1

Poslovni broj 4 Gž-2507/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

                                                                                                                Poslovni broj 4 Gž-2507/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Andrine Raspor Flis, predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K. iz B., OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. D., P. M., N. P., B. D. i A. M. u G., protiv tuženika G.V.T.M. d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u Z., OIB: …, zastupanog po stečajnom upravitelju V. Š., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, poslovni broj P-453/18-53 od 5. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 20. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

             

              I. Odbija se žalba tužiteljice A. K. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, poslovni broj P-453/18-53 od 5. studenog 2019. u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke.

 

              II. Odbija se žalba tuženika G.V.T.M. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, poslovni broj P-453/18-53 od 5. studenog 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke za parnični trošak sa kojim nije uspio.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 130.371,60 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2017. pa do isplate dok je pod točkom II. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za svotu od 456.125,00 kn kao neosnovan.

 

2. Pod točkom III. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u svoti od 36.438,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

 

3. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom II. i III. izreke žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao i odluke o troškovima postupka s prijedlogom, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje odnosno, preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova sastava žalbe.

 

4. Tuženik se žali protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti, uz naknadu troškova postupka i žalbe.

 

5. Žalbe su neosnovane.

 

6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

7. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj parnici te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da je na ročištu održanom 23. rujna 2019. utvrđeno kako su izvedeni svi po strankama predloženi i prihvaćeni dokazi (list 184 spisa) i njihove ocjene sukladne odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

8. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice na isplatu preplaćene cijene troškova građenja za radove koje tuženik nije izveo a u svoti od 524.561,60 kn, troškova otklanjanja nedostataka izvedenih radova po tuženiku u svoti od 15.810,00 kn kao i ugovorne kazne zbog zakašnjenja u svoti od 46.125,00 kn, jer tvrdi kako je tuženiku za izvedene radove isplatila ukupnu svotu od 1.110.000,00 kn a vrijednost izvedenih radova je tijekom postupka utvrđena u svoti od 585.438,40 kn sa nedostacima i kašnjenjem u izvedbi.

 

9. Između stranaka nije sporno da su 6. listopada 2015. zaključile pisani Ugovor br. 19-0410/15 kojim se tuženik kao izvoditelj, obvezao izvesti građevinsko-obrtničke i instalaterske radove na izgradnji obiteljske kuće u B. prema priloženom Troškovniku koji je sastavni dio Ugovora i gdje je ugovorena cijena za označene radove u svoti od 922.500,00 kn s time, da se radi o ugovoru sa izvedbom „ključ u ruke“ (dalje: Ugovor).

 

10. Sklapanje Ugovora stranke ne osporavaju a kako je njegov sastavni dio Troškovnik, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da su stranke upravo ovim Ugovorom o građenju, zaključenim sukladno odredbi čl. 630. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) ugovorile i predmet i cijenu pa tužiteljica, upućujući na, po njoj dostavljeni troškovnik, koji nema oznaku vremena sastavljanja, uz to što je na njemu dopisivano i precrtavano te naveden prijedlog plaćanja 60% ugovorno u svoti od 922.500,00 kn a 40% izvanugovorno u svoti od 492.000,00 kn, nije dokazala kako bi bila ugovorena druga cijena od one prema Ugovoru.

 

11. Pri tome prvostupanjski sud jasno navodi razloge zbog kojih ne prihvaća tvrdnju tužiteljice da su zaključili ugovor za ukupnu cijenu od 1.414.500,00 kn jer tužiteljica prilikom izračuna vrijednosti izvedenih radova upravo označuje vrijednosti prema Troškovniku koji je sastavni dio Ugovora i kojim se Troškovnikom služio građevinski vještak u postupku osiguranja dokaza.

 

12. Tako je, suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako troškovnik na kojeg upućuje tužiteljica nije troškovnik koji je sastavni dio Ugovora i razložno zaključuje da su stranke ugovorile cijenu za izvođenje građevinskih radova na objektu tužiteljice upravo u svoti iz Ugovora od 6. listopada 2015., od 922.500,00 kn.

