Broj: Kž 132/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. K. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine” broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenog D. K. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 24. siječnja 2018. broj Kv-I-127/2017, u sjednici održanoj 30. kolovoza 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba osuđenog D. K. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, na temelju članka 507. stavka 1. u vezi sa člankom 501. stavkom 1. točkom 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), odbijen je zahtjev osuđenog D. K. za obnovu kaznenog postupka dovršenog pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Splitu broj K-13/14 od 26. svibnja 2015. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 551/15-8 od 9. svibnja 2017., kojom je zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, koja mu je, na temelju članka 57. KZ/11., djelomično uvjetovana na način da se dio jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 8 mjeseci ima izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od 1 godine i 4 mjeseca neće izvršiti, ukoliko osuđenik u roku od 4 godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Također, na temelju članka 54. stavka 5. KZ/11. osuđeniku je na uvjetovani dio kazne, na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11. naložena posebna obveza da u roku 3 godine i 6 mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu nastalu počinjenjem kaznenih djela, uplatom novčanog iznosa od 3.603.713,91 kuna na račun trgovačkog društva K. d.o.o. S. u stečaju.

Protiv tog rješenja žali se osuđenik osobno, ne navodeći zakonsku osnovu pobijanja prvostupanjskog rješenja, time da iz žalbe sadržajno proizlazi kako predlaže pobijano rješenje preinačiti na način da se prihvati zahtjev za obnovu kaznenog postupka.

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, sukladno članku 495. u vezi članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba osuđenika nije osnovana.

Iako osuđenik ne ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka kao zakonsku osnovu pobijanja prvostupanjskog rješenja, iz sadržaja žalbe u kojoj se osuđenik pita „po kojem zakonu isti drž. odvjetnik koji me tužio odlučuje i o obnovi postupka“, te „po kojem zakonu isto sudsko vijeće koje… odbije molbu za odgodu zatvora odlučuje i o obnovi postupka“ proizlazi da dovodi u pitanje ovlaštenje prvostupanjskog vijeća da odlučuje o njegovom zahtjevu. Naprotiv ovim žalbenim navodima, iz rješenja je razvidno da je o zahtjevu za obnovu, sukladno članku 505. stavku 1. u vezi s člankom 19.d stavkom 3. ZKP/08., odlučivalo ovlašteno tijelo, i to vijeće sastavljeno od tri suca Županijskog suda u Splitu, koji je sud u prijašnjem postupku sudio u prvom stupnju. Dakle, prvostupanjski sud nije počinio povredu odredaba kaznenog postupka na koju žalba sadržajno upire, a niti koju drugu povredu na koju sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nadalje, prema navodima zahtjeva za obnovu, kao i žalbe osuđenika, obnova pravomoćno dovršenog postupka traži se iz osnove u članku 501. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Osuđenik svoj zahtjev, u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koje je oglašen krivim pod točkom 1. izreke pravomoćne presude, prvenstveno temelji na tvrdnji da je do osude došlo zbog lažnog svjedočenja svjedoka J. S., suvlasnika u trgovačkom društvu K. d.o.o. U prilog ovoj tvrdnji osuđenik uz zahtjev dostavlja e-mail korespondenciju vođenu između spomenutog svjedoka, osuđenika, kao i suosuđenika iz točke 2. izreke presude V. V.

Razmatranjem sadržaja ove korespondencije, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da se ne radi o novim činjenicama niti dokazima koji bi sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima bili prikladni da prouzroče njegovo oslobođenje ni osudu po blažem kaznenom zakonu.

Naime, u prvom redu valja istaknuti da temeljem priložene korespondencije osuđenik u žalbi iznosi svoju subjektivnu preocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka J. S., koja se ocjena vjerodostojnosti, pored postojanja pravomoćne presude, može pobijati samo pravomoćnom sudskom odlukom kojom bi ovaj svjedok bio oglašen krivim za kazneno djelo davanja lažnog iskaza. Osim toga, osuđujuća presuda u odnosu na ovo kazneno djelo utemeljena je, kako na iskazu svjedoka A. K., knjigovođe društva K. d.o.o., povezano s nalazom i mišljenjem vještaka za računovodstvo i financije S. K., tako i na nespornoj činjenici da je osuđenik D. K. iz blagajne i sa žiro računa društva K. d.o.o. S. nesporno uzimao novac, ukupno 1.638.056,08 kuna, dok ne postoji niti jedna isprava iz koje bi nedvojbeno proizlazilo da je novac upotrijebljen za poslovanje trgovačkog društva. Takvo što je doista s poslovne strane nelogično, kako se to obrazlaže u prvostupanjskoj i u drugostupanjskoj presudi, osobito imajući u vidu reflektiranje troškova poslovanja na razrezivanje dužnih poreznih davanja. Dakle, s obzirom na to da ne postoji pravomoćna presuda kojom bi J. S. bio osuđen za davanje lažnog iskaza, dok e-mail korespondencija ne predstavlja vjerodostojnu knjigovodstvenu dokumentaciju i ne može biti temelj drugačijeg nalaza i mišljenja računovodstveno financijskog vještaka, s pravom zaključuje prvostupanjski sud pobijanim rješenjem da se ne radi o novoj činjenici ili novom dokazu koji bi u smislu članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08., mogao dovesti do obnove kaznenog postupka.

