da je zbog toga sebi zadržavao veći dio najamnine, ali da su u jednom trenutku obojica došli do zaključka da objekt treba prodati. Osim 40.000,00 DEM za kupnju zemljišta, da je u izgradnju ove kuće uložio gotovo još 200.000,00 DEM na način da je većinu novca slao tuženiku, koji je s istim plaćao materijal i radnike, a manji dio iznosa da je sam tuženik potrošio na materijal koji je sam donosio iz Njemačke.

 

24. U iskazu danom pred ovim sudom, osim ranije iznesenih navoda, tužitelj je naveo da je već po sklapanju ugovora napravio skicu kuće onako kako je trebala izgledati, a tuženik da mu je rekao da ima arhitekta koji je po toj skici napravio projekt. Tužitelj da je sam htio graditi kuću, ali se Kapović trebao brinuti o organizaciji posla i radnika, što da je dogovoreno još prilikom kupoprodaje. Radovi koji su započeli 1994., da su išli dosta sporo te da je 1997. K. doveo radnike iz B., koji su krajem iste godine završili izgradnju kuće. Kuću da su prvi put iznajmili 1998. godine. 1996. godine da je došlo do izmjene dogovora, u smislu da su dogovorili da će spore radove ubrzati na način da se u projekt uključi i tuženik. Tada da je dogovoreno da, ukoliko tuženik uđe u projekt, da ovdje tužitelj ne mora platiti preostalih 40.000,00 DEM. U tom trenutku tužitelj da je već bio isplatio prvih 40.000,00 DEM i uložio još 100.000,00 DEM u izgradnju. Tada da su i on i tuženik znali koliko još treba novaca uložiti u izgradnju kuće, s tim što tada nisu znali koliko će koji od njih dvojice uložiti. Plan da je bio dovršiti zgradu i kada se vidi koliko je tko investirao u izgradnju kuće, najamnina je trebala ići onome tko je više investirao u kuću dok se to ne izjednači. Kuća da je pravljena po planu arhitekta te da su on i Kapović imali nacrt. 1999. da su obojica razgovarali o tome hoće li kuću prodati ili iznajmiti te da se Kapović trudio pronaći kupca. 1998. godine da su se našli u K. (tužiteljevom) uredu u Z. i da je kuća već tada bila u cijelosti dovršena i da su ustanovili da je tužitelj uložio oko 190.000,00 DEM u izgradnju kuće bez zemljišta, a tuženik 390.000,00 DEM. Do prodaje ove kuće da nije došlo, iako su imali kupca koji je pripremio predujam, jer da je tuženik u zadnji trenutak odustao, odnosno nije se pojavio. Inače u razdoblju od 1994. do 1996. da od tuženika nije tražio da pribavi nikakav materijal i organizira radnike, te da kupovninu nije isplatio do 1996., kako je to bilo dogovoreno u A. ugovora, jer da nije mogao platiti nešto što nije bilo dovršeno. Ovo stoga što je još 1994., prilikom kupoprodaje, dogovoreno da će platiti pola i početi sa izgradnjom, a da mu je tuženik trebao pomoći sa izgradnjom, ako od njega kupi zemljište. Nije mogao objasniti kako je tuženik u konačnici u izgradnju kuće uložio više novca nego on.

 

25. Tuženik je u svom stranačkom iskazu na ročištu 07. svibnja 2013. (l.s 52-53), naveo kako mu je tužitelj, kojega je upoznao 1994. godine, rekao da bi kupio nekretninu te mu je tuženik ponudio svoju zemlju na V.. Odvjetnik je pisao ugovor te je iznos od 40.000,00 DEM primio odmah po potpisu Ugovora, a preostalih 40.000,00 DEM trebalo mu je biti isplaćeno naknadno, sukladno Aneksu dopisanom na poleđini ugovora. Preostali iznos da mu nikada nije isplaćen. Tužitelju da je obećao pomoći vezano za gradnju njegove kuće i on mu je trebao platiti za trud. Tužitelj da je 1995. godine počeo sa radovima, angažirao je tvrtku M. iz V., te da se tuženiku obratio vlasnik te tvrtke, tražeći da mu unaprijed budu isplaćeni troškovi za salijevanje ploče.

