5Ps-31/19-

 

REPUBLUIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u M., po sucu A. K., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. B., C. D. rata 37, G. B., 21255 Z. (OIB: …) zastupane po punomoćnicima I. B. i P. B., odvjetnicima iz S. protiv tuženika Osnovne škole D.. F. T., S.. J. 1, B. OIB. …) zastupanog po punomoćnici S. R., odvjetnici iz M., nakon održane glavne i javne rasprave održane dana 02. lipnja 2021. godine u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice S. A., odvjetnice i punomoćnice tuženika S. R., odvjetnice, dana 20. srpnja 2021. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              I/ Odbija se uređeni  tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„ Tuženik Osnovna škola dr. F. T., OIB: …, B., S.. J. 1, kao najmodavac i tužiteljica M. B., OIB: …, G. B. 21255 Z., C. D. rata 37, kao najmoprimac, zaključuju slijedeći

 

U. O. N. STANA

 

SA ZAŠTIĆENOM NAJAMNINOM

 

ČL. 1.

 

Najmodavac daje, a najmoprimac prima u najam stan koji se nalazi na I katu zgrade sagrađene na čest. zem. 5390/8, ZU 750 , K.O. B., koja se nalazi u G. B., anagrafske oznake C. D. rata 37, a koji stan se sastoji od 2 sobe, kuhinje, blagovaonice i dnevnog boravka, kupaonice i hodnika, ukupne površine 58,50 m2 s pripadajućim vanjskim stepeništem i ostavom ispod njega površine 10,19 m2.

 

ČL. 2.

 

Pravo na korištenje stana zajedno sa najmoprimcem imaju:

1. M. B., suprug,

2. G. B., kći.

 

ČL. 3.

 

Najmoprimac je dužan plaćati najmodavcu zaštićenu najamninu prema izračunu najmodavca sukladno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine i to najkasnije do 15-og u mjesecu za tekući mjesec.

ČL. 4.

 

Najmoprimac ima pravo koristiti zajedničke uređaje i prostorije u zgradi, kao i zemljište koje služi za redovnu uporabu zgrade.

 

ČL. 5.

 

Ugovorne strane su suglasne da će najmodavac snositi troškove održavanja stana u okviru raspoloživih sredstava i troškove za radove na redovitom održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, dok će troškove tekućeg održavanja stana, jednako kao i režijske troškove nastale korištenjem stana snositi najmoprimac.

 

ČL. 6.

 

Najmoprimac može koristiti stan samo za stanovanje, a zajedničke dijelove i uređaje u zgradi samo u skladu s njihovom namjenom.

Najmoprimac je dužan koristiti stan pažljivo i čuvati zgradu od kvara i oštećenja.

Najmoprimac ne smije vršiti preinake u stanu bez prethodne pisane suglasnosti najmodavca.

ČL. 7.

 

Najmoprimac  ne može dati drugoj osobi stan ili dio stana u podnajam.

Najmoprimac ne može u stanu obavljati bilo koju poslovnu djelatnost.

 

ČL. 8.

 

Najmoprimac je dužan dopustiti najmodavcu pregled stana, jednom godišnje i po prethodnoj obavijesti najmodavca, kao i u svakom slučaju  oštećenja stana ili radi sprječavanja  nastanka štete.

 

ČL. 9.

 

Ovaj ugovor se zaključuje na neodređeno vrijeme.

 

ČL. 10.

 

Otkaz odnosno raskid ovog ugovora najmodavac može dati samo iz razloga i na način propisan Zakonom o najmu stanova.

 

ČL. 11.

 

Na prava i obveze ugovornih strana koje nisu regulirane ovim ugovorom primjenjivat će se odredbe Zakona o najmu stanova.

 

ČL. 12.

 

Ugovorne strane su suglasne da je ovim ugovorom izražena njihova prava i slobodna volja pa ga u znak prihvata prava i obveza koje za njih iz ugovora proizlaze vlastoručno potpisuju.

 

             

II/ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn (tri tisuće kuna), a sve u roku do 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Tužiteljica M. B. podnijela je tužbu protiv tuženika Osnovne škole D.. F. T. B., dana 24. srpnja 2019. godine, radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, dana 07. srpnja 2021. godine u kojoj navodi da je tuženik izvanknjižni vlasnik zgrade sagrađene na čest. zem. 5390/3 , ZU 750 , K.O. B. koja se nalazi u G. B., anagrafske oznake C. D. rata 37, da se radi o bivšoj školskoj zgradi (PŠ G. B.) koja nije u funkciji  nastave od 2001. godine. Navodi da se zgrada sastoji od prizemlja u kojem su školske prostorije i I kata na kojem je stan sa zasebnim ulazom. Stan da se sastoji od 2 sobe, kuhinje, blagovaonice i dnevnog boravka, kupaonice i hodnika, ukupne površine 58,50 m2,a tom stanu da pripada i vanjsko stepenište  ostavom ispod stepeništa površine 10,19 m2. Tužiteljica ističe da ona sa svojim suprugom M. B. i kćerkom G. B. stanuje u navedenom stanu od 1978. godine do danas, te da sukladno čl. 30 Zakona o najmu stanova ima status zaštićenog najmoprimca na navedenom stanu budući da je prethodno ista bila nositeljica stanarskog prava na istom stanu. Navodi da se sa svojom obitelji u predmetni stan uselila temeljem Odluke pravnog prednika tuženika Osnovne škole K. Š. B., kao davatelja stana na korištenje. Nadalje, ističe da joj je poznato da tuženik ne osporava njen status zaštićenog najmoprimca, te da je sam tuženik kao vlasnik predmetnog stana da je isti voljan prodati tužiteljici sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da je o tome i donio Odluku još 2005. godine. Ističe da za takvo raspolaganje je potrebna suglasnost osnivača odnosno Županije splitsko-dalmatinske, da se tuženik sukladno čl. 58 Zakona o ustanovama u više navrata obraćao Županiji sa zamolbom da se tužiteljici proda predmetni stan, jer da ista za to ispunjava sve zakonom propisane uvjete. Međutim, županija da još uvijek nije dala suglasnost za takvo raspolaganje tuženiku iako bez osnovanog i opravdanog razloga.

