Poslovni broj: 64 Gž R-1123/2020-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 64 Gž R-1123/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u D., …, protiv tuženice Opće bolnice D., OIB: …, D., …, koju zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u O. društvu R. & partneri d.o.o., D., …, …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-215/18 od 14. listopada 2020., dana 22. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice Opće bolnice D. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-215/18 od 14. listopada 2020., u pobijanom dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u iznosu od 82.625,17 kuna bruto s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

 

r i j e š i o j e

 

              Odbacuje se žalba tuženika Opće bolnice D. kao djelomično nedopuštena u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata umanjen za iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržanih u bruto dosuđenom iznosu od 82.625,17 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici u roku od 8 dana isplatiti tužitelju na ime razlike plaće iznos od 82.625,17 kuna bruto sa zateznim kamatama koje teku na

- iznos od 263,68 kuna bruto od 15. siječnja 2014.,

- iznos od 1.186,54 kuna bruto od 15. veljače 2014.,

- iznos od 755,51 kuna bruto od 15. ožujka 2014.,

- iznos od 1.326,62 kuna bruto od 15. travnja 2014.,

- iznos od 1.178,30 kuna bruto od 15. svibnja 2014.,

- iznos od 912,38 kuna bruto od 15. lipnja 2014.,

- iznos od 1.252,09 kuna bruto od 15. srpnja 2014.,

- iznos od 1.127,32 kuna bruto od 15. kolovoza 2014.,

- iznos od 1.234,68 kuna bruto od 15. rujna 2014.,

- iznos od 1.103,32 kuna bruto od 15. listopada 2014.,

- iznos od 751,55 kuna bruto od 15. studenog 2014.,

- iznos od 1.008,33 kuna bruto od 15. prosinca 2014.,

- iznos od 1.127,32 kuna bruto od 15. siječnja 2015.,

- iznos od 1.403,55 kuna bruto od 15. veljače 2015.,

- iznos od 648,60 kuna bruto od 15. ožujka 2015.,

- iznos od 1.072,17 kuna bruto od 15. travnja 2015.,

- iznos od 1.100,17 kuna bruto od 15. svibnja 2015.,

- iznos od 1.097,50 kuna bruto od 15. lipnja 2015.,

- iznos od 951,01 kuna bruto od 15. srpnja 2015.,

- iznos od 1.132,59 kuna bruto od 15. kolovoza 2015.,

- iznos od 1.691,54 kuna bruto od 15. rujna 2015.,

- iznos od 1.314,50 kuna bruto od 15. listopada 2015.,

- iznos od 1.298,87 kuna bruto od 15. studenog 2015.,

- iznos od 1.046,38 kuna bruto od 15. prosinca 2015.,

- iznos od 1.253,59 kuna bruto od 15. siječnja 2016.,

- iznos od 1.547,22 kuna bruto od 15. veljače 2016.,

- iznos od 1.233,96 kuna bruto od 15. ožujka 2016.,

- iznos od 1.253,59 kuna bruto od 15. travnja 2016.,

- iznos od 2.026,04 kuna bruto od 15. svibnja 2016.,

- iznos od 1.298,87 kuna bruto od 15. lipnja 2016.,

- iznos od 990,05 kuna bruto od 15. srpnja 2016.,

- iznos od 1.576,42 kuna bruto od 15. kolovoza 2016.,

- iznos od 1.259,42 kuna bruto od 15. rujna 2016.,

- iznos od 1.537,83 kuna bruto od 15. listopada 2016.,

- iznos od 1.230,72 kuna bruto od 15. studenog 2016.,

- iznos od 3.360,70 kuna bruto od 15. prosinca 2016.,

- iznos od 1.316,67 kuna bruto od 15. siječnja 2017.,

- iznos od 1.151,15 kuna bruto od 15. veljače 2017.,

- iznos od 2.040,02 kuna bruto od 15. ožujka 2017.,

- iznos od 1.468,13 kuna bruto od 15. travnja 2017.,

- iznos od 1.368,89 kuna bruto od 15. svibnja 2017.,

- iznos od 1.823,69 kuna bruto od 15. lipnja 2017.,

- iznos od 1.890,35 kuna bruto od 15. srpnja 2017.,

- iznos od 1.817,32 kuna bruto od 15. kolovoza 2017.,

- iznos od 1.704,23 kuna bruto od 15. rujna 2017.,

- iznos od 1.661,70 kuna bruto od 15. listopada 2017.,

- iznos od 1.191,89 kuna bruto od 15. studenog 2017.,

- iznos od 1.391,19 kuna bruto od 15. prosinca 2017.,

- iznos od 1.622,09 kuna bruto od 15. siječnja 2018.,

- iznos od 1.522,52 kuna bruto od 15. veljače 2018.,

- iznos od 1.778,47 kuna bruto od 15. ožujka 2018.,

- iznos od 1.734,80 kuna bruto od 15. travnja 2018.,

- iznos od 2.203,38 kuna bruto od 15. svibnja 2018.,

- iznos od 1.342,70 kuna bruto od 15. lipnja 2018.,

- iznos od 1.991,05 kuna bruto od 15. srpnja 2018.,

- iznos od 1.490,20 kuna bruto od 15. kolovoza 2018.,

- iznos od 963,49 kuna bruto od 15. rujna 2018.,

- iznos od 1.343,46 kuna bruto od 15. listopada 2018.,

- iznos od 1.787,14 kuna bruto od 15. studenog 2018. i

- iznos od 1.467,72 kuna bruto od 15. prosinca 2018. do isplate,

i to zateznom kamatom koja teče na navedene bruto iznose umanjene za iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, a po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženici u roku od 8 dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 8.312,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 15. listopada 2020. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena (točka II. izreke).

