1              Pn-5/2020

                           

                     

 

 

 

    REPUBLIKA HRVATSKA

  OPĆINSKI SUD U SPLITU                                                                  Pn-5/2020                               Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac                                                       

                             S P L I T             

 

                                                                                                                                                      

                                 U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz K. S., , OIB: ……, zastupan po punomoćniku D. B., odvjetniku u K. K., protiv tužene D. B.-R., iz K. L., OIB: …., zastupane po punomoćniku D. V., odvjetniku u K. K., radi naknade štete i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 7. lipnja 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužene i zamjenika punomoćnika tužene M. J., odvjetnika u K. K., dana 21. srpnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 78.629,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

 

-          na iznos od    353,80 kn od 1. travnja 2008. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. svibnja 2008. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. lipnja 2008. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. srpnja 2008. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. kolovoza 2008. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. rujan 2008. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. listopad 2008. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. studeni 2008. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. prosinac 2008. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. siječnja 2009. pa do isplate

-           

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. veljače 2009. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. ožujka 2009. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. travnja 2009. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. svibnja 2009. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. lipnja 2009. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. srpnja 2009. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. kolovoza 2009. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. rujna 2009. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. listopada 2009. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. studenog  2009. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. prosinca 2009. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. siječnja 2010. pa do isplate

-           

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. veljače 2010. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. ožujka  2010. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. travnja 2010. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. svibnja 2010. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. lipnja 2010. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. srpnja 2010. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. kolovoza 2010. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. rujna 2010. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. listopada 2010. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. studenog  2010. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. prosinca 2010. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. siječnja 2011. pa do isplate

-           

 

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. veljače 2011.pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. ožujka 2011. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. travnja 2011. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. svibnja 2011. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. lipnja 2011. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. srpnja 2011. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. kolovoza 2011. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. rujna 2011. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. listopada 2011. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. studenog  2011. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. prosinca 2011. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. siječnja 2012. pa do isplate

-           

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. veljače 2012. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. ožujka 2012. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. travnja 2012. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. svibnja 2012. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. lipnja 2012. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. srpnja 2012. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. kolovoza 2012. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. rujna 2012. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. listopada 2012. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. studenog  2012. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. prosinca 2012. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. siječnja 2012. pa do isplate

 

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. veljače 2013. pa do isplate

-          na iznos od 1.326,70 kn od 1. ožujka 2013. pa do isplate

 

 

po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

dok se za više zatraženih 19.971,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne obroke tekućim od dospijeća do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.601,60 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na naveden iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

 

Obrazloženje

1.U tužbi koja je podnesena ovom sudu stalnoj službi u K. L. 22. ožujka 2013. se navodi da je tužitelj vlasnik stana koji se nalazi u obiteljskoj zgradi u K. S., površine 70 m2, smještenog na prvom i drugom katu koji se sastoji od kuhinje, dnevnog boravka, WC-a sa kupaonom i dvije sobe, sve izgrađeno na čest. zem. 1568/10 KO K. S. te da tužena bez valjane pravne osnove navedeni stan koristi od 6. rujna 2007. pa nadalje, što je i utvrđeno presudama P-706/09 i P-707/09.

Radi navedenog tužitelju da nastaje šteta u visini mjesečne prosječne zakupnine na području grada K. u iznosu od 1.500,00 kn mjesečno, što mu tužena nije isplatila radi čega je predloženo donijeti presudu kojom bi se tuženu obvezalo isplatiti tužitelju iznos od 99.000,00 kn sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od po 1.100,00 kn odnosno 1.500,00 kn od 1. listopada 2007. pa nadalje do 1. ožujka 2013. pa do isplate sve to sa parničnim troškom.

Tužitelj je podneskom od 27. ožujka 2013. ispravio ukupno zatraženi iznos na 98.600,00 kn te podneskom predanim na raspravi od 30.01.2018. naveo kako traženje „temelji s osnova naknade štete i koristi koju je tužena imala s osnova neosnovanog korištenja stana koji je vlasništvo tužitelja.

2.U odgovoru na tužbu tužena se protivila tužbi i zahtjevu predlažući ga odbiti. Navodi kako je tužitelj 3. kolovoza 2007. putem punomoćnika dostavio tuženoj otkaz ugovora o najmu stana kojeg su stranke zaključile 18. svibnja 2004. te da je tužena u ostavljenom roku od 30 dana napustila stan i u njemu više ne stanuje. Tužena je pokušala stupiti u kontakt s tužiteljem  te ga pokušala nazvati na broj telefona koji joj je ostavio ali se na taj broj nitko nije javljao jer tužitelj očito živi u N. a adresa tužitelja je tuženoj bila nepoznata  pa kako tužitelj nije označio način predaje stana to je tužena ključeve stana ostavila u poštanskom sandučiću, a predmetnu je tužbu tužena primila tako što su je pozvali susjedi i kazali da joj pošta nešto mora uručiti nakon čega je tužbu i preuzela te se iznenadila  navodima tužbe pošto stan nakon otkaza  ugovora o najmu nije koristila već je jedno vrijeme stanovala u K. Š. na adresi R. 22 gdje je prekinula podstanarski odnos radi visoke najamnine te nastavila živjeti kod svoje majke. Navela je i da je za vrijeme trajanja ugovora o najmu stana s tužiteljem plaćala najamninu odnosno da ju je tužitelj ostvario u parničnom postupku te mu je ista isplaćena. Opreza radi istaknula je prigovor zastare te prigovor promašene pasivne legitimacije.

3.U tijeku postupka koji se vodio pod brojem Pnš-147/13 sud je izveo dokaz pregledom spisa ovog suda Pst-304/12, P-707/09, Ovr-3047/13, saslušanjem tužiteljice i tuženika kao parničnih stranaka, pregledom otkaza ugovora o najmu stana "U K. L. 3. kolovoza 2007.g." pregledom ugovora o najmu stana između Ante T. i tužene od 1. rujna 2008.g. ovjerenog u potpisima istih kod javnog bilježnika iz K. S. J. D. S. pod br. Ov-9324/08 dana 11. rujna 2008.g., saslušanjem svjedoka V. M., J. G., N. S., pregledom izjašnjenja Porezne uprave I. T. od 2. listopada 2015.g.saslušanjem svjedoka Ž. S., A. T., M. Ž., B. i M. R., A. S., J. P., M. B., M. M., pregledom izjašnjenja Porezne uprave Ispostave Kaštela od 7. prosinca 2017.g., očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka za graditeljstvo M. Š. te pregledom njegovog pisanog nalaza i mišljenja te usmenim izjašnjenjem ovog vještaka, pregledom odgovora Porezne uprave Ispostave K. od 8. lipnja 2018.g. i 9. srpnja 2018.g., time da je sud odbio prijedlog tužene za izvođenje dokaza vještačenjem po drugom sudskom vještaku graditeljske struke, a stranke drugih dokaznih prijedloga nisu imale.

4.Presudom ovog suda Pnš-147/13 od 1. travnja 2019. djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i tužena obvezana isplatiti tužitelju 55.232,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne obroke od dospijeća do isplate dok je za više zatraženo tužbeni zahtjev odbijen.

 

5.Odlučujući o žalbama stranaka Županijski sud Z. je rješenjem Gž-3286/19 od 10. prosinca 2019. ukinuo je spomenutu prvostupanjsku odluku i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

U nastavljenom postupku sud je obnovio gornje dokaze te izveo dokaze saslušanjem svjedoka D. D. i V. V., ponovnim saslušanjem vještaka M. Š. i dopunskim saslušanjem tužene kao stranke.

 

6.Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7.Predmet spora je zahtjev tužitelja radi namirenja potraživanja s naslova naknade za bespravno korištenje po tuženoj  njegovog stana u  K. S., Cesta 16, kasnije Županijska cesta 7 i to za razdoblje od 6. rujna 2007. do kraja veljače 2013., u ukupnom iznosu od 98.600,00 kn, uz konkretiziranje visine pojedinih mjesečnih iznosa i početak tijeka zakonske zatezne kamate na dospijevajuće iznose, kao i stopu zakonske zatezne kamate kao u petitu zahtjeva, pri čemu je kao pravni osnov u tužbenom podnesku označeno: "radi naknade štete i isplate", u činjeničnim navodima obrazloženo: „u visini  mjesečne prosječne zakupnine na području Grada K., a koja iznosi 1.500,00 kn mjesečno. Do današnjeg dana tužitelju nije ništa isplaćeno od strane tužene“ s dopunom u podnesku zaprimljenom na raspravi od 30.01.2018. u kojem navodi da potraživanje „temelji s osnova naknade štete i koristi koju je tužena imala s osnova neosnovanog korištenja stana koji je vlasništvo tužitelja“, pa kako tužitelj u tužbi a ni kasnije tijekom postupka nije naveo da potražuje naknadu materijalne štete pretrpljene uslijed izmakle korist koju bi ostvarivao iznajmljivanjem stana u utuženom razdoblju, onda neovisno od toga što je podnoseći tužbu označio da je podnosi radi naknade štete i isplate, a kasnije obrazložio kako je gore navedeno, što po  stavu suda predstavlja samo pobliže obrazlaganje i dopunu činjeničnih navoda, ovdje se ne radi o naknadi štete već  potraživanju  naknade za bespravno korištenje predmetne nekretnine.