Tijekom postupka tužiteljica ističe da sam tuženik  navodi d je tužiteljici predmetni stan dan na korištenje 1978. godine, te da ukoliko joj predmetni stan dan na korištenje, da se tužiteljica u isti uselila i u njemu i danas živi da stoga iz navedenog proizlazi da je tužiteljica prema mjerodavnim propisima stekla stanarsko pravo. Osim toga ističe da  imajući u vidu prethodno navedeno nije sporno da je prednik tuženika 1978. godine donio odluku o davanju tog stana na korištenje tužiteljici i da se tužiteljica  uselila u predmetni stan u kojem i danas stanuje. Tužiteljica ističe  da je od useljenja 1978. godine koristila predmetni stan, te da je uredno podmirivala račune, a ujedno navodi da se  nakon 2001. godine pa nadalje zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan više ne koristi kao škola odnosno nije u funkciji škole niti se na bilo koji drugi način koristi u školske svrhe. Ističe da da predmetni stan ne može predstavljati stan za službene potrebe , a to tim više jer ne postoji niti akt prednika tuženika koji je istim takvim utvrđen.

U odgovoru na tužbu  tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe da su neosnovani navodi tužiteljice iznijeti u tužbi da ista ima sukladno čl. 30 zakona o najmu stanova  status zaštićenog najmoprimca na stanu koji  se nalazi na  katu školske zgrade u G. B., anagrafske oznake C. D. rata 37 sagrađene na čest. zem. 5390/3, ZU 750, K.O. B. budući da je prethodno bila nositeljica stanarskog prava na istome. Navodi da u prilog navedenoj tvrdnji ide u prilog i okolnost što tužiteljica  uz tužbu nije dostavila nikakve dokaze kojima bi potkrijepila navode o stjecanju stanarskog prava. Nadalje, ističe da je točno da se tužiteljica  u predmetnom stanu nalazi od 1978. godine od kada se zaposlila na radnom mjestu učiteljice razredne nastave u tadašnjoj Područnoj školi G. B. koja je djelovala u prizemlju spomenute školske zgrade sve do 2011. godine ističe da je tužiteljici kao zaposlenici te ustanove dan na korištenje predmeti stan na katu te školske zgrade namijenjen za službene potrebe škole odnosno smještaj njenih zaposlenika.  Ujedno ističe da taj stan je jedini stan u školskoj zgradi, na I katu. Ističe da ima zaseban ulaz, da isti nije nikada bio pod nadležnošću stambenih fondova, a njegova isključiva namjena da je bila smještaj zaposlenika te škole pa da je stoga isti i dan tužiteljici na korištenje kao učiteljici te škole, odnosno u okviru te namjene.  Tuženik ističe da u konkretnom slučaju, obzirom bi se radilo o stanu namijenjenom službenim potrebama tužiteljica nije mogla na istome sukladno čl. 8. Zakona o stambenim odnosima steći stanarsko pravo pa posljedično tome niti ga otkupiti sukladno čl. 1 i 3 Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo niti pak sukladno čl. 3. Zakona o najmu stanova steći status zaštićenog najmoprimca.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u opće podatke o napuštenoj školi u Gornjim Brelima (list 4-7), presliku Odluke o visini i plaćanju stanarina OŠ K. Š. u B. (list 8), dopis OŠ dr. F. T. B. 04. veljače 1988. godine (list 9), presliku uporabne dozvole SDŽ, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, ispostava M., klasa: UP/I-361-05/15-30/000046, ur. br. 2181/1-11-00-03/03-15-0008 (list 17-19), presliku Odluke o visini i plaćanju stanarina od 12. veljače 1991. godine (list 24), presliku Odluke o visini plaćanju stanarina od 06. travnja 1992. godine (list 25), Odluku o visini i plaćanju stanarina od 25. lipnja 1992. godine (lit 26), presliku Odluke o visini i plaćanu stanarina od 25. veljače 1993. godine (list 27), dopis OŠ B. klasa: 602-02/07-01/01, ur. br. 2147-03/18-07-339 (list 33), preslika Odluke  OŠ „Dr. F. T.“ broj 154/2005 o odobrenju otkupa stana u PŠ-G. B. od dana 30.06. 2005. godine (list 34), uvjerenje o prebivalištu za tužiteljicu, M. B. i  G. B. nadležne PP M. (list 35-37), presliku računa Vodovod d.o.o. M. broj 0053921 ispostavljen na M. B. (list 38. preslika računa HEP-a ispostavljen na ime M. B. za objekt na adresi C. D. rata 37, G. B. (list 39, suglasnost OŠ dr. F. T. od 07. 05. 2014. godine za otkup stana  (list 40), dopis Vodovoda d.o.o. M. od 20.11. 2019. godine (list 42), dopis OŠ dr. F. T. evidencija plaćanja stanarine (list 43), izveo dokaz saslušanjem svjedoka R. B. , M. B. (list 48-51), svjedoka A. Š.,  B. J. i G. B. (list 64-67), izveo dokaz saslušanjem tužiteljice i zz tuženika I. R. (list 73-75), izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige (list 82-84).

Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/2003. i 88/2005.), ovaj sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Iz iskaza svjedoka R. B. utvrđeno je  da je isti od 1973. godine do 2005. godine bio djelatnik OŠ u B. s time da je prvotno radio kao učitelj hrvatskog i engleskog jezika, a od 1991. godine pa do odlaska u mirovinu 2005. godine  da je bio ravnatelj te škole. Utvrđeno je da je to centralna škola, a u sklopu koje su djelovale Područna škola u G. B., koja više ne djeluje, a da se ne može sjetiti do kada  je postojala ta škola u G. B..  Iz iskaza je utvrđeno da svjedok poznaje tužiteljicu, da je ona radila kao učiteljica razredne nastave u Područnoj školi u G. B., a nakon što se pojavilo radno mjesto u centralnoj školi da je prešla raditi u OŠ dr. F. T. u B..  U sklopu zgrade unutar koje je djelovala područna škola da se nalazi stambena jedinica na katu te zgrade, a u prizemlju  da je bio školski prostor. Taj stan da je koristila tužiteljica sa svojom obitelji, a svjedok misli da ga ona i danas koristi zajedno s članovima svoje obitelji.  Utvrđeno je da je tužiteljica nakon što je prešla raditi u centralnu školu u B. nastavila živjeti u tom stambenom prostoru unutar te zgrade u G. B.. Iz iskaza je utvrđeno da je tužiteljica uredno plaćala stanarinu, te podmirivala obveze i održavala taj stambeni prostor, te da s te strane  on i škola nisu imali problema,.  U vrijeme dok je svjedok bio ravnatelj da je tadašnja mjesna zajednica htjela ovaj prostor za sebe, pa da su mu se zbog toga obratili tužiteljica i njen suprug da im se nađe zamjenski smještaj, te da su stoga on i tužiteljičin suprug išli u Makarsku u Stambeno poduzeće gdje su se raspitivali o adekvatnim stambenim prostorima koji bi mogao tužiteljici i njenoj obitelji osigurati umjesto predmetnog stana u područnoj školi u G. B.. Utvrđeno je da je bio jedan stan na raspolaganju ali iz nekog razloga se nije mogao dodijeliti tužiteljici na korištenje. Iz iskaza je utvrđeno da su stanove otkupili i zaposlenici škole i to A. Č., te M. i S. J., čiji stanovi se nalaze unutar školske zgrade, a da stan u G. B. u područnoj školi da je o njemu odlučivala škola.

Iz iskaza svjedoka M. B. utvrđeno je da je njegova supruga počela raditi 1970. godine, a prvotno da je radila u nekoliko područnih škola u okolici Š., a u područnoj školi u G. B. da je počela raditi 1978. godine, jer se ukazalo slobodno mjesto, te stan u školskoj zgradi na katu iste s posebnim ulazom dok se u prizemlju nalazio školski prostor.  Utvrđeno je da kada su ušli u stan da je isti bio zapušten i da se nalazio u zgradi koja je izgrađena 50-tih godina, te da ga je bilo potrebno dovesti u stanje da bi se mogao koristiti. Njegova supruga da je bila jedina djelatnica te područne škole i da je radila kao učiteljica razredne nastave, a kako je toj zgradi stanovala da je radila i kada je bila bolesna,  pa joj nikada nisu bile potrebne zamjene. Utvrđeno je da svjedok i tužiteljica imaju dvoje djece s time da je starija kćer rođena 1971. godine, a druga 1985. godine u vrijeme dok su već stanovali u toj zgradi. Predmetni stan na katu da ima nekih 60-ak m2 i tu da stanuju neprekidno od 1978. godine, cijelo to vrijeme da je njegova obitelj održavala taj stan, da je mijenjao otvore na stanu. Iz iskaza je utvrđeno da je ta škola djelovala do 2001. Godine, a ista da je prestala s radom jer nije bilo dovoljno djece za upis u školu zbog čega da je tužiteljica stavljena na raspolaganje i premještena na rad u centralnu školu u B.. Ipak da su tužiteljica i svjedok nastavili i dalje s obitelji stanovati u predmetnom stanu, plaćali su stanarinu i režijske troškove, a od škole da je tužiteljica dobivala odluke o plaćanju stanarine, da priključak za struju glasi na svjedoka . Utvrđeno je da je svjedok više puta razgovarao s ravnateljem škole u B., a vezano za njihovo stambeno pitanje, te je u više navrata bilo spomena o procedurama za otkup stana, ali da bi se uvijek nešto ispriječilo, da je prvotno stigla obavijest iz Ministarstva da se ti stanovi mogu otkupljivati, a nakon toga da je stigla obavijest da je škola dužna svojim djelatnicima osigurati zamjenski stana odnosno otkup stana u kojem stanuju.  U to vrijeme osim tužiteljice da su školske stanove koristile još dvije osobe u školi u B. V., a obje te osobe da su ishodile otkup stana dok svjedoci tužiteljica nisu uspjeli, jer je ta škola prestala s radom 2001. godine, da ta školska zgrada nije bila upisana u zemljišniku i katastru, a unutar knjigovodstva se ta škola vodila kao osnovno sredstvo. Nakon toga da je sve prenijeto na Županiju gdje je razgovarao s više službenika, a O. koji je u to vrijeme bio zadužen za školstvo da mu je je rekao da je upućen zahtjev, ali da to nije stavljeno na dnevni red usprkos molbama svjedoka i traženjima, dok je školski odbor škole u B. donio odluku za otkup stana. Iz iskaza je utvrđeno da se predmetni stan sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka s kuhinjom , kupaonicu, hodnik i stepenište koje pripada stanu. Utvrđeno je da su svjedok i tužiteljica svojim sredstvima uredili prilaz zgradi i stanu, uredili prilaz do septičke jame, 4-5 puta popravljali fasadu, promijenili tri prozora napravio dimnjak, iskopao novu septičku kamu, uredio kupaonicu, uveo telefon 1981. godine o svom trošku, napravio drvarnicu i garažu. Iz iskaza je utvrđeno da je tužiteljica radila u centralnoj školi u B. do 2012. godine kada je otišla u mirovinu. Utvrđeno je da se osobe koje su ostvarile pravo na otkup stana u školama zovu M. J. i njegova supruga S., te A. Č. koja je također bila učiteljica. Utvrđeno je da tužiteljicu i njenu obitelj nije nitko smetao u korištenju tog stana niti je tko pozivao tužiteljicu na predaju predmetnog stana za zbrinjavanje drugih djelatnika. Iz iskaza je utvrđeno da tužiteljica nije dobila nikakav akt vezan za korištenje predmetnog stana  već je to bilo usmeno odobrenje za korištenje predmetnog stana od strane S. J..

