1

Poslovni broj: 37 Gž-950/2021-2

 

Poslovni broj: 37 Gž-950/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K., OIB: …, iz S., kojeg zastupa punomoćnik H. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po O. d. o. u V., OIB: …, V., radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, od 3. svibnja 2021. poslovni broj: 2 Pn-102/2020-12, u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično se prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: 2 Pn-102/2020-12 od 3. svibnja 2021.:

 

              - potvrđuje u dijelu točke I izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade neimovinske štete u iznosu od 130.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate,

 

              - preinačuje u preostalom dijelu točke I i II izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženici R. H. isplatiti tužitelju s osnove naknade neimovinske štete iznos od 30.000,00 kn (tridesettisuća kuna) sa zateznom kamatom tekućom od 5. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.218,75 kn (četiritisućedvjestoosamnaest kuna i sedamdesetpet lipa) sa zateznom kamatom od 5. ožujka 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se naloži tuženici isplatiti mu s osnova naknade neimovinske štete iznos od 160.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe pa do isplate po stopi pobliže navedenoj u toj točki izreke kao i zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi trošak parničnog postupka. U točki II izreke  obvezan je tužitelj naknaditi tuženici prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 18.125,00 kn u roku 15 dana.

 

2. Navedenu prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se njegova žalba uvaži, pobijana presuda preinači tako da se usvoji njegov tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, ili u protivnom da se presuda ukine u cijelosti i vrati predmet na ponovni postupak prvostupanjskom sudu za donošenje nove presude.

 

3. Tuženica nije odgovorila na žalbu.

 

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

 

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja mu je prema činjeničnim navodima tužbe nastala za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici Lepoglava od 5. siječnja 2011. do 21. prosinca 2013. uslijed smještaja koji ne odgovara propisanom standardu glede veličine prostora spavaonice, higijene, klimatskih uvjeta, zaštite zdravlja te drugih nehumanih uvjeta  boravka zatvorenika u Kaznionici.

 

6. Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu u ovom predmetu donio je presudu poslovni broj: 26 P-575/14-16 od 6. studenog 2015. kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev te je navedenu presudu ovaj sud povodom žalbe tužitelja potvrdio svojom presudom poslovni broj: Gž-3349/15-2 od 27. travnja 2016. Povodom ustavne tužbe tužitelja Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Ustavni sud) svojom je Odlukom broj: U-III-2798/2016 od 17. rujna 2020. usvojio ustavnu tužbu u odnosu na tužiteljeve prigovore vezane uz osobni prostor koji je imao na raspolaganju u Kaznionici u Lepoglavi u razdoblju od 27. siječnja 2011. do 23. ožujka 2011., od 24. ožujka 2011. do 20. ožujka 2013., od 21. ožujka 2013. do 19. srpnja 2013., te od 29. rujna 2013. do 25. listopada 2013., te su ukinute presuda Županijskog suda u Varaždinu broj: 37 Gž-3349/15-2 od 27. travnja 2016. i presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj: 26 P-575/14-16 od 6. studenog 2015. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, dok je rješenjem odbacio ustavnu tužbu u odnosu na prigovore tužitelja vezane uz higijenske i sanitarne uvjete i zaštitu zdravlja za vrijeme boravka podnositelja u Kaznionici u Lepoglavi od 24. siječnja 2011. do 20. prosinca 2013.

 

