Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac
P-2155/2019
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari
tužitelja M. P. O.: … iz M., …, zastupana po
punomoćniku S. K., odvjetniku u S., protiv tuženika O. b. d.d.
OIB …, … S., zastupana po punomoćniku OD A. i
A. iz S., radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne
rasprave dana 10.lipnja 2021. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika
punomoćnika tuženika, dana 16.srpnja 2021.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 1. Ugovora o kreditu broj 050118499861 SF od 18.1.2005. godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu 1.2. u kojem je ugovoreno kako se
odobrava kredit u iznosu 121.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po
srednjem tečaju HNB, u dijelu 1.3. u kojem su stranke suglasne da iznos kredita
utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog
Ugovora, u dijelu 1.4. u kojem su stranke suglasne da se iznosi isplata kredita i
otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, u dijelu
1.5. u kojem se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunava u CHF po srednjem
tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 3. Ugovora o kreditu broj 050118499861 SF od 18.1.2005. godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je
kamatna stopa promjenjiva, a vrši se izmjenama i dopunama odluke o kamatama
banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 111.198,13 kuna,
sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007.,
od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje
je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g.
do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,
kako slijedi:
na iznos od
27,52 kn 01.03.05. 330,35 kn 01.01.09. 388,42 kn 01.02.09. 417,70 kn 01.03.09. 348,18 kn 01.04.09. 338,11 kn 01.05.09. 229,09 kn 01.06.09. 160,37 kn 01.07.09. 208,59 kn 01.08.09. 280,20 kn 01.09.09. 239,35 kn 01.10.09. 199,60 kn 01.11.09. 290,93 kn 01.12.09. 377,44 kn 01.01.10. 468,52 kn 01.02.10. 444,62 kn 01.03.10. 597,98 kn 01.04.10. 558,47 kn 01.05.10. 635,59 kn 01.06.10. 1.069,92 kn 01.07.10. 971,08 kn 01.08.10. 1.341,91 kn 01.09.10. 1.146,30 kn 01.10.10. 999,20 kn 01.11.10. 1.446,59 kn 01.12.10. 1.723,18 kn 01.01.11. 1.485,51 kn 01.02.11. 1.440,62 kn 01.03.11. 1.297,36 kn 01.04.11. 1.341,20 kn 01.05.11. 1.823,92 kn 01.06.11. 1.891,74 kn 01.07.11. 2.426,04 kn 01.08.11. 2.232,07 kn 01.09.11. 1.929,85 kn 01.10.11. 1.921,97 kn 01.11.11. 1.888,93 kn 01.12.11. 1.998,66 kn 01.01.12. 2.119,46 kn 01.02.12. 2.123,08 kn 01.03.12. 2.047,15 kn 01.04.12. 2.077,98 kn 01.05.12. 2.123,28 kn 01.06.12. 2.074,45 kn 01.07.12. 2.078,64 kn 01.08.12.
2.033,60 kn 01.09.12.
1.950,25 kn 01.10.12.
2.051,85 kn 01.11.12.
2.088,77 kn 01.12.12.
2.074,01 kn 01.01.13.
1.925,63 kn 01.02.13.
2.028,49 kn 01.03.13.
2.052,03 kn 01.04.13.
2.005,82 kn 01.05.13.
1.869,06 kn 01.06.13.
1.784,13 kn 01.07.13.
1.859,42 kn 01.08.13.
1.911,30 kn 01.09.13.
2.043,73 kn 01.10.13.
1.970,82 kn 01.11.13.
2.003,44 kn 01.12.13.
2.030,15 kn 01.01.14.
1.936,19 kn 01.02.14.
1.988,63 kn 01.03.14.
1.961,71 kn 01.04.14.
1.909,36 kn 01.05.14.
1.885,71 kn 01.06.14.
1.896,09 kn 01.07.14.
1.961,97 kn 01.08.14.
2.029,27 kn 01.09.14.
2.023,30 kn 01.10.14.
2.057,11 kn 01.11.14.
2.105,66 kn 01.12.14.
2.085,88 kn 01.01.15.