 

26. Tužitelj da je nakon toga došao iz N. i gospodinu M. isplatio avans od 25.000,00 DEM. Kako M. nakon toga više nije htio raditi, tuženik da je po uputi tužitelja našao nove radnike iz B., koji da su nastavili raditi, plaćao ih je tuženik, koji je nabavljao i materijal, a tužitelj mu je rekao to refundirati kada dođe u R.. Prve račune tužiteljeve da je počeo plaćati polovinom 1995. godine, i plaćao ih je slijedećih 7 ili 8 mjeseci, a kada je dug narastao na 50.000,00 DEM, da je nazvao tužitelja i rekao da mu to treba podmiriti. U ljeto 1995. da je tužitelj došao u Hrvatsku i da mu je rekao da nema novaca, da ima nekih financijskih problema i predložio je tuženiku da nastavi financirati gradnju kuće. U to vrijeme da je tuženikovo potraživanje prema tužitelju doseglo iznos 90.000,00 DEM i da je tuženik tužitelju rekao ako uđe u projekt, da onda sve pripada njemu, s čim da se tužitelj složio i tom prilikom nije tražio povrat uloženog novca u gradnju, niti povrat onih 40.000,00 DEM. Zato da ga tuženik nije tražio isplatu preostalih 40.000,00 DEM. Tada da je tuženik  rekao tužitelju da ga je voljan obeštetiti, ali ne prema njegovoj (tužiteljevoj) specifikaciji, već prema onome što tuženik smatra da je bio realni trošak. Tužitelj da se s time složio i tuženik je nastavio sa izgradnjom zgrade. Tada da nisu spominjali iznos ulaganja tužitelja koji bi mu trebao biti vraćen, već da su to ostavili na općenitom dogovoru, bez točne naznake iznosa. Nakon tog dogovora, za koji tuženik navodi da je bio u ljeto 1995., pa do podnošenja ove tužbe 2004., da uopće nisu kontaktirali, pa niti telefonski. Od njihovog razgovora u ljeto 1995. pa nadalje, tužitelj da nije ulagao ništa. Tužitelju da je ponudio da će mu isplatiti iznos od 80.000,00 DEM, na što mu je tužitelj rekao: „vidjet ćemo, dogovorit ćemo se“. Kuću da su počeli iznajmljivati 1996. ili 1997., poslovanje da je vodio tuženikov sin, s kojim je tuženik u sporu te iz tog razloga ne zna koliko je uprihođeno od iznajmljivanja apartmana. Tužitelj da nije nikada tražio iznos od iznajmljivanja.

 

