Broj: Kž-Us 71/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog A. Č. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ711.), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 2. srpnja 2018. broj Kov-Us-Iz-20/2018 (Kov-Us-94/17), u sjednici održanoj 12. rujna 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu odbijen je prijedlog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta za određivanje privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi zabranom okrivljenom A. Č., trgovačkom društvu A. F. d.o.o. i trgovačkom društvu F. F. d.o.o. da otuđe ili opterete osobni automobil marke …, broja šasije …, metalik plave boje, registarske oznake Republike Češke …, godina proizvodnje ...

Protiv tog rješenja žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, ne navodeći žalbene osnove, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i preinači pobijano rješenje na način da uvaži prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi.

Sukladno članku 495. u svezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12.- Odluka Ustavnog suda, 143/12., 53/13., 145/13., 152/14 i 70/17., dalje u tekstu: ZKP/08.) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta nije osnovana.

Osporavajući pravilnost pobijanog rješenja žalitelj tvrdi da dokaz da je predmetno vozilo, prema kojem je predloženo određivanje privremene mjere, stvarno vlasništvo okrivljenog A. Č., a da je trgovačko društvo A. F. samo upisano kao formalni vlasnik, proizlazi iz činjenice da je isto pronađeno kod okrivljenika prilikom pretrage te je od njega i oduzeto uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta dana 20. lipnja 2017., da je iz sadržaja nadziranih razgovora na telefonu pozivnog broja … (koji je koristio okrivljenik) vidljivo kako je on taj automobil uzeo i platio 90.000,00 EUR-a i da je potom s jednom osobom razgovarao u vezi preinaka na navedenom vozilu te da se radi o vozilu vrijednosti od najmanje 531.271,00 kuna koje je okrivljenik jedno dulje vrijeme neograničeno koristio. Na temelju navedenih činjenica žalitelj zaključuje da je okrivljenik stvarni vlasnik predmetnog vozila, a da je trgovačko društvo samo upisano kao formalni vlasnik, isključivo s ciljem skrivanja imovine okrivljenika uslijed straha od kaznenog progona i zahvaćanja imovine u okviru kaznenog postupka, zbog čega se i iskazi svjedoka A. G. i M. G. te dokumentacija trgovačkog društva A. F. d.o.o. ne mogu cijeniti kao vjerodostojni dokazi.

Međutim, po ocjeni suda drugog stupnja, ne može se prihvatiti kao točna tvrdnja žalitelja da su iskazi navedenih svjedoka te dokumentacija trgovačkog društva, a koja se odnosi na kupnju i prodaju navedenog automobila, nevjerodostojni, odnosno da su usmjereni na prikrivanje stvarnog vlasnika, budući da se u konkretnom slučaju radi o paušalnim tvrdnjama žalitelja koje ničim nisu potkrijepljene i dokazane, a zasnivaju se isključivo na izraženoj sumnji, odnosno pretpostavci da je sve ovo učinjeno s ciljem prikrivanja stvarnog vlasnika navedenog vozila, a što po tvrdnjama žalitelja može biti jedino i isključivo okrivljenik.

Naime, dokazi koji se nalaze u sudskom spisu, pri čemu se prvenstveno misli na isprave o vozilu, dokumentaciju trgovačkog društva A. F. d.o.o. (koja se odnosi na kupnju i kasniju prodaju navedenog vozila), poreznu prijavu i porezno rješenje te iskazi svjedoka A. G. i M. G. ne ukazuju, s potpunom izvjesnošću i sigurnošću, na zaključak da je okrivljenik u bilo kojem trenutku bio stvarni ili formalni vlasnik navedenog vozila te da bi on kao stvarni vlasnik to vozilo naknadno prenio na trgovačko društvo A. F. d.o.o., odnosno trgovačko društvo F. F. d.o.o.

