Broj: Kž 498/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika A. A. zbog kaznenog djela iz članka 206. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. i stavkom 33. Kaznenog zakona Republike Srbije odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i izručenika podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 10. kolovoza 2018. godine broj 1 Kv II-143/2018-5, u sjednici održanoj 19. rujna 2018. godine,

r i j e š i o   j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i izručenika A. A..

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Vukovaru od 10. kolovoza 2018. godine broj 1 Kv II-143/2018-5 utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama iz članka 33. i članka 34. stavka 1. i 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine", broj 178/04. - dalje u tekstu: ZOMPO) za izručenje sudbenim vlastima R. S. izručenika A. A. radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 206. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 33. Kaznenog zakona Republike Srbije i kaznenog djela teške krađe iz članka 204. stavka 1. točke 1. Kaznenog zakona Republike Srbije. Utvrđeno je također da se izručenik nije odrekao primjene načela specijaliteta iz članka 37. ZOMPO.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te izručenik, putem branitelja J. A., odvjetnika iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i „odluke o izručenju“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „svojom odlukom stavi van pravne snage prvostupanjsko rješenje Županijskog suda u Vukovaru“.

U skladu s odredbom članka 495. u svezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) spis je dostavljen  Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Državni odvjetnik ističe da je u pobijanom rješenju ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer isto ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

Smatra da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da izručenik, u smislu članka 35. stavka 1. ZOMPO, nije zbog istih djela, za koja se traži izručenje, osuđivan u R. H. niti je u R. H. zbog tih istih djela počinjenih prema njoj pokrenut kazneni postupak, iako takvu svoju tvrdnju prvostupanjski sud ne potkrjepljuje relevantnim podacima. Također navodi kako se, prema odredbi članka 34. stavka 2. ZOMPO, izručenje radi vođenja kaznenog postupka može odobriti samo za kaznena djela koja su prema domaćem pravu kažnjiva kaznom zatvora na najduže razdoblje od barem jedne godine, a u pobijanom rješenju se u pogledu toga uvjeta također ne navode nikakvi razlozi. I na koncu državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 60. stavka 1. ZOMPO i članka 19. stavka 1. Ugovora između R. H. i R. S. o izručenju od 29. lipnja 2010. (dalje u tekstu: Ugovor) trebao pribaviti podatke od nadležnih pravosudnih tijela na području R. H. o tome vode li se kakvi postupci protiv izručenika ili mu je izrečena kazna zatvora koju nije izdržao, a koje podatke prvostupanjski sud nije pribavio, zbog čega je uz bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i činjenično stanje u tom dijelu pogrešno utvrđeno.

U odnosu na prvi žalbeni navod treba istaći da iz izvršenog uvida u spis Županijskog suda u Vukovaru broj Kir-240/2018 proizlazi da je međunarodna potraga za izručenikom raspisana 16. lipnja 2017. godine od strane Interpola B., R. S. i osim te potrage za istim nije raspisana neka druga potraga pa tako niti potraga nadležnih državnih tijela R. H. zbog eventualnog vođenja kaznenog postupka, odnosno radi izvršavanja kazne zatvora pred nadležnim pravosudnim tijelima R. H.. Pritom također treba napomenuti kako niti sam izručenik, prilikom davanja osobnih podataka i prvog ispitivanja, nije naveo da se u R. H. protiv njega vodi kakav kazneni postupak niti da je isti osuđivan zbog istih djela počinjenih u R. H., a kada bi tome bilo tako zasigurno je da bi izručenik taj podatak istaknuo kao jedan od argumenata i razloga za protivljenje zatraženom izručenju. Naime, iz njegovog očitovanja kod prvog ispitivanja proizlazi kako se on protivio izručenju u R. S. radi vođenja kaznenih postupaka, pri čemu se nije odrekao niti načela specijaliteta, pa bi u takvoj procesnoj situaciji ove činjenice, da su iste postojale i njemu bile poznate, sigurno istaknuo i na taj način spriječio ili barem odgodio svoje izručenje u tom trenutku.

I u odnosu na drugi žalbeni navod nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da pobijano rješenje ništa ne govori u pogledu uvjeta propisanog člankom 34. stavkom 2. ZOMPO. Pritom državni odvjetnik zaboravlja da i u izreci pobijanog rješenja, ali isto tako i u obrazloženju navedenog rješenja, sud prvog stupnja precizira i konstatira da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje izručenika A. A. R. S. radi vođenja kaznenih postupaka i to zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 206. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 33 Kaznenog zakona Srbije, što odgovara kaznenom djelu razbojništva iz članka 230. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.) te zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 204. stavka 1. točke 1. Kaznenog zakona Srbije, što odgovara kaznenom djelu teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11., pri čemu se sud prvog stupnja direktno i neposredno poziva upravo na odredbu iz članka 34. stavka 2. ZOMPO. Iako se navedena odredba u pobijanom rješenju posebno ne obrazlaže i analizira u kontekstu ovog zahtjeva za izručenje više je nego očigledno da je prvostupanjski sud, prilikom donošenja navedene odluke, imao u vidu upravo uvjete koje propisuje navedeni članak, da ih nije zanemario, odnosno da se i po domaćem pravu radi o kaznenim djelima koja su kažnjiva kaznom zatvora na najduže razdoblje od barem jedne godine. Naime, nesporno je da je za kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11. propisana kazna zatvora u trajanju od 1 do 8 godina, za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. propisana je kazna zatvora u trajanju od 1 do 10 godina, a za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. propisana je kazna zatvora u trajanju od 3 do 12 godina. Dakle, iako to nije izričito navedeno i posebno obrazlagano iz samog sadržaja pobijanog rješenja proizlazi kako je sud prvog stupnja itekako imao u vidu i uvjete koje propisuje članak 34. stavak 2. ZOMPO te je i o tome vodio računa prilikom donošenja pobijanog rješenja.

