Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Kžzd 8/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 22. veljače 2018. broj Kzd-2/2017-34, u sjednici održanoj 20. rujna 2018., u nazočnosti optuženog M. M. i njegovog branitelja Ž. M., odvjetnika iz V. G.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Djelomično se prihvaća žalba optuženog M. M. te se preinačuje pobijana presuda u odluci o kazni tako da se prihvaćaju po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci za svako od četiri kaznena djela iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11, pa se optuženi M. M., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 31. kolovoza 2017. pa nadalje.

 

              II.              U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M. M. zbog četiri teška kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11 pa mu je za svako od tih kaznenih djela utvrđena kazna zatvora u trajanju od po tri godine i šest mjeseci te je primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina. U navedenu kaznu uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 31. kolovoza 2017. pa nadalje.

 

Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) ošt. E. B. je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

 

              Temeljem čl. 148. st. 6. ZKP/08 optuženik je oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Protiv te presude žali se opt. M. M. po svom branitelju Ž. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. i M. d.o.o. iz V. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik Ž. M., koji je izložio navode žalbe i ostao kod žalbenog prijedloga. Optuženik, koji se nalazi u Kaznionici u G., nazočio je sjednici putem konferencijskog uređaja za prijenos slike i zvuka, sukladno čl. 475. st. 8. ZKP/08. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

Žalitelj nalazi ostvarenom bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 time što je prvostupanjski sud "nepravilno primijenio odredbu čl. 3. st. 2. ZKP, a nije primijenio odredbu čl. 30. st. 1. KZ". Ta povreda obrazlaže se tvrdnjom da je prvostupanjski sud "uzeo kao dokazane činjenice koje idu na štetu optuženika, a zanemario činjenice koje mu idu u prilog… iako se radi o odlučnim činjenicama". Također, tvrdi se da je odbijanjem dokaznog prijedloga obrane za provođenje urološkog vještačenja nepravilno primijenjena odredba čl. 421. st. 1. toč. 4. ZKP/08.

 

Suprotno ovim tvrdnjama žalbe, navodnom povredom načela in dubio pro reo, odnosno neprimjenom materijalnopravnih odredaba o zabludi optuženika glede dobi oštećenika, pobija se pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostupanjskim sudom. Isto tako, sud nije obavezan provoditi sve dokazne prijedloge stranaka, ali je, ako ih odbije, dužan za to navesti jasne i razumljive razloge, što je prvostupanjski sud i učinio u obrazloženju svoje presude (list 4, II. pasus obrazloženja). Stoga se ovim navodima žalbe, u stvari, ukazuje da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

Kako niti ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud nije našao bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, to istaknuti žalbeni osnov očito nije ostvaren.

 

Žalbom se analizira provedeni dokazni postupak i osporava vjerodostojnost terećenja ošt. E. B. koji je osoba lake mentalne retardacije i podložan sugestiji, prvenstveno svojih roditelja koji su ga "pritisnuli" da tereti optuženika. Ukazuje se da medicinskim pregledom nisu nađene ozljede na anusu oštećenika. Tvrdi se da optuženik, kao invalid koji se kreće uz pomoć invalidskih kolica, fizički nije mogao penetrirati svojim spolovilom jer pati od erektilne disfunkcije. Stoga je, odbijanjem prijedloga obrane za provođenje urološkog vještačenja optuženika, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim. Također, tvrdi se da optuženik nije znao koliko oštećenik ima godina tj. bio je u zabludi o biću djela, u smislu čl. 30. st. 1. KZ/11.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik počinio četiri kaznena djela spolne zlouporabe nad posebno ranjivim djetetom, na način kako ga tereti optužba.

 

Prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da je terećenje ošt. E. B. u svemu istinito. Iako se radi o djetetu starosti 14 godina s intelektualnim teškoćama na nivou lake mentalne retardacije, oštećenik je dao jasan i nedvosmislen iskaz koji obiluje specifičnim detaljima koji mogu biti poznati samo osobi koja govori iz proživljenog iskustva. To se odnosi kako na okolnosti vezane za tajno odvođenje oštećenika u S., tako i na boravak optuženika i oštećenika u S. te njihov povratak u Z. U odnosu na pretrpljene spolne zlostave, oštećenik ustrajno ponavlja da je optuženik u najmanje četiri navrata tražio od njega da legne na bok, skinuo ga i rekao "morat ću te silovat" i potom ugurao svoje spolovilo u njegov anus što ga je boljelo, a kada je pitao optuženika zašto mu to radi, ovaj je odgovarao "moram, moram te malo, moraš se strpiti". Oštećenik nije pokazivao značajniji otpor jer je optuženik, kako kaže, nad njim "napravio magiju".