6.1. Polazeći od načelnih stajališta u svezi s uvjetima u zatvoru Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) utvrđenih u predmetu Muršić protiv Hrvatske [Vv] (br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) kojima je potvrđen standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika; da se površina prostorije koja je manja od 3 m2  po zatvoreniku smatra nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članak 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06 – dalje u tekstu: Konvencija), te da je oborivost čvrste pretpostavka povrede članka 3. Konvencije moguće uz kumulativno ispunjene slijedeće čimbenika: a) da su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 kratka, povremena i minimalna; b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe i c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledajući, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvora, Ustavni sud u odluci broj: U-III-2798/2016 od 17. rujna 2020. utvrđuje da razdoblja vezana uz osobni prostor koje je tužitelj imao na raspolaganju u Kaznionici, a u odnosu na koje je ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu (od 27. siječnja 2011. do 23. ožujka 2011. /skoro dva mjeseca/, od 24. ožujka 2011. do 20. ožujka 2013. /skoro dvije godine/, od 21. ožujka 2013. do 19. srpnja 2013. /skoro četiri mjeseca/ i od 29. rujna 2013. do 25. listopada 2013. /dvadesetišest dana/) nisu bila kratka i povremena te stoga nije zadovoljen prvi kumulativni uvjet utvrđen u presudi Muršić u kojoj je ESLJP utvrdio povredu podnositeljevog prava na zabranu zlostavljanja pod člankom 3. Konvencije jer je boravio u ćeliji u kojoj je imao na raspolaganju manje od 3 m2 u razdoblju od dvadeset i sedam dana, a što je ESLJP smatrao duljim razdobljem. Ustavni sud ocjenjuje da se sva gore navedena razdoblja smatraju duljim boravkom te predstavljaju per se povredu ustavnog/konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora pa polazeći od naprijed navedenih načelnih stajališta i samog Ustavnog suda i ESLJP-a, utvrđuje da je nesporno da je tužitelj u navedenim razdobljima bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan te da su mu u postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 23. stavkom 1. i člankom 25. stavkom 1. Ustava.

 

7. Odredbom članka 73. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj:99/99 i 29/02) propisana je obveza poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. Unatoč takvoj obvezi, a prethodno utvrdivši da kroz utuženo razdoblje boravka u Kaznionici u Lepoglavi u pretežitom dijelu nisu bili zadovoljeni standardi spavaonice od 4 m2 i 10 m3 prostora po svakom zatvoreniku propisani člankom 74. stavkom 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj: 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje u tekstu: ZIKZ) te da je površina tužiteljevog osobnog prostora pretežno bila ispod konvencijskog standarda od 3 m2 i to od 27.1.2011. do 23.3. 2011. (skoro dva mjeseca), od 24.3.2011. do 20.3.2013. (skoro dvije godine), od 21.3.2013. do 19.13.2013. (skoro četiri mjeseca) i od 29.9.2013. do 25.10.2013. (skoro mjesec dana), prvostupanjski sud zauzima stajalište da činjenica što je tužitelj bio smješten u spavaonice koje veličinom nisu odgovarale propisanom standardu, ne znači nužno da je time bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju tuženice koje bi posljedično opravdavalo dosudu naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje. Ocjenjuje nadalje, da bi postupanje tuženice potpalo pod domašaj članka 3. Konvencije isto mora doseći minimalni stupanj težine, koja se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, pri čemu se uzima u obzir trajanje postupanja, tjelesne i duševne posljedice, dob, spol, zdravstveno stanje i dr. odnosno okolnosti vezane za konkretan slučaj, te da manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način, poglavito mogućnosti provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnosti. Stoga je, a rukovodeći se Preporukom R (99) i stajalištem Europskog odbora za sprečavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, na temelju ocjene provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio te druge okolnosti izdržavanja kazne zatvore i to da je tužitelj u Kaznionici u Lepoglavi bio radno angažiran, a slobodno vrijeme je provodio u različitim sekcijama i sportskim aktivnostima (koristio teretanu, igrao stolni tenis i boćanje, boravio u knjižnici), zbog čega je najveći dio dana boravio u drugim prostorima kaznionice, a ne u spavaonici, u kojoj je morao biti samo za vrijeme noćnog odmora odnosno kada je spavao na svom ležaju te je imao pristup odvojenom sanitarnom čvoru i pitkoj vodi 24 sata na dan te pristup tuševima sa toplom vodom dostupnih tijekom cijelog dana. Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je manjak prostora tužitelju bio nadomješten na drugi način jer je imao dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe, što je uz utvrđenu prikladnost zatvorske ustanove u cjelini, istome ublažilo situaciju stvorenu oskudnim prostorom ćelije i zbog čega zaključuje da duševna bol koju je tužitelj trpio zbog nedovoljnog prostora spavaonice ne prelazi onaj neizbježni element trpljenja ili poniženja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode, a da sama činjenica nezadovoljavajućeg prostora spavaonice ne predstavlja niti oblik poniženja niti nečovječnog postupanja od strane tuženice prema tužitelju kao zatvoreniku kojim bi, obzirom na utvrđenu ukupnu kvalitetu života u kaznionici kojom su kompenzirani nedostaci u pogledu osobnog prostora, bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo odnosno pravo osobnosti iz članka 19. u svezi članka 1046. ZOO. Posljedično iznesenom utvrđenju prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezao tužitelja tuženici naknaditi troškove parničnog postupka.  