Također državni odvjetnik neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud trebao od nadležnih pravosudnih tijela R. H. zatražiti podatak vodi li se protiv izručenika kakav kazneni postupak zbog nekog drugog kaznenog djela, odnosno treba li izdržati kaznu zatvora zbog nekog drugog kaznenog djela, jer iz dokumentacije koja se nalazi u spisu Kir-240/2018, ali isto tako i iz iskaza i navoda samog izručenika, koje je dao prilikom prvog ispitivanja, ne proizlazi niti najmanja sumnja u postojanje navedenih činjenica. Da tako nešto doista i postoji, a navedena okolnost je i po ZOMPO i po Ugovoru razlog za odgodu izručenja, tada bi to izručenik zasigurno naveo već prilikom prvog ispitivanja, obzirom da se radi o osobi koja je državljanin B. i H. i isti nije ničim vezan za teritorij R. H.. Da takav podatak postoji sigurno bi se nalazio u spisu, a njime bi raspolagao i Interpol Z. te bi o tome na potpuno nedvosmislen način izvijestio sud koji je zaprimio zamolbu za izručenje, ali isto tako i nadležna pravosudna tijela u R. H., a što u konkretnoj situaciji nije učinjeno pa sve to ukazuje na činjenicu da tako nešto doista ne postoji, odnosno da se protiv izručenika u R. H. ne vodi kazneni postupak zbog nekog drugog kaznenog djela ili da treba izdržati kaznu zatvora zbog nekog drugog kaznenog djela.

S druge strane i izručenik u žalbi neosnovano tvrdi kako je u prethodnom postupku, koji je vođen pred nadležnim pravosudnim tijelima R. S., došlo do bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje je i prvostupanjski sud trebao paziti prilikom donošenja pobijanog rješenja.

Naime, iz zamolbe za izručenje te dokumentacije koja je dostavljena uz navedenu zamolbu proizlazi kako je u oba kaznena postupka, zbog kojih se traži izručenje, doneseno rješenje o provođenju istrage, a kako je izručenik jedno vrijeme bio nedostupan donesena su rješenja o prekidu istrage i rješenja o određivanju pritvora, potom su raspisane tjeralice i nakon nekog vremena isti je lišen slobode na teritoriju R. H., a što je uobičajena procedura za osobe koje su nedostupne. Stoga ne stoji tvrdnja izručenika da, zbog eventualnih propusta u prethodnom postupku, postoji opravdana bojazan da isti neće imati pravično suđenje pred nadležnim pravosudnim tijelima R. S., jer u postupku izručenja sud koji odlučuje o zamolbi za izručenje ispituje i utvrđuje samo činjenice koje se tiču zakonskih pretpostavki za izručenje i nije ovlašten ispitivati zakonitost i pravilnost postupanja pravosudnih tijela države moliteljice u postupku koji je prethodio podnošenju zamolbe za izručenje. Svi eventualni prigovori, a koji se odnose na zakonitost i pravilnost postupanja nadležnih tijela države moliteljice u prethodnom postupku, moći će se kao takvi istaknuti i ispitivati u tom postupku, pred pravosudnim tijelima države moliteljice, a ne u postupku koji se provodi pred zamoljenom državom i koji se odnosi na utvrđivanje zakonskih pretpostavki za samo izručenje.

Što se tiče tvrdnje izručenika da neće imati pravično suđenje u R. S., obzirom da je državljanin B. i H. i po nacionalnosti Musliman, te da je dosadašnja sudska praksa pokazala da Muslimani i Romi nemaju jednak pravosudni tretman kao i drugi građani pred pravosudnim tijelima u R. S., po ocjeni suda drugog stupnja također se radi o neutemeljenim tvrdnjama žalitelja. Naime, radi se o tvrdnjama za koje izručenik nije dao niti jedan vjerodostojan i relevantan dokaz iz kojeg bi se tako nešto moglo zaključiti. Očigledno se radi o paušalnim navodima i zaključcima samog izručenika, odnosno njegovoj ocjeni postupanja nadležnih pravosudnih tijela R. S. prema pripadnicima manjina, moglo bi se reći da se u konkretnom slučaju radi o njegovom subjektivnom dojmu koji ničim nije potkrijepljen i potvrđen.

Prema tome niti žalbom državnog odvjetnika, a niti žalbom izručenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja da su ispunjeni uvjeti za izručenje izručenika državi moliteljici, budući da u ovoj konkretnoj situaciji ne postoji niti jedan razlog iz članka 35. stavka 1. ZOMPO, a koji propisuje razloge zbog kojih se izručenje neće dopustiti. Naime, izručenik nije državljanin R. H., djela zbog kojih se traži izručenje nisu počinjena na teritoriju R. H., protiv nje ili njezinih državljana, ista su kaznena djela i po domaćem zakonu i po zakonu države u kojoj su počinjena, nije nastupila zastara kaznenog progona prije nego li je izručenik uhićen, izručenik nije zbog istih djela zbog kojih se izručenje traži osuđivan u R. H. niti je protiv njega ovdje pokrenut kazneni postupak. Nadalje, na potpuno nedvojben način utvrđena je istovjetnost osobe čije se izručenje traži, a iz dokumentacije koja je priložena zamolbi za izručenje proizlazi osnovana sumnja da je počinio kaznena djela za koje se tereti i za koja se traži izručenje.

Budući da žalbenim navodima državnog odvjetnika i izručenika A. A. nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, a niti su u istom ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 19. rujna 2018. godine