 

Provedeno je psihologijsko vještačenje i evaluacija oštećenikovog iskaza danog pred sudom, a stalni sudski vještak dr. J. Z. zaključuje da je njegova izjava sa psihologijskog stanovišta vjerodostojna i u skladu s autentičnim doživljajem i sjećanjem. Iako je oštećenik osoba sniženih kognitivnih kapaciteta, nisu nađeni elementi konfuznog mišljenja niti sklonosti laganju ili konfabulaciji, a oštećenik pokazuje zadovoljavajući otpor na sugestivni pritisak te nisu utvrđeni elementi lažnog prijavljivanja.

 

Na jednak način kao pred sucem istrage, oštećenik je opisivao događaj pred stručnim osobama multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Prema nalazu i mišljenju te institucije, kod oštećenika je nakon događaja uočena izražena depresivno-anksiozna simptomatologija uz jasna suicidalna promišljanja te je postavljena dijagnoza spolnog zlostavljanja, poremećaja prilagodbe i suicidalnog rizika.

 

Sukladno tome, i roditelji oštećenika, svjedoci D. B. i B. B. opisuju njegovo izmijenjeno ponašanje po povratku u Z. (bio je izgubljen, noćima nije spavao, "nije bio svoj") te su potražili psihijatrijsku pomoć za svoje dijete i tek tada saznali što se dogodilo.

 

Navedene okolnosti jasno pokazuju da je oštećenik tijekom boravka sa optuženikom u S. pretrpio traumatično seksualno iskustvo o kojem najprije nije htio nikome govoriti, a potom se povjerio stručnim osobama.

 

S druge strane, iako optuženik poriče učin kaznenih djela, u svojoj obrani tvrdi da ga je oštećenik tijekom boravka u S. uporno nagovarao da imaju spolni odnos, a što je on odbijao "jer voli cure". Međutim, prvostupanjski sud pravilno cijeni životno neuvjerljivim da bi dječak od 14 godina nagovarao invalidnog optuženika starog 27 godina na homoseksualni spolni odnos, već će prije biti obratno.

 

Zbog navedenog, a neovisno o izostanku ozljeda na anusu oštećenika, što može biti posljedica proteka vremena, ali i uporabe preparata koji olakšavaju prodiranje spolovilom, i ovaj žalbeni sud nalazi da žalitelj nije s uspjehom doveo u sumnju istinitost iskaza oštećenika, tim više jer ne nudi nikakav uvjerljiv razlog za lažno terećenje.

 

Žalitelj ponavlja da nije mogao počiniti predmetno kazneno djelo zbog erektilne disfunkcije na koju okolnost predlaže svoje urološko vještačenje. Prvostupanjski sud, međutim, s pravom odbija ovaj dokazni prijedlog jer optuženik ne posjeduje nikakvu medicinsku dokumentaciju na tu okolnost, a razloge koje za to nudi (liječnik ga je više puta odbio primiti zbog gužve), nisu životno uvjerljivi.

 

Naime, iako je optuženik prebolio dječju cerebralnu paralizu s posljedičnom izrazitom hipotrofijom nogu, on u obrani tvrdi da su problemi s erekcijom započeli unatrag pet godina, pa se, dakle, ne bi radilo o disfunkciji vezanoj za optuženikov invaliditet. Osim toga, optuženik o tome nije nikome govorio, dok je oštećenik bio izričit da je pri guranju spolovila u anus osjećao bol i da je optuženik "svršio", što ne bi bio slučaj kod spolovila koje nije u erekciji. Zbog toga, s obzirom na izostanak bilo kakve prethodne medicinske dokumentacije te kraj činjenice da niti psihijatrijskim vještačenjem optuženika takve smetnje nisu utvrđene, a imajući u vidu da su erektilne smetnje optuženika mogle nastati i nakon događaja (optuženik to po prvi puta iznosi na pripremnom ročištu), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ovaj navod obrane usmjeren na izbjegavanje kaznene odgovornosti, a provođenjem urološkog vještačenja samo bi se bezrazložno odugovlačio ovaj kazneni postupak.

 

S druge strane, teza žalbe o nemogućnosti optuženika da zbog oduzetosti donjeg dijela tijela penetrira u anus oštećenika, ne proizlazi iz navoda njegove obrane, već se po prvi puta iznosi sada u žalbi. Na tu okolnost žalitelj ne nudi nikakvih dokaza.

