Broj: Kž 377/2018-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. C., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 3. i čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 25. siječnja 2018. godine, br. K-66/17, u sjednici održanoj 12. rujna 2018. godine, u prisutnosti opt. I. C. i branitelja optuženika, odvjetnika M. U.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. I. C. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 25. siječnja 2018. godine, br. K-66/17, proglasio je krivim opt. I. C. zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u svezi st. 1. toč. 3. i u svezi čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11 i na temelju čl. 154. st. 2. KZ/11 osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od devet (9) godina, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. veljače 2017. godine, pa nadalje.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 i to troškova vještačenja u iznosu od 39.686,80 kn, troškova svjedoka u iznosu od 1.331,00 kn te u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn, ukupno 43.017,80 kn.

 

Na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08 odbijena je optužba protiv opt. I. C. da bi počinio kazneno djelo protiv privatnosti - neovlaštenim zvučnim snimanjem i prisluškivanjem iz čl. 143. st. 1. KZ/11.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Optuženik se žali po branitelju M. U., odvjetniku iz Z. i odvjetnici J. N. iz Z. (dva podneska) iz svih žalbenih osnova s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Braniteljica J. N. moli obavijest o sjednici vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti I. C., čija je prisutnost osigurana putem konferencijskog video uređaja i branitelja M. U., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti braniteljice J. N., odvjetnice iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji nisu pristupili a dostava poziva je bila uredno iskazana.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U žalbi podnesenoj po braniteljici J. N., optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 7. ZKP/08, jer da nije u potpunosti riješen predmet optužbe, budući pisana presuda ne odgovara objavljenoj presudi.

 

U žalbi se tvrdi da objavljena presuda nije sadržavala dio u kojem se optužba odbija za kazneno djelo neovlaštenog zvučnog snimanja i prisluškivanja iz čl. 143. st. 1. KZ/11, u čemu žalitelj nije u pravu, budući je uvidom u zapisnik o objavi presude od 25. veljače 2018. godine (list 476 do 477 spisa) utvrđeno da je nakon osuđujućeg dijela presude, donesena i objavljena odbijajuća presuda i produljen istražni zatvor, a isto proizlazi i iz zapisnika o vijećanju i glasovanju koji je ovaj drugostupanjski sud razgledao na temelju čl. 88. st. 4. ZKP/08.

 

Stoga je uvjerljiva uredovna bilješka zapisničara sa lista 477 spisa, iz koje proizlazi da je strankama omaškom dostavljen, e-mailom, nepotpuni zapisnik (radna verzija) bez cjelokupne presude koja je objavljena, pa im je naknadno dostavljen točan zapisnik (uz objašnjenje).

 

Stoga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 7. ZKP/08.

 

Nije ostvarena niti postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koju ističu obje podnesene žalbe optuženika.

 

Žalba optuženika podnesena po branitelju M. U. samo parafrazira dio zakonskog teksta te odredbe, navodeći da je „izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno presuda uopće nema razloga niti su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno navedeni razlozi su potpuno nejasni, pa se presuda ne može ispitati“ međutim, ne obrazlaže u čemu nalazi tu povredu ostvarenom.

 

Razmatrajući pobijanu presudu u tom dijelu po žalbi optuženika, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi izreka pobijane presude bila nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude.

 

U odnosu na sve odlučne činjenice, prvostupanjski sud je dao jasne i dostatne razloge, posebno u pogledu kvalifikatornih okolnosti djela, namjeri optuženika, a dao je i ocjenu svih provedenih dokaza, na što posebno upire žalba podnesena po odvjetnici J. N..

 

Kontradiktornosti u iskazu supruga i majke oštećenice u odnosu na iskaz same oštećenice, nisu takvog značaja, niti se odnose na odlučne činjenice, da bi obezvrijedile njezin iskaz i da bi to posebno trebalo obrazložiti. Navedenim prigovorima se, u stvari, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na što će detaljnije biti odgovoreno kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

 

Neosnovana je i žalbena tvrdnja optuženika da mu je povrijeđeno konfrontacijsko pravo, jer prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog obrane da se na raspravi ponovno ispita oštećenica pa je time ujedno povrijedio i pravo optuženika na pošteno suđenje, pa stoga nije osnovana žalba niti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i čl. 468. st. 3. u vezi čl. 292. st. 4. ZKP/08.

 

Konfrontacijsko pravo je pravo optuženika da ispita ili dade ispitati svjedoka optužbe i ono je u konkretnom slučaju konzumirano, jer je oštećenica ispitana kao svjedok na dokaznom ročištu pred sucem istrage dana 21. travnja 2017. godine, a tom ispitivanju su bili prisutni državni odvjetnik, optuženik, branitelj optuženika te savjetnica oštećenice.