Iz iskaza svjedoka A. Š. utvrđeno je da je isti bio zaposlenik OŠ B. od 1986. godine  kada je prešao iz Š. u tu školu gdje je radio kao nastavnik biologije i kemije ,a od 2005. godine do 2016 godine da je bio ravnatelj navedene škole. Tužiteljicu svjedok da poznaje još iz vremena dok su radili u Š., te da mu je poznato da je tužiteljica iz Š. prešla u Područnu školu u G. B.. Iz iskaza je utvrđeno da svjedok misli da je tužiteljica nakon što je prestala s radom škola u G. B. prešla na rad u centralnu  školu. Svjedoku da je poznato da je tužiteljica  s obitelji koristila stan koji se nalazi u zgradi područne škole u G. B., a da koristi sve do danas zasigurno 40-ak godina. Taj stan da se nalazi na katu navedene zgrade područne škole i to poviše učionica u kojima se sada nalazi skladište muzeja. Taj predmetni stan da ima veći dnevni boravak, dvije sobe, kupaonicu, a to da mu je poznato jer je osobno dolazio u stan, a za taj stan da postoji jedan ulaz i to stepenicama koje se nalaze unutar zgrade nekadašnje područne škole. Iz iskaza je utvrđeno da navedena područna škola ne radi već godinama, da mu je poznato da je tužiteljica podmirivala sve režijske troškove vezano za taj stan, a ujedno je o svom trošku vršila popravke kao npr popravak krova. U predmetnom stanu da živi tužiteljica, njen suprug i kćerka G., koja je djelatnica OŠ B., a do udaje da je s njima živjela i druga kćerka. Predmetni stan se koristio kao namjenski stan za učitelja koji bi predavao u toj školi, ali tužiteljica da je nastavila koristiti za stanovanje taj stan i nakon što je ta škola ugašena i u istom stanu je do danas. U vrijeme bivše države, koliko je svjedoku poznato, da se nije nikada problematiziralo pitanje korištenja tog stana od strane tužiteljice i njene obitelji, a nakon stvaranja RH da je došlo do otkupa takvih stanova. Stoga da su tužiteljica i njen suprug počeli tražiti da otkupe taj stan. U vrijeme dok je svjedok bio ravnatelj i to dva mandata da je školski odbor te škole u dva navrata dao dozvolu da se pokrene otkup predmetnog stana. Iz iskaza je utvrđeno da je svjedok u vrijeme dok je bio ravnatelj odnosno škola od strane Županije i Ministarstva prosvjete dobivao sugestije da se sve što se može prodati proda, a kako područna škola u B. nije radila jer nije bilo dovoljno učenika da su smatrali da mogu ponuditi predmetni stan na otkup. U tom smislu da se svjedok i osobno kao tadašnji ravnatelj škole susreo s O., a da je s njim bio i tužiteljičin suprug , te da su mu iznijeli prijedlog za otkup stana. Tada da su od O. dobili garanciju da će taj prijedlog doći na dnevni red skupštine ali da do toga nije došlo odnosno da je ta tema skinuta s dnevnog reda.  Iz iskaza je utvrđeno da je svjedok potpisao odluku o visini i plaćanju stanarine od 04. 02. 1988 godine  u vrijeme dok je svjedok bio predsjednik savjeta odnosno školskog odbora, a ta odluka da je dostavljena osim tužiteljici još dvjema osobama i to M. J. i A. Č. koji su plaćali stanarinu za stanove kao i tužiteljica. Njih dvoje da su koristili stanove koji se nalaze do centralne škole u B. V. koje su oni i otkupili, a oni da su to otkupili u razdoblju prije nego je tužiteljica pokrenula postupak za otkup predmetnog stana.

Iz iskaza svjedokinje B. J. utvrđeno je da tužiteljicu poznaje još od početka 80-tih godina jer je došla raditi kao njena zamjena u vrijeme dok je tužiteljica koristila porodiljini dopust za rođenje druge kćerke G., a to da  je bilo 1985. godine. U to vrijeme da su se u sklopu centralne škole u B. nalazile i područna škola u g. B., te u B. i B. V.. Kasnije da se ta škola u B. V. odvojila te da funkcionira kao samostalna škola, a u područnoj školi u G. B. svjedokinja da je radila kraće vrijeme kao zamjena tužiteljici. U vrijeme dok je svjedokinja mijenjala tužiteljicu da je tužiteljica stanovala na katu zgrade u toj osnovnoj školi i to u stanu koji se sastojao od prethodnika, kuhinje, wc-a, dvije sobe, a ispred da se nalazilo stubište. Koliko je svjedokinji poznato tužiteljica predmetni stan da koristi sve do danas i tu žive tužiteljica, njen suprug i njena najmlađa kćer koja je prosvjetni djelatnik u OŠ B.. Svjedokinja da je također djelatnica škole u B., a područna škola u g. B. da je ugašena  zbog nedovoljnog broja učenika. Iz iskaza je utvrđeno da su režijske troškove podmirivale one osobe koje su stan koristile a, druge detalje da ne zna.  Svjedokinja da je bila dugo godina članica školskog odbora, ali da se ne može sjetiti da je na dnevni red stavljen zahtjev za otkup predmetnog stana iako se o tome pričalo, a svjedokinja da misli da su predstavnici škole išli u županiju i vezano za otkup ovog stana ali nikakve povratne informacije o tome da nisu odbili. Iz iskaza je utvrđeno da svjedokinji  nije poznato da bi itko od strane škole u B. tražio od tužiteljice da iseli iz predmetnog stana, da poznaje osobe po imenu A. Č. i M. J. koji su njeni bivše radne kolege, da je A. Č. radila u B. vodi, a M. J. i u B. i u B. vodi, te da se stanovi navedenih nalaze na katu iznad škole u B. V. , te da se u kuloarima pričalo da su oni otkupili te stanove.