Nadalje, protivno daljnjim žalbenim tvrdnjama, s pravom prvostupanjski sud nalazi da rješenje o ovrsi Porezne uprave, Područnog ureda Split od 21. listopada 2011., Klasa: UP/I-415-02/2011-001/00795, Ur.broj: 513-007-17/2011-01, protiv ovršenika trgovačkog društva M. d.o.o. O., a vezano uz porezni dug tog društva u iznosu od 8.174.565,94 kune, ne predstavlja novi dokaz prikladan da prouzroči oslobođenje osuđenika za kaznena djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih KZ/11. iz točke 2. izreke, za koja je osuđen pravomoćnom presudom donesenom u prijašnjem postupku. Naime, kako ranije zahtjevom za obnovu, tako i sada žalbom, osuđenik ističe da su 27 spornih računa, za koje se pravomoćnom presudom utvrđuje da su fiktivni, od nadležnog poreznog tijela prihvaćeni kao vjerodostojni, što smatra da predstavlja novi dokaz koji bi trebao poslužiti kao temelj oslobođenju osuđenika.

Međutim, osnovano prvostupanjski sud pobijanim rješenjem ističe da činjenica što su porezna tijela, sukladno relevantnim poreznim zakonima, pri obračunu poreza uzela u obzir i račune za koje je u prijašnjem kaznenom postupku utvrđeno da su fiktivni, nije od utjecaja na sam kazneni postupak. Fiktivnost računa iz kojih je proizlazilo nepostojeće potraživanje društva M. d.o.o. prema društvu K. d.o.o. u iznosu od 17.143.296,99 kuna, koje je izjavom o prijeboju (kompenzaciji) broj 01/2009 pak fiktivno kompenzirano s dugom društva M. d.o.o. prema društvu K. d.o.o. nastalom tako što je sa žiro računa društva K. d.o.o. isplaćeno ukupno 3.931.315,67 kuna društvu M. d.o.o., utvrđena je u prijašnjem postupku u prvom redu iskazom svjedoka A. K., svjedoka J. S., svjedokinje Lj. P. – stečajne upraviteljice društva K. d.o.o. u stečaju, sve dovedeno u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka za računovodstvo i financije S. K. i činjenicom manjkavosti same dokumentacije. Ovo osobito kada se ima u vidu da računi nisu praćeni odgovarajućom dokumentacijom, da se radilo o uslugama koje društvo M. d.o.o., raspoloživim kadrom, nije moglo izvesti, da je svih 27 računa, bez valjanog i poslovno uvjetovanog razloga, izdano s istim datumom i to u vrijeme kada su računi oba trgovačka društva već blokirana, dok isti računi, u trenutku izdavanja, čak nisu bili zavedeni u knjigovodstvo niti jednog od spomenutih društava. Osnovano, slijedom svega, zaključuje, u prijašnjem postupku drugostupanjski, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je „…očito da su ti računi izdani kako bi se naknadno pokušalo prikriti neosnovano doznačavanje novčanih sredstava iz društva K. d.o.o. u društvo M. d.o.o., zbog čega, uz zahtjev dostavljeno, porezno rješenje ni po ocjeni ovog suda ne predstavlja novi dokaz koji je sam za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladan da prouzroči oslobođenje osuđenika.

Žalitelj, ponavljajući navode zahtjeva za obnovu, osporava valjanost i vjerodostojnost u prijašnjem postupku provedenog računovodstveno financijskog vještačenja, suprotstavljajući nalazu i mišljenju vještaka S. K. podnesak koji žalitelj naziva „revizorsko vještvo“, a iz kojeg tvrdi da proizlaze činjenice drugačije od onih utvrđenih u prijašnjem postupku, koje bi dovele i do drugačije odluke.

Naprotiv, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se ne radi o dokazu kakav ima u vidu odredba članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08, i to stoga što je nalaz i mišljenje vještaka S. K. u prijašnjem postupku, i po prvostupanjskom, i po drugostupanjskom sudu, smatrano pravilnim te cijenjeno u ukupnosti s ostalim provedenim dokazima, osobito imajući u vidu činjenicu da je po prigovorima obrane, vještak vršio dopunu vještačenja i odgovorio na sva sporna pitanja, slijedom čega je njegov nalaz i mišljenje prihvaćen kao vjerodostojan i točan. Osim toga za dodati je da je, uz zahtjev priložen „izvještaj“, koji žalitelj naziva „revizorsko vještvo“, u spis dostavljen na engleskom jeziku, nosi naziv K. d.o.o. report, on basis of data provided by Mr V. V.“, iz istog nije razvidno tko ga je i kada sačinio, budući da nije potpisan niti nosi službeni pečat ovlaštenog revizora, a nije jasno iz koje su dokumentacije crpljeni podaci koji se u njemu iznose, budući to nije naznačeno u samom „izvješću“, niti se u prilogu istog nalazi kakva relevantna knjigovodstvena dokumentacija iz koje bi ti podaci proizlazili.

Konačno, a u odnosu na navod žalbe kojim žalitelj ističe kako pobijano rješenje nije potpisano, već sadrži „famozni v.r.“, upućuje se žalitelj na odredbu članka 65. Sudskog poslovnika („Narodne novine“ broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17 i 57/17) koja određuje značenje oznake v.r. na otpravku sudske odluke.

Budući da se navodima žalbe osnovanost pobijanog rješenja ne dovodi s uspjehom u sumnju, to je žalbu osuđenika kao neosnovanu trebalo odbiti i, temeljem članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 30. kolovoza 2018.