Prema sadržaju činjenične osnove, među strankama nije sporno da je tužena bila u višegodišnjem korištenju stana vlasnosti tužitelja temeljem ugovora o najmu kao valjane pravne osnove, koja je prestala pošto je tužitelj ugovor o najmu otkazao a kasnije je ishodio i pravomoćnu presudu kojom je tužena obvezana stan isprazniti i predati mu slobodan od osoba i stvari.

8.Sporno je je li tužena koristila tužiteljev stan u utuženom razdoblju od 06. rujna 2007. do zaključno s veljačom 2013. odnosno čak do dana 14.11.2013. (uredovanje u predmetu Ovrv-3047/13) kako to tvrdi tužitelj, time da razdoblje nakon do uredovanja nije utuženo, ili je napustila stan u ostavljenom otkaznom roku od 30 dana po primitku otkaza od 03. kolovoza 2007. kako to tvrdi tužena, je li tužena podmirila sve obveze prema tužitelju, je li pasivno legitimirana te je li nastupila zastara potraživanja.                                                                                                                                               

9.Prema rezultatima parnice vođene kod ovog suda Stalne službe u K. L. pod brojem Pst-304/12 (ranije 706/09) u pravnoj stvari tužitelja I. B. protiv tužene D. K. po tužbi od 7. rujna 2007., radi iseljenja, presudom od 7. svibnja 2012. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u S. G.-1358/12 od 10. siječnja 2013. obvezana je tužena isprazniti od osoba i stvari stan u Kaštel Starom glede kojeg se u ovoj parnici potražuje isplata te ga slobodnog od osoba i stvari predati tužitelju. Među strankama te parnice nije bio sporan identitet nekretnine označene sa čest. zem. 1568/10 k.o. Kaštel Stari, što u naravi predstavlja stan u istočnom dijelu obiteljske stambene zgrade u K. S., Cesta 16, površine 70m2 smješten na I. i II katu koji se sastoji od tri sobe čija se predaja u posjed tražila, kao ni činjenica da je tužena u posjedu predmetne nekretnine.

U tom je postupku utvrđeno da su stranke bile u pravnom odnosu na temelju Ugovora o najmu stana zaključenog 18. svibnja 2004. na određeno vrijeme i to od 1. srpnja 2004. do 30.lipnja 2006. uz najamninu od 800,00 kn mjesečno, da je tužitelj dana 3. kolovoza 2007. otkazao ugovor o najmu tog stana tuženoj, što je tužena i primila 6. kolovoza 2007., a  pravomoćnom presudom istog suda P-706/09 utvrđeno je da tužena tužitelju nije plaćala ugovorenu najamninu po predmetnom Ugovoru uopće u razdoblju od 1.listopada 2004. do 1. rujna 2007., da je ugovor o najmu valjan te da je i otkaz ugovora o najmu valjan jer je sukladan odredbi čl. 19. st. 3. Zakona o najmu stanova (Narodne novine 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., dalje ZNS) kojom je propisano da najmodavac ima pravo otkazati ugovor o najmu i bez opomene iz st. 2. tog članka ako najmoprimac više od dva puta uzastopno postupi suprotno ugovoru odnosno zakonu,  pa kako je utvrđeno da tužena i više od dva puta nije plaćala ugovorenu najamninu to je sud zaključio da je utemeljen tužbeni zahtjev upravljen na iseljenje i predaju stana  te istog prihvatio presudom od 7. svibnja 2012. protiv koje je tužena izjavila žalbu prigovarajući valjanosti ugovora o najmu od 18. svibnja 2004. i valjanosti otkaza ugovora o najmu a ne ističući da je eventualno iselila, koja žalba je kao neosnovana odbijena po drugostupanjskom sudu.

Prema stanju spisa presuda je postala pravomoćna 10.01.2013. a ovršna 03.05.2013.

9.1.Nadalje je pregledom spisa pod brojem P-707/09 (ranije P-425/07) utvrđeno kako se među istim strankama vodila i parnica radi isplate najamnine u razdoblju od listopada 2004. do rujna 2007. u mjesečnim iznosima od po 800,00 kn, u kojoj je tužena obvezana isplatiti tužitelju ukupno 28.800,00 kn sa kamatama kako je pobliže navedeno u presudi od 12. veljače 2009. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u S. Gžnaj-18/09 od 13. svibnja 2010. uz odbijanje žalbe tuženice kao neosnovane, u kojoj nije istaknuto da je po otkazu napustila stan. Prema podacima u spisu presuda je postala pravomoćna 13.05.2010. a ovršna 22.07.2010.

U oba navedena postupka tužena je aktivno sudjelovala, zastupana po punomoćniku Z. D., odvjetniku u T.., protiveći se tužbama i tužbenim zahtjevima te koristeći sve pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju protiv prvostupanjskih presuda kojima su tužbeni zahtjevi bili prihvaćeni ne ističući da je eventualno stan napustila ili da joj dostavu treba vršiti na adresu koja ne odgovara adresi tužiteljevog stana označenoj  u parnicama kao adresa njezinog prebivališta na koju joj je dostava upućivana i koju je ona putem punomoćnika označavala u podnescima u tim predmetima, posebno u pravnim lijekovima  protiv prvostupanjskih presuda.

U obje parnice tužitelja je zastupala kao punomoćnik J. D., odvjetnica u K. S..

9.2.Proizlazilo bi nadalje da je tužitelj radi ostvarenja svojih prava iz citirane pravomoćne i ovršne odluke Pst-304/12 kojom je tuženoj bilo naloženo ispražnjenje i predaja stana pokrenuo ovršni postupak protiv tužene kao ovršenice prijedlogom za ovrhu od 14. lipnja 2013. sukladno kojem je pod brojem Ovr-3047/13 dana 22. srpnja 2013. doneseno rješenje ovog suda kojim je određena predložena ovrha te prijedlog s rješenjem o ovrsi upućen ovršenici na adresu spornog stana, koji je prema dostavnici u spisu zaprimljen 25. srpnja 2013. čiji primitak je potvrđen na mjestu primatelja potpisom K. protiv kojega ovršenica nije izjavila prigovor a zaključak  od 19. rujna 2013. o određivanju provedbe ovrhe za dan 14. studenog 2013. također je upućen ovršenici na adresu spornog stana i prema spisu priloženoj dostavnici primitak potvrđen potpisom na mjestu primatelja K. dana 26. 09.2013., koji potpis je tužena potvrdila kao svoj, nakon čega u spisu nije zaprimljeno eventualno očitovanje ovršenice da je napustila predmet ovrhe.

Nadalje je prema stanju u spisu utvrditi  da je dana 14. studenog 2013. u nazočnosti službene osobe suda, policijskog radnika iz PP Kaštela, punomoćnik ovrhovoditelja i dva svjedoka, a u odsutnosti ovršenice, izvršeno obijanje brave ulaznih vrata stana i ulaskom u istog nije zatečena ovršenica niti njezine stvari u stanu, a prema izjavi punomoćnika ovrhovoditelja tamo zatečene stvari pripadaju ovrhovoditelju koji ih je iznajmio zajedno sa stanom, slijedom čega je utvrđeno da je nekretnina ispražnjena od osoba i stvari ovršenika te je predana u posjed ovrhovoditelju s utvrđenjem da je uredovanje provedeno u cijelosti i da je na ulaznim vratima promijenjena brava.

O bitnim činjenicama stranke su različito iskazivale.

9.3.Tako je u svom stranačkom iskazu, tužitelj ustrajan u tvrdnji da je tužena  sve do 15. studenog 2013. živjela u spornom stanu, K. S.., Cesta 16, kasnije Županijska cesta 7, kada je prisilno iseljena a vrata i brava promijenjeni i da mu nikada nije predala ključ stana. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je iz N. gdje živi od 1974. u RH dolazio 2009., 2011., 2012., u tim prigodama boraveći vrlo kratko, svega po 2-3 dana i to u stanu svoga rođaka na predjelu M. u S. ili u stanu nećaka na predjelu Brda u S., tuženici da je bila poznata njegova adresa u N. koja je i označena u tužbi, da je među njima postojala samo usmena komunikacija kada bi je on zvao telefonom tražeći plaćanje najma što je ona odbijala govoreći da je kuća njezina a kategoričan je u tvrdnji da nikakve komunikacije glede dogovora o ostavljanju ključeva stana u sandučiću nije bilo niti su ostavljeni već je tužena stan koristila do uredovanja.

Promatrajući tužiteljev iskaz usporedo s činjeničnim utvrđenjima o zatečenom stanju prilikom sudskog uredovanja 14. studenog 2013. nedvojbeno je utvrditi da tog dana tužena kao ovršenica nije prisilno iseljena niti je stan ispražnjen od njezinih stvari jer u stanu nije zatečena, kao ni njezine stvari, kako je to već navedeno.

9.4.S druge strane, tužena je odlučna u tvrdnji kako je u spornom stanu živjela do primitka zahtjeva za iseljenje 2007., kada se odselila kod majke u K. Stari na adresu Zagorski put i tu boravila otprilike godinu dana, a nakon toga u 2008. par mjeseci živjela kod A. T. na adresi …, potom se opet vratila kod majke, da bi od 2013. pa nadalje  živjela kao podstanar na adresi u K. S., ..

              Tvrdi da je prilikom iseljenja iz spornog stana tužitelju ključeve njegovog stana ostavila u poštanskom sandučiću jer ga o tome nije mogla obavijestiti pošto više nije mogla ostvariti kontakt s njim jer je izgubila adresu kao i njegov telefonski broj i samo je znala da živi negdje u N., a njegovom punomoćniku nije predala ključ jer je bila ljuta.