Iz iskaza svjedokinje G. B. utvrđeno je  da predmetni stan njena obitelj koristi od listopada 1978. godine kada je njena majka počela raditi kao učiteljica u područnoj školi u G. B. S. da je rođena 1985. godine i od tada do danas da živi u predmetnom stanu zajedno sa obitelji odnosno majkom i ocem, a i sestra da joj je tu živjela do udaje. Predmetni stan da se nalazi na katu područne škole da ima zaseban ulaz dok s u prostorije škole ulazilo s prednje strane Unutar stana da se nalaze dvije sobe, kuhinja, dnevni boravak i kupaonica. Tužiteljica da je prešla raditi u centralnu školu 2001. godine a prethodno da je ta područna škola u G. B. bila ugašena jer nije bilo dovoljno djece.  Iz iskaza je utvrđeno i da je njen otac 1986. godine iz škole u Šestanovcu prešao u školu u B., a i svjedokinja da u navedenoj školi radi od 2008. godine. Cijelo to vrijeme da je njena obitelj plaća režijske troškove, priključak za struju da glasi na njenog oca, kao i telefonski priključak za vodu da je na tužiteljici. Iz iskaza je utvrđeno da su od početka bili odvojeni priključci za struju i vodu koji se odnose na stan , a posebni su za školski prostor u prizemlju.  Utvrđeno je da je tužiteljica plaćala stanarinu i taj iznos da se odbijao od njene plaće. Utvrđeno je da se otac svjedokinje u više navrata obraćao predstavnicima škole i to ravnateljima R. B. i A. Š. vezano za otkup tog stana, da su razgovarali i sa O. koji je izrazio pozitivan stav u rješavanju problema, ali svaki put kad bi ta tema bila stavljena na dnevni red da bi odjedanput nestala s dnevnog reda. U jednom od pisanih odgovora O. je stajalo pozitivno mišljenje za otkup stana, a tu da je i navedeno da škola nije upisana u katastarskom operatu, ali da se vodila kao osnovno sredstvo škole. Unutar nekadašnje centralne škole u B. da se  nalazila i područna škola u B. V. koja je kasnije postala samostalna škola, a unutar školske zgrade te škole da se nalaze dva stana koja su koristili djelatnici škole i to A. Č. i M. J. koji da su otkupili te stanove koji se nalaze na katu te škole. Iz iskaza je utvrđeno da škola u B. nije nikada tražila od tužiteljice  da se iseli iz tog stana nakon što je područna škola ugašena odnosno nakon što je tužiteljica otišla u mirovinu.

Iz iskaza  tužiteljice utvrđeno je prvotno radila u školi u Š. od 1970. a 1978 godine da je prešla na rad u G. B..  U tu školu da je prešla raditi prvenstveno jer je u natječaju za primanje učitelja razredne nastave navedeno da se stavlja na raspolaganje stan u navedenoj područnoj školi na korištenje.  Navedeni stan da se nalazi na katu i sastoji se od dnevnog boravka, malog hodnika, jedne manje i jedne veće sobe, kuhinja i kupaonice. U tom stanu da su prvotno stanovali tužiteljica, njen suprug i starija kćerka, a kasnije da se rodila i druga kćerka koja tu s njima još stanuje i ista da je djelatnica škole u B..  Nakon što se područna škola u G. B. zatvorila 2001. godine zbog nedovoljnog broja učenika, tužiteljica da je prešla raditi u centralnu školu u B. i tu da je radila sve do odlaska u mirovinu. Tužiteljica da je zajedno s obitelji podmirivala sve troškove  i da su vršili popravke u stanu i na samoj zgradi u kojoj se stan nalazi, da su popravljali krov, vodovodne cijevi, oluk.. Nakon što su se počeli otkupljivati stanovi i nakon što su njeni kolege Č. i J. otkupili stanove u školskim zgradama u školi u B. V. da su ona i suprug razgovarali s ravnateljem R. B. i A. Š. koji su imali pozitivan stav  odnosno suglasnost za otkup istog, da se razgovaralo i sa Z. O., ali da se to nije nikada izrealiziralo na nivou županije, a da ne zna razlog za to. Utvrđeno je da je jedanput pitanje otkupa došlo na dnevni red,  ali se o toj točci nije nikada raspravljalo. Tužiteljica u tom stanu da stanuje  nesmetano od 1978. godine do danas, a da je u tom razdoblju nitko od strane škole  nije postavljao pitanje njenog stanovanja niti se tražilo da isele. Bivši ravnatelj S. J. te poslije R. B. su podržavali ideju da  tu netko stanuje da sama zgrada ne propada.

Iskazima svjedoka, te tužiteljice ovaj sud je poklonio vjeru obzirom smatra da su isti iskazivali logično, životno i u bitnom suglasno, a koji iskazi su u skladu s priloženom dokumentacijom. Svjedoci R. B. i A. Š., te B. J. su zaposlenici tuženika, te dugogodišnji kolege tužiteljice, a osim toga svjedoci R. B. i A. Š. su bili i ravnatelji tuženika, pa su stoga istima poznati detalji vezani za korištenje predmetnog stana i proceduru oko davanja istog na korištenje.

Naime iz iskaza svjedoka R. B. i A. Š. proizlazi da je tužiteljica nakon što je počela raditi kao učiteljica razredne nastave u Područnoj školi u G. B. dobila predmetni stan na korištenje, da se stan nalazi na katu školske zgrade dok se u prizemlju nalaze prostorije škole, da je ta škola radila do 2001. godine kada je zatvorena zbog nedovoljnog broja djece za upis, nakon čega je tužiteljica premještena na rad u centralnu školu u B. a nastavila je koristiti nesmetano predmetni stan do danas. Utvrđeno je da je tužiteljica za isti plaćala stanarinu i podmirivala režijske troškove kao i troškove održavanja tog stana, kao i same zgrade. Iz iskaza svjedoka utvrđeno je da je tužiteljica  u vrijeme bivše države tražila da joj se osigura zamjenski stan, ali da to nije realizirano, a nakon stvaranja Republike Hrvatske  da je tražila mogućnost otkupa predmetnog stana, te da se u tom smislu obraćala upravi škole koja nije imala nište protiv toga i da je školski odbor dao odobrenje za to, ali županija da nije nikada dala suglasnost, kao i da su još neki zaposlenici škole uspjeli otkupiti stanove unutar školskih zgrada.

