Broj: Kzz 28/2015
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. B. zbog kaznenog djela iz članka 241. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti od 15. lipnja 2015. broj KZZ-DO-73/2015 podnesenom protiv pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zlataru od 5. prosinca 2013. broj K-88/13 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 19. ožujka 2015. broj Kž-268/14, u sjednici održanoj 12. rujna 2018.
p r e s u d i o j e
Odbija se zahtjev Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti od 15. lipnja 2015. broj KZZ-DO-73/2015 kao neosnovan.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Zlataru od 5. prosinca 2013. broj K-88/13., potvrđenom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 19. ožujka 2015. broj Kž-268/14-6, okrivljeni I. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela povrede tuđih prava iz članka 241. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te je, na temelju članka 241. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uz izricanje uvjetne osude iz članka 56. KZ/11., tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženi I. B. u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12. i 56/13. - dalje: ZKP/08.) oštećeno društvo „V.“ d.o.o. upućeno je da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženi I. B. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u iznosu od 600,00 kuna.
Protiv te pravomoćne presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede zakona u odredbi članka 469. točka 3. ZKP/08. na štetu okrivljenog I. B., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske donese presudu kojom utvrđuje „da je zahtjev za zaštitu zakonitosti utemeljen, te da je presudom Općinskog suda u Zlataru broj K-88/13. od 5. prosinca 2013. i presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Kž-268/14 od 19. ožujka 2015. povrijeđen zakon u odredbi čl.469. točka 3. Zakona o kaznenom postupku na štetu okrivljenika I. B., te se preinačuje presuda Općinskog suda u Zlataru broj Ko-88/13. od 5. prosinca 2013. i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Kž-268/14 od 19. ožujka 2015. i odbije optužba temeljem članka 452. toč. 5. Zakona o kaznenom postupku“.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.
Nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je presudom Općinskog suda u Zlataru od 5. prosinca 2013. broj K-88/13., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 19. ožujka 2015. broj Kž-268/14., povrijeđeno načelo ne bis in idem iz razloga jer je okrivljeni I. B. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2012. broj Ko-3106/11., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 7. svibnja 2013. broj Kž-406/13., a koja proizlazi iz istih ili činjenica koje su u biti iste, oslobođen optužbe za kazneno djelo prijevare iz članka 224. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.).
Državni odvjetnik, naime, smatra da osnova kaznene odgovornosti u toj i u presudi Općinskog suda u Zlataru od 5. prosinca 2013., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 19. ožujka 2015. broj Kž-268/14., proizlazi iz „činjenica da okrivljeni I. B. nije platio preuzeti građevinski materijal od trgovačkog društva „V.“ d.o.o. te da bi izbjegao plaćanje – svu svoju imovinu je darovao svom sinu I. B. što je dovelo do otvaranja stečajnog postupka i onemogućavanja naplate stečajnog vjerovnika“.
Prema članku 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje: Protokol br. 7, Konvencija), na koji se državni odvjetnik u zahtjevu poziva, nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države.
U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (presuda, Veliko Vijeće, od 10. veljače 2009. zahtjev broj 14939/03) Europski sud za ljudska prava je zauzeo shvaćanje prema kojem se članak 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju mora tumačiti na način da isti zabranjuje progon ili suđenje za drugo djelo ako ono proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste.
Međutim, s obzirom na činjenične opise kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2012. broj Ko-3106/11., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 7. svibnja 2013. broj Kž-406/13. i kaznenog djela povrede tuđih prava iz članka 241. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. iz presude Općinskog suda u Zlataru od 5. prosinca 2013. broj K-88/13., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 19. ožujka 2015. broj Kž-268/14., proizlazi, suprotno navodima državnog odvjetnika, da predmetna kaznena djela ne proizlaze iz istih činjenica, ni iz činjenica koje su u biti iste.
