Broj: Kž-Us-167/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. D., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne Novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 20. listopada 2017., broj K-Us-9/2017., u sjednici održanoj 13. rujna 2018.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba optuženog Ž. D. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem raspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu odbijen je prijedlog optuženog Ž. D. da se iz spisa predmeta, kao nezakoniti dokaz, izdvoji pisani nalaz i mišljenje vještakinje za kemijsko-fizikalna vještačenja I. B., dipl. ing.,  od 15. travnja 2016. kao i usmeni nalaz i mišljenje s rasprave od 7. lipnja 2017. te svi dokazi koji su proizašli iz tih dokaza.

Protiv tog rješenja žali se optuženi Ž. D. po branitelju V. M., odvjetniku iz Z., bez navođenja zakonske osnove žalbe, a uz prijedlog „Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da istu žalbu uvaži i pobijano rješenje ukine u cijelosti te predmet vrati Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje, podredno da svojim rješenjem preinači rješenje Županijskog suda u Zagrebu na način da izdvoji nezakonite dokaze u vidu vještačkog nalaza i mišljenja vještakinje I. B. i ostale nezakonite dokaze kao plod otrovane voćke“.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

              Naime, nije u pravu žalitelj kada upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 ističe da su razlozi „uslijed kojih vijeće smatra da tako pribavljeni dokazi nisu nezakoniti“ nejasni, što pobijano rješenje „čini manjkavim i nedostatnim“. Suprotno tom žalbenom navodu, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski je sud potpuno i pravilno, a bez proturječja, utvrdio sve odlučne činjenice te je za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Stoga, pobijanim rješenjem nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka koju žalbom sadržajno implicira žalitelj, dok ispitivanjem sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08 nije nađeno da bi bila počinjena koja druga povreda na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbeno problematiziranje načina uručenja naloga Županijskog državnog odvjetništva vještakinji I. B., kako onog od 7. travnja 2016. kojim je određeno provođenje daktiloskopskog, biološkog i kemijsko-fizikalnog vještačenja, tako i onog od 8. travnja 2016. kojim je pak određeno provođenje kemijsko-fizikalnog vještačenja, valja reći da pitanje dostave naloga, samo za sebe, nije od utjecaja na odluku o zakonitosti provedenog kemijsko-fizikalnog vještačenja. Osim toga, žalbena tvrdnja da je nalog od 7. travnja 2016. uručen na ruke vještakinji, zajedno s nalogom od 8. travnja 2016., čime da bi bilo postupljeno protivno odredbi članka 309. stavka 2. ZKP/08 koja propisuje da ustanova kojoj je vještačenje povjereno određuje stručnjaka koji će obaviti vještačenje, nije potkrijepljena niti jednim u postupku izvedenim dokazom.

Jednako tako, glede dijela žalbe kojim se, uz iznošenje „prakse ECHR“, općenito izlaže o neovisnosti i nepristranosti vještaka, neovisno o činjenici što se žalbom ne iznose konkretni razlozi u odnosu na vještakinju koja je u predmetnom postupku obavila vještačenje, upućuje se žalitelj da je pitanje nepristranosti i neovisnosti osobe vještaka već bilo predmetom razmatranja tijekom ovog kaznenog postupka te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na to pitanje odgovorio odlukom od 26. siječnja 2017., broj: I Kž-Us 125/16-4.

Nadalje, nije u pravu žalitelj kada ističe da je zadatak kemijsko-fizikalnog vještaka, temeljem točke III. naloga Županijskog državnog odvjetništva od 8. travnja 2016., broj: KN-DO-181/16, bio da na osnovu izuzetih tragova (pod čime žalitelj pogrešno smatra da se radi samo o tragu iz OMOTA 71.) odgovori na tom točkom naloga postavljeno pitanje, pa da je stoga vještakinja neovlašteno i izvan naloga izvršila izuzimanje tragova koje je potom analizirala i o istima dala mišljenje od 15. travnja 2016.

Razmatranjem ovog naloga u cjelini, osobito točke I., kojom je određeno provođenje kemijsko-fizikalnog vještačenja tragova boje i drugih tragova na obijenom sefu specificiranom u nalogu, te točke IV. naloga kojom je predmet iz točke I. naloga stavljen na raspolaganje Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.“ i to upravo za potrebe vještačenja, jasno je da navod iz točke III. kojom se nalaže vještacima da na osnovu „izuzetih tragova“ odgovore na postavljena pitanja, ne znači samo izuzeti trag iz OMOTA 71. Naime, pojam „izuzeti tragovi“ obuhvaća sve one tragove pronađene i zapisnički konstatirane tijekom očevida poduzetog 4. i 5. travnja 2016. godine, pa tako i dva duža traga piljenja na gornjoj plohi metalne kase označeni brojem 72., prerezan donji pant na desnoj strani kućišta sefa, pored kojeg se uočava nepravilna djelomična brisotina plave boje označen brojem 77. te prerezani gornji pant na desnoj strani vrata sefa gdje se uočava nepravilna djelomična brisotina plave boje označen brojem 79.