 

Konačno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik u vrijeme počinjenja djela znao da ošt. E. B. nema navršenih 15 godina života (što žalitelj osporava), te da oštećenik, zbog svoje lake mentalne retardacije, funkcionira na infantilnijem socioemocionalnom nivou u odnosu na svoju kronološku dob što ga čini posebno ranjivim djetetom (što žalitelj ne osporava).

 

Činjenica je da je oštećenik u vrijeme događaja imao nenavršenih 14 godina života te da je zbog svoje intelektualne insuficijencije krenuo u osnovnu školu sa deset godina te je bio završio IV. razred. Prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je optuženik to znao s obzirom da se radi o rođacima, dapače, roditelji oštećenika iskazuju da su se optuženik i oštećenik susretali kod bake oštećenika R. N. još od ranog djetinjstva. Tvrde da je optuženik znao da oštećenik pohađa osnovnu školu i u koji razred ide. S tim u vezi, baka oštećenika R. N. tvrdi da su i kritičnog dana, tj. uoči odvođenja oštećenika u S. bez znanja njegovih roditelja, optuženik i oštećenik razgovarali o tome koliko ima godina te da ide u osnovnu školu. Kada se pri tome cijeni da je optuženik u svojoj obrani najprije tvrdio da mu je oštećenik rekao da "ima 14, u biti 15 godina", da bi tek na pitanje svog branitelja ustvrdio da je po visini oštećenika mislio da ima iznad 15 godina, očito je ova potonja tvrdnja tek manevar obrane s ciljem da se optuženiku ishodi povoljniji položaj u postupku.

 

Stoga govora nema o tome da bi optuženik bio u zabludi glede dobi oštećenika pa niti ispričivoj zabludi na koju žalitelj smjera ukazujući na mogućnost blaže pravne kvalifikacije iz čl. 158. st. 4. KZ/11.

 

Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je primijenio i odgovarajuću odredbu materijalnog prava pa je osnovano optuženika oglasio krivim za stjecaj kaznenih djela iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11.

 

Iako se optuženik uvodno žali i zbog odluke o kazni, u obrazloženju žalbe za to ne navodi razloge pa je taj dio prvostupanjske presude ispitan u smislu čl. 478. ZKP/08 te je ocijenjeno da je po sudu prvog stupnja izrečena jedinstvena kazna zatvora prestroga.

 

Naime, prvostupanjski je sud pri izricanju jedinstvene kazne zatvora nedostatno cijenio činjenicu da je optuženik 100%-tni invalid zbog spastične parapareze donjih ekstremiteta zbog čega je nepokretan i kreće se uz pomoć invalidskih kolica. Osim toga, prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka, optuženik boluje od epilepsije te je pod stalnom liječničkom terapijom. On je mlada osoba koja se zbog svoje invalidnosti uzdržava prosjačenjem.

 

Kada se navedene olakotne okolnosti pravilno vrednuju, optuženiku je potrebno izreći nešto blažu jedinstvenu kaznu zatvora, neovisno o tome što je već osuđivan za istovrsno kazneno djelo. Naime, prema čl. 51. st. 2. KZ/11 jedinstvena kazna zatvora sastoji se u povišenju najviše pojedinačne utvrđene kazne, time da ne smije doseći zbir pojedinačnih kazni niti premašiti najveću mjeru zakonom zapriječene kazne.

 

Stoga je, vodeći računa i o tome da se radi o odioznim kaznenim djelima počinjenim na štetu posebno ranjivog djeteta, kao zaštićene kategorije žrtava, trebalo prihvatiti po sudu prvog stupnja utvrđene pojedinačne kazne zatvora za svako kazneno djelo, a potom optuženika osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Ovako odmjerena kazna primjerenija je okolnostima konkretnog slučaja, a poglavito ličnosti samog optuženika i njegovom zdravstvenom stanju.

 

Pri tome, iako je optuženik na sjednici žalbenog vijeća ustvrdio da je otac djeteta, ta okolnost nije uzeta u obzir, budući da o tome nije priložena vjerodostojna dokumentacija.

 

Ovdje izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora će se, po ocjeni žalbenog suda, u potrebnoj mjeri izraziti prijekor društva prema takvim i sličnim počiniteljima te će se utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka, a ujedno upozoriti i drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

 

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. i čl. 486. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 20. rujna 2018.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu