Broj: Kž 53/2018-7

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. O., zbog kaznenog djela članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženog B. O. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 1. prosinca 2017. broj K-33/16-26., u sjednici održanoj 11. rujna 2018.,

p r e s u d i o   j e

I.              Djelomično se prihvaća žalba optuženog B. O., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom B. O. za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11. za koje je pod točkom 1) proglašen krivim prvostupanjskom presudom na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine, a za kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. prihvaća se kao utvrđena kazna zatvora iz prvostupanjske presude u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, pa se optuženi B. O., za ta kaznena djela, na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) godina, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. ožujka 2016. do 15. lipnja 2016. te od 6. ožujka 2018. do 1. lipnja 2018.

II.              U ostalom dijelu žalba optuženog B. O. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu optuženi B. O. proglašen je krivim i to: pod točkom 1) izreke zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, a pod točkom 2. izreke zbog produljenog kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci pa je primjenom odredaba o stjecaju optuženi B. O. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju pet godina i šest mjeseci. Na temelju čl. 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 15. ožujka do 15. lipnja 2016.

Na temelju članka 158. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo da oštećenoj N. H. isplati 40,00 Eura u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju na dan isplate u roku od 15 dana od dana izvršnosti presude, dok je za ostatak imovinskopravnog zahtjeva do 150,00 Eura oštećenica upućena u parnicu. Na temelju članka 161. stavka 3. ZKP/08 optuženiku i oštećenom B. C. su vraćeni odjevni predmeti precizirani u izreci. Na temelju članka 148. st. 6. ZKP/08 optuženik je u cijelosti oslobođen naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. – 6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, putem branitelja, odvjetnika M. R. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predlaže „da se u odnosu na djelo pod 1 presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, a u odnosu na djelo pod 2 da se preinači i utvrde blaže pojedinačne kazne zatvora i blaža jedinstvena kazna zatvora“.

Nije podnesen odgovor na žalbu.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08, nakon dužnog razgledanja vratio je spise sudu na daljnji postupak, podneskom od 9. veljače 2018. godine broj KŽ-DO-160/2018.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Optuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja isključivo u odnosu na kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11., smatrajući da je sud pogrešno zaključio da je inkriminirane zgode optuženik udario oštećenu J. C.₁ pri čemu se žalba poziva na obranu optuženika koji je naveo da ga je oštećenica uhvatila za rame, ali se on uspio istrgnuti i pobjeći. Dalje žalitelj ističe da udarac optuženika nanesen oštećenici nije vidio niti svjedok J. C.₂, koji je u odnosu na tu okolnost naveo da je optuženik snažno odgurivao oštećenicu.

Međutim, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je optuženik u okviru svog fizičkog sukoba s oštećenicom istoj zadao udarac u predjelu prsnog koša, nanijevši joj teške tjelesne ozljede u vidu natučenja prsnog koša i prijeloma prsne kosti. Sud je na tu okolnost izveo sve potrebne dokaze, koje je potom valjano i savjesno analizirao i kritički ocijenio, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kao i obranu optuženika, pa se zaključak suda ukazuje u svemu pravilnim.

Naime, sud je tu okolnost pravilno utvrdio u prvom redu na temelju nalaza i mišljenja sudskomedicinskih vještaka J. Š. i Z. D. koji se temelje na medicinskoj dokumentaciji, a iz kojih, u odnosu na mehanizam nastanka teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma prsne kosti, proizlazi da je za takvu ozljedu potreban jaki intenzitet djelovanja direktne sile te da je isključena mogućnost djelovanja indirektne sile, uključujući i udaranje tijela u zid ili bilo koju sličnu prepreku na način da netko jednokratno ili višekratno odguruje osobu tako da ista udara u prepreku (što je sud sve detaljno obrazložio na listu deset presude u zadnjem odjeljku te na listu jedanaest presude u prvom odjeljku). Prema tome, prvostupanjski sud je takav nalaz vještaka pravilno prihvatio, dok je otklonio neuvjerljivu obranu optuženika u odnosu na iste okolnosti. Stav prvostupanjskog suda, suprotno žalbi, nije doveden u pitanje iskazom svjedoka J. C.₂ koji nije vidio taj udarac već samo „treskanje“ oštećenice o dovratnik kuhinjskih vrata. Naime, okolnost da svjedok nije registrirao udarac, kraj ovako decidiranog nalaza vještaka, ne dovodi u pitanje to utvrđenje suda. Stoga, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08).

Pobijajući odluku o kazni, optuženi B. O. u žalbi pravilno ističe da je prestroga pojedinačna kazna zatvora za djelo iz točke 1. pobijane presude u trajanju tri godine i šest mjeseci jer je sud pogrešno uzeo kao otegotnu okolnost smrtni ishod kod oštećenice s obzirom da optuženik nije kriv za njezinu smrt, već je smrt posljedica njene bolesti.

Naime, odredba članka 47. KZ/11. koja normira odmjeravanje kazne, u stavku 1. spomenutog članka propisuje koje će okolnosti sud ocijeniti pri izboru vrste i mjere kazne, među kojima se navode i „skrivljeni učinci kaznenog djela“. S obzirom da je u pobijanoj presudi pravilno utvrđeno da nije dokazano da je na strani optuženika postojala svijest da poduzimanjem radnji odgurivanja i udaranja u predjelu prsnog koša može uzrokovati i smrt oštećenice, to znači da smrtna posljedica kod oštećenice nije skrivljeni učinak kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11. Stoga prvostupanjski sud okolnost uzročno-posljedične veze između ponašanja optuženika i smrtne posljedice kod oštećene J. C.₁ nije smio uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne za to djelo, slijedom čega je pojedinačna kazna u trajanju tri godine i šest mjeseci prestroga. S obzirom da se radi o specijalnom povratniku jer je optuženik ranije osuđivan zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju (podatak iz kaznene evidencije na listu 33 spisa) i da je kazneno djelo počinjeno na štetu starije osobe (oštećenica je u vrijeme djela bila u dobi od 68 godina) pa se radilo o očitome nerazmjeru u fizičkoj sposobnosti između optuženika i oštećenice koju je teško ozlijedio, ovaj sud smatra da je za kazneno djelo iz točke 1. prvostupanjske presude (za koje je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina) primjerena kazna zatvora u trajanju tri godine.

U odnosu na kazneno djelo iz članka 228. stavak 1. u vezi članka 52. KZ/11. sud je pravilno utvrdio kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci uzimajući u obzir da je optuženik višestruki specijalni povratnik koji je 21 puta (bez objedinjujućih presuda) osuđivan zbog kaznenih djela krađe, odnosno teške krađe. Kod tako izražene otegotne okolnosti u vidu ranije kontinuirane osuđivanosti, činjenica priznanja tog kaznenog djela nije od onog utjecaja na visinu pojedinačno odmjerene kazne koji joj pridaje žalba.

Stoga je optuženika valjalo osuditi na blažu jedinstvenu kaznu zatvora, i to u trajanju pet godina. Takva kazna je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela te da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno i kažnjavanje počinitelja pravedno. Navedena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio oštećenicama te dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela, a ona će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Stoga će se tako izrečenim pojedinačnim kaznama, kao i jedinstvenom kaznom ostvariti u potpunosti svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11.

U jedinstvenu kaznu zatvora je, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru prije donošenja nepravomoćne presude od 15. ožujka 2016. do 15. lipnja 2016. te nakon donošenja pobijane presude od 6. ožujka 2018. do 1. lipnja 2018.

S obzirom na naprijed iznesene razloge, trebalo je djelomično prihvatiti žalbu optuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu, a kako ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08, trebalo presuditi kao u izreci.

Zagreb, 11. rujna 2018.