              Potvrdila je kako je s tužiteljem bila u telefonskom kontaktu smještajući to negdje u 2005. u prigodu kada je od nje tražio plaćanje najamnine, pri tome, protivno od njega, tvrdeći kako je bila spremna najamninu platiti  i u tu svrhu tražila njegov račun u  RH što je on odbio dati iako je znao da najamninu u ime tužene treba plaćati Grad Kaštela i to uplatom na račun u RH, jer je tužena bila socijalni slučaj.

Iskazala je kako je po iseljenju od  2007. do 2013. pa i nadalje posjećivala susjede i druge suvlasnike u spornoj zgradi s kojima je bila i ostala u dobrim odnosima pa tako zna popiti kavu sa B. R.., M. R.., M. Ž., a i sin joj se rodio za vrijeme boravka u spornom stanu (2004.) pa se navikao družiti s djecom s tog područja koje je inače malo mjesto gdje se svi znaju, a u prilikama dolazaka nikada nije vidjela tužitelja ili suprugu mu ili primijetila da je sporni stan otvoren.

9.5.U dokaz podstanarstva kod trećih tužena je predala Ugovor o najmu od 1. rujna 2008. zaključen s A. T. i ovjeren u potpisu stranaka ugovornica 11.09.2008. pod br. Ov-9324/08 pred javnim bilježnikom J. D. S. iz K. S., a njegovim pregledom je utvrđeno da se radi o ugovoru na određeno vrijeme od 01.09.2008. do 01.09.2010., čiji predmet je bio najam stana u obiteljskoj zgradi u K. Š., .., površine 70m2, smještenog na I katu, koji se sastoji od  kuhinje, dnevnog boravka, WC sa kupaonom i dvije sobe, sve izgrađeno na čest. zem. 1278/9 K. Š. uz mjesečnu najamninu od 1.800,00 kn te obveze plaćanja svih drugih troškova (električne energije, vode i komunalne naknade) prema obračunu o dospjelosti.

9.6.Saslušani svjedok A. T., potvrdio je zaključenje ugovora u najmu s tuženom i njezino stanovanje te činjenicu raskida na traženje tužene, kao razlog raskida navodeći izjavu tužene da je podstanarstvo trebala plaćati Općina, što se nije ostvarilo. Svjedoku nije bilo poznato gdje je tužena živjela prije ni poslije toga, niti gdje se nalazi sporni stan, ali je čuo, čak misli da mu je to sama tužena rekla, kako se nakon odlaska iz njegova stana odselila "u onu kuću gdje je prije živjela", ali nije bio siguran je li to uistinu i bilo tako.

Svjedok je u dokaz  ponudio Ugovor o raskidu  ugovora o najmu nadnevka 18.11.2008.-kojim se utvrđuje da je  najmoprimac iselio iz stana u obiteljskoj zgradi u K. Š., , napustivši ga s danom 15.11.2008., da je ugovor bio zaključen na određeno vrijeme do 01.09.2010. ali da je najmoprimac odustao od korištenja zaključno s 15.11.2008.g. Potpisi stranaka ugovornica su ovjereni kod javnog bilježnika J. D.. S. 19.11.2008.g. pod br. Ov-1167/08.

9.7.Prema iskazu svjedoka M. Ž. koji živi u istoj zgradi u kojoj se nalazi stan tužitelja, tužena je u spornom stanu živjela od 1997. pa slijedećih najmanje 10 godina, pri čemu u trajanje nije bio baš  u potpunosti siguran, izražavajući svoje saznanje o tome riječima "ali svakako ona je u tom stanu dugo živjela". Inače mu nisu bile poznate okolnosti pod kojima je tužena iselila, tako da nije znao ništa vezano za ključeve niti je imao saznanja o parnicama između stranaka, pa dakle  nije sudu pružio saznanja bitna za ovu parnicu.

9.8.I svjedokinja B. R. živi u kući u kojoj se nalazi stan tužitelja od početka 70-ih godina, a osim saznanja da je u spornom stanu živjela tužena „izvjesno vrijeme“  nije se mogla izjasniti o razdoblju unutar kojeg je ona tu živjela, niti o tome je li iselila dobrovoljno ili prisilno i kada, izjavljujući kako nije s tuženom nikad o tome pričala iako su se znale podružiti uz kavu, kao i kada tužena kod nje navrati. Također joj nije bilo poznato ni gdje je tužena odselila nakon što je napustila tužiteljev stan, osim što misli "da je to negdje na cesti".

9.9.Također je i svjedok M. R. koji od sredine 70-ih godina živi u objektu gdje se nalazi i tužiteljev stan, iskazivao kako je tužena nekoliko godina živjela u spornom stanu, nije se mogao izjasniti o tome kada je iselila, osim što se sjetio da je početno odselila na područje R., ne mogavši se izjasniti ni o tome je li se tužena  eventualno nakon toga i vratila na spornu adresu jer u to  nije bio siguran. Ni njemu nisu bili poznati detalji vezani za iseljenje jer o tome nikad nije pričao s tuženom, koja ga i sada posjećuje a misli kako sada živi kod majke u K. S. u blizini željezničke stanice, ispod groblja.

Radi se o nesrodnim svjedocima (Ž., R.), svi s prebivalištem u kući gdje se nalazi sporni stan (svi saslušani 8. prosinca 2016. kao i svjedok T.).

9.10.Svjedok A. S., također nesrodan, osim saznanja kako mu je njegov prijatelj a brat tužene svojevremeno ispričao da njegova sestra živi u stanu jednog čovjeka koji se nalazi u blizini njegova mjesta stanovanja, kako je iskazivao,  nije imao bilo kakvih saznanja o spornom stanu, useljenju i korištenju ili iseljenju tužene i korištenju drugih stanova(iskaz od 11. svibnja 2017.).

9.11.Svjedok J. P.. iz  K. N., prijatelj tuženičinog brata Ž. S. ujedno i  kuma njegovom sinu, iskazivao je o svojim saznanjima da je tužena „u određenom razdoblju živjela izvan“ majčine obiteljske kuće i to negdje u K. Starom, na njemu nepoznatoj adresi, sjećao se kako ga je kum 2007. zamolio obojadisati jednu sobu u majčinoj mu kući u K. S. govoreći da se tužena vraća  živjeti kod majke, a navraćajući tamo često nakon toga kod Željka, koji inače u majčinoj kući ne živi ali često dolazi obrađivati zemljište ispred kuće,  zaticao je tuženu koja je kod majke i živjela godinama sve do prije 2-3 godine kada se odselila ali mu njezina adresa nije bila poznata. Razvidno je kako je svjedok jedino o okolnostima od bitnog značaja za položaj tužene imao vremenski potpuno određena saznanja mada je o tome svjedočio čak 10 godina kasnije, dok o mjestu i adresi njezinog kasnijeg podstanarstva takva saznanja nije imao (iskaz od 23. studenog 2017.).

9.12.Svjedokinja M. B. iz K. S. koja od 2007. živi u neposrednoj blizini kuće majke tužene, iskazivala je o tome kako je od 2007. tužena živjela s majkom, što pamti jer se tada zaposlila, da bi tužena nakon jednog kratkog vremena odselila od majke na par mjeseci i živjela kao podstanar na predjelu R., pa se to ponovilo na način da se opet vratila kod majke i živjela s njom 4-5 godina neprekidno, nakon čega je otišla u podstanare, kako živi i danas, pri čemu svjedokinji osim podstanarskog stana u R. nisu bile poznate lokacije drugih podstanarskih stanova. K. često navrati kod tuženičine majke popiti kavu ili pomoći obitelji u obradi zemljišta ispred kuće, bilo joj je poznato   da je u obitelji tužene bilo razmirica između tužene i jedne njezine sestre jer su obje htjele živjeti kod majke u isto vrijeme, a majka ih nije mogla obje primiti zbog nedostatnosti prostora (iskaz od 23. studenog 2017.).

9.13.Svjedok M. M. poznaje cijelu obitelj tužene, dakle majku, dva brata i dvije sestre a u najbližim je odnosima sa tuženičinom majkom i braćom, viđa se s njezinom braćom  kod njihove majke koji iako oni tamo ne žive, često dolaze i obrađuju zemljište oko kuće u čemu im i sam svjedok pomaže. 

Tako mu je bilo poznato da je tužena živjela kao podstanar negdje u K. L. ne imajući drugih pobližih saznanja o lokaciji i najmodavcu, kako se doselila kod majke 2007. i s njom živjela otprilike godinu dana i onda opet otišla u podstanare par mjeseci i to, kako se govorilo, negdje na predio R., pa se opet vratila i sve negdje do 2013. živjela s majkom kada se odselila opet u podstanare, ali na njemu nepoznatu adresu.

Svjedok je bio mišljenja kako tužena nije u dobrim odnosima sa svojom sestrom Vedranom ali drugih detalja nije znao osim što je pretpostavljao kako je to „možda nešto vezano za neku kuću“ ali se nije raspitivao o detaljima niti se htio u to miješati.

Opisujući kuću tuženičine majke svjedok je iskazao kako se sastoji od prizemlja i dva kata, navodeći kako on prilikom posjeta bude u prizemnom dijelu gdje i živi tuženičina majka, a bilo mu je poznato da bi tuženičina majka „držala u najmu neke radnike koji bi boravili u sobama koje se nalaze na katu“ ali je to trajalo kratko i ona sama mu je rekla da joj se ne isplati i da su ti radnici dosta neuredni (iskaz od 23. studenog 2017.).

