- 1 -              Rev 958/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 958/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., OIB … iz S., B. P. br. 27, zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetniku u S., protiv tuženika Hrvatskog ureda …, OIB …, Z., M. 73, zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-707/2018-2 od 12. rujna 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2233/2005 od 10. travnja 2018., u sjednici održanoj 20. srpnja 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

 

Revizija tužitelja u dijelu kojim se osporava odluka u pogledu pobijanog glavnog dijela tužbenog zahtjeva i zateznih kamata tekućih na taj dio se odbija, kao neosnovana.

 

 

 

r i j e š i o  j e:

 

 

I. Revizija tužitelja u dijelu kojim se osporava odluka o trošku parničnog postupka, se odbacuje, kao nedopuštena.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos na ime pretrpljene nematerijalne štete od 60.000,00 kn sa zateznim kamatama od 10. travnja 2018. do isplate (točka 1. izreke), iznos na ime materijalne štete po osnovi tuđe pomoći i njege te uništene odjeće u visini 2.705,00 kn sa zateznim kamatama od 10. travnja 2018. do isplate (točka 2. izreke), odbijen je zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos materijalne štete po osnovu tuđe pomoći i njege te uništene odjeće i obuće od 2.205,00 kn od 3. kolovoza 2005. do 9. travnja 2018. i zahtjev za isplatu iznosa od 1.500,00 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka 3. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju na ime izgubljene zarade po osnovu razlike u plaći od 1. srpnja 2005. do 19. prosinca 2006. isplati 33.003,57 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka 4. izreke), odbijen je zahtjev za isplatu izgubljene zarade po osnovu razlike u plaći od 20. prosinca 2006. do 31. kolovoza 2009. u iznosu 76.209,01 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka 5. izreke), odbijen je zahtjev za isplatu izgubljene zarade za razdoblje od 1. rujna 2009. do ispunjenja uvjeta za punu starosnu mirovinu sa 65 godina života tužitelja, tj. kapitalizirani iznos rente od 179.588,77 kn sa zateznim kamatama od 1. rujna 2009. do isplate (točka 6. izreke) i naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 17.455,00 kn sa zateznim kamatama od 10. travnja 2018. do isplate (točka 7. izreke).

 

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom 1. izreke preko iznosa 22.000,00 kuna do 60.000,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama te pod točkama 3.,5. i 6. izreke te je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u pogledu troška postupka te je dalje odlučeno o trošku žalbenog postupka.

 

3. Protiv drugostupanjske presude, njezinog dijela kojim nije uspio u sporu, reviziju je, u smislu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14– dalje: ZPP), a koja se odredba pri ovome odlučivanju primjenjuju temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), podnio tužitelj iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačiti, podredno ukinuti nižestupanjske odluke i zahtijevao je trošak revizije.

 

4. Tuženik je podnio odgovor na reviziju; predložio je reviziju odbiti te je potražio trošak odgovora na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana u dijelu kojim se njome spori odluka u pogledu glavnog dijela tužbenog zahtjeva i zateznih kamata na taj dio, dok je nedopuštena u dijelu kojim se njome spori odluka o trošku parničnog postupka.

 

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Protivno revizijskim navodima ovaj sud ne nalazi da bi, pri ocjeni utjecaja ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi gubitku radne sposobnosti tužitelja, sud u pobijanoj odluci počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a; naime, čak i kada bi se uzelo da je odluka suda protivno navodima vještačenja provedenog u ovome parničnom postupku, to ne znači da je takova povreda učinjena, jer to vještačenje predstavlja samo jedan u nizu dokaza, koje sud ocjenjuje sukladno svojoj ovlasti iz čl. 8. ZPP-a, te je za takvu ocjenu utjecaja rješenja donesenog u upravnom postupku i neutjecaja vještačenja provedenog u ovom parničnom postupku dao svoje jasne, uvjerljive i neproturječne razloge.

 

8. U rješenju donesenom u upravnom postupku (kojim se tužitelju kao osiguraniku, priznalo pravo na invalidsku mirovinu jer mu je zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad) nigdje se, pa tako ni (protivno revizijskim navodima) u njegovom obrazloženju, kao razlog umirovljenja ne spominje ozljeda, pa ovaj sud zaključuje da su također neosnovani revizijski navodi usmjereni na to da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da bi postojala proturječnost između onoga navedenog u obrazloženju presude i sadržaja isprava.