 

Ispitivanje je snimljeno uređajem za audio-video snimanje, a stranke su imale priliku postavljati pitanja i to svoje pravo su konzumirale postavljanjem pitanja preko suca istrage, što je sve u skladu s čl. 292. st. 4. u vezi sa st. 3. ZKP/08.

 

S obzirom na navedeno, uz ostvareno konfrontacijsko pravo, ispoštivano je i načelo kontradiktornosti kao pravo stranaka da budu prisutne radnjama u postupku.

 

Na raspravi dana 17. studenog 2017. godine reproducirana je snimka iskaza oštećenice, a pročitan je i zapisnik o njenom ispitivanju od 21. travnja 2017. godine i stranke nisu imale primjedbi na samu snimku i zapisnik, već je optuženik samo prigovorio dijelu iskaza kao nelogičnom.

 

Stoga nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 2. al. 6. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 3. toč. d. Konvencije za zaštitu  ljudskih prava i temeljnih sloboda, a nije povrijeđen niti čl. 6. st. 1. Konvencije, na što upire žalba optuženika.

 

Neosnovano se žalba poziva na čl. 292. st. 4. ZKP/08, jer da je oštećenicu trebalo ponovno ispitati na okolnosti njenog ranijeg psihijatrijskog liječenja, budući je prvostupanjski sud osnovano odbio navedeni prijedlog obrane.

 

Naime, oštećenica je odbila odgovor na navedeno pitanje, kada je saslušana pred sucem istrage, pa ponovno saslušanje na raspravi ne bi bilo u skladu sa čl. 292. st. 4. ZKP/08 i čl. 20. Direktive 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za pravo, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela.

 

Naime, obrana nastoji dovesti u sumnju iskaz oštećenice koji je u cijelosti potvrđen, kako personalnim, tako i materijalnim dokazima, pa naknadni prijedlog za njezino ponovno ispitivanje o ranijem liječenju, na što je odbila odgovor, se ne ukazuje potrebnim, jer ništa u tom iskazu nije ukazivalo na moguće „konfabuliranje“, pa da bi na tu okolnost trebalo provoditi dokaze.

 

Optuženik u žalbi tvrdi i da nije utvrđeno da li je oštećenica stavila zahtjev iz čl. 292. st. 4. odnosno čl. 45. st. 5. ZKP/08 međutim, protivno proizlazi iz zapisnika o njenom ispitivanju pred sucem istrage od 21. travnja 2017. godine (list 258 spisa), te zapisnika od 21. ožujka 2017. godine sačinjenog kod državnog odvjetništva (list 196 do 198 spisa).

 

Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi navodi da je povrijeđeno načelo jednakosti oružja, jer da je vještačenje u istrazi provedeno po prijedlogu državnog odvjetnika koji ga je povjerio Centru za kriminalistička ispitivanja i vještačenja koji je pod ravnateljstvom Ministarstva unutarnjih posla Republike Hrvatske pa ima razloga dovoditi u pitanje nepristranost vještaka.

 

Državni odvjetnik je, s obzirom da mu je dana ovlast da provodi istragu, proveo potrebna vještačenja međutim, na pripremnom ročištu stranke su se suglasile da se navedeni nalazi i mišljenja pročitaju (list 404 do 405 spisa) što je na raspravi dana 17. studenog 2017. godine i učinjeno (415 do 417 spisa). Na pročitane nalaze i mišljenja nije bilo primjedbi niti je predlagano neposredno ispitivanje vještaka ili provođenje novog vještačenja.

 

Obrana se jedino protivila čitanju nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka predlažući neposredno ispitivanje vještaka, kojem prijedlogu je i udovoljeno.

 

Prema tome, kada se uzme u obzir cjelokupni kazneni postupak, nije povrijeđeno pravo optuženika na pravično suđenje, jer obrana nije došla u nejednak položaj u odnosu na državnog odvjetnika, s obzirom da je imala mogućnost predložiti da se na raspravi neposredno ispitaju vještaci Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić". Prijedlog je u tom pravcu izostao, obrana se suglasila s čitanjem navedenih nalaza i mišljenja, ne nalazeći u njima ništa sporno pa stoga niti na taj način, kako se tvrdi u žalbi, nije optuženiku povrijeđeno pravo zajamčeno čl. 29. st. 2. al. 6. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 3. toč. d. Konvencije za zaštitu  ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