2.113,63 kn 01.02.15.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnični trošak u
iznosu od 15.436,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja,
pa do isplate po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stopa zateznih kamata,
po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg
dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 15.svibnja 2019. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika
radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.
2. U tužbi se navodi da je tužitelj dana 18. siječnja 2005. kao korisnik kredita
sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 050118499861 SF
temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od
121.000,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika.
3. Nadalje, da je člankom 1. Ugovora banka ugovorila valutnu klauzulu u valuti
švicarski franak te je otplatu kredita vezala uz predmetnu valutu te je u čl. 3 Ugovora
navela visinu kamatne stope u iznosu od 5,39 % godišnje ugovorivši u istom članku
da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci
same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način
će se ona mijenjati te da je postupajući na taj način u Ugovor ugradila nepoštenu i
ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih
stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije utvrdila egzaktne parametre i
metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate,
Banka je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( dalje ZPP) Zakona o
obveznim odnosima ( ZOO) načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu
obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP
prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu
tužitelja.
4. Nadalje, da je predmetno pravno stajalište citirano sukladno stavovima
Visokog Trgovačkog suda u predmetu Pž-7129/13 kojim je potvrđena presuda
poslovni broj P-1401/12 TS u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope
odnosno izraženo u presudi P-6632/2017 od 14.6.2018. kojim je potvrđena presuda
TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana
glavnica švicarski franak koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike
Hrvatske broj Rev-2221/18.
5. Slijedom toga, obzirom su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski
franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od
početka tj. od kada su ugovorene tužitelj temeljem odredbe čl. 138 Zakona o zaštiti
potrošača, čl. 502 c ZPP-a te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima podnosi
predmetnu tužbu.
6. Slijedom navedenog, tužitelj je ustao ovom tužbom s prijedlogom da sud
utvrdi ništetnost odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a isto tako da naloži tužitelju
isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama.
7. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je
tužiteljica dobrovoljno i svjesno odabrala valutu ugovora te da je među strankama
postignuta potpuna suglasnost, a da je predmetnim presudama postignuta
apstraktna zaštita se predmetne presude ne mogu primijeniti na konkretan slučaj te
ističe prigovor zastare.
8. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu od
18.siječnja 2005. otplatnog plana, obavijesti o promjeni kamatne stope,
knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku A. B., pa je temeljem
tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni
zahtjev osnovan.
9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih
mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 050118499861 SF od 18.siječnja 2005.
u razdoblju od ožujka 2005. pa do otplate kredita u veljači 2015. te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze.
10. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao
kreditor dana 18.siječnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti
iznosa od 121.000,00 CHF uz rok otplate od 120 mjeseci s početnom redovnom
kamatnom stopom od 5,39 % godišnje. Nije sporno da je u čl.3 predmetnog ugovora
ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora
odnosno tuženika. Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu
tražbinu.
11. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i
interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije
ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj
klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je
ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke.
12. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi
koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; je li odredba
i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno
načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog
zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare.
13. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici
tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih
interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja
za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.-
listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i
prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima
nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica
švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene
presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među
ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog
suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju
od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i
nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u
potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, a koja je ništetna.
14. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od
9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje
su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena,
djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj
P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
15. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako
se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi
postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne
pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj
odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su
subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite
kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači
obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 –
dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje
ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu
je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod
potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme
kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.
16. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a
kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve
osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.
17. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno
pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj
odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na
konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju
kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužiteljica svojom slobodnom voljom
pristupila sklapanju ugovora.
18. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne
odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač)
prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su
sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.
19. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna
odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,
suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da
se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu
unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,
poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,
a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj
odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo,
dužan je to i dokazati.
20. Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str.
79) navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom
postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo,
a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju
utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih
(i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti
da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu
odredbu.
21. Naposljetku, činjenica da li se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno
pregovaralo nije od značaja budući je ugovorna odredba utvrđena ništetnom što ima
dalekosežnije posljedice od činjenice da li se o tom ugovornoj odredbi pojedinačno
pregovaralo.
22. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu
li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne,
lako razumljive i uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je
odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u
presudi (str. 81) navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne
stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije
ni osporio), ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže
opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi
se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni
osporeno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne
sadrže niti referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti
način utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome
nije razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za
kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.
23. Budući je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati da li
predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje
tužitelja). Po ocjeni Visokog trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja
promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke
bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se
veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu
ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih
kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na
štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata
predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne
strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je
ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita
pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te
ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke
jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.
24. Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i
ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela
savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna
obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62)
zaključno se navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne
uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to
nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u
neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i
poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu
kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle
protivne zakonu, a prema tome i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I.
izreke ove presude.
25. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o
kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora
koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke
(jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je
protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
26. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud,
"iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu
stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna
elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač
ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom
dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to
platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i
kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos
cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je
tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle
vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o
kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to
protivno načelu savjesnosti i poštenja".
27. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu
precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje
tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano
mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva
- načela savjesnosti i poštenja.
28. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi
predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu,
imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u
slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se
veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik,
rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti
elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
29. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši
činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao korisniku
kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje
odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
30. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora
kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštena, i
prema tome ništetna.
31. Nadalje, ističe se kako je Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-
6632/17) odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog
suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u
slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g.
Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i
prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o
kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su
ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije
zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su
postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno
odredbama ZOO-a.
32. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su
ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom
potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u
vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o
općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih
promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu
na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske
narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru,
dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što
proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog
franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o
povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope.
33. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se
glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na
temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske
posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
34. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili
morao znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u
razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti
sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor
koji sadrži te odredbe ili neće.
35. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme
kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da
je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne
postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za
donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao
biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se
glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi
jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka
u odnosu na kunu, nisu razumljive.
36. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je
predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak,
suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao
korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog
ugovora.
37. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da
su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa
sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
38. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora
postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne
kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.
39. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim
veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli
da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći
zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog
franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
40. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i
prava tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem
ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o
kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i
u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
41. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH,
prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne
upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne
propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora
svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv
za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi
zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za
postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe
ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i
ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor
sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili
odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi
ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
42. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku je ništetnost dijela ugovornih
odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu
švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati.
43. Kako je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i
cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela
ugovornih odredaba o ugovornoj kamati valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu
tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj
050118499861 a zbog povećanja redovne kamate i to za utuženo razdoblje.
44. Naime, na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog
knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj s tuženikom dana
18.siječnja 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 050118499861 temeljem kojeg je
tuženik odobrio kredit od 121.000,00 CHF sa rokom otplate od 120 mjeseci. Nadalje,
proizlazi da je kredit redovno otplaćen 1.veljače 2015. Nadalje, da je tuženik na dan
raspolaganja kredita uručio i početni otplatni plan s kamatnom stopom od 5,39 % i
iznosom anuiteta od 1.306,58 CHF. Nadalje, da je tijekom trajanja otplate kredita
tuženik mijenjao kamatne stope, a pregled promjena kamatnih stopa vještak daje u
Tablici br. 1. Nadalje, da je najprije uvaljalo utvrditi visinu preplaćenog iznosa kamata
s osnova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli od
trenutka sklapanja ugovora o kreditu do dana otplate kredita. Nadalje, da je za
utvrđenje razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem promjenjivih kamata po
Ugovoru o kreditu u Tablici 2 izračunao iznos kamata u CHF te u Tablici br.3
izračunao preplaćen iznos kamata u kunama. Nadalje, da je prema izračunu u Tablici
2. utvrđena visina preplaćenog iznosa kamata s osnova ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli od trenutka sklapanja ugovora o kreditu
do otplate kredita u iznosu od 3.968,24 CHF što je prikazano u Tablici br. 2.kolona
12. red.br. 121). Nadalje, da je vještak izračunao preplaćene iznose kamata u
kunama u Tablici br.3., da je tužitelj anuitete uplaćivao po dospijeću, a prema
tečajnoj listi tuženika i to prema srednjem tečaju za devize. Nadalje, da zbog ništetne
odredbe koja veže glavnicu uz valutnu klauzulu tužitelj preplatio ukupno iznos od
112.476,53 kuna ( Tablica 4. ) što je ujedno razlika anuiteta zbog valutne klauzule i
promjenjive kamatne stope.