 

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19- dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu te preinačiti prvostupanjsku presudu te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao neosnovan, odnosno provesti postupak radi otklanjanja nedostataka zbog kojih prvostupanjsku odluku treba ponovno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova postupka, uvećanih za troškove žalbe.

 

3. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode u cijelosti kao neosnovane te predlaže odbiti žalbu te potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

4. Žalba je djelomično neosnovana, i djelomično nedopuštena.

 

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja nije utvrdio da bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu sadržajno ukazuje žaliteljica. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može se ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

6. Nije ostvarena niti povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude izložio zahtjeve stranaka, te činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao i koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio. Također je posebno naveo mjerodavne odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

 

7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 186.b ZPP, na koju povredu određeno ukazuje žaliteljica u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, u konkretnom su slučaju bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe u smislu odredbe čl. 186.b st. 2. i 3. ZPP (tužba u dva stupnja), a s obzirom na to da tužitelj ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima da bi bez provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke mogao izvršiti izračun razlike bruto plaće, isplata koja je predmet ovog konkretnog spora, a da bi se navedeni dokaz mogao provesti po vještaku je potrebna dokumentacija o obračunu plaće i evidenciji radnog vremena koju je tuženik dostavio uz podnesak od 11. rujna 2019. (list 51 – 134 spisa predmeta) te je nakon provedenog vještačenja tužitelj postavio točno određeni tužbeni zahtjev za isplatu razlike bruto plaće. Slijedom navedenog, a budući da je u konkretnom slučaju podnesena stupnjevita tužba, koja je uvedena kao iznimka od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određeno postavljen već u tužbi suglasno odredbama čl. 186. st. 1. ZPP odnosno do zaključenja prethodnog postupka, tako što je pored takozvanog manifestacijskog zahtjeva koji je u tužbi određeno postavljen, istaknut i nespecificirani kondemnatorni zahtjev, koji je kvalitativno i kvantitativno određen nakon što je provedeno vještačenje na temelju dokumentacije kojom tuženica raspolaže, suprotno žalbenim navodima tuženice u takvim okolnostima nema mjesta primjeni pravila o preinaci, a s tim u vezi niti ograničenja iz čl. 190. st. 1. ZPP. Stoga se može zaključiti da su neosnovani žalbeni navodi kojima se ukazuje na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 1. ZPP, kao i na apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, odnosno u konkretnom slučaju sud prvog stupnja odlučio je u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

8. Nadalje, na žalbene navode, valja odgovoriti kako je sud prvog stupnja, proveo savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te da je na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP), pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP), na koji žalbeni razlog tuženica također upire u žalbi.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja – doktor medicine, liječnik specijalist radiologije, za isplatu dodatka na plaću s osnove otežanih uvjeta rada i dodatka na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi (10% i 12%), u skladu s odredbama iz čl. 47., čl. 51. st. 12., čl. 57. i čl. 58. do 60. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, br. 143/13), u daljnjem tekstu: KU/2013 (koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013. do 28. veljače 2018), i čl. 55. i čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, br. 29/18), u daljnjem tekstu: KU/2018 (koji se primjenjuje od 1. ožujka 2018.), u razdoblju 1. prosinca 2013. do 1. prosinca 2018. za isplatu razlike plaće na ime dodatka za otežane uvjete rada na osnovnu plaću, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata i dodatka po osnovi radnog staža u zdravstvenim ustanovama, za sve sate koje je tužitelj efektivno odradio.

 

10. U postupku koji je prethodio žalbi je utvrđeno:

 

- da je tužitelj u utuženom razdoblju od prosinca 2013. do studenog 2018. bio zaposlen na radnom mjestu doktora medicine liječnika specijalista radiologije, te da mu je tuženica u utuženom razdoblju isplatila umanjene plaće tako da mu nije plaćala dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužitelj i u prekovremenom radu radio u otežanim uvjetima,

 

- da mu nije plaćala dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužitelj i u prekovremenom radu radio na radnom mjestu doktora medicine liječnika specijalista radiologije te imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata,

 

- da je tuženica pogrešno obračunala naknade plaće u pogledu korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad na koje tužitelj ima pravo utvrđujući prosjek prethodno isplaćenih plaća od plaća koje su već umanjene po prethodnim osnovama,

 

- da tužitelju nije plaćala dodatak za staž u zdravstvu na sve odrađene sate.

 

11. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu bruto iznosa od 82.625,17 kn bruto.