Uvidom u  Opće podatke o napuštenoj školi (list 4-7) utvrđeno je da se školski objekt u G. B. ne koristi u svrhu odgoja i obrazovanja , da se navedeni objekt za potrebe odgoja i obrazovanja koristio do 2001. godine, a u među vremenu do danas da se objekt nije koristio osim stambenog prostora kojeg od 1978. godine koristi obitelj M. B. kojoj da je odobren otkup stana temeljem Odluke školskog odbora OŠ Dr. F. T. u B. od 30. lipnja 2005. godine  i za koji ej ta škola zatražila suglasnost Županije prvi put 13. srpnja 2007. godine,  a drugi put 07. svibnja 2014. godine. Utvrđeno je da je na 11 sjednici županijske skupštine održane 29. srpnja 2014. godine umjesto rasprave i donošenja odluke o suglasnosti skinuta je s dnevnog reda nakon čega da je M. B. podnio tužbu protiv županije i općine B. radi donošenja odluke koja nadomješta ugovor o prodaji stana .

Uvidom u odluku  OŠ „K. Š.“ iz B. o visini i plaćanju stanarina od 04. veljače 1988. godine utvrđeno je  da je u skladu s odredbom čl. 93 Pravilnika o zadovoljavanju stambenih  potreba radnika su utvrđene cijene stanarine za dvosobne i trosobne stanove, rokovi plaćanja , a iz koje odluke je razvidno da je ista dostavljena korisnicima takvih stanova i to M. J. za trosobni stan, A. Č. za dvosobni san i M. B. za dvosobni stan.

Uvidom u suglasnost OŠ Dr. F. T. B. klasa broj 602-02/14-01/01, ur. br. 2147/03-18-01-14-20 od 04. svibnja 2014. godine utvrđeno je da je istom dana suglasnost OŠ B. za otkup stana nastavnici M. B. iz G. B. u kojoj se navodi da je Odlukom školskog odbora OŠ Dr. F. T. B. dana 30. lipnja 2005. godine učiteljici razredne nastave M. B. odobren otkup stana u P. G. B., a obzirom da je za isto potrebna suglasnost Županije da se istim traži suglasnost navedene županije.

Iz navedenog dopisa kojim se traži suglasnost utvrđeno je da je predmetni stan  u G. B. , koji ima zaseban ulaz, dodijeljen M. B. 1978. godine na temelju Odluke nadležnih tijela škole i od tada do danas da je M. B. u posjedu predmetnog stana, da je ista uredno podmirivala račune koji su joj dostavljani s osnova korištenja stana , te je ista ulagala svoja i još uvijek ulaže svoja sredstva za održavanje predmetnog stana, jer isti nije bio u nadležnosti stambenih fondova. Cijene mjesečne stanarine u istom rješenju da su utvrđene M. B. za dvosobni stan u PŠ G. B., M. J. za trosobni stan u PŠ B. V. i A. Č. za dvosobni stan u PŠ B. V. kao korisnicima stanova, dok je M. J. i A. Č. u međuvremenu priznat status nositelja stanarskog prava i isti da su stekli i koriste pravo otkupa.

Uvidom u uporabnu dozvolu SDŽ, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje , Ispostava M. klasa UP/I-361-05/15-30/000046, ur. br. 2181/1-11-00-03/03-15-0008 za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. godine  utvrđeno je da građevina javne namjene-Osnovna škola izgrađena na čest. zem. 5390/3, k.o. B. u G. B. na adresi C. D. rata broj 37 je izgrađena prije 15. veljače 1968. godine, a ista se sastoji od prizemlja unutar kojeg su školske prostorije i kata gdje se nalazi stambeni prostor za potrebe škole.

Uvidom u Odluku o visini i plaćanju stanarina izdanu od strane OŠ „K. Š.“ B. od 12. veljače 1991. godine  utvrđena je visina stanarine za dvosobni stan i trosobni stan, a navedena odluka dostavljena je korisnicima stanova i to između ostalih M. B. za dvosobni stan u PŠ G. B..

Uvidom u Odluku o plaćanju i visini stanarine izdane od OŠ „K. Š.“ B. od 06. travnja 1992. godine utvrđena je visina stanarine za korisnike stanova i to M. B. i A. Č..

Uvidom u Odluku o visini i plaćanju stanarine izdane od OŠ „K. Š.“ B. od 25. lipnja 1993. godine utvrđena je visina stanarine  za dvosobni stan u PŠ G. B. koja odluka je donesena u skladu  s čl. 93. st. 2 Pravilnika o zadovoljavanju stambenih potreba radnika, koja odluka je dostavljena i naslovljena na M. B..

Uvidom u Odluku o visini i plaćanju stanarine izdane odstrane OŠ „K. Š.“ od 25. veljače 18993. godine istom je određena visina stanarine za stan u PŠ G. B. sukladno čl. 93. st. 2. Pravilnika o zadovoljavanju stambenih potreba radnika koja odluka je naslovljena i dostavljena M. B..

Uvidom u Odluku o odobrenju otkupa stana u PŠ G. B. donesenu od strane OŠ DR: F. T. B. od 30. lipnja 2005. godine utvrđeno je da je istom M. B. , učiteljici razredne nastave odobren otkup stana u PŠ G. B., koji je u vlasništvu Županije Splitsko-dalmatinske ,a u obrazloženju istog se navodi da ej PŠ Gornja B. privremeno zatvorena, a stan je namjenski, ali da se odobrava otkup tog stana ukoliko Županija splitsko-dalmatinska ima zakonskih osnova za otkup stana.

Uvidom u očitovanje OŠ Dr. F. T. B. klasa 602-02/07-01/01, ur.br. 2147-03/18-07-339 od 13. srpnja 2007. godine  u kojem se dostavlja očitovanje zatraženo od Županija SDŽ a vezano za zahtjev M. B..

Uvidom u uvjerenja o prebivalištu za M. B. (list 35-36 spisa9 utvrđeno je da je M. B. prijavljena na adresi  G. B., C. D. rata 37 od 28. kolovoza 1979. godine do danas.

Uvidom u račun Vodovoda d.o.o. M. (list 38 spisa) utvrđeno je da je isti ispostavljen na M. B. na adresi B., D. rata 37

Uvidom u račun HEP-a (list 39 spisa) utvrđeno je  da je isti ispostavljen na M. B., gornja B. koja posjeduje vodovodni priključak za stambenu jedinicu u PŠ G. B. od 2003. godine.

Uvidom u  evidenciju o plaćanju stanarine OŠ Dr. F. T. (list 43 spisa) utvrđeno je  da se stanarina obustavljala od plaće djelatnici M. B. od veljače 1988. godine, a u periodu od toga datuma do danas stanarina nije obustavljana na plaći djelatnice u kontinuitetu odnosno nije obustavljana u razdoblju od prosinca 1988. godine do lipnja 1990. godine, u ožujku 1993. godine, od prosinca 1994. godine do veljače 1995. godine, u listopadu i studenom 1995. godine, u rujnu 1996. godine, veljači 1997. godine, te od studenog 1999. godine do danas, a visina mjesečne cijene stanarine da je varirala kroz godine.

Uvidom u potvrdu Vodovoda d.o.o. (list 42) utvrđeno je  da je M. B. prijavljena kao korisnik usluga Vodovoda, sa adresom G. B., C. D. rata .

Među strankama je sporno je li tužiteljica stekla stanarsko pravo  sukladno ranijem Zakonu o stambenim odnosima odnosno je li s tim su svezi stekla svojstvo zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu sukladno odredbi čl. 30 Zakona o najmu stanova., a sporno je ujedno da li predmetni stan predstavljao stan  za službene potrebe.

Prije svega u odnosu na navod tuženika da predmetni stan ne bi predstavljao stan za službene potrebe treba navesti da je odredbom čl. 6. st. 2. Zakona o stambenim odnosima iz 1974 koji je istovjetan čl. 8. st. 2 Zakona o stambenim odnosima iz 1985, godine propisano je da se stanovima za službene potrebe smatraju stanovi čije je korištenje vezano za vršenje službene dužnosti ili funkcije i koji su kao takvi utvrđeni općim aktom davatelja stana na korištenje, a koje okolnosti odnosno pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. U konkretnom slučaju nesporno je da se zgrada unutar koje se nalazi predmetni stan sastoji od prizemlja i kata, da se na katu nalazi predmetni stan, a u prizemlju da se nalaze prostorije ranije škole (Područna škola G. B.), te da je tužiteljica kao učiteljica radila u predmetnoj školi.

Iz izvedenih dokaza utvrđeno je da se nastava u toj školi održavala sve do 2021. godine kada je zbog nedovoljnog broja djece za upis u školu ista prestala djelovati, te da nakon 2001. godine predmetna zgrada više nije u funkciji škole niti se koristi u školske svrhe, pa stoga niti predmetni stan u smislu gore navedenih odredbi Zakona o stambenim odnosima ne može predstavljati stan za službene potrebe, a posebice iz razloga što spisu tijekom postupka tuženik nije dostavio dokaz odnosno akt kojim je predmetni stan utvrđen stanom za službene potrebe., koje pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, slijedom čega se navedeni prigovor ukazuje neosnovanim.

              Nadalje, imajući u vidu sve prethodno navedeno, a posebice iskaze saslušanih svjedoka, kao i svu priloženu dokumentaciju ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica  uselila u predmetni stan 1978. godine s svojom obitelji, da isti nesmetano koristi sve do sada, da je za isti plaća stanarinu, a o čemu u spisu postoji dokumentacija, da je uredno podmirivala režijske troškove, ako i troškove održavanja stana i zgrade u kojoj se nalazi, da je područna škola G. B. u kojoj se predmetni stan nalazi djelovala do 2001. godine, a od tada da se školske prostorije ne koriste, ali da tužiteljica i od tada pa do danas nesmetano koristi predmetni stan, da nitko od strane tuženika nije od tužiteljice tražio iseljenje, a da je uprava škole dala i suglasnost tužiteljici za otkup stana , kao i da je tužiteljica u više navrata u usmenom razgovoru se obraćala upravi škole  u svezi otkupa predmetnog stana, te da se u svezi toga škola i obraćala Županiji, te da je tužiteljici dana usmena potvrda da će njen status vezano za otkup stana biti realiziran.

Kada se uzmu u obzir prethodna utvrđenja, koja proizlaze nedvojbeno iz provedenih dokaza  ovaj sud  može zaključiti da  se tužiteljica u svemu ponašala kao osoba koja je zaključila pisani ugovor o korištenju stana usprkos okolnosti što taj dokument nije  dostavila tijekom postupka, iako u očitovanjima tuženika koji prileže spisu sam tuženik nedvojbeno potvrđuje da je takav akt donesen, slijedom čega je tužiteljica i uselila u predmetni stan, te isti nedvojbeno koristi od 1978 godine do danas.

Međutim, okolnost što tužiteljica u spis nije dostavila ugovor o korištenju stana, prema domaćoj sudskoj praksi, ukazuje da je stanarsko pravo mogla steći i osoba koja nije zaključila ugovor o korištenju stana u pisanom obliku ako te osoba stan koristi i ispunjava sva prava i obveze stanara uz suglasnost davatelja stana. To stoga što pisani Ugovor o korištenju stana nije uvijek pretpostavka za stjecanje stanarskog prava već se stanarsko pravo može steći i u slučaju postojanja usmenog ugovora, ako je bio realiziran i ako je stanje nastalo tom realizacijom postojalo duže vrijeme. Naime, osoba koja stan koristi nesmetano više godina i ispunjava obveze nositelja stanarskog prava, te se u svemu ponaša kao osoba koja je zaključila pisani ugovor o korištenju stana također se može smatrati nositeljem stanarskog prava bez obzira što nije zaključila u tom pogledu pisani ugovor.

Iz provedenih dokaza u postupku proizlazi da je tužiteljica uselila u predmetni san 1978 . godine s obitelji i od tada do danas isti nesmetano koristi, za predmetni stan je plaćala stanarinu koju joj je tuženik i obustavljao od plaće, a osim toga tužiteljica cijelo vrijeme podmiruje režijske troškove, a o čemu u spisu postoje  pisani dokazi. 