Razvidno je kako i ovih dvoje svjedoka (B. i M.) sa sigurnošću iskazuju o godini 2007. kada bi tužena iselila iz spornog stana, dok o drugim za nju manje interesantnim podacima tako određenih saznanja nemaju.

9.14.I sestra tužene, V. M. (iskaz od 9. rujna 2015.) iskazivala je kako je tužena doselila kod majke iz spornog stana u kolovozu ili rujnu 2007. a nakon stanovitog vremena otišla u podstanare a čula je od tužene kako je njihov brat Ž. S., sukladno dogovoru, ključeve spornog stana ostavio u poštanskom sandučiću.

Interesantno je kako ova svjedokinja, koja navodno nije u najboljim odnosima sa sestrom tuženom i s njom ne komunicira upravo stoga što joj je majka dozvolila da kod nje tužena doseli iako je to svjedokinji kao podstanaru, trudnoj i s bolesnim suprugom bilo potrebnije,sa sigurnošću se sjeća mjeseca i godine kada je tužena iz spornog stana preselila kod majke mada je iskaz dala osam godina nakon toga a poznato joj je da je kasnije išla u podstanare, ne zna kod koga te da i u vrijeme davanja iskaza živi kao podstanar ali  ne zna gdje. 

9.15.Suglasna s njezinim iskazom je i majka tužene, svjedokinja N. S. koja je potvrdila kako je tužena kod nje došla stanovati negdje u kolovozu 2007. gdje je boravila oko godinu dana zatim odselila u podstanare na nekoliko mjeseci pa se ponovo vratila živjeti kod nje da bi otprilike prije oko godinu dana (iskaz od 9. rujna 2015.), dakle u rujnu 2014. otišla u podstanare. Poznato joj je i da su ključevi spornog stana ostavljeni u sandučiću, ne zna je li bio takav dogovor ali zna da tužitelj živi u N., ne zna je li to učinila tužena ili brat joj ali zna da je bilo prije njezinog dolaska kod nje 2007., sa čime nije bila zadovoljna druga joj kći Vedrana.

9.16.Svjedok J. G.., nesrodan (iskaz od 9. rujna 2015.) predstavljajući se osobom koja živi u susjedstvu spornog stana, iskazivao je  kako je tužena u istu došla negdje 2008. koje godine je doživio moždani udar od kojega se oporavljao godinu dana te iz iste iselila prije 3-4 godine ali ne znajući je li tužitelju predala ključeve.

9.17.Brat tužene Ž. S., iz K. L. (iskaz od 8. prosinca 2015.) osim o okolnostima useljenja tužene u stan, dogovoru o načinu plaćanja najamnine za vrijeme trajanja ugovora, što je nebitno za ovu parnicu, iskazivao je i o tome kako je tužena iselila iz spornog stana u kolovozu 2007. te otišla živjeti kod majke tvrdeći kako je upravo on prilikom iseljenja ključeve ulaznih vrata  stana ostavio u poštanskom sandučiću dobro ga osiguravši da ga netko treći ne bi uzeo i o tome obavijestio susjeda za kojega misli da se zove J., da ima brata I. i da mu je nadimak B. a prethodno se bez ikakvog uspjeha informirao u G. K. o mogućnosti depozita gdje mu je rečeno kako s tim nemaju nikakve veze. Tužena se  doselila kod majke živeći kod nje oko godinu dana, potom odselila u podstanarstvo oko 3-4 mjeseca da bi se opet vratila kod majke i živjela do 2013. pa otišla u podstanare. I ovaj svjedok je bio začuđujuće precizan u davanju podataka glede načina i vremena iseljenja tužene iz spornog stana, njezinog stanovanja kod majke, kratkog odlaska u podstanarstvo i povratka u majčin stan, mada je i on iskaz davao osam godina nakon navodnog napuštanja spornog stana.

9.18.Svjedokinja D. D. (iskaz od 30.lipnja 2020.), poznanica tužene od rođenja i prijateljica nije se mogla izjasniti o tome kada je tužena u sporni stan uselila ali je je bila sasvim sigurna u tome da je  u stanu 2004 bila proslava dječjeg rođendana a isto tako je sigurna da je krajem ljeta 2007. iz istog iselila objašnjavajući kako ne može više plaćati podstanarstvo i otišla živjeti s majkom  par mjeseci pa otišla u podstanare kod T. da bi se vratila kod majke, stanovala par godina i negdje 2014. ili 2015. odselila kod sadašnjeg supruga.

9.19.Poznanik tužene je i svjedok V. V. (iskaz od 30. lipnja 2020.) koji također potvrđuje da je tužena iselila 2007. te je u svemu ostalom suglasan s iskazom svjedokinje D..

10.Tužitelj, dakle tvrdi kako je tužena stan koristila do uredovanja 14.studenog 2013. što ona odlučno poriče tvrdeći kako je iselila 2007. kada je od njega dobila pismo sa zahtjevom za iseljenje, pri čemu očito misli na  otkaz ugovora o najmu, a u bitnome njezino kazivanje potvrđuju bliski joj srodnici, saslušani kao svjedoci i to majka N. S., sestra V. M., svjedok J. P., prijatelj tuženičinog brata Ž. S. čijem sinu je njezin brat kum, prijatelji njezine braće i majke i susjedi njezine majke, M. B. i M. M. te njezini znanci i prijatelji  D. D. i V. V.. Radi se, dakle o svjedocima koji su u srodničkim i bliskim prijateljskim odnosima s tuženom ili njezinim bliskim srodnicima.

Svjedok T. nije iznosio drugih saznanja osim tvrdnje kako je kod njega tužena bila podstanar od 1. rujna 2008. do 15. studenog 2008. u dokaz pozivajući se na Ugovor o najmu i  Ugovor o raskidu ugovora o najmu o kojemu je gore bilo riječi.

Svjedoci M. Ž., B. R. i M. R. koji stanuju u istoj zgradi u kojoj se nalazi i sporni, kako je već navedeno, nisu iznosili određenijih saznanja o razdoblju u kojemu je tužena koristila sporni stan, vremenu i načinu njezina iseljenja, parnicama s  tužiteljem te inače odnosima stranaka vezano za korištenje i prestanak korištenja stana, a po kazivanju tužene, družili su se i nastavili družiti nakon njezina iseljenja iz zgrade, što su izričito potvrdili i svjedoci R. pa je razborito zaključivati da su u prijateljskim odnosima s tuženom i da su objektivno bili u prilici imati saznanja o bitnim okolnostima.

Jedino svjedok J. G. saslušan 9. rujna 2015., koji živi na istoj adresi gdje je i sporni stan pa se i sam iskazao susjedom iskazuje da je tužena iselila prije 3-4 godine, što bi bilo  najbliže vremenu iseljenja kako je to prikazano po tužitelju a nije mu poznato je li ključ predala tužitelju.

Glede predaje ključa, svjedokinja V. M., sestra tužene iskazivala je kako je po priči same tužene u vrijeme iseljenja ključ spornog stana, prema dogovoru pošto tužitelj živi u inozemstvu njezin brat Ž. S. ostavio u  poštanskom sandučiću jer je tužitelj bio nedostupan, a tužena kako je ona ključ ostavila u sandučiću jer je izgubila telefonski broj i adresu tužitelja a njegovom punomoćniku ključ nije dala jer je bila ljuta, dok njezin brat tvrdi kako je on ključ ostavio u sandučiću pošto nije ostvario mogućnost depozita. Proizlazi da njih troje različito prikazuju okolnosti vezane za ključ stana, i osobu koja je navodno ključ ostavila u sandučiću pri čemu je potpuno neuvjerljiva izjava tužene koja razlog takvom odlaganju ključa  nalazi u gubitku telefonskog broja i adresu tužitelja odnosno ljutnji zbog koje ključ nije uručila njegovom punomoćniku, jer ako je shvatila ozbiljno i prihvatila upućeni joj otkaz od punomoćnika tužitelja kako to želi prikazati tvrdnjom da je postupajući po istom iselila u tamo ostavljenom roku, onda, ako nije mogla neposredno tužitelju uručiti ključ, pa čak i da je izgubila njegovu adresu i telefonski broj, mogla se informirati kod punomoćnika o tome i stupiti u kontakt s tužiteljem a ako to nije htjela, ključ je mogla uručiti njegovoj punomoćnici.

Što se tiče izjave svjedoka Ž. S., o pokušaju deponiranja ključa u G. K. odgovoriti je kako G. K. ni po kojem osnovu u depozit nije bio ovlašten primiti ključ tuđe nekretnine ali, kada su već tužena i srodnici imali neka saznanja o institutu depozita, ukoliko tužena na drugi gore navedeni jednostavniji način nije htjela obaviti predaju ključeva u slučaju da se iselila, to je mogla učiniti polaganjem ključa u sudski polog (čl. 186. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne Novine“ 35/05,41/08,125/11,78/15 i 29/13, ZOO) ili u  javnobilježnički  polog (čl. 56. Zakona o javnom bilježništvu „Narodne Novine“78/93,29/94,162/98,16/07,75/09 i 120/16, ZJB) kojom radnjom bi se kao dužnik oslobodila obveze prema tužitelju kao vjerovniku (čl. 190. ZOO).