              Dakle, svi navedeni tragovi uočeni su već prilikom vršenja očevida te su fiksirani označavanjem brojem i strelicom i potom fotografirani. Kada se ima u vidu pisani nalaz i mišljenje vještaka za kemijsko-fizikalna vještačenja od 15. travnja 2016. godine u kojem je detaljno konstatirano što je, kako i s kojeg dijela sefa, za potrebe vještačenja poduzimano, tada je nesporno da je vještakinja uzimala uzorke boje s već izuzetih, fiksiranih, zapisnički konstatiranih i fotografiranih tragova. Upravo suprotno žalbenoj tvrdnji, uvidom u izvješće o kriminalističko-tehničkoj pretrazi mjesta događaja od 4. travnja 2016., utvrđuje se da su ovi tragovi s kojih je vještakinja samo uzela uzorak boje, sadržani i opisani i u tom izvješću (poleđina lista 50 spisa).

              Slijedom izloženog, a uzimanjem u obzir zadatka vještaka iz točke I. naloga od 8. travnja 2016., za koji prvostupanjski sud pravilno cijeni da zajedno s nalogom od 7. travnja 2016. predstavlja valjani osnov vještačenja, te činjenicu da je točkom IV. tog naloga predmet vještačenja, sve za potrebe vještačenja, stavljen na raspolaganje ustanovi koja je obavljala vještačenje, tvrdnja žalitelja da je „vještakinja izuzimala tragove bez naloga“ ukazuje se u cijelosti neosnovanom. S tim u vezi žaliteljevo pozivanje na odredbe ZKP/08 koje propisuju postupanje vještaka prilikom obavljanja vještačenja, ne dovode u pitanje pravilnost provođenja konkretnog vještačenja i zakonitost dokaza čije se izdvajanje predlaže.

              U pravu je, stoga, prvostupanjski sud kada pobijanim rješenjem zaključuje da je kemijsko-fizikalno vještačenje izvršeno temeljem valjanog naloga, koji, kako pisanim, tako i na raspravi usmeno izloženim nalazom i mišljenjem nije prekoračen pa se, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi o dokazu koji bi, po bilo kojoj osnovi iz članka 10. stavka 2. ZKP/08, bio nezakonit.

              Konačno, u pravu je prvostupanjski sud kada, u odnosu na navod iz prijedloga, koji se ponavlja i u žalbi, a vezan uz moguću kontaminaciju tragova na sefu uslijed sumnje o tome gdje se sef nalazio u periodu od 5. do 8. travnja 2016., zaključuje da se radi o pitanju činjenične naravi koje će biti razmotreno u okviru ocjene vjerodostojnosti tog dokaza.

Za napomenuti je da prvostupanjski sud pri tom treba voditi računa o mjerilima postavljenim u presudi Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u predmetu Bykov protiv Rusije (10. ožujka 2009., broj: 4378/08) primjenom kojih je potrebno ocijeniti je li postupak, u kontekstu pribavljanja i uporabe konkretnog dokaza, pošten u cjelini. Isti kriteriji primijenjeni su i u presudama Lisica protiv Hrvatske (25. veljače 2010., broj: 20100/06) te Horvatić protiv Hrvatske (17. listopada 2013., broj: 36044/09), na koje žalitelj ukazuje. U tom smislu valja tada dati ocjenu može li određeni način pribavljanja dokaza (konkretno osiguranja dokaza i eventualna izloženost dokaza u spornom periodu) izazvati sumnju u njegovu pouzdanost i točnost, uz provjeru svih prigovora obrane koji osporavaju vjerodostojnost i autentičnost tog dokaza, utvrđivanjem svih o toj okolnosti relevantnih činjenica, razmatrajući pritom značaj i kvalitetu osporavanog dokaza u konkretnom kaznenom postupku, sve u svrhu davanja ocjene može li način na koji je konkretan dokaz osiguran, pribavljen i uporabljen, sa stajališta poštenosti suđenja, utjecati na postupak u cjelini.

Budući da se navodima žalbe osnovanost pobijanog rješenja ne dovodi s uspjehom u sumnju, to je žalbu optuženika kao neosnovanu trebalo odbiti i, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 13. rujna 2018.