Do takovog zaključka ovaj sud je došao i zbog činjenice što od tužiteljice nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96,48/96, 66/02, 22/06-dalje ZNS) nije traženo iseljenje iz predmetnog stana, pa se ima smatrati da je tužiteljica cijelo vrijeme od 1978. godine do danas nesmetano koristila predmetni stan uz znanje i odobrenje tuženika. Posebno se naglašava da se objekt unutar kojeg se nalazi predmetni stan koristio kao škola do 2001. godine i to prizemlje tog objekta, a od tada pa do danas se više ne koristi za potrebe izvođenja školske nastave, dok je sama tužiteljica i nakon 2001. godine nastavila nesmetano koristiti predmetni stan.

Slijedom navedenih utvrđenja ovaj sud je došao do uvjerenja da je tužiteljica dugotrajnim korištenjem predmetnog stana stekla stanarsko pravo na njemu sukladno odredbama čl. 11.st. 1 Zakona o stambenim odnosima.

Nadalje, odredbom čl. 30. st. 2. ZNS-a propisano je da osobe koje danom stupanja na snagu istog zakona imaju svojstvo nositelja stanarskog prava, da tim danom stječu prava i obveze najmoprimca. zakona o najmu stanova .

Kako je tijekom postupka, a temeljem izvedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica stekla stanarsko pravo sukladno prethodno navedenim odredbama Zakona o stambenim odnosima , to je stoga ista temeljem čl. 30. st. 1 Zakona o najmu stanova stekla i svojstvo zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu.

Obzirom je tuženik tijekom postupka problematizirao  vrijeme u kojem je tužiteljica zatražila sudsku zaštitu u smislu nadomještanja sudskom presudom ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, u kojem ističe da je tužiteljica propustila u razumnom roku od dana stupanja na snagu ZNS-a zatražiti od tuženika sklapanje ugovora o najmu ili zatražiti odgovarajuću sudsku zaštitu u vez toga, te da je slijedom navedenom eventualna stečena prava izgubila, to je navedeni prigovor tuženika valjalo raspraviti.

U konkretnom slučaju bivši nositelj stanarskog prava tj. tužiteljica, je postala sukladno odredbi čl. 30. st. 1. i 2. ZNS-a najmoprimac, ali da bi ona mogla ostvarivati prava i biti nositelj obveza najmoprimca, pa i u smislu prava koja pripadaju zaštićenom najmoprimcu, potrebno je bilo da podnese zahtjev za sklapanje Ugovora o najmu stana s vlasnikom stana (u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu zakona) ili u nekom primjerenom roku. Ako bi pak vlasnik stana odbio sklapanje Ugovora onda je tužiteljici stajalo na raspolaganju od suda tražiti da presuda nadomjesti Ugovor o najmu.

Najmodavac i najmoprimac (kao bivši nositelj stanarskog prava) imaju ne samo pravo već i obvezu sklopiti ugovor o najmu. Kada do sklapanja takovog ugovora nije došlo jer je najmoprimac propustio u odgovarajućem, razumnom vremenu zatražiti njegovo sklapanje ili s tim su svezi zatražiti odgovarajuću sudsku zaštitu, tada je zbog nepoduzimanja ovih pravnih radnji u razumnom roku od dana stupanja na snagu ZNS-a, tada dolazi do gubitka stečenih prava najmoprimca. U konkretnom slučaju tužiteljica je zatražila sudsku zaštitu  podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari dana 24. srpnja 2019. godine, što znači 23 godine nakon stupanja na snagu ZNS-a, pa stoga okolnost nepodnošenja zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu stana u ovako dugom roku odnosno ili s tim u svezi traženjem odgovarajuće sudske zaštite, ukazuje na zaključak da je tužiteljica izgubila stečena prava najmoprimca, pa tako i prava na korištenje stana. Navodi tužiteljice da je ista cijelo vrijeme živjela u uvjerenju da će ostvariti otkup stana zbog usmenih obećanja od strane Županije odnosno pisanih odobrenja od strane tuženika, po mišljenju ovog suda ne mogu se smatrati opravdanim razlogom za nepodnošenje navedenog zahtjeva odnosno za traženje odgovarajuće sudske zaštite u razumnom roku, posebice i iz razloga što tužiteljica nije, ni nakon što njen prijedlog na županijskoj skupštini 2014. godine nije dan na razmatranje, odmah zatražila sudsku zaštitu nego je to učinila  tek nakon 5 godina i to dana 24. srpnja 2019. godine podnošenjem ove tužbe. Upravo zbog svega navedenog ovaj sud smatra da je tužiteljica propustila u odgovarajućem , primjerenom roku, a rok od 23 godine nakon stupanja na snagu ZNS-a je dovoljno dug period, u kojem je ista mogla podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana odnosno zatražiti odgovarajuću sudsku zaštitu, što ista nije učinila, a zbog čega je u konkretnom slučaju, po mišljenju ovog suda došlo do gubitka stečenih prava najmoprimca, pa tako i prava na korištenje stana plaćanjem zaštićene najamnine. Da do gubitka zakonom stečenih prava najmoprimca, pa tako i prava na korištenje stana može doći zbog nepodnošenja zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu stana u odgovarajućem, razumnom vremenu, ili  s tim u svezi traženjem odgovarajuće sudske zaštite, izraženo je u odluci ovog suda broj Revx-640/12-2., slijedom čega je i odbijen tužbeni zahtjev, te je odlučeno kao u izreci.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, uzimajući u obzir vrijednost postavljenog tuženog zahtjeva , ako i važeću odvjetničku tarifu i to trošak sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 8. toč.2., za zastupanje na ročištima dana 16,. siječnja 2020. godine, dana 25. veljače 2020. godine, dana 11. studenog 2020. godine, dana 10. veljače 2021. godine i dana 02. linja 2021. godine, koji iznosi ukupno čine trošak tuženika u iznosu od 3.000,00 kn

Tužiteljici nije dosuđen zatraženi parnični trošak obzirom je tuženik u cijelosti uspio u postupku.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Makarskoj, 20. srpnja 2021. godine

                                                                                                                                                           

Sudac:

                                                                                                                                 Angela Koštro,v.r.