Analizom iskaza svjedoka, bliskih srodnika i prijatelja tužene i njezinih srodnika (V. M., Ž. S., N. S., M. M., J. P., M. B., D. D.. i V. V.) proizlazi kako su precizno vremenski i suglasno međusobno i sa tuženom iskazivali o njezinom iseljenju i kasnijem podstanarstvu, što njihove iskaze zbog takve potpune usklađenosti i vremenske preciznosti kao rezultata besprijekornog sjećanja nakon proteka višegodišnjeg razdoblja o događajima o kojima su iskazivali što nije uobičajeno, približava konstrukciji glede okolnosti koje  pravni položaj tuženice u svemu promiču prema uspjehu u parnici, što je povezati, kako je već rečeno, kroz njihovu međusobnu povezanost i bliskost.

Po stavu suda, svjedoci R. i Ž. koji su se suglasno tuženoj, iskazali kao osobe koje su s njom stanovale u istoj nevelikoj zgradi s nekoliko stanova i u mjestu gdje gradska otuđenost, sudeći i prema iskazu tužene, nije zastupljena, međusobno se družili i prijateljevali za vrijeme stanovanja te nastavili kasnije, zbog objektivne mogućnosti svakodnevnog susretanja pogotovo zbog bliskosti odnosa koje su prikazali, realno su bili u prilici imati najpotpunija saznanja o okolnostima bitnim za odluku, pa iskazujući kako o tome nemaju saznanja, svom svjedočenju priskrbljuju kvalitetu neuvjerljivosti, pri čemu je osnovano pretpostaviti kako je to izraz pristranosti zbog bliskosti s jednom stranom u postupku i potrebe izbjegavanja bilo kakvog zamjeranja susjedima i mještanima  s kojima se učestalo sreću, kakvim se zbog življenja u inozemstvu ne može smatrati i tužitelj.

Svjedok A. T. je potvrdio činjenicu tuženičinog podstanarstva koje je, prema njegovom iskazu i  ugovoru o najmu, trebalo trajati dvije godine a prema Ugovoru o raskidu ugovora o najmu, trajalo je  svega dva i pol mjeseca, navodno zbog toga što G. K. koji je trebao plaćati najamninu, prema iskazu tužene, to nije činio, a kako iz rezultata drugih parnica između stranaka proizlazi, G. K. nije tuženoj ni ranije za sporni stan plaćao, pošto je tužitelj i za ranije razdoblje ostvarivao naplatu od nje osobno u parnici, niti u Ugovoru s  tužiteljem ili T. o takvom načinu plaćanja ima bilo kakve naznake, pa uzev u obzir ostala saznanja do kojih je sud  došao pregledom spisa parnica između stranaka sud ocjenjuje neuvjerljivim i iskaz svjedoka T. da je tužena s obitelji izvršavala sadržaj ugovora o najmu s njim zaključenog odnosno da je iz spornog stana iselila te koristila njegov stan u razdoblju kako je to navedeno u ugovoru o najmu, smatrajući da je isprava o tome sastavljena samo u svrhu, po potrebi dokazivanja, kako je tužena iz stana iselila po otkazu od strane tužitelja koji inače i nije iz inozemstva često dolazio u RH, iako stvarnog iseljenja nije bilo.

Ocjenjujući po svojoj naravi objektivnim a bitnim za odluku saznanja do kojih je sud došao pregledom spisa drugih parnica između stranaka, koja upućuju na protivno od onoga što je glede posjeda stana i iseljenja iskazivala tužena i s njom suglasni svjedoci, detaljnije će se u nastavku dati pregled tijeka tih postupaka i ponašanja stranaka u njima.

Tužena je, kako je ranije navedeno bila aktivna protivljenjem tužbi i tužbenom zahtjevu te izjavom pravnih lijekova protiv presuda u parnicama koje su protiv nje vođene po tužiteljevim tužbama pa tako i pod br. P-706/09 ( ranije P-424/07) radi iseljenja (presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev od 07.05.2012. pravomoćna 10.01.2013. a ovršna 03.05.2013.).

Pregledom spisa te parnice je utvrđeno kako je tužena osobno zaprimila tužbu 27. rujna 2007. kojoj se usprotivila u podnesku zaprimljenom 05.10.2007. ističući prigovor promašene aktivne legitimacije jer da tužitelj nije dokazao vlasništvo i da joj je  temeljem rješenja Županije Splitsko-dalmatinske G. K., Komisije za Privremeno preuzimanje i korištenje i davanje u najam stanova Klasa:370-05/97-01/20 Ur.br.2134/01-01-03-97-1 od 31.10.1997. u posjed i na korištenje predana sporna nekretnina, osobno je uz punomoćnika nazočila raspravi od 08. svibnja 2008. kada je njen punomoćnik izjavio kako postoji mogućnost mirnog rješenja spora i predaje predmetne nekretnine, što bi tužena bila u mogućnosti učiniti tek nakon što od RH, kao ovlaštenik prava na zbrinjavanje stradalnika D. rata, dobije stan na predjelu Rudina, a trebalo bi uslijediti 1. srpnja 2008. Na tom ročištu nije bio izveden dokaz saslušanjem stranaka kako je to bilo određeno jer tužitelj nije pristupio, što je njegov punomoćnik opravdao njegovim zdravstvenim stanjem i prilaganjem liječničkih nalaza pa pošto je punomoćnik tužene ustrajao u prijedlogu da se obje stranke saslušaju na istom ročištu to ga je sud odgodio za 3. srpnja 2008. odlučujući na istom saslušati stranke koje radi saslušanja nisu pristupile iako je dostava bila uredno iskazana a punomoćnik tužene je izjavio kako je moguće tužena iz stana iselila pa je ponovo odgođeno ročište za 28. srpnja 2008. na koje za tuženika nitko nije pristupio iako je dostava bila uredno iskazana.

U međuvremenu je sud  od Gradskog poglavarstva, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine i davanje u najam stanova zatražio dostavu spisa (rješenja) Klasa 370-05/97-01/20, Ur.br:2134/01-01-03-97-1 od 31. listopada 1997. te zaprimio odgovor kako je Komisija ugašena nakon stupanja na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o privremenim preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (Narodne novine 101/98) te da su sva izdana rješenja uz  dopis od 16. listopada 2000. upućena na adresu: Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Uprava za prognanike, povratnike i izbjeglice, Regionalni centar S., preslik kojeg dopisa je sudu dostavljen s popisom osoba kojima je  određena imovina dodijeljena na privremeno korištenje, među kojima je i tužena pod rednim brojem 13.

Od Regionalnog Centra u S. je također zatražen spis odnosno rješenje ranijeg broja koji nije dostavljen a na ročištu od 14. ožujka 2011. parnične stranke su navele kako postoji mogućnost mirnog rješenja spora tražeći odgodu za kraće vrijeme, čemu je udovoljeno i rasprava odgođena za 29. ožujka 2011. na koje nitko nije pristupio time što je punomoćnik tužitelja 28.03.2011. telefonom tražio odgodu zbog bolesti stranke navodeći kako je o tome obavijestio protivnu stranku koja se suglasila i ročište je odgođeno za 18. travnja 2011. za koje je dostava uredna punomoćniku tužene koji nije pristupio a punomoćnik tužitelja izjavio kako tužitelj nije mogao pristupiti jer se nalazi na postoperativnom liječenju u dokaz nudeći liječničku dokumentaciju i odustajući od prijedloga za saslušanje stranaka pa je raspravljanje zaključeno i dana 19. travnja 2011. i objavljena presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev obvezivanjem tužene na ispražnjenje i predaju stana protiv koje je tužena izjavila žalbu prigovarajući kako sud nije utvrdio da bi na čest. zem. 1568/10 k.o. K. S. bilo uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine, a prigovoreno je i odluci o trošku te je Rješenjem od 18. travnja 2012. Županijski sud u Splitu, prihvaćajući utvrđenja glede identiteta nekretnine i tužiteljeva vlasništva te posjeda tužene  ali smatrajući kako nije utvrđeno nalazi li se tužena u posjedu bez valjane pravne osnove, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje da bi u nastavljenom postupku, na raspravi od 19. travnja 2012, u odsutnosti tužene čijem punomoćniku je dostava bila uredno iskazana sud zaključio raspravu te 7. svibnja 2012. objavio presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev. I protiv ove presude tužena je po punomoćniku izjavila žalbu  zaprimljenu 04. lipnja 2012. prigovarajući kako ugovor o najmu od 18. svibnja 2004. nije potpisao tužitelj već M. B., da iz istog ne proizlazi kako bi potpisnica bila na to ovlaštena ili da bi to bilo naknadno odobreno pa da tužitelj nema prava i obveze iz ugovora o najmu.

Proizlazi da u toj žalbi kao ni inače tijekom postupka do donošenja presude tužena nije poricala da  je u posjedu tužiteljeve nekretnine odnosno nije navodila kako je iselila, već naprotiv istog i priznavala obećavajući iseljenje i predaju pošto ostvari pravo na stan po drugom osnovu, što prema stanju u spisu nije ostvarila, a što se tiče ranije dodjele stana na privremeno korištenje, kako je to spomenuto u parnici radi iseljenja, ta okolnost nije od značaja pošto je s tužiteljem bio zaključen ugovor o najmu koji je, kako je navedeno, prestao a da je dobila drugi stan kao stradalnik i u istog preselila, tužena u spomenutoj parnici nije navela ni dokazivala.