 

8. U žalbi tužitelj ističe nezadovoljavajuće ostale uvjete boravka u Kaznionici u Lepoglavi (zdravstvene, higijenske, klimatske, prehrambene), no kako je odnosu na takve uvjeta rješenjem Ustavnog suda ustavna tužba tužitelja odbačena, to izneseni uvjeti nisu odlučni za ispitivanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Osporava način na koji je prvostupanjski sud ocijenio iskaze saslušanih svjedoka te ističe da je predlagao dokaz očevidom u sve prostore Kaznionice u Lepoglavi u kojima je izdržavao kaznu koji dokazni prijedlog je odbijen kao što je odbijen i njegov dokazni prijedlog vještačenjem na okolnost utjecaja uvjeta pod kojima je izdržavao kaznu zatvora na njegovo psihičko i fizičko zdravlje. Ukazuje da već sama činjenica postojanja povrede zapremine ćelije odnosno spavaonice u kojoj je izdržavao kaznu zatvora predstavlja nezakonito postupanje koje ima za posljedicu povredu poštovanja ljudskog dostojanstva čime se podvrgava obliku mučenja, zlostavljanja i ponižavanja zbog čega mu pripada pravo na naknadu štete. Tvrdi da u donesenoj prvostupanjskoj presudi ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka presude nerazumljiva jer proturječi sama sebi odnosno razlozima presude, te u istoj ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama, a osim toga takovi razlozi su nejasni odnosno proturječni između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku „jer sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio postojeće odredbe ZIKZ, zatim postojeće odredbe Konvencije, postojeće odredbe Ustava RH, postojeće odredbe Pravilnika o standardima smještaja zatvorenika kao i postojeće odredbe o Europskim standardima o izvršavanju kazne zatvora“ što je imalo za posljedicu nepravilnu i na zakonu neosnovanu presudu. Također tvrdi da je osnovan i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pogrešno utvrdio, odnosno nije ih utvrdio te nije pravilno primijenio materijalno pravo. Postavlja pitanje zašto prvostupanjski sud ne uvažava odluku Ustavnog suda i odbija u cijelosti tužbeni zahtjev. Smatra da je bilo nužno provesti dokaz psihijatrijskog vještačenja radi utvrđenja kako je povreda koju je utvrdio Ustavni sud utjecala na njegovo duševno i psihičko stanje sa kojim prijedlogom je i sada odbijen te je i po drugi put odbijen sa tužbenim zahtjevom.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavaka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH) u vezi članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19) u pravcu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) čije zakonsko obilježje citira tužitelj, a koju pogrešno nalazi u neprimjeni ili pogrešnoj primjeni ZIKZ, Ustava, Konvencije i Pravilnika o standardima smještaja zatvorenika, utvrđeno je da istu prvostupanjski sud nije počinio budući je iznio jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, presuda nije nerazumljiva te nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Ujedno je utvrđeno da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH) u vezi članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19).

 

10. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući da je protivno navodima žalbe prvostupanjski sud u ponovljenom postupku utvrdio sve činjenice koje su odlučne za predmet spora. Time što prvostupanjski sud nije proveo psihijatrijsko vještačenje na okolnost posljedica povrede na tužiteljevo fizičko i duševno zdravlje činjenično stanje nije ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Prema članku 220. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja činjenica. Iz citirane odredbe ne proizlazi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, a pitanje hoće li ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je obrazložene ocjene suda u svakom pojedinačnom slučaju. Prvostupanjski sud je odbio prijedlog za provođenje navedenog dokaza te je iznio ovom sudu prihvatljive razloge zbog kojih je to učinio (da je pravno relevantno činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno drugim provedenim dokazima – iskazima svjedoka J. M., dr.med., iskazima ostalih svjedoka i tužitelja).