45. U dopunskom nalazu i mišljenju po prigovoru tuženika glede primjene
tečaja od 6,39 za 1 CHF vještak je utvrdio da je isti osnovan te je izvršio korekciju
tablice br. 4 te utvrdio da preplata mjesečnih anuiteta temeljem promjenjivih
kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu i valutne klauzule iznosi 111.198,12 kuna. No
zbrajanjem pojedinačnih iznosa u Tablici 4. kolona 8. utvrđena je razlika od
111.198,13 kuna jednostavnom matematičkom radnjom zbrajanjem, pa sud nije
smatrao potrebnim provoditi dopunu nalaza i mišljenja, a sve radi ekonomičnosti postupka.
46. Kako je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i
cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela
ugovornih odredaba o ugovornoj kamati valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu
tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj
050118499861, a zbog povećanja redovne kamate i to za razdoblje od ožujka 2005.
do veljače 2015. u ukupnom iznosu od 111.198,13 kuna.
47. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da odredba čl. 214. st.
1 do 3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze,
zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik
mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se
dužnik nije na nju pozvao. Kako je tuženik istakao prigovor zastare sud je dužan
očitovati se na istaknuti materijalnopravni prigovor. Odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a
propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo
zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo
propisano dok odredba čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem
tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred
sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova,
a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za
zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili
pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem
tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor
okončan ili završen na neki drugi način.
48. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da
je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom
sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim
okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem
presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a
vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
49. Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena
ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovita kamatna stopa tijekom
postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
50. Utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena
ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje
ništetnim ugovora poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud
po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih
učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut.
Ništetnost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje
učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica
ništetnosti u ovom slučaju je jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru
vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je
ugovorna odredba ništetna, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija
jer se smatra da ugovor u tom dijelu nije niti nastao, pa je onda takva posljedica
posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog
početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja.
Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem suugovorniku ono što je od njega primila.
Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu
restitucije kod ništetnosti razlikuje od restitucije kod drugih obveznopravnih instituta
koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom
obezvrijedilo bi institut ništetnosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno
djelovanje kao jedno od bitnih obilježja).
51. Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto
nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti
zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica
ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka
stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog
sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i
bez vremenskog je ograničenja.
52. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 15.svibnja 2019., a zakon kod
instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima
primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako
zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim
trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. godine, to je
razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se
istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.
53. Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio
tužbu pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i
tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je
tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a
koja je ništetna, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da
tužitelju isplati iznos od 111.198,13 kuna na ime glavnice sa pripadajućom
zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl.
29. st. 2. ZOO-a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u
izreci presude.
54. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1.
ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja
po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i
naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na
snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog
zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 250
bodova, te zastupanje na ročištu od 30.rujna 2020. 250 bodova, sastav podneska od
6.svibnja 2021. 250 bodova te zastupanje na ročištu od 10.lipnja 2021. 250 bodova
odnosno ukupno 1000 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 10,00 kuna (
Tbr. 50) iznosi 10.000,00 kuna, te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od
2.500,00 kuna sveukupno iznosi 12.500,00 kuna, uvećano za trošak vještačenja od
2.000,00 kuna te trošak sudskih pristojbi na tužbu od 1.475,00 kuna te presudu od
1.461,00 kuna sveukupno iznosi 15.436,00 kuna. Tužitelju nije priznat trošak
sastava podneska odgovora na odgovor na tužbu jer isti nije bio potreban za vođenje
parnice sukladno čl. 155 ZPP-a.
55. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Split, 16.srpnja 2021.
Sutkinja
Maja Anušić, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Dna:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika