Broj: Kž 579/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. V. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavak 2. u vezi članka 154. stavak 1. točka 1. i članka 153. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. dalje KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Bordu od 5. rujna 2016. broj K-12/2016-11., u sjednici održanoj 13. rujna 2018.,

p r e s u d i o   j e

Žalba optuženog Z. V. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. Z. V. zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa člankom 154. stavak 1. točka 1. i člankom 153. stavak 1. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Primjenom članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08-I) optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 3.500,00 kn.

Protiv te presude žali se optuženik po svojem branitelju A. G. iz Odvjetničkog društva R. i. k., pisarnice u S. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi "optužnice", podredno da ga se blaže kazni odnosno da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08-II), dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba optuženika nije osnovana.

              Žalitelj tvrdi da rasprava pred prvostupanjskim sudom od 5. rujna 21016. nije započela iznova iako je došlo do izmjene člana sudskog vijeća (sudac porotnik M. D.) čime je postupljeno suprotno čl. 407. ZKP/08-I. Kako je pri donošenju presude sudjelovao sudac porotnik koji nije bio nazočan na prethodnim raspravama od 16. svibnja 2016. i 7. lipnja 2016., to je sudsko vijeće bilo nepropisno sastavljeno te je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08-II.

Ovi navodi žalbe naprosto nisu točni.

Prije svega, dana 16. svibnja 2016. održano je pripremno ročište pred predsjednikom vijeća pa u smislu čl. 371. st. 1. ZKP/08-I, nazočnost sudaca porotnika nije zakonom predviđena. Nadalje, uvidom u zapisnik s rasprave od 5. rujna 2016. utvrđeno je da je rasprava započela iznova iznošenjem navoda optužnice te su, sukladno čl. 431. st. 1. toč. 7. ZKP/08-I, pročitani svi do tada izvedeni dokazi pa je i novi sudac porotnik M. D. s njima bila upoznata. Stoga je očito postupljeno sukladno čl. 407. st. 1. ZKP/08-I, a istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije ostvarena.

Nadalje, žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio sve njegove dokazne prijedloge, za što u obrazloženju presude nije naveo konkretne i valjane razloge, pa je ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-II. Također, smatra da je time povrijeđeno načelo jednakosti oružja zbog čega je postupak prema optuženiku bio nepravičan (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Kovač protiv Republike Hrvatske od 12. srpnja 2007.).

Nasuprot tome, istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije ostvarena jer je prvostupanjski sud, kako na zapisniku s rasprave, tako i u pobijanoj presudi (list 4 obrazloženja), vrlo logično i argumentirano obrazložio zbog čega smatra da su pojedini dokazni prijedlozi obrane neprikladni, odnosno nevažni za razjašnjenje stanja stvari.

Doduše, točno je da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude propustio dati zasebne razloge u odnosu na odbijeni dokazni prijedlog za "saslušanje policijskog službenika koji je zaprimio kaznenu prijavu oštećenice protiv optuženika na okolnosti vjerodostojnosti iskaza oštećenice", iako je to trebao učiniti. Međutim, ovdje se radi o nedopuštenom dokaznom prijedlogu u smislu čl. 421. st. 1. toč. 1. ZKP/08-I budući da djelatnici policije ne mogu svjedočiti o onome što su u okviru obavljanja svojih ovlasti čuli od građana niti o onome što je oštećenica izjavila prilikom podnošenja kaznene prijave koja, u smislu utvrđivanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, nije dokaz u kaznenom postupku. Osim toga, okolnost na koju je svjedok predložen (ocjena vjerodostojnosti iskaza oštećenice), nije važna za odlučivanje budući da je za ocjenu vjerodostojnosti nekog dokaza izvedenog u postupku isključivo nadležan sud. Budući se, dakle, radi o dokaznom prijedlogu kojeg je očito trebalo odbiti, to se izostanak razloga u presudi ne odnosi na odlučnu činjenicu niti je na raspravi došlo do povrede prava obrane koja bi utjecala ili mogla utjecati na presudu u smislu povrede iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-II.

