Broj: Kž-Us 53/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B. zbog kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 2. u vezi s čl. 326. st. 1. i čl. 52. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. ožujka 2018. broj K-US-12/17, u sjednici održanoj 5. rujna 2018.

p r e s u d i o   j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se opt. D. B. za kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 2. u vezi s čl. 326. st. 1. i čl. 52. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 329. st. 1. toč. 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, dok se prihvaća kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci iz opozvane uvjetne osude po pravomoćnoj presudi Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. siječnja 2016. broj JK-249/15 pa se opt. D. B., uz primjenu čl. 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju kaznu zatvora mu se, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. kolovoza 2017. pa nadalje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba otp. D. B. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. D. B. zbog kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državni članici europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma u sastavu zločinačkog udruženja iz čl. 326. st. 1. u vezi čl. 329. i čl. 52. KZ/11 te mu je na temelju citiranih propisa za to kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok mu je na temelju čl. 58. st. 1. KZ/11 opozvao uvjetnu osudu na koju je osuđen pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. siječnja 2016., broj K-249/15, zbog kaznenog djela iz čl. 232. st. 1. i 2. KZ/11 te uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, pa je optuženika uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. kolovoza 2017., pa nadalje.

Na temelju odredbe čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obavezan na platež paušala iznosu od 2.000,00 kuna.

Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08 utvrđeno je da novčani iznos od 6.100,00 Eura, odnosno 45.792,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario predmetnim kaznenim djelom i da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa je optuženiku naloženo da Republici Hrvatskoj isplati navedeni iznos u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Protiv te su presude žalbe podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se optuženiku izrekne „kako pojedinačna kazna zatvora tako i jedinstvena kazna zatvora u dužem trajanju“ i optuženik osobno i putem branitelja B. Š., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Optuženik samo paušalno u žalbi tvrdi da su u pobijanoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, da je ona nerazumljiva i proturječna sama sebi i danim razlozima jer u obrazloženju ne konkretizira o kojim su to odlučnim činjenicama izostali razlozi i u kojem je to dijelu presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi i kojim razlozima.

Naprotiv, u opširnom obrazloženju pobijane presude su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, izreka presuda je razumljiva i nije proturječna sama sebi niti s razlozima iznesenim u obrazloženju.

U biti, iz sadržaja žalbe optuženika proizlazi da on prvostupanjsku presudu zapravo pobija samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a ne i zbog postupovnih povreda i povrede kaznenog zakona.

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, u tom pravcu prvostupanjsku presudu ispitao po službenoj dužnosti te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od taksativno navedenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti je na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon, u smislu odredbe iz toč. 2. citiranog propisa.

Neosnovano se optuženik žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

Naime, optuženik ispravnost činjeničnih utvrđenja iz pobijane presude nastoji dovesti u pitanje tvrdnjom da pouzdanih dokaza protiv njega nema, da se iz snimaka razgovora ne može zaključiti da je osoba koja se ne zna služiti hrvatskim jezikom upravo svjedok O. H. J. A. jer on to poriče i navodi da optuženika uopće ne poznaje, a svjedok M. K. osporava da je optuženik na bilo koji način sudjelovao u prebacivanju osoba preko granice. Nadalje, ističe da iz službene dokumentacije proizlazi da je on 10. lipnja 2016. evidentiran na prijelazu granice na GP B. kada je iz H. ušao u S., što znači da nije mogao prethodnog dana, 9. lipnja 2016. sudjelovati u ilegalnom prebacivanju osoba iz H. u S.

Međutim, navedene okolnosti kojima optuženik nastoji dovesti u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja nemaju taj značaj koji im on pridaje jer se njima niti u najmanjoj mjeri ispravnost zaključaka sud prvog stupnja ne dovodi u pitanje.

Naime, optuženika u ovom kaznenom predmetu tereti čitav niz materijalnih i personalnih dokaza koji s potpunom izvjesnošću upućuju upravo na zaključak suda prvog stupnja da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo.

Prije svega, sud prvog stupnja je u odnosu na svaku od pojedinačnih radnji počinjenja koje ulaze u sastav jednog produljenog kaznenog djela izveo dokaze pribavljene u okviru provođenja posebnih dokaznih radnji iz čl. 332. st. 1. toč. 1., 4. i 8. ZKP/08. Preslušao je telefonske razgovore koje je optuženik u vezi s počinjenjem predmetnog kaznenog djela imao s M. K., odnosno O. H. J. A., a u odnosu na radnje opisane u toč. a., b, i c. izreke pročitao je izvješća policije o tajnom praćenju ovih osoba pri obavljanju radnji ilegalnog prebacivanju stranih državljana preko granice.

Optuženik u obrani, a niti u žalbi ne pokušava osporiti snagu i uvjerljivost ovih materijalnih dokaza koji na flagrantan način terete optuženika kao počinitelja predmetnog kaznenog djela. Jednako tako, on ne osporava niti uvjerljiv i objektivan iskaz svjedoka A. P. koji je od K. čuo da se optuženik i K. radi zarade bave ilegalnim prebacivanjem stranaca preko granice i svjedokinje M. M. koju je optuženik, koji je nakon otkrivanja ovog kaznenog djela bio u bijegu, iz S., prije nego li je bio izručen zbog vođenja predmetnog kaznenog postupka, kao svoju stanodavku zvao u vezi svojih stvari i novca.

Prema tome, to što u ovom kaznenom postupku svjedoci M. K. i O. H. J. A., koji su pravomoćno osuđeni zbog sudjelovanja u počinjenju upravo predmetnog kaznenog djela (K. za toč. a., b. i c.), evidentno neistinitim iskazima (koje sud prvog stupnja s pravom u tim dijelovima i ne prihvaća) nastoje pogodovati interesima optuženika nije relevantno jer potpuna dokazanost navoda optužbe proizlazi iz navedenih materijalnim i personalnih dokaza.

Iz naprijed navedenih dokaza nedvojbeno proizlazi i da su u počinjenju ovog produljenog kaznenog djela uz optuženika sudjelovali M. K. i O. H. J. A. kao supočinitelji tako da je neosnovan prigovor žalitelja da nije dokazano sudjelovanje tri osobe kao obilježja kaznenog djela zločinačkog udruženja iz čl. 329. KZ/11.

U pogledu žalbenog prigovora optuženika o postojanju alibija u vezi događaja od 9. lipnja 2016. sud prvog stupnja je pravilno na taj prigovor, istaknut tijekom rasprave, odgovorio u obrazloženju presude (str. 19., 4. odlomak) ukazujući da je optuženik mogao nakon počinjenja radnji prebacivanja stranih osoba preko granice u S. 9. lipnja 2016. slijedeći dan automobilom preko GP B. prijeći u S. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao logično i ispravno zaključivanje suda prvog stupnja tako da je i ovaj prigovor žalitelja neosnovan.

Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, osnovano se državni odvjetnik žali zbog odluke o utvrđenoj kazni u odnosu na kazneno djelo iz čl. 326. st. 1. u vezi čl. 329. KZ/11 i u odnosu na jedinstvenu kaznu zavora koje je optuženiku izrečena jer su i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedene kazne, s obzirom da stupanj krivnje, pogibeljnost počinjenog kaznenog djela i svrhu kažnjavanja, neodgovarajuće.

Naime, unatoč olakotnim okolnostima koje je na strani optuženika utvrdio sud prvog stupnja (relativno mali iznos pribavljene protupravne imovinske koristi i kratko vremensko razdoblje počinjenja djela), te okolnosti su precijenjene, dok okolnost višestruke optuženikove osuđivanosti, posebice jednom i zbog istovrsnog kaznenog djela, nisu u dovoljnoj mjeri vrednovane. Evidentno je da na optuženika dosadašnje izrečene kaznene sankcije nisu imale utjecaja u smislu individualne prevencije, dapače, on se ne usteže činiti ovakvo teško kazneno djelo u vremenu kušnje, što sve ukazuje na njegovu visoku kriminaliziranost i njegovu povećanu pogibeljnost, zbog čega mu je potrebno izreći strožu društvenu osudu. Uloga optuženika u počinjenju predmetnog kaznenog djela je u odnosu na druga dva supočinitelja značajnija, što se vidi i po iznosima ostvarene protupravne koristi koji su dobili nakon podjele. Tako je optuženik dobio ukupno 6.100,00 €, K. 1.550,00 €, a A. ukupno 550,00 €.

Stoga je trebalo prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika optuženiku izreći strožu kaznenu sankciju, na način da mu je zbog kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 326. st. 1. KZ/11 na temelju čl. 329. st. 1. toč. 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Kraj takvog stanja stvari, a uzimajući kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci iz opozvane uvjetne osude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. siječnja 2016., broj JK-249/15, optuženiku je uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, kao primjerena izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine u koju mu je uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru.

Ta je sankcija po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjerena i ona će ispuniti svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, posebice u smislu pravednosti kažnjavanja i ostvarenja individualne i generalne prevencije.

S druge strane, upravo iz naprijed iznesenih razloga, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni jer se u njoj neosnovano nastoji dati veći značaj olakotnim okolnostima utvrđenim po prvostupanjskom sudu, a umanjiti značaj otegotnih.

Odluka o oduzimanju protupravne imovinske koristi je pravilno donijeta na temelju propisa citiranim u izreci prvostupanjske presude.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako je žalba državnog odvjetnika osnovana, a žalba optuženika nije osnovana, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 5. rujna 2018.