 

11. Međutim, zaključivši da unatoč što je bio smješten u spavaonici sa više zatvorenika u razdoblju od 27. siječnja 2011. do 25. listopada 2013. u kojem je imao na raspolaganju osobni prostor ispod konvencijskog minimuma od 3 m2, zbog postojanja drugih kompenzacijskih uvjeta njegovog boravka u Kaznionici tužitelju nisu povrijeđena prava zajamčena člancima 23. stavak 1. i 25. stavak1. Ustava i odbivši tužbeni zahtjev u cijelosti, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo.

 

11.1. Naime, iz rasporeda boravka tužitelja u sobama za vrijeme izvršavanja kazne zatvora u kaznionici u Lepoglava dostavljenog po tuženici, a iz kojih podataka o smještaju proizlazi da je tužitelj:

- od 27. siječnja 2011. do 23. ožujka 2011. (jedan mjesec i dvadesetičetiri dana) boravio na odjelu 1C u sobi površine 18,80 m2 (sanitarni čvor – wc i tuš površine 8,75 m2 ) u kojoj je boravilo pet osoba te je u tom razdoblju na raspolaganju imao 2,01 m2 ,

- od 24. ožujka 2011. do 20. ožujka 2013. (jedna godina, jedanaest mjeseci i dvadeset i četiri dana) boravio na odjelu 2D u dvije sobe jedne površine 33,39 m2 (sanitarni čvor površine 1,73 m2 ) u kojoj je boravilo dvanaest osoba te je u tom razdoblju na raspolaganju imao 2,64 m2 , te u drugoj sobi površine 9,46 m2 (sanitarni čvor površine 1,50 m2 ) u kojoj su boravile četiri osoba te je u tom razdoblju na raspolaganju imao 1,99 m2 ,

- od 21. ožujka 2013. do 19. srpnja 2013. (tri mjeseca i dvadesetiosam dana) boravio na odjelu 4E u sobi površine 31,55 m2 (sanitarni čvor površine 2,15 m2 ) u kojoj je boravilo od jedanaest do dvanaest osoba te je u tom razdoblju na raspolaganju imao od 2,15 m2 do 2,67 m2 ,

- od 29. rujna 2013. do 25. listopada 2013. (dvadesetišest dana) boravio na otvorenom odjelu Šuma, u velikoj sobi površine 36,90 m2, u kojoj je boravilo od dvanaest do petnaest osoba te je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju od 2,46 m2 do 2,84 m2,

 

dakle da je u neprekidnom razdoblju od 27. siječnja 2011. do 19. srpnja 2013. (dvije godine, pet mjeseci i 23 dana) bio smješten u sobi ispod konvencijskog minimuma od 3 m2, a što se smatra nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencija (Nitko se ne smije podvrgnuti ni nečovječnom ni ponižavajućem postupanju ili kazni.). Stoga nije ispunjena jedna od kumulativno određenih pretpostavki za oborivost te čvrste pretpostavke pa ni dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe koje prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje kao kompenzabilne u mjeri koja isključuje bilo kakav oblik poniženja i nečovječnog postupanja kojim bi bilo povrijeđeno dostojanstvo tužitelja odnosno njegovo pravo osobnosti. Navedeno materijalnopravno stajalište prvostupanjskog suda osim toga u suprotnosti je s utvrđenjem Ustavnog suda koji kao nesporno utvrđuje da je tužitelj u naprijed navedenim razdobljima bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan i ocjenjuje da su tužitelju povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 23, stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj:  56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje u tekstu: Ustav) kojim je propisano da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja i člankom 25. stavkom 1. Ustava kojim je određeno da sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

 