S druge strane, žalitelj propušta imati u vidu da su neki od njegovih dokaznih prijedloga prihvaćeni i to ispitivanje socijalne radnice – svjedoka A. B. S., sestre optuženika, svjedoka M. P. K. i susjede optuženika, svjedoka S. G. Stoga se, dakle, ne radi o povredi optuženikovih prava na predlaganje i izvođenje dokaza u mjeri da bi ga odbijanje pojedinih dokaza dovelo u neravnopravan položaj prema državnom odvjetniku. Drugo je pitanje što žalitelj traži da se tim iskazima dade drugi, veći značaj, za razliku od prvostupanjskog suda koji pravilno zaključuje da navedene svjedokinje nemaju osobnih pa niti posrednih saznanja o onome što je ovdje odlučno tj. o kritičnom događaju. Izostanak saznanja tih svjedoka o spolnom zlostavljanju oštećenice (svjedoci na negativnu okolnost), svakako ne mogu isključiti njezino terećenje optuženika jer se, po prirodi stvari, radi o skrovitom ponašanju u krugu obitelji s kojom te osobe nisu živjele niti bile posebno upoznate.

O tome da li je odbijanjem dokaznih prijedloga obrane, eventualno, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim, biti će naknadno riječi u ovoj odluci.

Zaključno, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama pa i u odnosu na subjektivan elemenat bića kaznenog djela (list 11, zadnji pasus obrazloženja) te nije zamijećena znatnija proturječnost između onoga što se u presudi navodi o sadržaju izvedenih dokaza i samih tih dokaza, zbog čega se pravilnost pobijane odluke može s uspjehom ispitati. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-II.

U svojoj, iznimno opširnoj, žalbi optuženik pobija utvrđeno činjenično stanje te analizira izvedene dokaze dajući vlastitu ocjenu njihove vjerodostojnosti. Ukazuje se na nejasnoće i proturječja u iskazima oštećenice i drugih svjedoka kojima sud, po stajalištu žalitelja, bezrazložno vjeruje zanemarujući pritom obiteljski kontekst zahladnjenja odnosa između obitelji optuženika i obitelji supruga oštećenice koji ju je nagovorio na podnošenje kaznene prijave. Stoga kazneno djelo nije sa sigurnošću dokazano pa je primjenom načela in dubio pro reo optuženika trebalo osloboditi od optužbe. Također, smatra se da je odbijanjem dokaznih prijedloga obrane činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Suprotno navodima žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, temeljem zakonito provedenog dokaznog postupka, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, kao otac oštećenice koja je bila dječje dobi, nad njom izvršio nasilni spolni odnošaj na način kako ga tereti optužba.

Oštećenica A. M. P. (rođ. V.) ispitana je u dobi od 22 godine te vrlo opširno i uvjerljivo tereti svog oca, ovdje optuženika, da ju je silovao kada je ona bila učenica I. ili II. razreda srednje škole. Opisuje i njegovo ponašanje koje je tome prethodilo kada je za vrijeme odsustva majke, koja je zorom odlazila čistiti kafić D. dolazio k njoj u krevet te ju najprije preko pidžame, a potom i ispod nje, dirao po grudima i spolnom organu, čemu se ona protivila i molila ga da prestane. Opisuje da je radi izbjegavanja takvog očevog ponašanja odlazila u ranim jutarnjim satima s majkom u kafić, a jedne prilike, kada ju majka nije htjela povesti, otac joj je ugurao svoje spolovilo u vaginu držeći joj obje ruke iznad glave kako bi spriječio otpor. O tome u početku nikome nije pričala jer se bojala da joj neće vjerovati, a onda se povjerila svojoj prijateljici J. K., a potom i svom bratu D. V., kao i tadašnjem dečku (sada suprugu) N. P. Ovim osobama nije rekla da je silovana jer ju je bilo sram, već samo da ju je otac neprimjereno dirao te ih je molila da o tome nikome ne govore.

Iskaz oštećenice, dan pred sucem istrage u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja  putem audio-video uređaja, u smislu čl. 292. st. 4. ZKP/08-I, opširan je, obiluje specifičnim detaljima te vrlo emotivan zbog čega prvostupanjski sud osnovano cijeni da oštećenica govori iz proživljenog iskustva, pri čemu nije uočena njezina želja za otežavanjem pozicije optuženika u postupku, već upravo suprotno. Stoga prvostupanjski sud, kako valjano obrazlaže u svojoj presudi, s pravom ocjenjuje da oštećenica govori istinu.

Prije svega, činjenicu da je oštećenica, iako to nije morala, u kritično vrijeme odlazila s majkom čistiti kafić u ranim jutarnjim satima, potvrđuju kako njezina majka, svjedok M. V., tako i sam optuženik. Stoga je ovaj karakteristični detalj nesporno utvrđen, a problematiziranje žalbe oko učestalosti tih ranojutarnjih odlazaka doista nije odlučan, posebno kada se cijeni dulji protek vremena od događaja. Ovo nedvosmisleno izbjegavanje oštećenice da ostane s ocem u stanu ukazuje da je za to imala ozbiljnog razloga.

Nadalje, svjedoci J. K. i N. P. potvrđuju da im se oštećenica, negdje približno u vrijeme kako sama opisuje, potužila "da ju otac dira", pri čemu je plakala i bila uzrujana. Iako žalitelj osporava vjerodostojnost iskaza supruga oštećenice N. P. zbog pogoršanih međuljudskih odnosa s obitelji njegovih roditelja, činjenica je da svjedok J. K. govori isto, a nikakvog razloga nema lažno iskazivati budući da se u međuvremenu odselila u inozemstvo te nije bila u kontaktu s oštećenicom niti s njezinom obitelji. Stoga prvostupanjski sud s pravom vjeruje ovim svjedocima, tim više jer niti optuženik u svojoj obrani ne nudi uvjerljiv razlog zbog čega bi svjedok N. P. lažno iskazivao, dapače, odgovara "da to ne zna i da ni njemu nije jasno".

Žalbom se ukazuje da brat oštećenice, svjedok D. V., na raspravi nije potvrdio da bi mu se ona ikada potužila na očevo ponašanje, u čemu nalazi podlogu za tezu obrane o bezrazložnom terećenju. Međutim, prvostupanjski sud osnovano cijeni da svjedok u tom dijelu ne govori istinu zbog vjerojatnih pritisaka u obitelji s ciljem da se ocu olakša položaj u postupku. Osim toga, ovaj svjedok ispitan u tijeku istrage nije bio tako siguran da li mu se sestra povjerila ili nije, već je rekao da "ne može kategorički tvrditi niti da je niti da nije… možda je bio pripit pa se ne može sjetiti". Konačno, svjedok J. K. iskazuje da je bila prisutna kada se oštećenica povjerila svom bratu te opisuje njegovu snažnu emotivnu reakciju.

Žalitelj pokušava obezvrijediti iskaze ovih svjedoka ukazujući na neka vremenska i logička odstupanja u njihovim iskazima. Međutim, kada se cijeni dugi vremenski odmak od događaja (sedam do osam godina) i time uzrokovana teža vremenska orijentacija, kao i mladost ovih svjedoka u vrijeme događaja, ovi navodi žalbe ostaju bez uspjeha.

Isto tako, žalitelj propušta imati u vidu i da je oštećenica u telefonskom razgovoru s majkom i bakom u proljeće 2015. nesporno iznijela optužbe na račun svog oca riječima "znaš li ti što je meni tata napravio", a tijek tog razgovora potvrđuju svi nazočni, dok svekar i svekrva oštećenice, svjedoci S. i Ž. P., potvrđuju da im je oštećenica nakon tog razgovora rekla da ju je otac silovao.

Točno je da je oštećenica nakon pretrpljene spolne zlostave nastavila živjeti s ocem te je događaj prijavila tek protekom više godina od događaja. Postavlja se opravdano pitanje – zašto? Prije svega, radilo se o jednokratnom nasilnom spolnom odnosu koji se više nikada nije ponovio, oštećenica je prirodno željela zadržati svoju obitelj na okupu, a sumnjala je i hoće li joj se kao djetetu vjerovati. Radilo se o mladoj djevojci koja je i inače bila šutljiva i povučena, što svi potvrđuju. Stoga obiteljska dinamika odnosa s ocem alkoholičarom, koji se tek naknadno podvrgnuo liječenju, kao i osjetljivost teme u kontekstu njezine introvertirane naravi, spriječila je oštećenicu da o tome javno progovori. Međutim, kada je postala zrela osoba i zasnovala vlastitu obitelj s kojom se financijski osamostalila, oštećenica je stekla hrabrost i podnijela kaznenu prijavu protiv optuženika jer s pravom očekuje da on odgovara za učinjeno. Takvo ponašanje nije neuobičajeno u sličnim situacijama. Pri tome, nije nevažan i podatak da je oštećenica slučajem došla u posjed fotografija spolnog čina svojih nagih roditelja (o čemu govore svi svjedoci), što ju je očito dodatno uznemirilo i time moglo djelovati "kao okidač" potisnutih seksualnih trauma. Stoga protek vremena do podnošenja kaznene prijave, u konkretnom slučaju, ne izaziva sumnju u istinitost onoga što je oštećenica rekla.