Naime, radnja počinjenja kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. prema činjeničnom opisu djela iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2012. broj Ko-3106/11. obuhvaća dovođenje i održavanje u zabludi ovlaštenu osobu oštećenog društva „V.“ d.o.o., a sve radi pribavljanja nepripadne imovinske koristi, kako bi ta osoba, u uvjerenju da će potraživanje biti plaćeno, omogućila isporuku kamena iz trgovačkog društva „G. “ d.o.o. putem društva „V.“ d.o.o.
Nasuprot tome, radnja počinjenja kaznenog djela povrede tuđih prava iz članka 241. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. prema presudi Općinskog suda u Zlataru od 5. prosinca 2013. obuhvaća otuđivanje imovine s ciljem osujećenja namirenja vjerovnika i to ne samo trgovačkog društva „V.“ d.o.o. koje je, prema činjeničnom opisu iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2012. broj Ko-3106/11., oštećeno kaznenim djelom prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., već i Ministarstva financija, Porezne uprave.
Osim što su različite radnje počinjenja djela, bitno je različito i vrijeme počinjenja predmetnih kaznenih djela.
U činjeničnom opisu kaznenog djela u presudi Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2012. broj Ko-3106/11. navedeno je da je kazneno djelo iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., prema optužbi, počinjeno „u vremenskom razdoblju od 29. veljače 2008. godine do 17. listopada 2009. godine“, dok je, prema presudi Općinskog suda u Zlataru od 5. prosinca 2013. broj K-88/13. kazneno djelo povrede tuđih prava iz članka 241. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. počinjeno od 11. siječnja do 20. kolovoza 2010.
Doduše, u činjeničnom opisu kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2012. broj Ko-3106/11., nakon opisa radnji poduzetih od 29. veljače 2008. do 17. listopada 2009., navedeno je i da je okrivljeni I. B. u veljači 2010. podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad obrtom „T. B.“, u kojem postupku potraživanja nisu naplaćena. Međutim, iznijetim navodom nije opisana radnja počinjenja kaznenog djela povrede tuđih prava iz članka 241. stavka 1. KZ/11., koja se sastoji od otuđivanja imovine radi osujećenja naplate vjerovnika, već je samo navedeno da je okrivljenik pokrenuo stečajni postupak, a ta radnja ne predstavlja radnju počinjenja kaznenog djela iz članka 241. stavka 1. KZ/11. Osim toga, pokretanje stečajnog postupka nad obrtom „T. B.“ u veljači 2010. ne predstavlja ni radnju počinjenja kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. jer pokretanje stečaja nije poduzeto s ciljem dovođenja ili održavanja drugog u zabludi, pa je okolnost pokretanja stečaja u činjeničnom opisu iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2012. broj Ko-3106/11. navedena izvan naznačenog vremena počinjenja kaznenog djela iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97.
Iz izloženog proizlazi da su kazneno djelo prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. za koje je okrivljeni I. B. pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2012. broj Ko-3106/11. oslobođen optužbe i kazneno djelo povrede tuđih prava iz članka 241. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koje je okrivljeni I. B. proglašen krivim pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zlataru od 5. prosinca 2013. broj K-88/13. povezana jedino motiviranošću okrivljenika za nepodmirenje, odnosno izbjegavanje ispunjenja obveze, dok su radnje njihovog i vrijeme počinjenja različiti.
Stoga, nema mjesta zaključku da osuda za kazneno djelo iz članka 241. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. po presudi Općinskog suda u Zlataru od 5. prosinca 2013. broj K-88/13, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 19. ožujka 2015 broj Kž-268/14, proizlazi iz istih ili u biti istih činjenica kao što su one u presudi Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2012. broj Ko-3106/11, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 7. svibnja 2013. broj Kž-406/13, a kojom je okrivljenik oslobođen optužbe za kazneno djelo prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97.
Stoga, ocjenjujući da ovdje nije povrijeđeno načelo ne bis in idem i da ne postoji povreda zakona iz članka 469. stavka 3. ZKP/08. koju ističe državni odvjetnik trebalo je, na temelju članka 512. ZKP/08. odbiti zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.
Zagreb, 12. rujna 2018.