U parnici P-707/09 (ranije 425/07) radi isplate tužena je  na adresi spornog stana osobno zaprimila tužbu dana 21. rujna 2007., dana 29.05.2008. rješenje od 28.04.2008., a dana 02. rujna 2011. obavijest (presuda od 12.02.2009. pravomoćna 13.05.2010. a ovršna 22.07.2010), u kojoj nije isticala da je stan napustila i promijenila adresu, što nije učinila ni po zaprimanju rješenja o ovrsi 25. srpnja 2013. odnosno zaključka o uredovanju 20. rujna 2013. u predmetu Ovrv-3047/13.

U takvoj situaciji kada se usporede  saznanja do kojih je sud došao pregledom spomenutih parničnih i ovršnog spisa s onima do kojih je došao saslušanjem svjedoka, srodnika i prijatelja tužene, onda se jedino razboritim ukazuje zaključak da je tužena sporni stan koristila nakon otkaza kako je to tužitelj prikazao jer da je iselila 2007. kako su spomenuti svjedoci, srodnici i prijatelji te A. T., kao najmodavac, iskazivali suglasno tuženoj, onda se zasigurno ne bi grčevito kao stranka borila u spomenutim postupcima nastojeći zadržati status posjednika stana koji  ni jednom radnjom u spomenutim postupcima nije učinila upitnim, već čak i osobno u parnici radi iseljenja potvrdila posjed stana ne spominjući niti dokazujući da bi ga napustila, dobrovoljnim iseljenjem, kako sada osobno i sa spomenutim svjedocima pokušava dokazati.

Dosljedno, sud ne poklanja vjeru iskazima svjedoka S. N., S. Ž., M. V., Prnjak Joška, M. M. i  B. M.., D. D. i V. V., koji su kao bliski srodnici, kumovi i prijatelji tužene, koje ocjenjuje subjektivnim s jedinim ciljem osigurati tuženoj uspjeh u parnici, čiju neistinitost i neutemeljenost sud nalazi u njihovu sadržaju koji je u protivnosti s ranije izloženim objektivnim saznanjima do kojih je sud došao pregledom parničnih spisa, što se odnosi i na svjedoka T. čiji iskaz i priložene ugovore ocjenjuje konstrukcijom s istim ciljem.

Ni iskazi svjedoka R. M. i B. te M. Ž. nisu prihvatljivi jer su spomenuti živeći u stanovima susjednim tužiteljevom zasigurno bili upoznati s bitnim okolnostima vezanim za korištenje stana po tuženoj i iseljenje, tim više što su potvrdili dobre odnose i kontinuitet druženja s tuženom pa u takovoj situaciji nije im moglo ostati nepoznato po prilici kada je, kako i gdje tužena odselila, radi čega je njihove iskaze cijeniti kao pokušaj osiguranja nezamjeranja i narušavanja dobrih odnosa s tuženom mještankom  i dugogodišnjom poznanicom te susjedskih odnosa i sa susjedom tuženikom koji, kako to proizlazi iz rezultata postupka, samo povremeno dolazi u sporni stan. Što se tiče svjedoka G., razumljivo je da se  nije mogao sjetiti do koje točno godine je u spornom stanu živjela tužena, što se sa sigurnošću ne može ni očekivati od svjedoka nakon proteka dužeg vremena, ali njegov iskaz o vremenu iseljenja tužene najbliži je vremenski prikazu događaja po tužitelju i onome što bi se iz sudskih spisa dalo zaključiti, dok je svjedok S. bio kategoričan u tome da mu ništa nije poznato, pa pošto stranke nisu ukazivale na protivno, njegov iskaz se neće posebno cijeniti.

Sud dakle zaključuje da tužena nije napustila stan kako to prikazuje već je  za cijelo utuženo vrijeme istog posjedovala, pri čemu je navedenom još dodati kako nije logično ni po redovnom tijeku stvari prihvatljivo da bi tužena aktivno sudjelovala u spomenutim ranijim parnicama ne označavajući da je iz stana koji je u podnescima tih parnica bio označen kao njezino prebivalište iselila, što se posebno odnosi na parnicu radi ispražnjenja u kojoj je dva puta izjavljivala žalbu ne ističući okolnost napuštanja stana kao odlučujuću za ishod postupka jer bi u tom slučaju, da je napuštanje stana isticala i  dokazala, tužbeni zahtjev bio odbijen, a ne bi bila izložena ni troškovima zastupanja po odvjetniku.

Postupak ovrhe radi iseljenja i predaje pokrenut je prijedlogom od 14.06.2013., dakle nakon podnošenja tužbe u ovoj parnici (22.03.2013.) u kojoj je obuhvaćeno razdoblje za koje se traži isplata, kako je navedeno, počev od 06.09.2013. do kraja veljače 2013. a tijekom parnice tužba nije preinačena u objektivnom smislu proširenjem i na razdoblje nakon utuženja, tako da je zahtjev ostao neizmijenjen. Tužitelj nije ponudio nepobitnih dokaza na okolnosti kada je tužena stan napustila,  što je svakako učinila prije dana uredovanja 14.11.2013. jer u istom tada nije zatečena niti njezine stvari. U takvoj situaciji, cijeneći ponašanje tužene u postupcima ranije spomenutim, posebno u parnici u kojoj je ustrajala u protivljenju zahtjevu na ispražnjenje i predaju stana, sud je stava da stan ne bi dragovoljno napustila prije saznanja o pravomoćnom okončanju te parnice  pa pošto je presuda Županijskog suda u Splitu Gžp-1358/12 od 10.siječnja 2013. kojom je odbijena kao neosnovana njezina žalba izjavljena protiv presude u predmetu P-706/09 od 07.05. 2012. kojom joj je naloženo iseljenje i predaja stana tužitelju, njezinu punomoćniku odvjetniku Z. D. uručena 18. travnja 2013. dakle nakon podnošenja tužbe u ovoj parnici, smatra logičnim i osnovanim zaključiti kako je po saznanju za pravomoćnost iselila pa dakle da je u utuženom razdoblju, svakako bila u spornom stanu.

Utemeljenje navedenom je naći i u činjenici osobnog zaprimanja rješenja o ovrsi na adresi spornog stana nakon toga, kojemu nije prigovorila te na zaprimanju na istoj adresi kasnijeg zaključka o uredovanju. Pri tome je reći i kako je neprihvatljiva izjava tužene da je odluke u ovršnom postupku osobno zaprimila na adresi ranijeg stana pretpostavljajući da se u zgradi slučajno zatekla u posjeti kod ranijih susjeda, te što bi tako potpisivala i prijem drugih pismena koja bi tamo za nju dolazila kao što su računi za mobitel i sl. To stoga što je tužena, kako je to već navedeno i pismena u  parničnim postupcima primala na tu adresu, pa nije logično da se tako često i baš u vrijeme kada su dolazila sudska pismena za koja se traži osobna dostava slučajno nalazila na spornoj adresi u posjeti ranijim susjedima, pogotovo što bi u situaciji da je stan napustila bilo osnovano pretpostaviti kako bi prigovorila da nema mjesta ovrsi, odnosno na pismena reagirala kako je već navedeno.

Nadalje, iskazujući kako je saznala da je u ranijim parnicama s tužiteljem nju zastupao odvjetnik iz T. Z.. D., dok je tužitelja zastupala odvjetnica iz K. L., Jadranka D., koji, istina imaju odvojene odvjetničke urede u T. i K., ali su bračni drugovi, da nju njezin punomoćnik nije izvještavao o tijeku postupaka i da je prešućivanjem njegovog odnosa prema punomoćnici tužitelja dovedena u vrlo nepovoljan položaj, odgovoriti je, da u situaciji nespornog postojanja odvojenih ureda u različitim gradovima, kao što je ovdje slučaj,  prema Zakonu o odvjetništvu („Narodne Novine“9/94.,117/08.,50/09.,75/09. i 18/11.“) odnosno Kodeksu odvjetničke etike („Narodne novine"64/07.,72/08. i 64/18.) nije bilo zapreke da bračni drugovi zastupaju protivne stranke, a na druge za odluku značajne okolnosti tužena nije ukazala.

11.Među strankama nije bilo sporno da je tuženoj zbog neplaćanja najamnine otkazan Ugovor o najmu stana pisanim otkazom od 03. kolovoza 2007., koji je primila 06.08.2007. (prema povratnici na listu 6d u parnici Pst-304/12) koji je  pravovaljan u smislu odredbe iz čl.19.st.3. ZNS, kako je to utvrdio i sud u parnici Pst 304/12, u kojoj je tuženoj i pravomoćno naloženo iseljenje. Navedenim otkazom tuženoj je naloženo iseljenje protekom otkaznog roka od mjesec dana od primitka otkaza. Prema odredbi iz čl.22. ZNS ugovor o najmu stana najmodavac daje u pisanom obliku uz obrazloženje (st.1.) time da otkazni rok u slučaju iz čl. 19. iznosi 3 mjeseca a počinje teći prvog dana slijedećeg mjeseca  od mjeseca u kojemu je otkaz primljen pa kako u ovom slučaju nije prepušteno strankama na volju određivati kraći otkazni rok a ne radi se o raskidu ugovora iz čl. 20. ZNS kada najmodavac može raskinuti ugovor s rokom iseljenja koji ne može biti kraći od 15 dana (st.2.) to je u konkretnom slučaju primijeniti otkazni rok od 3 mjeseca s početkom 01. rujna 2007. pa bi tromjesečni otkazni rok istekao 1. prosinca 2007. u kojemu bi tužena bila obveznik plaćanja najamnine u ugovorenom iznosu od 800,00 kn mjesečno, slijedom čega  bi glede tog potraživanja, sukladno odredbi iz čl.229. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO), nastupila zastara protekom trogodišnjeg zastarnog roka, radi čega je zahtjev ukoliko se odnosi na potraživanje do 01.prosinca 2007. a u iznosu od 4.100,00 kn sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća  na iznos od 1.100,00 kn za rujan te po 1.500,00 za listopad i studeni 2007.) koje teku od dospijeća svakog obroka do isplate, kao neosnovan valjalo odbiti.