27. Na ročištu održanim pred ovim sudom (l.s. 297- 300), tuženik je naveo da je tužitelju još prilikom sklapanja Kupoprodajnog ugovora 1994. godine, rečeno da kao stranac ne može stjecati nekretninu u RH. Tuženik da je tužitelju ponudio pomoć, pronašao mu je arhitekta koji da je preko tužiteljeve skice napravio plan kako će izgledati ta kuća. Tuženik da  nije znao koliko je trebala koštati izgradnja kuće jer da ga to nakon prodaje zemlje više nije interesiralo. Ipak tuženik da je odlučio pomoći tužitelju i pomagao mu je i novčano, a tužitelj mu se obvezao vratiti novac. U ljeto 1995., da mu je tužitelj pokazivao račune, odnosno tuženik tužitelju, ali da osim tužiteljeve riječi da će mu vratiti novac koji je tuženik davao za izgradnju kuće, da nisu imali nikakvih dogovora. Kuća koja se gradila da nije bila tužiteljeva kuća jer je građena na tuženikovom zemljištu, koje zemljište da mu tužitelj nije platio. Tužitelj da mu je na traženje da mu vrati novac koji je tuženik do tada uložio u kuću, rekao da ima financijskih problema te da mu je tuženik, s obzirom da su rasli troškovi kako se izgradnja kuće nastavljala, rekao da raskida dogovor, misleći pri tome na kupoprodajni ugovor iz 1994. godine. Tuženik da je unatoč nepostojanju dogovora, ulagao u izgradnju kuće jer da je dobio volju graditi i dovršiti tu kuću. Tužitelju da je nudio povrat novca i to 80.000,00 DEM, za koji iznos je tužitelj rekao da ga je uložio i pokazao tuženiku račune. Nakon toga da je tuženik ulagao svoj novac. Tuženik da nije ulagao sa tužiteljem, već da je tužitelju pomagao i očekivao od njega da mu vrati novac, a kada se to nije dogodilo, tuženik da je rekao dosta. Nakon toga tužitelj nestaje i tuženik za njega više nije čuo. Tuženik da je uvjeren da su tužitelj i tuženikov sin u međuvremenu nešto dogovorili. Iako je primao određene iznose od tužitelja i to iznos od 45.000,00 pa 20.000,00 DEM, kako to slijedi iz potvrda koje se nalaze u spisu, da ih nije zadržao na ime kupovnine, za koju navodi da mu nije isplaćena u cijelosti, već ih je od tužitelja primao radi izgradnje jer mu je tužitelj davao novce da se kuća izgradi. Od tih novaca tuženik da je plaćao radnike, materijal, krov uređenje okoliša.  

 

28. Iz iskaza saslušane svjedokinje S. J. (l.s. 303-304), slijedi da su 2004. godine tužitelj i potencijalni kupac iz A., kao klijenti agencije za prodaju nekretnina u kojoj je svjedokinja radila, imali namjeru sklopiti kupoprodajni ugovor predmet kojega je trebala biti kuća u V.. Potencijalni kupac, Austrijanac, da nije mogao razgledati kuću jer ih u kuću nije htio pustiti tuženikov sin. Nakon toga, svjedokinja je upoznala tuženika u njegovom uredu, u kojem su se našli tužitelj, tuženik, potencijalni kupac, A., koji je donio 50.000,00 EUR na ime kapare i tada da im je tuženik obećao da će riješiti problem sa sinom i organizirati razgledavanje kuće. Nakon toga se tuženik više nije javljao, niti je organizirao razgledavanje kuće i ta prodaja se nije realizirala. Tužitelj da joj nije znao objasniti zbog čega je došlo do ovog problema iako su, prilikom zajedničkog susreta koji je svjedokinja opisala, komentirali činjenicu da tužitelj nije upisan uz zemljišne knjige, kada da je sam tuženik potvrdio da to nije nikakav problem. Zaključak koji je svjedokinja formirala nakon i za vrijeme razgovora, bio je da stranke u ovoj pravnoj stvari zajedno prodaju tu nekretninu i da imaju dogovor.

 

29. Svjedok C. A. (l.s. 304) naveo da je tuženika upoznao 1996. godine, kada je prespavao u njegovoj kući u Zadru i to je bio jedini put kada ga je vidio, a upoznao ih je tužitelj te je tada svjedoku tuženika predstavio kao čovjeka s kojim zajedno gradi kuću. Ovo da je potvrdio i tuženik te prigode kada je svjedok bio u gostima kod njega. Te 1996. godine da su na V. došli ovaj svjedok, tužitelj, tužiteljev brat i jedan majstor postaviti stolariju. Radilo se od 20 ili 25 prozora koje je tužitelj kupio u N. i dovezao ih u H. te koje su oni postavljali tri do četiri dana.  