 

9. U ocjenu nalaza i mišljenja vještačenja provedenih u upravnim postupcima temeljem kojeg su upravna tijela donijela rješenje o umirovljenju i o analizi i utjecaju tamo pobrojenih bolesti, tj. eventualnih ozljeda, na uzroke umirovljenja, ovaj sud ne može ulaziti u ovom, revizijskom stupnju postupka, jer bi se time upuštao u preispitivanje činjeničnog stanja, što u ovom, revizijskom stupnju postupka, nije dopušteno.

 

10. Predmet spora u ovome stupnju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete (materijalne u visini 76.209,01 kn u vidu izgubljene zarade po osnovu razlike plaće i bolovanja od 20. prosinca 2006. do 31. kolovoza 2009. te materijalne u vidu kapitaliziranog iznosa rente u visini 179.588,77 kn što predstavlja razliku između plaće koju bi dobivao i invalidske mirovine koju je primao od 1. rujna 2009. pa do ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu sa 65 godina života tužitelja, sve za zateznim kamatama) proizišle iz štetnog događaja, prometne nezgode, koja se dogodila 27. rujna 2005. u kojem je tužitelj zadobio tjelesne ozljede, te su utvrđenja i pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova, bitna za revizijski stupanj postupka:

              - da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja,

              - da je na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., Klasa: UPI: … od 17. travnja 2007. tužitelju, kod kojega je zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 14. ožujka 2007. (dalje: Rješenje HZMO-a) ,

              - da je tužitelj u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio ozlijede u vidu kompliciranog prijeloma desne potkoljenice te da je imao i ranu u predjelu prijeloma, a što predstavlja umanjenje životne aktivnosti od 29% (drugostupanjski sud, kada citira utvrđenja prvostupanjskog, očito omaškom navodi 20% - v. toč. 19. ovoga obrazloženja),

              - da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta dva dana, srednje jakog intenziteta dva tjedna te slabog intenziteta osam tjedana,

              - da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega nakon izlaska iz bolnice tri tjedna po dva sata dnevno i tri tjedna po jedan sat dnevno,

              - da je kod tužitelja zaostalo naruženje u srednjem stupnju,

              - da je tužitelj trpio primarni strah od nekoliko sekundi sekundarni strah u jakom intenzitetu u trajanju od tjedan dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 3-4 tjedna te u blažem intenzitetu slijedeća 2 do 3 mjeseca,

              - da su vještakinje medicine rada potvrdile da je kod tužitelja temeljem bolesti radna sposobnost smanjena trajno za 60% odnosno da je već temeljem bolesti kod tužitelja nastupila invalidnost i da je ostvario pravo na invalidsku mirovinu u smislu odredbe čl. 52. st. 1. ZMO-a,

              - da je bolovanje zbog posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći trajalo od 28. lipnja 2005. do 3. prosinca 2005. te od 26. prosinca 2005. do 19. prosinca 2006.,

              - da je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđena visina izgubljene zarade tužitelja i to za vrijeme trajanja bolovanja s osnova predmetne prometne nezgode u razdoblju od 1. srpnja 2005. do 14. ožujka 2007. u iznosu od 47.475,37 kn te visina izgubljene zarade kao razlika mirovine i neto primanja usporednih radnika u razdoblju od 1. lipnja 2007. do 1. rujna 2009. iznosila bi 61.767,21 kn, a izgubljena zarada, kao razlika mirovine i prosječnih neto primanja usporednih radnika do navršenja 65 godina života tužitelja na datum kapitalizacije 1. rujna 2009. i svih budućih primanja da bi iznosila 179.588,77 kn.

              - da je – a u pogledu odbijenog zahtjeva tužitelja za naknadu štete na ime izgubljene zarade po osnovu razlike u plaći od 20. prosinca 2006. do 31. kolovoza 2009. u iznosu od 76.209,01 kn sa pripadajućim zateznim kamatama – vještakinja dr. E. E. u (po tužitelju izričito prihvaćenom) nalazu i mišljenju navela da je tužitelj bio na bolovanju zbog posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći od 28. lipnja 2005. do 3. prosinca 2005. te od 26. prosinca 2005. do 19. prosinca 2006., pa da stoga za to potraživanje očito ne postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i potraživane štete,

              - da je – a u pogledu odbijenog zahtjeva za kapitalizirani iznos rente od 179.588,77 kn što predstavlja razliku između plaće koju bi dobivao i invalidske mirovine koju bi primao od 1. rujna 2009. pa do ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu sa 65 godina života tužitelja – sud vezan pravomoćnim Rješenjem HZMO-a u odnosu na utvrđivanje razloga nastupanja gubitka radne sposobnosti tužitelja, te da se o sadržaju tog rješenja više ne može odlučivati kao o prethodnom pitanju, a ne može niti ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku, pa proističe da tužitelju invalidska mirovina nije određena zbog posljedica ozljede tj. posljedica ovopredmetne nezgode, nego zbog (drugih) bolesti, pa da je zahtjev neosnovan.

 

11. Materijalnopravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci, u okviru konkretnih činjeničnih utvrđenja, prihvaća revizijski sud.

 

12. Iako revident osporava i dio odluke koji se odnosi na naknadu štete u visini 76.209,01 kn u vidu izgubljene zarade po osnovu razlike plaće i bolovanja od 20. prosinca 2006. do 31. kolovoza 2009. (potvrđena toč. 5. izreke prvostupanjske presude) on u tom pogledu ne navodi određene razloge koje bi se mogli prepoznati kao usmjereni na osporavanje toga vida štete, pa je dovoljno za obrazložiti (uz sve gore otklonjeno u pogledu (ne)postojanja postupovnopravnih povreda) da je sud pravilno u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev imajući u vidu činjenično utvrđenje  da bolovanje tužitelja u tom razdoblju, pa posljedično i eventualno nastala šteta u razlici primanja za to razdoblje, nisu u uzročnoj vezi sa štetnim događajem.

 

13. Nastavno na revizijske navode o jedinstvu izreke rješenja upravnog tijela sa njegovim obrazloženjem i dokazima na kojima je utemeljeno, pa da bi (kako navodi revident) iz cjelokupnog toga rješenja kao i iz nalaza i mišljenja na temelju kojeg je doneseno proizlazio utjecaj predmetnih ozljeda (iz prometne nezgode) na utvrđenje invalidnosti tj. invalidske mirovine valja navesti:

              - da protivno navodima revidenta, niti iz obrazloženja Rješenja HZMO-a, niti iz nalaza i mišljenja na temelju kojeg je to rješenje doneseno ne proizlazi da se nadležno upravno tijelo prilikom odlučivanja o pravu tužitelja na invalidsku mirovinu vodilo (uzelo u obzir ili utvrdilo) doprinosom predmetne ozljede na stjecanje toga prava (v. toč. 8. i 9. ovoga obrazloženja),

              - da je dalje za primijetiti da se u samom nalazu i mišljenju na koje se revident poziva i na temelju kojeg je doneseno Rješenje HZMO-a, kao uzrok invalidnosti navodi „bolest“,

              - da sud u revizijskom stupnju postupka ne može preispitivati po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje, pa niti preispitivati eventualno spominjanje eventualnih ozljeda u medicinskom nalazu i mišljenju temeljem kojeg je doneseno Rješenje HZMO-a te povezanosti tih ozljeda sa prometnom nezgodom ili sa utvrđenjem invalidnosti (što se nigdje ne spominje, ni u Rješenju HZMO-a, niti u tom nalazu i mišljenju) te

              - da je utvrđenje nižestupanjskog suda, utvrđeno vještačenjem provedenim u ovom parničnom postupku, da je kod tužitelja temeljem bolesti radna sposobnost smanjena trajno za 60% odnosno da je već temeljem bolesti kod tužitelja nastupila invalidnost i da je ostvario pravo na invalidsku mirovinu.

 

14. Uz takva utvrđenja, neodrživim se ukazuju revizijski navodi da bi iz cjelokupnog sadržaja upravnog rješenja proizlazilo što drugo do zaključka da je ono doneseno uzimajući u obzir bolest (dakle, ne ozljede iz prometne nezgode) kao razlog umirovljenja.

 

15. Nadalje, tužitelj revizijom spori i pravno shvaćanje nižestupanjskog suda o vezanosti parničnog suda utvrđenjima iz Rješenja HZMO-a o razlozima određivanja invalidske mirovine; no pravno shvaćanje o vezanosti parničnog suda pravomoćnom i konačnom odlukom upravnog tijela, odnosno odlukom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sve dok takva odluka (rješenje) postoji, tj. dok ne bude izmijenjena u zakonom propisanom postupku, u slučajevima podudarnim s ovopredmetnim, ovaj je sud izrazio u više svojih odluka, od kojih je recentnija ona poslovnog broja Rev x 425/2017 od 5. veljače 2019., a koja se oslanja na već izražena pravna shvaćanja u odlukama Revr-1172/16 od 24. travnja 2018., Revx-1219/15 od 2. veljače 2016., Revr-210/09 od 16. lipnja 2009., kao i u odluci Revt 275/14 od 1. travnja 2015.

 

16. Revizija se u glavnini upravo iscrpljuje u osporavanju takovog pravnog pristupa, pri kojem, međutim, ovaj sud ustraje i u ovoj odluci, pa su revizijski navodi izneseni u tom smislu ocjenjeni neosnovanim.

 

17. Revizijski navodi da je drugostupanjski sud naveo umanjenje životne i radne aktivnosti u visini 20%, dok bi iz cjelokupnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, tj. osobito iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazilo da bi ona bila u visini 29%, neodlučni su pored činjenice da je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti u pogledu naknade nematerijalne štete.

 

18. Osim toga, nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su za taj vid štete dosudili sveukupno potraživanih 60.000,00 kuna, upravo kada bi se uzelo smanjenje životnih i radnih aktivnosti u visini 29%, a sve osobito imajući nesporne iznose koje su po toj osnovi nesporno isplaćene tužitelju.

 

19. U pogledu potonjeg je konačno za zaključiti da tužitelj u žalbi nije problematizirao (drugostupanjskom odlukom potvrđenu) odluku u pogledu toga vida štete (nematerijalne), te je jedino za zaključiti da je žalbeni sud prilikom citiranja utvrđenja prvostupanjskog suda učinio očitu omašku kada je naveo da je umanjenje životnih i radnih aktivnosti utvrđeno u visini 20%, jer je ipak potvrdio odluku prvostupanjskog suda (i prihvatio njegova činjenična i pravna utvrđenja) koja se temelje na umanjenjima životnih i radnih aktivnosti koja su viša za devet postotnih poena.

 

20. Navode da su mu povrijeđena ustavna prava na nepristran sud i pravično suđenje tužitelj je u reviziji obrazložio pretjerano formalističkim pristupom sudova , jer da su uzeli u obzir samo izreku Rješenja HZMO-a, a ne i sadržaj obrazloženja toga rješenja, kao i prateće dokaze; međutim, s obzirom na to da je ovaj sud takve prigovore o pristupu nižestupanjskih sudova otklonio (v. gore), neosnovanim ovaj sud ocjenjuje revizijske navode o povredi prava u iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske.

 

21. Slijedom svega navedenog, ovaj sud utvrđuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena protiv pobijane odluke o glavnom dijelu tužbenog zahtjeva (i zateznih kamata tekućih na taj dio), pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, valjalo u tom dijelu odbiti reviziju i odlučiti kao pod izrekom ove presude.

 

22. Tužitelj je u reviziji osporio i drugostupanjsku odluku u pogledu odluke o trošku postupka, te u tom smislu reviziju valja razmotriti u svijetlu regulacije toga pravnog lijeka po odredbama primjenjivog ZPP-a i to:

              - odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

              - odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

23. Sukladno navedenim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku ako bi ona imala značaj rješenja (odluke) iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a – rješenja kojim je postupak pravomoćno završen.

 

24. Međutim, s obzirom na to da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

              - da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

              - da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja (odluke) kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

25. Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

26. Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

27. Stoga je, u pogledu revizije protiv odluke o trošku, odlučeno kao pod toč I. izreke rješenja, temeljem odredbe čl. 400. st. 1. i 3., u svezi čl. 392. st. 1. ZPP-a.

 

28. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije (toč. II. izreke rješenja).

 

Zagreb, 20. srpnja 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v.r.