 

13. Prvostupanjski sud potom utvrđuje kako tužiteljica nije dokazala da bi pokraj svota koje je plaćala na račun tuženika i to pet uplata po 140.000,00 kn, platila još i 82.000,00 kn zaposleniku tuženika tri puta i dva puta na ruke direktoru tuženika. Ovo prvo stoga, što je neživotno i nelogično da bi tužiteljica ove svote predavala na ruke zaposleniku tuženika bez ikakvog pisanog traga niti nazočnosti nekog svjedoka prilikom predavanja daljnjih 82.000,00 kn i to pet puta, o čemu ne iskazuje niti jedan svjedok određeno pa čak niti suprug tužiteljice, dok ispisi sa računa tužiteljice ne mogu dokazati kako je vršila gotovinsku isplatu naime plaćanja za izvršene radove tuženiku s time, da je dostavila ispis samo za tri isplate sa svojeg računa.

 

14. Kako je prvostupanjski sud za ovaj zaključak naveo jasne i određene razloge zbog kojih pojedine dokaze prihvaća a koje ne i zašto, tužiteljica vlastitom ocjenom provedenih dokaza ne može dovesti u sumnju pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda koja se osnivaju na rezultatu dokaznog postupka pa tako, niti upućujući na iskaz svjedoka D. C. koji je izrijekom potvrdio da nije bio nazočan niti jednoj isplati koja bi bila izvršena na ruke zaposleniku ili direktoru tuženika. Osim toga, dopisom od 26. svibnja 2017. upućenog tuženiku je tužiteljica tražila samo uplatu svote od 114.561,60 kn pri čemu je obračunala samo izvršene uplate putem računa a nigdje nije spomenula pet uplata po 82.000,00 kn.

 

15. U ovom je predmetu proveden postupak osiguranja dokaza pokrenut po tužiteljici 4. studenog 2016. gdje je građevinski vještak, očevidom na licu mjesta utvrdio vrijednost ugovorenih radova na izgradnji građevine tužiteljice, njihovu nedovršenost te vrijednost nedovršenih radova prema ugovorenom troškovniku i troškove otklanjanja nedostataka.

 

16. Na ročištu održanom 10. travnja 2019. proveden je dokaz saslušanjem građevinskog vještaka a nakon njegova iskaza stranke nisu imale nikakvih primjedbi niti pitanja pa tuženik žalbenim navodima kojima upućuje na potrebu provedbe građevinskog vještačenja te osporava utvrđenja vještaka, ne dovode u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke u dosuđujućem dijelu, kako s obzirom na činjenicu da je vještak iskazom otklonio svaku sumnju u pravilnost njegova mišljenja, nakon čega stranke nisu imale daljnjih pitanja i prijedloga, tako i činjenicu da na ročištu održanom 23. rujna 2019., nakon utvrđenja prvostupanjskog suda kako su izvedeni svi dokazi predloženi po strankama a koje je sud prihvatio, nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga pa nije osnovan žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik u žalbi.

 

17. Budući da je provedenim građevinskim vještačenjem a sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP utvrđeno kako vrijednost nedovršenih radova na objektu tužiteljice iznosi 337.061,60 kn, prvostupanjski sud je u odnosu na ugovorenu cijenu radova pravilno zaključio da je vrijednost izvedenih radova po tuženiku 585.438,40 kn. Budući da je tužiteljica uplatila tuženiku 700.000,00 kn prvostupanjski sud je pravilno zaključio da svota od 114.561,60 kn predstavlja svotu uplaćenu po tužiteljici, za koju tuženik nije izveo ugovorene radove i glede koje svote nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika kojima upućuje isključivo na neizvođenje građevinsko-financijskog vještačenja.

 

18. Građevinski vještak je nadalje utvrdio kako je tužiteljica imala trošak otklanjanja nedostataka u izvedbi tuženika te ih procijenio na svotu od 15.810,00 kn što je prvostupanjski sud prihvatio pravilnom primjenom odredbe čl. 608. st. 1. i 2. ZOO u svezi odredbe čl. 631. ZOO.

 

19. Glede zatražene isplate ugovorne kazne u svoti od 46.125,00 kn, prvostupanjski sud je zaključio, između ostalog, kako je tuženik dokazao da je u zakašnjenje došao bez svoje krivnje.

 

20. Odredbom čl. 6. Ugovora o građenju je ugovorena ova kazna u smislu odredbe čl. 351. st. 2. ZOO u visini od 2 promila dnevno, do najviše 5 % ukupno ugovorene cijene, što je dužan platiti izvoditelj ako ne završi radove u ugovorenom roku a izvoditelj se oslobađa plaćanja ugovorne kazne za vrijeme kašnjenja, ako je zakasnio bez svoje krivnje, što je dužan dokazati.

 

21. Međutim, ugovorna kazna ima akcesorni karakter u odnosu na glavnu ugovornu obvezu i za naplatu ugovorne kazne postoje uvjeti dok postoji i ugovor između stranaka s obzirom da je njezina svrha postrožiti odgovornost za slučaj neispunjenja ugovora, a u slučaju raskida ugovora naplata ugovorne kazne gubi smisao i ne može se samostalno naplatiti (prim. Rev-2024/84).

 

22. Naime, kad je ugovor raskinut, oslobođenje od ugovorom predviđenih obveza postoji uvijek, neovisno o tomu postoji li ili ne postoji odgovornost jedne strane za raskid jer je raskidom ugovora otpao pravni temelj tih obveza. Kako su stranke ugovorile ugovornu kaznu za slučaj zakašnjenja s ispunjenjem obveze a nesporno je da je ugovor prestao raskidom, prestalo je i pravo tužiteljice na naplatu ugovorne kazne za slučaj zakašnjenja s ispunjenjem odnosno, tuženikova ugovorna obveza plaćanja ugovorne kazne tužiteljici, kao ostvarenja pojačanja tog ugovornog odnosa.

 

23. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 352. st. 1. i 2. ZOO odbijanjem tužiteljice sa zahtjevom za isplatu ugovorne kazne jer se ugovorna kazna ugovara za slučaj da dužnik zakasni s ispunjenjem pa je tako ispunjenje moguće tražiti samo ako ugovor, koji je osiguran ugovornom kaznom postoji, što ovdje nije slučaj pa nema mogućnosti ostvarivanja prava na ugovornu kaznu jer je raskidom ugovora prestala svrha u koju je ugovorena kazna bila ugovorena, pa tužiteljici koja je raskinula ugovor s tuženikom ne pripada pravo tražiti isplatu ugovorne kazne.

 

24. Kako se svi daljnji navodi žalbe tužiteljice odnose na njezinu selektivnu ocjenu provedenih dokaza a ta je ocjena međutim, isključiva ovlast suda, nisu ostvareni niti njezini žalbeni razlozi pa je slijedom svega iznijetog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke kao i žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke.

 

25. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer su stranke djelomično uspjele u parnici te je prvostupanjski sud najprije utvrdio postotak uspjeha svake stranke a zatim, od postotka tuženika koji je u većoj mjeri uspio, oduzeo postotak tužiteljice, koja je u manjoj mjeri uspjela te razmjer uspjeha priznao tuženiku u vidu razlike između njegova postotka uspjeha i postotka uspjeha tužiteljice.

 

26. Budući da je prvostupanjski sud obredio troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka a omjer uspjeha prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu pri čemu se vodilo računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnova zahtjeva gdje je tužiteljica također samo djelomice uspjela, žalba tužiteljice je u odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude neosnovana kao i žalba tuženika glede dijela troška sa kojim nije uspio, pa su primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijene žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III. izreke prvostupanjske presude.

 

U Zagrebu 20. srpnja 2021.

 

 

      Predsjednica vijeća:

                                                                                                                  Andrina Raspor Flis, v.r.