Broj: Kž 341/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, predsjednika vijeća, Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Gradiški Lovreček, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. O., zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 31. srpnja 2018. broj, Kv I-49/18-6 (K-20/18-11), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 31. kolovoza 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog M. O. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog M. O., zbog kaznenog djela iz članka 110. KZ/11., na temelju članka 131. stavka 1. (ispravno stavka 3.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženika iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi M. O. po branitelju D. Z., odvjetniku iz Č., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se protiv optuženika ukine istražni zatvor, podredno da se isti zamijeni mjerama opreza.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog M. O. i to, kako one vezane uz postojanje opće, tako i činjenice koje se odnose na posebnu pretpostavku iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., po kojoj je zakonskoj osnovi istražni zatvor pobijanim rješenjem i produljen, te je potom za svoju odluku dao valjane razloge.

Naime, za ovaj stadij kaznenog postupka dostatan stupanj osnovane sumnje, kao opće zakonske pretpostavke za produljenje mjere istražnog zatvora, proizlazi u prvom redu iz potvrđene optužnice te iz do sada provedenih dokaza, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. U tom smislu, protivno tvrdnji žalbe, prvostupanjski je sud pobijanim rješenjem jasno i detaljno obrazložio da osnovana sumnja, u odnosu na pitanje identiteta počinitelja inkriminiranog djela, proizlazi osobito iz iskaza brata optuženika, M. O., te iskaza F. i M. O., optuženikovih roditelja, sve neovisno o činjenici što iz iskaza svjedokinje R. O. proizlazi drugačije. S obzirom na izloženo, a bez ulaženja u ocjenu vjerodostojnosti u prethodnom postupku provedenih dokaza, koju ocjenu, kako prvostupanjski sud u ovom stadiju postupka, tako ni ovaj drugostupanjski sud, nije ovlašten davati, nisu osnovani žalbeni navodi kojima optuženik pogrešno zaključuje da osnovana sumnja u konkretnom slučaju ne postoji.

Osim toga, nije u pravu optuženik ni kada, osporavajući zaključak prvostupanjskog suda o postojanju iteracijske opasnosti, ističe da po tom sudu utvrđene činjenice ne predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će optuženik na slobodi nastaviti s činjenjem kaznenih djela. Naime, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da okolnost što je optuženik, zajedno sa bratom, na mjesto događaja došao potaknut saznanjem o prethodnom sukobu njegovih roditelja s obitelji preminulog oštećenika i to u trenutku kada je taj sukob bio okončan, slijedom čega njegovi roditelji više nisu bili izloženi napadu, nadalje činjenica postojanja narušenih odnosa između ovih dviju obitelji koje žive u blizini, sve povezano s okolnošću da je optuženik prethodno osuđivana osoba, kako prekršajno, tako i kazneno u tri navrata za kaznena djela protiv imovine, što, imajući u vidu mlađu životnu dob optuženika, doista ukazuje na neusklađenost njegova ponašanja sa zakonom, u svojoj ukupnosti predstavljaju one osobite okolnosti koje kod optuženika upućuju na konkretnu i predvidivu opasnost od ponavljanja djela na slobodi.

Prema tome, razmatrajući sve izloženo, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je protiv optuženog M. O. potrebno i na zakonu osnovano produljiti mjeru istražnog zatvora po osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., sve radi otklona postojeće, kod optuženika utvrđene, iteracijske opasnosti, time da se ista svrha za sada ne može ostvariti niti jednom blažom mjerom predviđenom ZKP/08., pa niti predloženim mjerama opreza.

Stoga, protivno tvrdnjama žalitelja, na osnovanost i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda nisu od utjecaja žalbeni navodi da je optuženik „osoba atipičnog ponašanja za romsku zajednicu…“, „član vjerske zajednice, radi u Zagrebu…“, kao ni činjenica što optuženik do sada nije kazneno osuđivan za kaznena djela s elementima nasilja, već samo za imovinske delikte, a još je manje relevantna okolnost da je, po viđenju obrane, oštećenik „donio sjekiru i uvukao okrivljenika u sukob“. Ove okolnosti, za slučaj osude u ovom kaznenom postupku, mogu biti od utjecaja na odluku o kazni, no, dovedene u vezu s ranije izloženim okolnostima koje svojom ukupnošću upućuju na realno predvidivu opasnost od iteracije, u ovoj fazi postupka nisu značajne za odluku o nužnosti daljnje primjene mjere istražnog zatvora.

S obzirom na to da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti je ispitivanjem istog, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud utvrdio povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 31. kolovoza 2018.