Protekom otkaznog roka, po stavu suda tužena je bez ovlaštenja odnosno bez osnove koja bi joj davala pravo na posjed, koristila predmetni stan sa saznanjem da joj pravo na taj posjed uslijed otkaza i proteka otkaznog roka ne pripada pa ju je, počev od 02.12.2007. smatrati neovlaštenim korisnikom i obveznikom naknade koristi koju tužitelj ima pravo zahtijevati od nje, sukladno odredbi čl. 1120. ZOO prema stavu izraženom po  Županijskom sudu u Z. u rješenju Gž-3286/19 od 10.prosinca  2019., koji prihvaća i ovaj sud.

Glede prigovora zastare u odnosu na ovo potraživanje, dakle od 02. prosinca 2007. pa nadalje, od kada predmetni odnos treba tretirati po pravilima stjecanja bez osnove (tipičan slučaj uporabe tuđe stvari u svoju korist), budući za isto nije propisan poseban zastarni rok,  primijeniti je opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO, pa obzirom da je tužba podnesena 22.ožujka 2013. proizlazi da je zastarjelo potraživanje ukoliko se odnosi na razdoblje prije 22.ožujka 2008. ili u iznosu od 5.600,00 kn od čega za prosinac 2007.u iznosu od 1.500,00 kn, za siječanj i veljaču 2008. po 1.500,00 kn te do 22.03.2008. iznos od 1.100,00 kn.

Prema navedenom trebalo je raspraviti o osnovanosti preostalog  potraživanja nakon 22.ožujka 2008. do zaključno s veljačom 2013. ili za 59 mjeseci i 8 dana, a u ukupnom iznosu od 88.900,00 kn.

Tužena je u utuženom razdoblju od tužiteljeve nekretnine stekla korist bar za iznos najamnine koju bi inače za tu nekretninu plaćala pa je ta korist ujedno i ono što je u smislu navedene odredbe dužna platiti tužitelju.

12.Dalje je valjalo  raspraviti o visini postavljenog tužbenog zahtjeva dakle utvrditi koliku je mjesečnu korist tužena neosnovano ostvarila koristeći tužiteljev stan.

Prema obavijesti Porezne uprave, Područni ured S., I. K., minimalna mjesečna najamnina okvirno iznosi 1.000,00 kn za najam stana iznad 20m2 pa na više, što se uvećava prema opremljenosti, namjeni i trenutnom stanju na tržištu i u pravilu se prihvaća u postupku razreza poreza  i prireza na dohodak od imovine. Polazeći od strukture spornog stana, dvoetažni stan smješten na I katu od čega na prvom katu hodnik, WC/kupaonica, kuhinja/blagovaonica, soba i balkon a na drugoj etaži hodnik, dvije sobe i balkon s unutarnjim stubištem kao vertikalnom komunikacijom između etaža, površine 79,24m2, sukladno čl. 250. ZPP-a, sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina M. Š. koji je u sastavu sudske komisije izvršio pregled predmeta spora, povjereno je vještačenje, koje je i obavljeno  izradom i  dostavom sudu pisanog nalaza i mišljenja čijim pregledom je utvrđeno kako je sastavljeno korištenjem poredbene metode i usporednih podataka iz kupoprodajnih ugovora glede nekretnina u Z. (baza podataka e-nekretnine) pa tako za stan površine 69m2 iz ugovora o najmu od 9.11.2015, od 4.11.2015 površine 90m2 i od 15.05.2015 površine 43m2, temeljem kojih je, pozivajući se na usporedne podatke kao što su tehničko stanje, lokacija, mogućnost parkiranja zaključio da bi odgovarajuća ugovorena mjesečnu cijena najma iznosila 1.500,00 kn. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju.

Tužena je vještvu prigovorila navodeći kako je čl. 35. Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina (Narodne novine 78/15.) određeno ako se na području na kojemu je smještena procjenjivana nekretnina ne pronalazi dovoljan broj kupoprodajnih cijena tada se za izvođenje poredbenih cijena mogu koristiti kupoprodajne cijene iz drugih područja koje s procjenjivanom nekretninom pokazuju dovoljno podudarnih obilježja, pa da u situaciji grada od 40.000 stanovnika sigurno postoje podaci s užeg područja kao i  da nije obrazloženo kako su usporedive cijene  najma stanova u Z. i K., da nije obrazloženo na kojoj se lokaciji stanovi nalaze te  kako se uspoređuju stanovi površine različite od spornog.

Vještak je, sukladno čl.260. st.1. i 2. ZPP-a bio pozvan radi usmenog iznošenja svog nalaza i mišljenja kao i odgovora na primjedbe tužene te je prvenstveno smatrao kako podatak pribavljen po sudu od Porezne uprave K. za stanove iznad 20 m2 smatra nedostatnim te primjerenijim ocjenjivati gradove Z. i Kaštela nego Split i Kaštela a za  S. još i  pretpostavljajući kako on kao vještak podatak ne bi ni dobio, kao što to nije uspio ni od Ispostave tog ureda u K. iako je tražio a u aplikaciji E-nekretnine koju koriste vještaci nije našao podatak o  najmu na području Kaštela. Što se tiče uspoređivanja stanova različite veličine odgovorio je kako postoji algoritam kojim se mogu uspoređivati stanovi. Tužena se usprotivila i ovom izjašnjenju smatrajući da vještak nije otklonio nedostatke, nije priložio ugovore na koje se pozvao kao usporednike, te da nekretnine u K. i Z. nisu usporedive jer je Z. veći grad, regionalni centar s razvijenom turističkom ponudom, sjedište je Županije, što sve K. nisu, a jedino im je zajedničko da su na moru te je bila predložila novo vještačenje koji prijedlog nije bio prihvaćen prije donošenja prvostupanjske presude  od 1. travnja 2019.

U naknadnom usmenom očitovanju, poslije ukidanja spomenute presude, na prijedlog tužitelja da se vještak ponovo izjasni te da se provede novo vještačenje uzev u obzir podatke za nekretnine na području gdje se nalazi sporna, ponovo je pozvan vještak Š. koji je u usmenom izlaganju ostao kod ranijeg stava dodatno obrazlažući kako je koristio podatke koji su mu bili dostupni, pa tako samo onaj podatak od Porezne Uprave u K. pri tome izjavljujući kako je, prema svom vještačkom uvjerenju, ne imajući dostatnih podataka s područja K., koristio podatke s područja Z. smatrajući  da postoji više podudarnosti između Z. i K. nego Z. i S. i da bi cijene najma u S., prema njegovim saznanjima bile veće nego u Z..

Vještak je iskazao spremnost po zahtjevu da provjeri postoje li novi podaci o cijenama najma na području K. odnosno o tri najma sastaviti novi nalaz i mišljenje, na što je tužena tražila rok za očitovanje koji joj je i udijeljen te se posebno nije očitovala, dok tužitelj naknadni zahtjev nije postavio , a nakon ročištu od 7. lipnja 2021., nakon izvođenja dokaza saslušanjem tužene i pregledom cjelokupne dokumentacije u spisu, obje stranke su izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga tako da drugo vještačenje nije provedeno. Pri tome je reći i kako je sud mišljenja da je vještak Š. stručno i objektivno obavio vještačenje, usmeno iznijevši  nalaz i mišljenje koje je dostatno obrazložio jasno i prihvatljivo objašnjavajući zašto je kao usporednik  uzeo Zadar pri čemu je, neovisno od toga što je  Zadar sjedište Županije i s ostalim karakteristikama na koje je ukazivala tužena, po stavu suda i bez pribavljanja pojedinačnih ugovora o najmu na koje se u nalazu i mišljenju  poziva, objektivnim prihvatiti mišljenje o visini najamnine u utuženom razdoblju od 1.500,00 kn mjesečno koja se ukazuje realnom i za područje Kaštela kao poznato i atraktivno turističko mjesto na morskoj obali u blizini S. kao sjedišta Ž. te povijesnog, kulturnog obrazovnog i turističkog središta s kojim je optimalno povezano (bilo cestovnim ili željezničkim prijevozom) i to za dvoetažni stan površine 79m2, strukture navedene u nalazu i mišljenju s opremom i uređajima gdje je prostor kuhinje i WC obložen keramičkim pločicama, prostori spavaćih soba-podovi prekriveni laminatom, zidovi svih prostorija obojeni, balkon na koji se izlazi iz jedne sobe obložen keramičkim pločicama a kuhinja opremljena svim elementima i uređajima kao i kupatilo te spavaća soba s namještajem (kako je vidljivo na fotografijama kao sastavnom dijelu nalaza i mišljenja).