Suprotno tvrdnji žalbe, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno odbijanjem dokaznih prijedloga obrane.

Naime, ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice daje sud samostalno, a traži pomoć vještaka samo kada se radi o izrazito mladim svjedocima ili osobama s ozbiljnim psihičkim tegobama. Budući da takvih okolnosti na strani oštećenice nije bilo, doista je opravdano odbiti prijedlog obrane za njezino "kombinirano psihološko-psihijatrijsko vještačenje" kao neprikladan dokaz.

Iz sličnih razloga nije bilo potrebe niti za psihijatrijskim vještačenjem optuženika, čija ubrojivost nije sporna, dok medicinsko vještačenje na okolnost (ne)mogućnosti optuženika da zbog hendikepa lijeve ruke (manjak dijela palca i ukočenost kažiprsta) izvrši djelo na način kako opisuje oštećenica, prvostupanjski sud s pravom odbija kao nevažan. Naime, s obzirom da je optuženik u inkriminirano vrijeme radio kao rezač drva, što je fizički zahtijevan posao, očito je bio sposoban i savladati otpor oštećenice, posebno s obzirom na njezinu sitnu konstituciju, kako je utvrđeno na raspravi.

Konačno, s pravom je kao nevažan odbijen i prijedlog za pribavljanje ginekološkog kartona oštećenice te eventualno ginekološko vještačenje na okolnost "kada je oštećenica imala prvi spolni odnos". Ta činjenica, osim što nije važna za razjašnjenje stanja stvari, ne može se utvrditi na temelju liječničke dokumentacije ili ginekološkim vještačenjem imajući u vidu protek vremena tijekom kojeg se oštećenica udala i rodila dijete.

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud primijenio i odgovarajuću odredbu materijalnog prava te je, poštujući obvezu primjene blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 2. KZ/11, predmetno kazneno djelo pravno označio po čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 1. i čl. 153. st. 1. KZ/11.

Naime, kazneno djelo počinjeno je u periodu od rujna 2007. do lipnja 2009. kada bi se, s obzirom na maloljetnost žrtve, radilo o kaznenim djelima silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) zapriječene kazne zatvora od najmanje tri godine (do 15) godina u stjecaju s kaznenim djelom rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 2. KZ/97, zapriječene kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

Međutim, prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje da je pravni kontinuitet ovih kaznenih djela očuvan u teškom kaznenom djelu protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 1. i čl. 153. st. 1. KZ/11 (zapriječene kazne zatvora u rasponu od tri do 15 godina), koji zakon je za optuženika očito blaži s obzirom da sada odgovara za jedno, a ne stjecaj dva kaznena djela.

Stoga u žalbi istaknuta povreda kaznenog zakona također nije ostvarena.

Konačno, iako žalitelj ne pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, ista je ispitana po službenoj dužnosti u smislu čl. 478. ZKP/08-II, te je ocijenjeno da po sudu prvog stupnja izrečena kazna zatvora u svemu odgovara težini počinjenog kaznenog djela, okolnostima konkretnog slučaja te ličnosti samog počinitelja.

Utvrđene okolnosti na strani optuženika u vidu njegove dosadašnje neosuđivanosti te loših osobnih i imovinskih prilika, kao i protek vremena od događaja, u dostatnoj su mjeri cijenjene kao olakotne te ne opravdavaju blaže kažnjavanje. Ovo posebno kada se cijeni da je optuženik počinio odiozno kazneno djelo prema vlastitoj kćeri čiju mladost i odnos zavisnosti je iskoristio za zadovoljenje svog spolnog nagona. Takva kaznena djela zahtijevaju strogu osudu društva pa bez obzira što prvostupanjski sud, osim opasnosti kaznenog djela, drugih otegotnih okolnosti nije našao, izricanju blaže kazne zatvora nema mjesta.

Stoga će izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine ostvariti zakonom predviđene svrhe te će u potrebnoj mjeri izraziti društveni prijekor i utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog postupka, a upozoriti će se i drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-II, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08-II, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 13. rujna 2018.