 

12. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio da tuženica nije vršila obračun plaće primjenom čl. 51. st. 1. KU/13 odnosno čl. 49. st. 1. KU/18, a riječ je o uvećanjima za rad noću, subotom, nedjeljom, za prekovremeni rad, za rad u drugoj smjeni. Tuženica je obračunavala prvo osnovnu bruto plaću i na tu plaću sve pripadajuće dodatke, međutim dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata i dodatak za otežane uvjete rada je tuženica obračunavala samo za redoviti mjesečni fond sati, a ne na sve sate koje je tužitelj odradio odnosno na prekovremene sate navedene dodatke tuženica nije primijenila. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tužitelj, kada im kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka na temelju odredaba čl. 57. KU, odnosno čl. 55. KU/18 i na temelju odredaba čl. 59. KU i čl. 57. KU/18, zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodataka po navedenim osnovama, budući da tužitelj, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, te ima ostvaren staž u zdravstvu. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je, u pogledu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pravilno primijenio odredbu čl. 81. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14 i 127/17- dalje ZR/14), kao i odredbe čl. 36. KU i čl. 34. KU/18. Sud prvog stupnja pravilno je, u pogledu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, primijenio odredbu čl. 54. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, br. 80/13 i 137/13). Valja zaključiti da pravo tužitelja na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, ali i iz odredbe čl. 91. st. 3. ZR/14 koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Prema odredbi čl. 94. Zakona o radu radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužitelj ima pravo za rad koji je ostvario u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužitelj također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 91. st. 3. ZR.

 

13. Pravno shvaćanje suda prvog stupnja pravilno je, i podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019.; „zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

 

14. Istog je pravnog shvaćanja i ovaj sud drugog stupnja, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pravilno zaključivši kako se svaki dodatak izračunava na temelju osnovne plaće.

 

15. Stoga je i prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja vještak financijske struke pravilno izvršio obračun utužene tražbine tužitelja, pod pretpostavkom zakonitosti kumulacije predmetnih dodataka na plaću, s tim da se svi dodaci izračunavaju na temelju osnovne plaće, pa su utoliko žalbeni navodi tuženice, neosnovani.

 

16. Žalbeni navodi kojima se ističe da se obračun i isplata plaće zaposlenicima tuženika vrši putem Centraliziranog obračuna plaća (COP), nisu osnovani jer je poslodavac sukladno čl. 7. ZR dužan za obavljeni rad radniku isplatiti plaću, a činjenica da istu obračunava putem navedenog obračuna ga ne oslobađa od obveze isplate plaće za izvršeni rad. Stoga tuženica neosnovano osporava promašenu pasivnu legitimaciju.

 

17. I u ovoj fazi postupka sporna je osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja za cjelokupno potraživanje s obzirom na činjenicu izmjene zastarnog roka propisanog odredbom čl. 139. ZR/14, odnosno čl. 135. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13- dalje: ZR/09). Sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 139. ZR/14 kojom je propisano da ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, dok je odredbom čl. 135. ZR/09 propisano da potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine. ZR/14 je stupio na snagu 7. kolovoza 2014. te je završnim i prijelaznim odredbama u čl. 232. st. 2. ZR propisano da se odredbe zakona o zastari potraživanja neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ZR. Uzimajući u obzir da je najstarije potraživanje tužitelja dospjelo na naplatu u siječnju 2014., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 30. studenoga 2018., dakle u roku od 5 godina u skladu s odredbom čl. 139/14, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da nije nastupila zastara potraživanja.

 

18. Sud prvog stupnja je na dospjele tražbine po osnovi razlike plaće prema odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08), dosudio zatezne kamate tekuće nakon dospijeća pojedinih iznosa do isplate, osim kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu. Valja reći da u skladu s čl. 45. st. 1. i 2. ZPD, predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. ZPD i to prilikom svake isplate, prema propisima koji važe na dan isplate. Prema odredbi čl. 61. st. 1. i st. 9. Pravilnika predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. ZPD odnosno čl. 11. Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. ZPD te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. istoga Zakona (porezna osnovica). Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku (čl. 61. st. 1. Pravilnika). S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom plaće, što znači da do trenutka isplate plaće nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju. Stoga žaliteljica nema pravni interes za podnošenje žalbe u pogledu isplate zateznih kamata umanjenih za iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržanih u bruto dosuđenom iznosu od 82.625,17 kn.

 

19. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je kako u pogledu osnove tako i visine dosuđenih troškova (čl. 154. st. 3. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

20. Slijedom iznesenog, valjalo je odbiti kao djelomično neosnovanu žalbu tuženice i presudu suda prvog stupnja, djelomično potvrditi (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

21. Budući da tuženica u žalbi određeno pobija odluku suda prvog stupnja i u pogledu dosuđenih zateznih kamata umanjenih za iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržanih u bruto dosuđenom iznosu od 82.625,17 kn, a u pogledu kojeg dijela, kako je obrazloženo, nema pravni interes za podnošenje žalbe, to je na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP, u tom dijelu, valjalo žalbu tuženice, kao djelomično nedopuštenu odbaciti.

 

U Zagrebu 22. srpnja 2021.

 

 

                                                                                                                                                            Sutkinja:

                                                                                                                                                          Vesna Žulj