U odnosu na stav žalbe optuženika da se ne radi o nepristranim vještacima, jer je Centar u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova koje je podnositelj kaznene prijave i ima aktivnu ulogu u predkaznenom postupku, potrebno je istaći da je Centar za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić", iako u sastavu MUP-a, samostalna i neovisna ustrojstvena jedinica koja nije ni u kakvom odnosu, posrednom ili neposrednom, sa djelatnicima MUP-a koji su podnositelji kaznene prijave ili koji su poduzimali potrebne mjere radi otkrivanja kaznenog djela, s obzirom da su postojale osnove sumnje da je isto počinjeno odnosno provodili pojedine radnje u tom pravcu. Centar s navedenim osobama povezuje samo zajedničko Ministarstvo, što ne dovodi u sumnju neovisnost vještaka. Očigledno to do podnošenja žalbe nije smatrala niti obrana, jer nije predlagala izdvajanje tih nalaza i mišljenja iz spisa, kao nezakonitih dokaza, niti je na njih imala primjedbe, a nije predlagala niti nova vještačenja, već naprotiv, suglasila se s njihovim čitanjem, kako je to već ranije obrazloženo.

 

S obzirom na sve navedeno, nije osnovana žalba optuženika niti zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i čl. 468. st. 3. ZKP/08, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije osnovana niti žalba optuženika zbog pogrešno odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Obje žalbe optuženika ustrajavaju na prijedlogu da se provede psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenice, jer je ranije psihijatrijski liječena.

 

Kako je već ranije rečeno u ovoj odluci, u tijeku postupka nije bilo niti najmanje sumnje da bi oštećenica bila sklona izmišljanju odnosno konfabulaciji i da bi na njezin iskaz moglo utjecati eventualno ranije liječenje zbog psihičkih problema.

 

Naime, oštećenica je vrlo detaljno, okolnosno i uvjerljivo iskazivala pa je njezin iskaz osnovano prihvaćen kao istinit po prvostupanjskom sudu, s obzirom da je potvrđen i materijalnim te personalnim dokazima.

 

Oštećenica je vrlo detaljno opisala kako je pristala optuženika povesti kući, jer se znaju iz osnovne škole, kako ju je zatražio da ga odveze do Sljemena, neistinito govoreći da ga tamo čekaju prijatelji s vozilom u kvaru, što je i učinila, te slijed događaja nakon zaustavljanja vozila, vučenje van iz vozila, čupanjem za kosu, vučenje u šumu nakon što je odbila da ga oralno zadovolji, zbog čega je od straha izvršila veliku nuždu u gaće, udaranje, prijetnje da će ju zaklati nožem i ostaviti u šumi, ležanje na njoj, griženje, pri čemu se cijelo vrijeme opirala i zapomagala, tučenje štapom, vađenje optuženikovog spolovila iz hlača, prvotno nepostizanje erekcije prilikom oralnog zadovoljavanja, što je učinila iz straha za svoj život, fotografiranje mobitelom te ponovno oralno zadovoljavanje, nakon udaranja štapom i teško je prihvatiti žalbenu tezu da bi to bio rezultat konfabuliranja.

 

U takvom stanju, kada se pomokrila i izvršila veliku nuždu u gaće, oštećenica odmah nakon što je optuženik napustio vozilo, odlazi u policiju prijaviti događaj, a zove i majku kojoj je ispričala što se dogodilo i koja je suglasno oštećenici opisala cijeli događaj.

 

Suglasno je iskazivao i suprug oštećenice koji joj je, nakon što ga je nazvala majka oštećenice i ispričala da mu je supruga silovana, nosio robu za presvući u bolnicu, gdje ju je zatekao u vrlo lošem stanju. Tek kasnije mu je i supruga ispričala cijeli događaj.

 

U pogledu odlučnih činjenica, svi navedeni iskazi su suglasni i žalbeno inzistiranje na razlikama u nebitnim detaljima, ne dovodi navedene iskaze u sumnju, jer i majka te suprug imaju saznanja o događaju iz priče oštećenice.

 

Iskaz oštećenice je potvrđen i materijalnim dokazima, jer je na licu mjesta prilikom očevida nađen pramen kose oštećenice i 100,00 kn o kojima je iskazivala, a uvidom u medicinsku dokumentaciju, te fotodokumentaciju utvrđene su i brojne povrede koje je oštećenica zadobila i opisala način njihova zadobivanja. S obzirom da je oštećenica odmah nakon prijave odvedena liječniku i da verificirane povrede odgovaraju opisu koji je dala oštećenica o udaranju od strane optuženika, nije bilo potrebe za provođenjem sudsko-medicinskog vještačenja ozljeda niti je takvo vještačenje predlagano tijekom postupka, već tek sada u žalbi.

 

Iskaz oštećenice potvrđen je biološkim i kontaktnim vještačenjem, što se žalbom niti ne osporava, posebno nalazom sperme optuženika na jakni i haljini oštećenice.

 

Dakle, svi navedeni dokazi, kako personalni tako i materijalni potvrđuju iskaz oštećenice, pa je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedlog za provođenje njenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja i stoga činjenično stanje nije nepotpuno niti pogrešno utvrđeno.

 

Žalbena tvrdnja da se oštećenica bojala ljubomore supruga i za svoj brak, je u potpunosti neutemeljena, jer nije bilo sporno da su supružnici sporazumno izašli, svaki sa svojim prijateljima, da se kretala u poznatom društvu, da joj je i optuženik bio poznat i da je osjećala obavezu da ga poveze, jer joj je izvodio i neke radove u kući, a zajedno su išli u osnovnu školu, a sasvim je sigurno da oštećenica ne bi išla na policiju odmah nakon događaja kada je prethodno od straha izvršila veliku i malu nuždu u gaće, da se sve nije dogodilo kako je iskazivala. Navedeno, uz ozlijede koje je zadobila, isključuje bilo kakvu dragovoljnost koja se pokušava sugerirati kroz obranu optuženika i sada kroz žalbu.

 

U tijeku postupka je provedeno psihijatrijsko vještačenje optuženika, kao i toksikološko, o stupnju njegove alkoholiziranosti, tempore criminis, vještaci su ispitani na raspravi i očitovali su se na međusobne nalaze, odgovarali na pitanja, posebno obrane koja na kraju nije niti imala prijedlog za provođenje novog psihijatrijskog vještačenja optuženika, već se ono sada neosnovano predlaže u žalbi.

 

Osnovano je odbijen i prijedlog za ispitivanjem predloženih svjedoka na činjenicu konzumiranja alkohola od strane optuženika tijekom dana i večeri, jer su vještaci (psihijatrijski i toksikolog) imali u vidu navode drugih svjedoka o optuženikovoj alkoholiziranosti, kao i njegovu obranu, te su opširno analizirali te podatke i dali dopunu nalaza i mišljenja, što žalbenim navodima nije s uspjehom osporeno.

 

Na temelju svih provedenih dokaza, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo na način kako ga se tereti i to na osobito ponižavajući i okrutan način, što se opširno i obrazlaže u pobijanoj presudi. Naime, optuženik je snimao i fotografirao oštećenicu, pri čemu je ista morala, gledajući prema mobitelu, govoriti svoje ime i prezime, od kuda je, nabrajati što ima od odjeće na sebi, zadizati i odmicati pojedine komade odjeće kako bi se obnažila, morala se dodirivati, „naprčiti“, sve kako bi ju mogao gledati, fotografirati i snimati iako je prethodno izvršila  veliku nuždu u gaćice, što sve ukazuje na osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik svjesno i namjerno se iživljavao nad oštećenicom, želeći je okrutno poniziti i posramiti. Kod oštećenice je stvorio dodatan osjećaj srama, nelagode i bespomoćnosti, ali i straha da će objaviti te snimke za koje je morala izložiti svoje izmetom uprljano tijelo, pa iako su snimke na kraju obrisane, ostaje zaključak da je sve činio na osobito ponižavajući način koji prelazi onu dozu poniženja žrtve imanentan svakom kaznenom djelu silovanja. Divljačko postupanje tijekom sati zlostavljanja oštećenice, kada ju je čupao i povlačio za kosu tako snažno da joj je iščupao pramen kose, kada ju je grizao i udarao po licu tako da je bila sva krvava i izobličena, kada ju je udarao više puta štapom po nogama, takvom silinom da ga je slomio, zahtijevajući pritom od nje da mu govori osjeća li bol, udarajući je sve jače dok od boli nije vrisnula, a pritom se sve odvijalo na izoliranom mjestu, u šumi, u mraku, uz jezive prijetnje koje joj je izgovarao uz opetovano inzistiranje da ga oralno zadovolji, osnovano ukazuje na osobitu okrutnost koja također po zaključku prvostupanjskog suda, a koji prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, nadilazi okrutnost koja je svojstvena takvoj vrsti kaznenih djela.

 

Nalaz sperme optuženika na odjeći oštećenice, uz njezin iskaz sam za sebe, demantira žalbeni navod optuženika da ništa ne upućuje na zaključak da je optuženik imao izravnu namjeru da izvrši spolni odnos ili sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju.

 

S obzirom na sve navedeno, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U žalbi podnesenoj po branitelju U., ističe se i žalbeni osnov povrede kaznenog zakona međutim, isti se ne obrazlaže, pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 i nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da je izrečena kazna preblaga kada se uzme u obzir najviši stupanj krivnje, jačina povrede zaštićenog dobra te prijašnji život optuženika i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela te odnos prema samoj žrtvi. Ukazuje da se pred Županijskim sudom u Zagrebu vodi postupak zbog istovrsnog kaznenog djela na štetu druge oštećenice koje kazneno djelo po načinu i svim okolnostima počinjenja u potpunosti odgovaraju inkriminiranom kaznenom djelu u ovom postupku, pa smatra da je tu okolnost trebalo imati u vidu prilikom odmjeravanja kazne. Navedeno kazneno djelo je počinio protekom vremena od svega četiri mjeseca od puštanja na slobodu.

 

U žalbi iz istog žalbenog osnova optuženik navodi da je izrečena kazna posebno drastična, s obzirom da je optuženik neosuđivana osoba, a prvostupanjski sud je otegotnim cijenio i kvalifikatorne oblike kaznenog djela, što je nedopustivo. Smatra da je prvostupanjski sud propustio iz samog sadržaja iskaza oštećenice cijeniti da se optuženik ispričao oštećenici, da su nakon događaja još sat vremena sjedili u autu i razgovarali, mirno, bez ekscesa i da je oštećenica na početku iskaza rekla da je optuženik dobrica.

 

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne cijeneći kao olakotno raniju neosuđivanost osuđenika, a kao otegotno da je zlouporabio svoj odnos sa oštećenicom temeljen na povjerenju, obzirom da se znaju još iz osnovne škole i žive gotovo u susjedstvu, da je upravo zbog tog odnosa povjerenja oštećenica te večeri pristala ga odvesti kući, a potom mu htjela učiniti i uslugu vozeći ga na mjesto za koje je rekao da ga čekaju prijatelji, što je sve iskoristio na način opisan u izreci pobijane presude. Sam način počinjenja djela, brutalnost i bešćutnost koji nadilazi kvalifikatorni oblik inkriminiranog kaznenog djela, izraženu kroz ozljede koje je oštećenica dobila, trajanje samog događaja tijekom kojeg je bila prisiljena na sve moguće načine, pa i pozivajući se na supruga i dijete moliti za milost, okolnost da ju je tjerao da se obnažuje i dira, također su mu cijenjene osnovano otegotnim okolnostima. Posljedice koje je oštećenica imala uz fizičke povrede i tešku traumu izazvanu tom brutalnom zlostavom, tako da si je htjela oduzeti život u čemu je spriječena pravodobnom reakcijom članova svoje obitelji, nakon čega je hospitalizirana nekoliko tjedana u psihijatrijskoj bolnici ukazuju da je trauma i stvarni opseg posljedica doživljenog toliko velik da ukazuje da je tu činjenicu trebalo cijeniti prilikom odmjeravanja kazne. Oštećenica se i nadalje liječi, a radi se o mladoj ženi koja je tek zasnovala obitelj, ima malo dijete i sigurno je da poniženje o kojem je dojmljivo svjedočila je ostavilo nesporni trag na njezin sadašnji i budući život. Kao otegotno optuženiku je cijenjena i ranija prekršajna kažnjavanost, što ukazuje na agresivnost i kršenje propisa.

 

Neosnovano se državni odvjetnik poziva na činjenicu da se protiv optuženika vodi kazneni postupak zbog istovrsnog kaznenog djela, jer presuda nije postala pravomoćna, pa se ne može cijeniti kao otegotna okolnost, kako se to predlaže u žalbi.

 

S druge strane, nije u pravu niti optuženik kada navodi da su mu kvalifikatorne okolnosti cijenjene kao otegotne okolnosti. Naime, prvostupanjski sud je cijenio kao otegotno brutalnost i bešćutnost u počinjenju djela koja nadilazi kvalifikatorni element, kao i posljedice koje su izrazito teške za oštećenicu.

 

Izrečenu kaznu po prvostupanjskom sudu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatrajući je adekvatnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja predviđene zakonom, pa stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kazni.

 

U uvodu žalbe podnesene po branitelju U. ističe se da se žalba podnosi i zbog troškova kaznenog postupka međutim, taj žalbeni osnov se ne obrazlaže.

 

Odluka o troškovima kaznenog postupka donesena je pravilno na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 budući je optuženik proglašen krivim, pa je iz tog razloga obvezan na platež istih, jer sud nije utvrdio da postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova kaznenog postupka djelomično ili u cijelosti.

 

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 12. rujna 2018.