Broj: Kž 434/2018-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. S., zbog kaznenog djela iz članka 110. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 8. svibnja 2018. broj K-3/2018-168, u sjednici održanoj 4. rujna 2018.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru, optuženi M. S. je na temelju članka 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.) oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstvo iz članka 110. KZ/11. te kazneno djelo protiv opće sigurnosti, teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 1. u vezi s člankom 215. stavkom 1. KZ/11.

Na temelju članka 556. stavka 1. ZKP/08. u vezi s člankom 79. KZ/11. od optuženog M. S. oduzet je pištolj marke Crvena Zastava TT, calibra 7,62 mm, TT tvorničkog broja ..., s pripadajućim spremnikom, te osam komada streljiva.

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. (pravilno: stavaka 1. i 3.) ZKP/08. oštećenici V. J., C. J., J. J., P. J., D. Ž. su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. i članka 468. stavka 2. ZKP/08. te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.), s prijedlogom „da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio nekoliko vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Naime, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud, kada je optuženika oslobodio optužbe zbog prekoračenja nužne obrane uslijed „isključive“ jake prepasti prouzročene napadom iz članka 21. stavka 4. KZ/11., u izreci bio dužan navesti zašto je do tog prekoračenja došlo. Budući da to nije naveo, državni odvjetnik smatra da je presuda nerazumljiva, a ujedno je proturječna sama sebi, a što da ukazuje i rješenje ovog suda broj I Kž-2017/2017. No, protivno ovakvim navodima državnog odvjetnika, u situaciji kada sud donosi presudu kojom optuženika oslobađa optužbe, sukladno članku 454. ZKP/08., u izreci presude navest će činjenični i zakonski opis te naziv djela koje je optuženiku stavljeno na teret. Prema tome, kada je prvostupanjski sud, smatrajući da je u konkretnoj situaciji došlo do prekoračenja nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom (u kojoj situaciji sukladno članku 21. stavku 4. KZ/11. počinitelj nije kriv za takvo postupanje) donio oslobađajuću presudu, nije trebao mijenjati niti činjenični niti pravni opis djela u izreci, već je u obrazloženju bio dužan navesti razloge zbog kojih smatra da je trebalo optuženika osloboditi optužbe, što je prvostupanjski sud pravilno i učinio. Rješenje ovog suda broj I Kž-207/2017. odnosilo se je na situaciju u kojoj je optuženik proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11. počinjenog u prekoračenju nužne obrane iz članka 21. stavka 3. KZ/11. (kada se optuženik može blaže kazniti), u kojoj situaciji je prvostupanjski sud trebao u izreci naznačiti (kako u činjeničnom, tako i u pravnom opisu) da se radi o prekoračenju nužne obrane.

Nadalje, iz stanja spisa predmeta vidljivo je da je optuženiku podignutom optužnicom bilo stavljeno na teret da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstvo iz članka 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 105/04. 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. – dalje: KZ/97.) te kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 263. stavka 3. KZ/97. Međutim, podneskom od 20. lipnja 2016. broj K-DO-21/11-60 (list 411. spisa) državni odvjetnik je izmijenio činjenični opis, zakonski opis i opis pravne kvalifikacije optužnice, stavivši optuženiku na teret da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstvo iz članka 110. KZ/11. te kazneno djelo protiv opće sigurnosti, teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 1. u vezi s člankom 215. stavkom 1. KZ/11. Stoga prvostupanjskom presudom nije počinjen niti daljnji vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju državni odvjetnik nalazi u tome što u obrazloženju presude nema ocjene koji je zakon blaži niti razloga zašto je primijenjeni zakon blaži za počinitelja pa da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, kao što je već navedeno, kada sud donosi oslobađajuću presudu, dužan ju je donijeti upravo za ono djelo koje je optuženiku stavljeno na teret. Budući da je državni odvjetnik optuženiku stavio na teret da je počinio djela sukladno odredbama KZ/11., a ne sukladno odredbama KZ/97. koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je oslobađajuću presudu donio za ona djela koja su optuženiku stavljena na teret, ne ocjenjujući koji je zakon blaži za počinitelja (što bi bio dužan učiniti da je optuženika proglasio krivim).

Državni odvjetnik smatra i da je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i time što iz iskaza vještaka psihijatrijske struke na raspravi od 8. svibnja 2018. proizlazi da je optuženik bio u stanju prepasti, dok u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da je optuženik bio u stanju jake prepasti pa da su razlozi u pobijanoj presudi u znatnoj mjeri proturječni, odnosno da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazu vještaka i samog zapisnika. No, ovaj se žalbeni navod zapravo odnosi na činjenična utvrđenja iz pobijane presude, a budući da se ista ukida zbog postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ovaj se sud neće upuštati u utvrđivanje činjeničnog stanja.

U žalbi se smatra i da je zbog pozivanja na odredbu članka 453. točke 2. ZKP/08. kao osnove za donošenje oslobađajuće presude, umjesto na odredbu članka 453. točke 1. ZKP/08., po kojoj osnovi državni odvjetnik smatra da bi trebalo donijeti oslobađajuću presudu u situaciji kada sud utvrdi postojanje razloga iz članka 21. stavka 4. KZ/11., također počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da nije jasno iz koje je osnove donesena oslobađajuća presuda. No, niti u tom dijelu nije u pravu državni odvjetnik. Naime, člankom 21. stavkom 4. KZ/11. propisano je da nije kriv tko prekorači granice nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom. Dakle, postojanje ispričive jake prepasti kao razlog prekoračenja nužne obrane spada u negativno određeni sastojak krivnje iz članka 23. KZ/11. pa ako postoji ispričavajući razlog osoba nije kriva jer je taj ispričavajući razlog okolnost koja isključuje krivnju. Stoga je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je pobijano presudu donio na temelju članka 453. točke 2. ZKP/08.

Nije u pravu državni odvjetnik niti kada u žalbi smatra da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer da prvostupanjski sud u toj presudi uopće ne daje razloge u čemu se sastoji istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad koji je nužan za postupanje u nužnoj obrani, iako utvrđuje da je optuženik prekoračio granice nužne obrane. Naime, na stranicama 16. i 17. pobijane presude prvostupanjski sud kroz raščlambu optuženikove obrane i iskaza pojedinih svjedoka opisuje napad na optuženika da bi u prvom odlomku na 21. stranici pobijane presude i utvrdio da je optuženik bio napadnut od strane sada pokojnog oštećenika R. J. i S. R. (dakle, radilo se prema pobijanoj presudi o istodobnom napadu). Stoga niti u tom dijelu nije počinjenja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da privilegirane svjedokinje V. S. (optuženikova supruga) i J. S. (optuženikova kći), iako su sada pravilno upozorene sukladno članku 285. stavku 3. ZKP/08. na blagodat nesvjedočenja (koju su otklonile), nisu na pravilan način ispitane, odnosno sadržaj njihovih iskaza nije u bitnome unesen u zapisnik, već je utvrđeno da iskazuju kao na zapisniku od 23. ožujka 2012. Potom je u bitnom u obrazloženju presude iznesen sadržaj iskaza navedenih svjedokinja, na koji način su osnaženi njihovi raniji iskazi koji nisu mogli biti korišteni, čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., a ne iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., kako to pogrešno smatra državni odvjetnik.

Naime, u ovom je postupku ranija presuda ukinuta jer su u tijeku rasprave ispitane dvije svjedokinje (V. i J. S.) koje su, prema članku 285. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., s obzirom na brak s optuženikom, odnosno blisko srodstvo s njim, oslobođene dužnosti svjedočenja, s time da je prvostupanjski sud te svjedokinje propustio upozoriti sukladno članku 285. stavku 3. ZKP/08. da će se njihovi iskazi, ako odluče svjedočiti, bez obzira na njihovu kasniju odluku, moći koristiti kao dokazi, pri čemu je takvo upozorenje nužno unijeti i u zapisnik o raspravi. S obzirom na to da je člankom 300. stavkom 1. točkom 3. ZKP/08. propisano je da se iskaz svjedoka ne može upotrijebiti kao dokaz u postupku ako upozorenje iz članka 285. stavka 3. tog Zakona nije ubilježeno u zapisnik, iz čega proizlazi da je takav zapisnik nezakonit dokaz u smislu članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08. na kojem se, sukladno stavku 1. istog članka, ne može temeljiti sudska odluka, utvrđeno je da je ta ranija presuda temeljena, između ostalih, i na nezakonitim dokazima.

Ujedno je u ukidnom rješenju ovog suda od 23. studenoga 2017. broj I Kž-207/2017-4 prvostupanjski sud upozoren i na činjenicu da su ove svjedokinje bile ispitane i u ranijem tijeku postupka, kada je postupak bio vođen sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje: ZKP/97.), dakle, prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 145/13.; dalje: V. Novela ZKP/08.), koja je stupila na snagu 15. prosinca 2013., kada još nije postojala obveza upozoravanja privilegiranih svjedoka da će se njihovi iskazi, ako odluče svjedočiti, bez obzira na njihovu kasniju odluku, moći koristiti kao dokazi. Međutim, okolnost da je to ispitivanje bilo obavljeno sukladno tada važećem postupovnom Zakonu, kada se ima na umu nova odredba članka 431. stavka 1. točke 4. ZKP/08. (prema kojoj se zapisnik o iskazu svjedoka može prema odluci vijeća pročitati odnosno reproducirati samo ako se osoba koja je prethodno upozorena da nije dužna svjedočiti – članak 285. stavak 1. točke 1. do 3. ZKP/08. – odrekla tog prava i iskazivala na dokaznom ročištu ili raspravi, a kasnije tijekom postupka je odlučila uskratiti svoj iskaz) koja s ranije navedenom odredbom stavka 3. članka 285. ZKP/08. predstavlja sustavnu cjelinu, ne omogućava procjenu valjanosti te radnje prema tada važećem propisu (ZKP/97.) i korištenje tog zapisnika prema noveliranom ZKP/08., jer bi se takvom kombinacijom zakona stvorio novi, nepostojeći postupovni propis (kako je obrazloženo i u rješenjima ovog suda broj I Kž-811/13.-4, I Kž-219/14.-4 i I Kž-302/14.-4). Iako prvostupanjski sud na raspravi održanoj 8. svibnja 2018. nije pročitao ranije iskaze svjedokinja V. i J. S., utvrđenjem da svjedokinje iskazuju kao na zapisniku od 23. ožujka 2012. (na kojem je zapisniku, pak, utvrđeno da svjedokinje iskazuju suglasno kao na zapisniku od 30. lipnja 2011. broj Kio-36/11. te unesen sadržaj dopune njihovih iskaza), bez da je u zapisnik unesen njihov iskaz unošenjem njegovog bitnog sadržaja, prvostupanjski je sud na posredan način u spis predmeta kao dokaz uveo sadržaje iskaza svjedokinja za koje je upozoren da se ne mogu koristiti kao dokaz. Time je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. na koju upire državni odvjetnik u svojoj žalbi (doduše, pogrešno je označavajući kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.).

Stoga je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. trebalo, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka pravilnim upozoravanjem u tijeku postupka ispitanih tzv. privilegiranih svjedoka koje će ponovno ispitati i sadržaj njihovih iskaza (ako odluče iskazivati) u bitnome unijeti u zapisnik te će ponovno provesti i sve ostale raspoložive dokaze i donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

Zagreb, 4. rujna 2018.