Pri tome posebno valja naglasiti kako činjenica da je predmetno vozilo oduzeto od okrivljenika prilikom pretrage, da je on jedno vrijeme (oko mjesec dana) navedeno vozilo koristio te da je s istim sudjelovao i u prometnoj nesreći, a kada se ista dovede u vezu s iskazima svjedoka G. i G., gdje su oni na potpuno suglasan i identičan način opisivali kako i na koji način je okrivljenik došao u posjed navedenog automobila, a suprotnih dokaza u pogledu ove odlučne činjenice u spisu nema, ne ukazuju na to da je, samo zbog navedenih okolnosti, upravo okrivljenik stvarni vlasnik navedenog vozila, a da su dokumentacija trgovačkog društva A. F. d.o.o. i iskazi svjedoka G. i G. nevjerodostojni, kako to navodi žalitelj, jer tako nešto žalitelj nije ničim potkrijepio i dokazao.

To se jednako tako odnosi i na tvrdnju žalitelja gdje se navodi kako iz sadržaja nadziranih razgovora proizlazi da se okrivljenik hvalio da je kupio navedeno vozilo i platio ga 90.000,00 EUR-a te da je s jednom osobom dogovarao i preinake na navedenom vozilu pa da i to također, uz sve naprijed navedeno, ukazuje na činjenicu da je upravo okrivljenik stvarni vlasnik navedenog vozila.

Iz dokumentacije, koja se nalazi u spisu i koja se odnosi na kupoprodaju navedenog vozila u Republici Češkoj te uvoz tog vozila u Republiku Hrvatsku, proizlazi da je sve to obavljeno … 2017., kada je trgovačko društvo A. F. d.o.o. kupilo navedeno vozilo u P. od tvrtke F. s., pri čemu se nigdje u tim dokumentima o kupoprodaji ne spominje okrivljenik, a jednako tako niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da okrivljenik s ovim trgovačkim društvima, a koja su sudjelovala u kupoprodaji, ima izravne ili neizravne veze.

U odnosu na ove okolnosti također treba imati u vidu i onaj dio iskaza svjedoka M. G., a u kojem isti navodi da je okrivljenik osoba sklona laganju, da on nikada taj automobil nije kupio, za njega nikada nije dao niti jedan EUR, a ne da bi dao 90.000,00 EUR-a na ime kupoprodajne cijene, a što također treba posebno cijeniti u kontekstu vrednovanja sadržaja nadziranih razgovora.

Dakle, kada se imaju u vidu naprijed utvrđene činjenice tada je, i po ocijeni suda drugog stupnja, pravilan zaključak prvostupanjskog suda u pobijanom rješenju da okolnost pronalaska predmetnog automobila kod okrivljenika, činjenica da ga je isti koristio oko mjesec dana te izjave koje je davao trećim osobama tijekom telefonskog razgovora ne ukazuju na potpuno nedvosmislen način da je upravo okrivljenik vlasnik navedenog vozila te da je tvrdnja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta da se radi o fiktivnoj prodaji između trgovačkih društava koja se navode u izreci ovog rješenja, doista neosnovana, budući da se ista temelji na pretpostavkama i zaključivanju u odnosu na odlučne činjenice za koje u spisu nema niti jednog relevantnog dokaza.

Stoga, a zbog svega naprijed iznesenog, po ocjeni ovog suda, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja u kojem se navodi kako se na temelju podataka u spisu ne može s potpunom sigurnošću utvrditi da je okrivljeni A. Č. doista stvarni vlasnik predmetnog vozila, odnosno da je predmetni automobil u određenom trenutku prenio na trgovačka društva A. F. i F. F., a za koja je potrebno naglasiti da u ovom postupku nisu niti okrivljenici, zbog čega nisu ostvarene zakonske pretpostavke za određivanje predložene privremene mjere sukladno članku 557.a stavku 1. ZKP/08.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao sud drugog stupnja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao pobijano rješenje i po službenoj dužnosti te je našao da je pobijano rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom navedenog na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odbijena je žalba kao neosnovana te je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 12. rujna 2018.