 

30. Svjedokinja C. F. (l.s. 55), supruga tužitelja, potvrdila da joj je poznato da su ovdje stranke sklopile ugovor o prodaji, a da se u svibnju 1996. u investiciju uključio tuženik, na prijedlog tužitelja. Tužitelj je bio uvjeren da će mu biti lakše i brže ishoditi potrebne dozvole u RH, ako u posao uključi nekoga iz Hrvatske. Navela je da je dogovor bio da stranke zajedno ulažu u izgradnju predmetne kuće, a nakon dovršetka izgradnje, kuću su planirali prodati i podijeliti dobit na način da se svakome trebalo vratiti ono što je uloženo u izgradnju kuće, u što je trebalo obračunati i prihod od iznajmljivanja kuće. Od iznajmljivanja njezin suprug da nije dobio ništa, a ukoliko bi nakon podjele dobiti, do iznosa koji je svatko od njih uložio, ostala neka čista dobit, to je trebalo podijeliti po pola. Ovo da je osobno čula u više navrata. 40.000,00 DEM koji su trebali biti isplaćeni za zemljište da se više nisu spominjali. Kuća da je bila dovršena 1997. ili 1998. godine, kada se mogla koristiti za iznajmljivanje. Svjedokinja da je s tužiteljem u kući boravila u ljeto 1999. godine, kada su i nastupili problemi jer je u kuću došao živjeti tuženikov sin. On je u tu kuću došao stanovati i oni su o tome obavijestili tuženika, koji im je rekao da će on to riješiti sa sinom. Kuću da su pokušavali prodati sve do 2004. godine. Suprug da je u izgradnju kuće ulagao još i 1997. ili 1998. godine. Slao je novce tuženiku za izgradnju kuće, pa mu je tako poslao oko 90.000,00 DEM, a da je ulaskom tuženika u posao, njezin suprug tuženiku poslao 50.000,00 DEM, kako bi isti mogao kupiti građevinski materijal. Sve radove na kući da je organizirao tuženik te da ona i suprug nisu dobivali račune za to, ali su slali novac tuženiku.

 

31. Iz iskaza tuženika, ali i saslušane svjedokinje J., slijedi da je partnerski odnos ovdje stranaka bio vidljiv i trećim osobama. Ovo sud zaključuje na temelju navoda svjedokinje J., da su stranke nekretninu prodavale zajedno te da su obojica naveli da činjenica što tužitelj nje upisan kao vlasnik nekretnine na Viru u zemljišnim knjigama ne predstavlja nikakav problem, ali i iz navoda samog tuženika da mu se (tuženiku) nakon što ga je angažirao tužitelj, obratio gospodin M., vlasnik građevinske firme, s traženjem da mu unaprijed budu isplaćeni troškovi za salijevanje ploče.

 

32. Da je između ovdje stranaka od početka postojao partnerski odnos, koji je kasnije dogovorom iz 1996. godine dodatno preciziran, slijedi iz navoda samog tuženika, koji je također ulagao svoja novčana sredstva, navodeći da je od početka gradnje 1995. godine, gradnju financirao, uslijed čega da je "dug" tužitelja prema njemu u sljedećih 7 do 8 mjeseci, kako to sam tuženik navodi, narastao na 90.000,00 DEM (uračunavajući i ovih 40.000,00 DEM koje mu tužitelj nije bio platio na ime kupovnine). U tom dijelu se iskazi stranaka slažu, te je nedvojbeno utvrđeno da je dakle polovicom 1996. (tuženik to pogrešno označava kao 1995. godinu, nakon što je sam naveo da se radilo o razdoblju 7-8 mjeseci nakon polovine 1995. godine), između ovdje stranaka došlo do razgovora koji se odnosio na daljnji nastavak izgradnje kuće te njihovih odnosa s tim u vezi.

 

33. Da je do dogovora između stranaka došlo sredinom 1996. godine, potvrđuje i saslušana svjedokinja C. F. (tužiteljeva supruga), kojoj ovaj sud u cijelosti vjeruje jer je njezin iskaz logičan i u suglasju je s ostalim dokazima provedenima u ovoj pravnoj stvari.

 

34. Pritom je navod tuženika, da se tužitelj složio da sve pripadne tuženiku ako samo uđe u projekt, neživotan, nelogičan i ne slijedi iz ostalih dokaza izvedenih u ovoj pravnoj stvari, a posebno ne slijedi iz sadržaja potvrda o primitku novčanih iznosa iz 1998. godine, iz kojih slijedi da je tužitelj i nakon navodnog tuženikovog samostalnog preuzimanja projekta, ulagao financijska sredstva u izgradnju i opremanje kuće. Također je potpuno nelogično da bi tuženik, unatoč nepostojanju dogovora, kako to sam tvrdi, ulagao u izgradnju kuće jer je "dobio volju graditi i dovršiti tu kuću".

 

35. Ovaj sud na temelju svih izvedenih dokaza te ocjenom istih u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, smatra utvrđenim da je između ovdje stranaka još od sklapanja Prethodnog ugovora 1994. godine, postojao određeni partnerski odnos, u kojem je tužitelj i kupio navedenu nekretninu upravo od tuženika s namjerom da na njoj sagradi kuću, ali uz očekivanu pomoć od strane tuženika, koja pomoć se ogledala u organiziranju građevinskih radova, majstora i slično, ali i kroz pomoć tužitelju da kao stranac u vremenu kada strancima još nije bilo moguće stjecati nekretnine u RH, ostvari vlasnička prava na nekretninama.

 

36. Tijekom vremena, konkretno 1996. godine, kako to slijedi iz sadržaja iskaza stranaka, ali i iz iskaza saslušane svjedokinje C. F., došlo je do dogovora po kojem je (iako je tuženik i do tada ulagao svoja financijska sredstva u izgradnju kuće, što sigurno ne bi bio učinio da nije postojao kakav dogovor njega i tužitelja s tim u vezi) tuženik nastavio ulagati u izgradnju kuće te su stranke imale svaka svoj popis troškova, sukladno kojem se po završetku izgradnje imao obračunati suvlasnički udio, kao udio u imovini ortakluka. Stoga i ovdje tužitelj, po mišljenju ovog suda, a s obzirom na takav njihov dogovor, prihvaća utvrđenje građevinskog vještaka o svom suvlasničkom udjelu na nekretnini, sukladno uloženim sredstvima.

 

37. Problemi između stranka očito nastaju kada se, po završetku izgradnje kuće, koja je dovršena i spremna za iznajmljivanje, u kuću useljava tuženikov sin, A. A. K. ( kojemu je također, kako to slijedi iz potvrde na l.s. 7, a s obzirom da je njemu 01. travnja 1995. isplaćen iznos od 20.000,00  DEM, radi izgradnje kuće na V., koji se ovaj obvezao dostaviti ocu-tuženiku, bilo poznato postojanje dogovora ovdje stranaka) koji svojim ponašanjem osujećuje dogovor ovdje stranaka da kuću po završetku izgradnje prodaju.

 

38. Da je tome tako, slijedi iz iskaza saslušane svjedokinje J., kojoj ovaj sud u cijelosti vjeruje, jer ista nije osobno zainteresirana za ishod ovog spora, a o činjenicama koje su joj osobno poznate iskazivala je životno i logično.

 

39. Ovakvo utvrđenje objašnjava i činjenicu da je tužitelj tužbom u ovoj pravnoj stvari ustao upravo 2004. godine, a ne prije, kao i činjenicu da tužitelj od početka traži utvrđenje i još u tužbi 2004. tvrdi da je zajedničkim financiranjem izgradnje kuće s ovdje tuženikom stekao suvlasnički udio na nekretnini pobliže opisanoj u izreci ove presude, o čemu da su se stranke u međuvremenu dogovorile.

 

40. Stoga ovaj sud smatra da se navedeni odnos stranaka može i treba promatrati kroz odredbe ZOO o ortakluku, te je kod činjenice da realizirani pravni posao (ugovor o ortakluku) predstavlja valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretnini, odnosno suvlasničkog udjela do kojeg je tužitelj došao imajući u vidu njihov dogovor te izračun građevinskog vještaka, prihvatio glavni tužbeni zahtjev ovdje tužitelja na način kako je to određeno u izreci ove presude. 