12. Povredom Ustavom zajamčenih prava iz članka 23. stavak 1. i članka 25. stavka 1. povrijeđeno je i pravo tužitelja na dostojanstvo koja povreda se neminovno reflektirala na psihičku sferu života tužitelja o čemu iskazuje u svom stranačkom iskazu (Skučeni uvjeti u ćeliji loše su utjecali na suživot zatvorenika te je dolazilo do verbalnih sukoba, svađa pa i fizičkih obračuna zbog čega je bio jako razdražljiv, nervozan). Kako se pod pravima osobnosti u smislu odredbe članka 19. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO), razumijevaju između ostalog i pravo na dostojanstvo, to je nedvojbeno za ovaj sud da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti te da težina povrede i okolnosti slučaja u smislu odredbe članka 1100. stavka 1. ZOO opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade i to u iznosu od 30.000,00 kn, pri čemu je uzeto u obzir trajanje neadekvatnih prostornih uvjeta, kompenzacijske mjere kojima se tužitelju nastojao nadoknaditi manjak prostora u ćeliji (radna aktivnost, šetnje po svježem zraku, sportske i ostale aktivnosti, dostupnost ostalim sadržajima i prostorijama u Kaznionici), ne traženje psihološke potpore tijekom izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici Lepoglava kao i utvrđenje prvostupanjskog suda da je Kaznionica u Lepoglavi ispunjavala odgovarajuće zdravstvene, higijenske i klimatske uvjete za boravak zatvorenika.

 

13. Zbog naprijed navedenih razloga valjalo je djelomično odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je u točki I izreke odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 130.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom primjenom članka 368. stavka 2. ZPP te djelomičnim usvajanjem žalbe primjenom članka 373. točka 3. ZPP preinačiti pobijanu presudu u preostalom dijelu točke I izreke i obvezati tuženicu da tužitelju s osnova naknade neimovinske štete isplati 30.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO i to sukladno članku 1103. ZOO, od dana podnošenja tužbe 5. travnja 2014. do isplate.

 

14. Obzirom na djelomično preinačenje valjalo je preinačiti i odluku o troškovima te primjenom članka 154. stavka 2. ZPP obvezati tuženicu da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.218,75 kn .

 

14.1. Naime, tužitelj je u ovom postupku glede osnova uspio u omjeru od 100 %, a glede visine 18,75%, pa kada se njegov uspjeh glede osnova i visine zahtjeva podjeli sa 2 proizlazi da je uspjeh tužitelja u ovom postupku 59,375 % Tuženica nije uspjela u pogledu osnova tužbenog zahtjeva kojeg je tijekom cijelog postupka osporavala no u pogledu visine njezin je uspjeh 81,25% pa kada se taj njezin uspjeh podjeli sa 2 proizlazi da je njezin uspjeh od 40,625%. Naime, presuda u ovom postupku donijeta je 3. svibnja 2021, a članak 117. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupka („Narodne novine“ broj: 70/2019) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. propisuje da se odredba članka 28. tog Zakona kojim je izmijenjen članak 154. ZPP, primjenjuje na sve postupke u tijeku. Izmijenjenim člankom 154. stavkom 2. ZPP određeno je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Kada se primjenom naprijed citirane odredbe od postotka uspjeha tužitelja od 59,375 % oduzme postotak uspjeh tuženice od 40,625 % proizlazi da je tužitelju potrebno dosuditi troškove u visini razlike od 18,75 %.

 

14.2. Potrebne u smislu članku 155. ZPP ovaj sud ocijenio zahtjeva troškove tužitelja koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kn sukladno Tbr. 7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje u tekstu: Tarifa) te zastupanja na ročištima dana 30. listopada 2014., 14. svibnja 2014., 12. veljače 2015., 1. listopada 2015., 3. prosinca 2020. i 9. ožujka 2021. u iznosima od po 2.500,00 kn. sve sukladno Tbr.9. točki 1. Tarife, zastupanja na ročištu 17. veljače 2021. u iznosu od 500,00 sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife te PDV na iznos od 18.000,00 kn u iznosu od 4.500,00 kn sukladno Tbr.42. Tarife ili ukupno 22.500,00 kn zbog čega je tužitelju dosuđen trošak u visini od 18,75 % tog iznosa, a što iznosi 4.218,75 kn. Priznati trošak u skladu je da vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja predanom na ročištu održanom 19. ožujka 2021. na kojem je zaključena glavna rasprava.

 

U Varaždinu 21. srpnja 2021.