Potvrdu navedenom naći je i u po tuženoj priloženom Ugovoru o najmu navodno zaključenom 01.09.2008. u kojemu je tužena po vlastitom izboru upisana kao obveznik plaćanja najamnine u visini od 1.800,00 kn  za stan u K. Š., R. 22, površine 70m2, smješten na I katu koji se sastoji od kuhinje, dnevnog boravka,WC s kupaonom i dvije sobe, što nije u protivnosti  ni s obaviješću PU Kaštela o visini najamnine gdje je kao najniži iznos utvrđen onaj od 1.000,00 kn mjesečno ali to uopćeno promatrano u odnosu na sve stanove površine preko 20m2, dakle bez obzira na površinu, opremljenost, lokaciju. U takvoj situaciji sud nije smatrao potrebitim strankama stvarati dodatne troškove angažiranjem drugog vještaka pri čemu je imao u vidu, u skladu s odredbom iz čl. 8. ZPP-a, kako je vještačenje dokazno sredstvo čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje a na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

13.Dosljedno, sud nalazi da je u razdoblju za koje je tužena bez pravnog osnova koristila tužiteljevu nekretninu tužena ubrala plodove odnosno imala korist najmanje u visini najamnine od 1.500,00 kn mjesečno koju bi bila dužna plaćati što bi za razdoblje u kojem nije nastupila zastara potraživanja od 22.03.2008 do zaključno 28.02.2013. odnosno za 59 mjesec i 8 dana iznosilo 88.900,00 kn

Odlučujući o visini naknade ostvarene koristi koju tužitelj može osnovano tražiti od tužene, valja navesti činjenicu da bi tužitelj kao eventualni naplatitelj naknade u visini najamnine bio u obvezi na ostvarenu naknadu podmiriti dužne poreze i prireze. Sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine 177/04.,73/08.,80/10.,114/11.,22/12.,43/13.,120/13.,125/13.,148/13.,83/14. i 143/14.) koji je važio u razdoblju za koje se potražuje naknada, kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa, priznaju se izdaci u visini od 30/% od ostvarene zakupnine ili najamnine odnosno zakonodavac je pretpostavio da vlasnik nekretnine koju daje u zakup ima troškove u visini od 30% vrijednosti ostvarene zakupnine odnosno najamnine (čl. 57.st.1).

U postupku nije utvrđeno što je inače moguće i dopušteno dokazivati da je tužitelj imao veće odnosno manje troškove održavanja stana od onog zakonom pretpostavljenog odnosno iznosa koji bi mogao potraživati od tužene kao ostvarenu korist ili da ih je tužena eventualno imala. Ovako umanjeni iznos najamnine predstavlja poreznu osnovicu i samo služi za obračun poreza na ostvarenu dobit od najamnine, koji bi tužitelj bio dužan platiti sukladno mjerodavnim odredbama jer bi u protivnom na strani tužitelja došlo do stjecanja bez osnova. Odredbama mjerodavnog Zakona o porezu na dohodak u razdoblju za koje tužitelj potražuje naknadu na iznos najamnine umanjen za 30%, što predstavlja poreznu osnovicu (ali se za ovaj iznos ne umanjuje najamnina), bila je propisana porezna stopa od 15% time da se na obračunati iznos poreza obračunava pripadajući prirez od 10%.

Primjenom citiranih zakonskih odredbi, proizlazi da bi umanjenjem utvrđene najamnine od 1.500,00 kn mjesečno za 30% ili 450,00 kn bila utvrđena osnovica za obračun poreza od 1.050,00 kn na koju se obračunava porez od 15% ili 157,50 kuna te na tako utvrđeni porez obračunava prirez od 10% ili 15,80 kuna, što znači da bi se na taj način mjesečna najamnina od 1.500,00 kn umanjila za obračunati iznos poreza i prireza od 173,30 kuna što bi odgovaralo mjesečnom iznosu od 1.326.70 kuna, što za 59 mjeseci (od travnja 2008. do zaključno veljače 2013.) daje iznos od 78.275,00 kuna  te još 353,80 kuna za ožujak 2008. (od 22. do 31.03.2008. ili za 8 dana x 44,22 kn)  što iznosi sveukupno 78.629,00 kuna na koji iznos je valjalo dosuditi kamate po čl. 29. ZOO od dospijeća svakog obroka pošto je tužena nesavjestan posjednik (od isteka otkaznog roka 21.12.2007.) pa tako za ožujak 2008. iznos od 353,80 kn, a svakog mjeseca nakon toga po 1.326,70 kn zaključno sa veljačom 2013., sve s kamatama od prvog slijedećeg mjeseca, a u preostalom dijelu je tužbeni zahtjev valjalo odbiti i to za iznos od 10.271,00 kn.

Dosljedno od sveukupno zatraženog iznosa iz osnova naplate koristi koju je tužena ostvarila korištenjem stana bez pravne osnove od 98.600,00 kn s kamatama na pojedine mjesečne iznose tekućim od dospijeća do isplate, tužitelju je valjalo dosuditi 78.629,00 kn s pripadajućim kamatama na pojedine mjesečne iznose te ga odbiti u preostalom dijelu zahtjeva od 19.971,00 kn (10.271,00 +5.600,00+4.100,00) odbiti.

Ako bi se, protivno ranije izloženom stavu, uzelo da se pod upotrebom tuđe stvari u smislu odredbe iz čl. 1120. ZOO podrazumijeva takvo korištenje stvari pri čemu se  ona pretvara u nešto drugo ili prestaje postojati a korištenjem tuđe stvari u smislu čl. 18. st.3. i 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br.91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09.,  143/12., ZVDSP) podrazumijeva takvo korištenje pri čemu identitet stvari ostaje očuvan, kada držalac nije dužan platiti naknadu za vrijeme za koje je bio savjestan pa utvrđujući kako je u utuženom razdoblju tužena bila nesavjestan posjednik nakon otkaza a tužitelj čak ishodio i presudu kojom joj je naloženo ispražnjenje i predaja i da se radi o stvari očuvanog identiteta pa da bi sporni odnos valjalo razriješiti na temelju odredaba iz čl.165. ZVDSP kojim je uređen pravni položaj nepoštenog posjednika, a kojima je propisano (st. 1):“Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je dati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje bi imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario“ i (st.6.) “Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada“ sve u svezi s odredbom čl.18.st.3. ZVDSP prema kojoj:“Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (tako VSH Rev-1081/08 od 08.rujna 2013. i Rev-x-334/15 od 13.10.2015.), onda ne bi bilo mjesta osnovanosti prigovora zastare potraživanja za razdoblje nakon 1.12.2007. od kada je tužena nepošten posjednik budući u smislu odredbe iz čl. 165. st.2. ZVDSP vlasnikovo pravo  traženja naknade od nepoštenog posjednika iz stava 1.zastarjeva u roku od tri godine od dana kada mu je stvar predana što bi, prema ranijem utvrđenju ako je predajom smatrati iseljenje tužene bez predaje ključa tužitelju, nije bilo prije utuženja 22.ožujka 2013. pa zastarni rok nije ni počeo teći pa bi tužitelj ostvarivao naknadu u utvrđenom iznosu za cijelo vrijeme za koje je tužena bila neposredni posjednik.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

14.Odluka o trošku se temelji na odredbama čl. 154. st. 2., 155., 164. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. dalje: Tarifa/12) pri čemu je sud imao u vidu vrijednost predmeta spora i priloženi troškovnik tako da je tužitelju koji je zastupan po punomoćniku odmjeren trošak za slijedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za pristupe na ročišta od 9. rujna 2015., 8. prosinca 2015., 27. rujna 2016., 8. prosinca 2016., 28. veljače 2017., 11. svibnja 2017., 7. rujna 2017., 23. studenog 2017. po 100 bodova, za pristup na ročište od 30. siječnja 2018. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 25 bodova, za pristupe na ročišta od 28. svibnja 2018., 4. prosinca 2018. i 14. veljače 2019. po 100 bodova, za sastav žalbe 125 bodova, za pristupe na ročišta od 5. ožujka 2020., 30. lipnja 2020. po 100 bodova, za pristup na ročište od 21. rujna 2020. (odgoda) 25 bodova, za pristup na ročište od 1. prosinca 2020. 100 bodova, za pristup na ročište od 16. ožujka 2021. (odgoda) 25 bodova te za pristup na ročište od 7. lipnja 2021. 100 bodova, što je ukupno 1800 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn daje iznos od 18.000,00 kn čemu je s naslova pristojbe presude valjalo dodati iznos od 1.336,00 kn (tužitelj nije dokazao da je platio pristojbu tužbe koje je inače u zastari), što je ukupno 19.336,00 kn.

Tužitelj je u postupku uspio za 80 %, a tužena za 20 %, pa je u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelju valjalo odmjeriti naknadu koja odgovara postotku od 60 % (80-20) ili nominalno 11.601,60 kn čemu je s naslova troškova vještačenja i izlaska suda na lice mjesta valjalo dodati iznos od 3.000,00 kn, što je ukupno 14.601,60 kn.

Trošak je odmjeren prema Tbr. 7. st. 1. Tbr 8., Tbr. 9., Tbr. 10., Tbr. 48. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika,  pri čemu ostale radnje koje je tužitelj popisao istome nisu odmjerene jer po nalaženju ovog suda nisu bile potrebne za vođenje parnice.

U Splitu 21. srpnja 2021.

                     S U T K I N J A

                                                                                                                              Mirjana Rubić, v.r.

 

PRAVNA POUKA:  Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.