 

41. Što se tiče prijedloga tužitelja da sud radi osiguranja njegove nenovčane tražbine odredi privremenu mjeru, isti prijedlog ovaj sud nalazi osnovanim te je kod činjenice da su se ostvarile pretpostavke za određivanje privremene mjere  iz čl. 346. Ovršnog zakona (NN broj: 112/12,25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20; dalje: OZ), riješio na način kako je to određeno u izreci rješenja. Tužitelj je naime, učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine-prava suvlasništva na nekretnini pobliže opisanoj u toč. I. izreke ove presude, kao i opasnost da bi ovdje tuženik, bez takve mjere spriječio ili znatno otežao ostvarenje iste, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari. Opasnost da bi tuženik promijenio postojeće stanje stvari ogleda se u činjenici što je isti, kao tužitelj, ustao pred O. sudom u Z. tužbom u predmetu P-2114/20 u kojem traži brisanje uknjižbe prava suvlasništva ovdje tužitelja, kao i u činjenici da je tuženik raspolagao svojim suvlasničkim dijelom na nekretnini čest. 12842 k.o. Vir, temeljem Ugovora o kupoprodaji suvlasničkog dijela nekretnine sklopljenog sa A. A. K., 21. siječnja 2021., kako to slijedi iz sadržaja rješenja Općinskog suda u Zadru Z-8981/2021 od 19. travnja 2021 ( l.s 235). 

 

42. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, pa je tako tužitelju valjalo priznati trošak na ime zastupanja po punomoćnici iz reda odvjetnika, obračunat prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 142/12, dalje: Tarifa) kod određene vrijednosti predmeta spora, sukladno odredbi čl. 40. st. 1. ZPP-a, u protuvrijednosti od 260.596,00 EUR, što iznosi 1.952.685,01 kuna, te popisu troška tužitelja danom na ročištu na kojem je zaključeno raspravljanje u predmetu P-344/07 29. listopada 2013. (l.s. 165) i to za pristup ročištima na kojima su se izvodili dokazi na dane 06. rujna 2013., 10. travnja 2013., 07. svibnja 2013., 23. svibnja 2013., 05. srpnja 2013., 16. srpnja 2013. i 29. listopada 2013. po 1.950 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za pristup ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima 16. listopada 2013. 975,00 bodova (Tbr. 9 toč. 2. Tarife), za pristup ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja na dan 26. rujna 2013. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 5. Tarife). Nadalje tužitelj je podneskom od 16. ožujka 2001. godine (l.s. 209- 213) uredio tužbeni zahtjev na način da je vrijednost predmeta spora označio sa 10.000,00 kuna. Stoga je tužitelju valjalo priznati zatraženi trošak za sastav obrazloženih podnesaka od 16. ožujka 2021. te 06. svibnja 2021. po 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za pristup ročištu 18. ožujka 2021. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima 37,5 bodova Tbr. 9. toč. 2. Tarife, za pristup ročištima na kojima su se izvodili dokazi na dane 14. svibnja 2001. i 09. lipnja 2021. po 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za sastav prijedloga za određivanje privremene mjere 75 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 15.087,5 bodova, odnosno 150.875,00 kuna. Kada se na taj iznos obračuna PDV  po stopi od 25 % (37.718,75 kuna), dođe se do ukupnog iznosa od 188.593,75 kuna. Tužitelju je valjalo priznati i trošak plaćenog predujma za vještačenje koje je određeno u ovom predmetu u iznosu od 7.000,00 kuna pa tako ukupno dosuđeni parnični trošak kojega je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 195.593,75 kuna, dok je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadnom parničnog troška za iznos koji predstavlja razliku od dosuđenog do zatraženog troška, valjalo odbiti kao neosnovan.

 

U Zadru, 22. srpnja 2021.

                                                                                                                                                                                                                                                                           Sutkinja

 

                                                                                                                             Ivana Klišmanić, v.r.

 

 

 

 

D N A:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku.