Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

                            1                   Poslovni broj: 10. P-340/2019-30

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: 10. P-340/2019-30

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E ŠE NJ E

 

            Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice I. B., OIB: , iz N. G., zastupana po opunomoćenicima iz ZOU I. G. & D. S., odvjetnicima iz N. G., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: , zastupan po opunomoćenicima iz OD K. & P. d.o.o., odvjetnicima iz Z., radi isplate, vr.p.s. 19.784,15 kuna, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. lipnja 2021. u nazočnosti opunomoćenika tužiteljice odvjetnika D. S. i zamjenika opunomoćenika tuženika odvjetnice H. Č., 15. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: , da tužiteljici I. B., OIB: , iz N. G., , u roku 15 dana isplati iznos od 19.784,15 kuna (devetnaesttisućasedamstoosamdesetčetirikuneipetnaestlipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31. prosinca 2008. teče po stopi od 12% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (u daljnjem tekstu z.z. kamata) koja teče kako slijedi:

              - na iznos od 18,35 kuna od 1.12.2007. do isplate

              - na iznos od 14,30 kuna od 1.1.2008. do isplate

              - na iznos od 35,77 kuna od 1.2.2008. do isplate

              - na iznos od 43,53 kuna od 1.3.2008. do isplate

              - na iznos od 56,83 kuna od 1.4.2008. do isplate

              - na iznos od 36,85 kuna od 1.5.2008. do isplate

              - na iznos od 35,98 kuna od 1.6.2008. do isplate

              - na iznos od 45,80 kuna od 1.7.2008. do isplate

              - na iznos od 31,38 kuna od 1.8.2008. do isplate

              - na iznos od 32,10 kuna od 1.9.2008. do isplate

              - na iznos od 40,64 kuna od 1.10.2008. do isplate

              - na iznos od 105,39 kuna od 1.11.2008. do isplate

              - na iznos od 62,01 kuna od 1.12.2008. do isplate

              - na iznos od 117,15 kuna od 1.1.2009. do isplate

              - na iznos od 125,62 kuna od 1.2.2009. do isplate

              - na iznos od 129,45 kuna od 1.3.2009. do isplate

              - na iznos od 136,32 kuna od 1.4.2009. do isplate

              - na iznos od 138,38 kuna od 1.5.2009. do isplate

              - na iznos od 121,91 kuna od 1.6.2009. do isplate

              - na iznos od 109,79 kuna od 1.7.2009. do isplate

              - na iznos od 113,02 kuna od 1.8.2009. do isplate

              - na iznos od 119,41 kuna od 1.9.2009. do isplate

              - na iznos od 118,85 kuna od 1.10.2009. do isplate

              - na iznos od 112,39 kuna od 1.11.2009. do isplate

              - na iznos od 124,51 kuna od 1.12.2009. do isplate

              - na iznos od 134,23 kuna od 1.1.2010. do isplate

              - na iznos od 148,05 kuna od 1.2.2010. do isplate

              - na iznos od 144,88 kuna od 1.3.2010. do isplate

              - na iznos od 163,64 kuna od 1.4.2010. do isplate

              - na iznos od 160,08 kuna od 1.5.2010. do isplate

              - na iznos od 167,02 kuna od 1.6.2010. do isplate

              - na iznos od 227,05 kuna od 1.7.2010. do isplate

              - na iznos od 214,69 kuna od 1.8.2010. do isplate

              - na iznos od 252,45 kuna od 1.9.2010. do isplate

              - na iznos od 239,40 kuna od 1.10.2010. do isplate

              - na iznos od 218,42 kuna od 1.11.2010. do isplate

              - na iznos od 262,69 kuna od 1.12.2010. do isplate

              - na iznos od 319,01 kuna od 1.1.2011. do isplate

              - na iznos od 279,13 kuna od 1.2.2011. do isplate

              - na iznos od 293,12 kuna od 1.3.2011. do isplate

              - na iznos od 275,33 kuna od 1.4.2011. do isplate

              - na iznos od 278,52 kuna od 1.5.2011. do isplate

              - na iznos od 354,02 kuna od 1.6.2011. do isplate

              - na iznos od 361,38 kuna od 1.7.2011. do isplate

              - na iznos od 424,45 kuna od 1.8.2011. do isplate

              - na iznos od 392,05 kuna od 1.9.2011. do isplate

              - na iznos od 356,58 kuna od 1.10.2011. do isplate

              - na iznos od 344,58 kuna od 1.11.2011. do isplate

              - na iznos od 341,87 kuna od 1.12.2011. do isplate

              - na iznos od 358,66 kuna od 1.1.2012. do isplate

              - na iznos od 373,30 kuna od 1.2.2012. do isplate

              - na iznos od 375,26 kuna od 1.3.2012. do isplate

              - na iznos od 365,14 kuna od 1.4.2012. do isplate

              - na iznos od 371,97 kuna od 1.5.2012. do isplate

              - na iznos od 376,65 kuna od 1.6.2012. do isplate

              - na iznos od 368,78 kuna od 1.7.2012. do isplate

              - na iznos od 370,85 kuna od 1.8.2012. do isplate

              - na iznos od 8.437,81 kuna od 23.8.2012. do isplate.

 

II               Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: , da tužiteljici I. B., OIB: , iz N. G., naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 11.921,00 kuna sa z.z. kamatom počev od 15. srpnja 2021. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o  j e

 

              Prigovor tuženika R. A. d.d., Z., OIB: mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

             

1.               Između tužiteljice I. B. i tuženika R. A. d.d. (u daljnjem tekstu tužiteljica i tuženik) nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana … Ugovor o kreditu broj , da je odredbom čl. 2. ovog Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika i da je odredbom čl. 7. tog Ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je otplata kredita vezana za srednji tečaj za CHF koja važi na dan dospijeća anuiteta. Također nije sporno da je početna kamatna stopa iznosila 5,75% godišnje, a anuitet 170,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća anuiteta te da je tuženik naknadno povećavao kamatne stope koje su iznosile 6,70% od 1. studenog 2007., 7,0% od 1. svibnja 2008., 7,75% od 1. ožujka 2009. i 7,25% od 1. listopada 2011., a da je tužiteljica 22. kolovoza 2012. prijevremeno otplatila kredit, na način da je preostale anuitete, njih 27 platila iznosom od 26.908,31 kunu, a da je u iznos ukalkulirana redovna kamata od 118,72 kune, a ostatak iznosa odnosi se samo na glavnicu.

2.               Sporno je da li je tužiteljica oštećena za novčani iznos koji je navodno preplatila temeljem povećanja kamatne stope temeljem ugovorne odredbe za koju je pravomoćno utvrđeno da je nepoštena i ništetna. Također je sporno da li je zbog povećanja tečaja tužiteljica oštećena zbog činjenice da je na dan isplate kredita tečaj iznosio 4,465445 kuna za CHF, a kasnije je tečaj povećavan i onda tužiteljica od tuženika potražuje razliku anuiteta kojeg je treba plaćati po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan sklapanja Ugovora o kreditu tj. razliku iznosa od 761,85 kuna i iznosa  koje je plaćala do prijevremene otplate kredita.

3.               Tužbenim zahtjevom tužitelja je zahtijevala da joj tuženik isplati ukupno 17.164,05 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, kako stoji u tužbenom zahtjevu, od prvog dana poslije dana plaćanja određenih iznosa pa sve do isplate, a i troškom parničnog postupka.

4.               Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1404/2012 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u tim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom odredili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa i to sve na štetu potrošača.

Istakla je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te i napomenula kako ona sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) ima pravo pozvati se na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a – tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a jer da se određenim postupanjem banke, uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi pa tužiteljica predlaže da ovaj sud prihvati da je vezan za ta utvrđenja u ovoj parnici, a u kojoj se tužiteljica na ta utvrđenja poziva.

5.               Odgovarajući na tužbu tuženik je, prije nego li se upustio u  raspravljanje, istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a obrazložio da bi prema čl. 46. i 48. ZPP-a za suđenje u ovom sporu bio nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. S tim u vezi tuženik je istakao da su parnične stranke kao ugovorne utvrdile sporazum u navedenom ugovoru (čl. 12.), u kojem su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika tj. Općinskog građanskog suda u Z..

6.               Očitujući se na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda tužiteljica je istakla kako je ovaj sud nadležan sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a obzirom da spor proizlazi povodom djelatnosti podružnice tuženika u S. B., bez obzira na prorogaciju nadležnosti, a sukladno i presudi Europskog suda od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

7.               Na pripremnom ročištu održanom 23. rujna 2020. ovaj sud je odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda i odlučio da će rješenje biti sastavni dio meritorne odluke, a da će obrazloženje biti sastav obrazloženja presude.

8.              Dakle, na temelju izvršenog uvida u Ugovor o kreditu  koji su parnične stranke kao ugovorne zaključile dana … nedvojbeno proizlazi da je Ugovor zaključen u N. G., a jer ga je potvrdio tadašnji javni bilježnik D. Z. dana i onda je po ocjeni ovoga suda trebalo zaključiti da je isti doista zaključen povodom djelatnosti podružnice tuženika i tužiteljica je mogla izabrati da li će protiv tuženika podnijeti tužbu u Općinskom sudu u N. G., u Općinskom sudu u S. B. ili Općinskom sudu u P., a imajući u vidu dan zaključenja Ugovora o kreditu i da su ugovorne stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Z., u ovom sporu valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09,113,09,78/12,56/13 i 41/14 - dalje ZZP), a u koji zakon je, između ostalih, implementirana i smjernica broj 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora te je na taj način hrvatsko zakonodavstvo usklađeno sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Odredbom čl. 49. ZZP-a propisano je da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i nepoštena je ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

9.               Odredba čl. 55. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a što znači da ovaj sud zaključuje, proizlazi to i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice I. B. koja je saslušana na te okolnosti na pripremnom ročištu od 28. listopada 2020., kada i zaposlenik  tuženika I. O. (stranica 105-108 spisa) kako je Ugovor o kreditu od tužiteljica potpisala na unaprijed formuliranom obrascu i to u Auto kući "R." u S. B., a da uopće nije bila u banci tj. kod tuženika u poslovnim prostorijama već je došla kod tuženika samo prilikom zatvaranja kredita, a kod javnog bilježnika je odnijela Ugovor osobno dana… kada je javni bilježnik isti potvrdio bez posebnih pojašnjenja. Dakle, tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj ugovora pa niti na odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu gdje je i utvrđeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Radi svega iznesenog, a imajući i u vidu druge okolnosti prilikom sklapanja ugovora, naročito potpisivanja ugovora u auto kući, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu tuženika kao kreditora predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sastavljena tako da se tuženiku pogoduje i bitno mu se umanje troškovi. Daleko je lakše tužiteljici bilo putovati iz N. G. tj. mjesta prebivališta koje se nalazi kod N. G. do P., nego li da ona i njen opunomoćenik putuju do Z. i nazad i to više puta. Tuženik kao pravna osoba i financijska institucija može daleko lakše podnijeti troškove koji su evidentni radi zastupanja opunomoćenika – odvjetnika, a kako se o nepoštenoj odredbi Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. ZZP) izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zaključku posl. broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. na način da je prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, uz sve navedene okolnosti i ovaj sud je zaključio da, prigovor mjesne nenadležnosti koji je istakao tuženik za ovaj sud nije osnovan i valjalo ga je odbiti.

10.               Dakle, osim istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da pozivanje tužiteljica na presudu Trgovačkog suda i Visokog Trgovačkog suda RH jest u cijelosti promašeno i to zbog toga što su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača,  a takva zaštita se pruža na općenitoj razini. Tuženik je ustvrdio da je navedenim presudama priznato pravo potrošačima, ali da svaki pojedini potrošač u zasebno pokrenutom postupku treba dokazati da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno trebao bi dokazati da su pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Tuženik je ustvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, kao  i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Štoviše potpisom predmetnog ugovora i to u čl. 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo sa općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita tj. i onima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF odnosno na promjenjivu kamatnu stopu te kada se uzme da je taj Ugovor o kreditu potvrdio javni bilježnik i tada objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razumljivo i razvidno, tvrdi tuženik, da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, da je u cijelosti potpuno razumjela sadržaj ugovora te i posljedice i onda je i na sve što u ugovoru stoji i pristala.

11.               Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice u cijelosti te istakao opreza radi i prigovor zastare potraživanja.

12.               Očitujući se na odgovor na tužbu tužiteljica je isticala kako bi postupanje tuženika moglo biti  proglašeno kao nezakonito i samo na temelju povrede osnovnih načela ZOO-a, no ZZP je u ovoj kategoriji olakšao i njoj postupak time što je cijeli zakon napravljen kao konkretizacija načela "dobre vjere", obrazlažući da u nekim situacijama, tipičnim za potrošače i njihove ugovore tužene banke nisu u dobroj vjeri od samog početka, a jer uporno odbijaju izmijeniti sklopljene ugovore na temelju klauzule "rebus sic stantibus" iako i sami tvrde da je došlo do izvanredne situacije nastale zbog opisane aprecijacije švicarskog franka.

13.               U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljica je istakala kako je na sjednici Građansko odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. najviši sud RH zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14.               Očitujući se na sve navode iz podneska tužiteljice tuženik je ponovno u podnesku od 6. kolovoza 2020. isticao kako je ovaj sud mjesno nenadležan, kako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranje kamatne stope od 5,75% godišnje, kao promjenjive, nije bilo u protivnosti niti s jednim pozitivnim propisom u Republici Hrvatskoj tj. da niti jedna odredba mjerodavnog Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju niti Zakona o zaštiti potrošača nije zabranjivala ugovaranje promjenjive kamatne stope niti je zabranjivala da se promjenjiva kamatna stopa mijenja prema parametrima kao u konkretnom slučaju i to sve do 1. siječnja 2014. kada je stupio na snagu Zakon  o Izmjenama i dopunama o potrošačkom  kreditiranju. Tuženik je ponovio kako je odredba ugovora o kamatnoj stopi, sadržana u čl. 2. tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a jer je bila jednako uočljiva kao i druge odredbe, budući je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora, a to je u čl. 9. tužiteljica i potvrdila. Zbog tih razloga tuženik i nadalje ocjenjuje da je tužiteljica kao punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme zaključenja ugovora bila svjesna značenja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli, koju niti jedan ranije spomenuti zakon nije u svojim odredbama zabranjivao, u smislu ugovaranja.

              Na sve te okolnosti tuženik je predložio saslušanje svog zaposlenika, u pravcu da se o svakoj odredbi ugovora pregovaralo s tužiteljicom, a to znači i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i odredbu o valutnoj klauzuli.

15.               Prethodni postupak sud je zaključio na pripremnom ročištu od 23. rujna 2020. i odlučio saslušati svjedoka I. O. te i tužiteljicu I. B., izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost utvrđenja  da li je tužiteljice preplatila kredit na temelju Ugovora o kreditu broj koji je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom, a uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu te naknadno povisivanje kamatne stope temeljem kojih je plaćala pojedine anuitete, kao i radi utvrđenja kada su  pojedine preplate učinjene na način da je sud rješenjem posl. broj 10. P-340/2019-16 od 16. ožujka 2021. naložio vještaku da utvrdi ove činjenice i prikaže  ukupan iznos eventualnih preplata te iznose eventualno preplate  po pojedinim datumima za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, uzimajući u obzir srednji tečaj CHF tuženika na dan sklapanja ugovora, a što znači da je navedenim rješenjem od 16. ožujka 2021. imenovan stalni sudski vještak B. B., vještak iz područja financija i računovodstva koji je po pozivu suda trebao izvršiti uvid u pisane dokaze, prvenstveno identificirani Ugovor o namjenskom kreditu te i sve druge pisane dokaze priložene uz tužbu (stranica 9-42 spisa) i u pisanom nalazu i mišljenju utvrditi je li tužiteljica prepatila tuženiku određene novčane iznose zbog  promjenjive redovne kamatne stope i anuiteta u CHF koji su se mijenjali zbog promjene kamatnih stopa u CHF, a i u kunama zbog primjene tečaja  CHF za kune na dan plaćanja anuiteta.

16.               Na glavnoj raspravi održanoj 28. listopada 2020. sud je saslušao zaposlenika tuženika I. O. i tužiteljicu u svrhu dokazivanja, a sve na sporne okolnosti o tome da li se o odredbama navedenog Ugovora o kreditu razgovaralo, pregovaralo i na drugi način odredbe ugovora o kreditu tužiteljici pojašnjavalo prije potpisivanja.

17.              Svjedok I. O. je iskazao da tužiteljicu I. B. on ne poznaje i da u konkretnom sporu ne bi mogao svjedočiti o bilo kojim činjenicama, a što je značilo za sud da je na okolnosti  koje su povezane s utvrđenjima  da je u rečenom Ugovoru ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, valjalo saslušati tužiteljicu koja je određeno istakla da su ona i njena obitelj bili zainteresirani za kupnju automobila u Auto kući R., da su odabrali željeni automobil, da su ispunili zahtjev za odobrenje kredita, da im je ponuđen zahtjev da ugovor bude zaključen u CHF, da nikakvih pojašnjenja u auto kući nije dobila, da je popunila zahtjev osobno, da je od prodavača u auto kući saznala kolika će biti mjesečna rata, tj. anuitet, a nakon što je banka odobrila kredit ona je ugovor potpisala i javni bilježnik je, kojemu je ona donijela ugovor o kreditu isti potvrdio bez posebnih pojašnjenja. Tužiteljica je potvrdila kako ona uopće nije bila u banci tj. kod tuženika, da joj tuženik nikada nije putem svog zaposlenika objašnjavao detalje oko ugovora o kreditu, u smislu kamate, tečaja CHF i slično, a da joj zaposlenik auto kuće nije nudio kredit u eurima ili kunama.

18.               Tužiteljici sud poklanja vjeru u cijelosti  i utvrđuje da tuženik kao kreditor zaključujući ugovor s tužiteljicom dana 5. rujna 2007. nije prije zaključenja kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu  o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF, tj. tuženik s tužiteljicom nije kao s potrošačem pojedinačno pregovarao i ugovorom odredio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorne kamate, a sve to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, sve na štetu tužiteljice.

19.               Financijsko računovodstveni vještak dostavio je sudu pisani nalaz i mišljenje koji je sud dostavio strankama putem opunomoćenika.

20.               Tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje tako da je istakao kako prihvaća zaključak vještaka po kojemu razlika plaćenih anuiteta za cijelo razdoblje otplate kredita zbog promjene kamatne stope i primjene tečaja CHF na dan dospijeća plaćanja anuiteta iznosi ukupno 19.784,15 kuna.

21.               U tom pravcu je tužiteljica po opunomoćeniku specificirala tužbeni zahtjev tako da je od tuženika zahtijevala ukupno 19.784,15 kuna, sa z.z. kamatom koja je do 31. prosinca 2008. iznosila 12%, poslije toga do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate sa z.z. kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodit tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče na pojedinačne novčane iznose koji su specificirani tako da je na iznos od 25,71 kune zahtijevala z.z. kamatu počev od 1. prosinca 2007. pa do isplate, na iznos do 21,66 kuna, sa z.z. kamatom od 1. siječnja 2008. pa do isplate itd.

22.               Dakle, na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu dana 5. rujna 2007., da je ugovor realiziran za kupnju rabljenog automobila u iznosu od 11.775,00 CHF na rok otplate od 7 godina uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF za kune na dan plasmana kredita i otplate kredita na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračuna, da je temeljem Ugovora o kreditu početno ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,75% godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 170,61 CHF, da su se redovne kamatne stope i anuiteti naknadno mijenjali u CHF od strane tuženika zbog promjene kamatnih stopa u CHF, a i u kunama zbog primjene tečaja CHF za kune na dan dospijeća plaćanja anuiteta.

              Na temelju izračuna vještaka proizlazi da je tužiteljica tuženiku platila razliku više plaćenih anuiteta koju čini razlika između stvarno plaćenih anuiteta u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF za kune na dan dospijeća plaćanja po stvarno primijenjenim kamatnim stopama s jedne strane i početnom anuitetu prema početnom planu otplate kredita uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,75% i srednjem tečaju tuženika za CHF za kune za jedan CHF od 4,4233340 kuna na dan isplate kredita 24. rujna 2007. i taj iznos razlike više plaćenih anuiteta iznosi 19.784,15 kuna. To su razlike koje su ukupno više plaćene (i više plaćene i manje plaćene), a prema matematičkom izračunu: 82.025,51-62.241,36=19,784,15 kuna. Vještak je naglasio da iznos samo manje plaćenih anuiteta u kunama iznosi -7,36 kuna, kada su anuiteti manje plaćeni u odnosu na anuitet prema početnim uvjetima, a zbog manjeg tečaja CHF za kune na dan dospijeća plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate kredita.

23.               Proizlazi da je iznos samo više plaćenih anuiteta 19.791,51 kunu, kada su anuiteti više plaćeni u odnosu na anuitet prema početnim uvjetima. Dakle, ako se od iznosa samo više plaćenih anuiteta od 19.791,51 kuna oduzme iznos samo manje plaćenih anuiteta od 7,36 kuna tada se dobije iznos od 19.784,15 kuna koji iznos predstavlja razliku između stvarno plaćenih anuiteta  i onih anuiteta koji su trebali biti plaćeni (82.025,51-62.241,36=19.784,15 kuna). Vještak je određeno istakao da je temeljem podataka iz tabličnog priloga utvrđena razlika više plaćenih anuiteta za period otplate kredita u iznosu od ukupno 19.784,15 kuna, a što je prikazao u koloni 10 tablice broj 5 (stranica 126-127 spisa). Iz tablice broj 4-sumarni pregled ukupnih razlika i više i manje plaćenog zbog utjecaja promjene redovne kamate i valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati anuiteta nedvojbeno proizlazi da su samo više plaćene razlike anuiteta zbog utjecala promjene tečaja CHF na dan dospijeća plaćanja iznosile 16.381,05 kuna, a više otplaćene redovne kamate-zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznose 3.520,16 kuna ili ukupno 19.901,21 kunu. Imajući u vidu da je tužiteljica samo manje platila 117,06 kuna tada je rezultat 19.901,21-117,06=19.784,15 kuna. Radi dodatnih pojašnjenja sud je saslušao vještaka na raspravi i tada je vještak B. B. naglasio da na utjecaj razlike plaćenih anuiteta utječe promjena redovne kamatne stope sa 5,75% na stvarno promijenjene kamatne stope i tada njegov izračun samo više plaćenih kamata je 3.520,16 kuna. Dodatni utjecaj zbog promjene u odnosu na početne uvjete pored redovne kamate čini i valutni utjecaj koji iznosi 16.263,99 kuna. Dakle, kada se iznosi od 3.520,16 kuna i 16.263,99 kuna zbroje dobije se iznos od 19.784,15 kuna i taj je iznos matematički vještak i dokazao u koloni 16A priloga 1 nalaza i mišljenja. Isto tako je vještak istakao da se iznos od 19.784,15 kuna dobije kada se ukupna preplata za redovnu kamatu i valutni utjecaj, na bazi zbroja kolone 5 i kolone 8 u iznosu od 19.901,21 kune umanji za 117,06 kuna kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na početno ugovorene uvjete.

24.               Nakon što je vještak i usmeno obrazložio svoj pisani nalaz i mišljenje, a sud prihvaća i pisani nalaz i mišljene i usmeno obrazloženje, jer su visoko stručni i argumentirano obrazloženi opunomoćenik tužitelja je izjavio da povećava tužbeni zahtjev sa iznosa od 17.164,05 kuna na iznos od 19.784,15 kuna, s tim da povlači dio tužbenog zahtjeva za 7,36 kuna te uređuje tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa od 25,71 kunu s kamata koje teku od 1. prosinca 2007. potražuje  iznos od 18,35 kuna, a što znači da ukupno tužiteljica od tuženika potražuje 19.776,79 kuna.

25.               Tuženik se po opunomoćeniku očitovao na smanjenje tužbenog zahtjeva tako da se protivio smanjenu tužbenog zahtjeva te molio kraći rok za očitovanje, a u slučaju da sud ne dopusti rok za očitovanje predložio je da se tuženiku s obzirom da se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva, dosudi trošak bez obzira na konačan uspjeh u sporu tužiteljice.

26.               Vrhovni sud RH zauzeo je na sjednici od 26. travnja 2021. (Su-IV-16/2021-8) pravno shvaćanje da smanjenje tužbenog zahtjeva iako nije preinaka tužbe, predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 190. st. 3. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika.

27.               Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a dopustio tužiteljici preinaku tužbe koja je učinjena u podnesku od 14. travnja 2021., na način kada je tužbeni zahtjev povećan sa iznosa od 17.164,05 kuna na 19.784,15 kuna, a zatim na raspravnom zapisniku od 24. lipnja 2021. tužbeni zahtjev smanjen na 19.776,79 kuna, a jer je to bilo svrhovito za konačno rješenje spora. Naime, matematičke nejasnoće iz pisanog nalaza i mišljenja sud je raspravio s imenovanim vještakom i na kraju mogao utvrditi pravno relevantne činjenice koje se odnose i na visinu tužbenog zahtjeva pa tuženiku nije ostavljen dodatni rok za očitovanje jer to jednostavno očitovanje uvijek je moguće istaći u raspravni zapisnik, a što znači da zbog ovakvog procesnog postupanja tužiteljice tuženiku tužiteljica nije prouzročila nikakve dodatne troškove u smislu čl. 156. st. 1., a u vezi sa čl. 154. st. 3. ZPP-a.

28.               Saslušan na raspravi od 24. lipnja 2021. imenovani vještak je istakao da je iznos od 19.784,15 kuna (kolona 10 tablice broj 5) dobio tako da je utvrdio da ukupan zbir pozitivnih novčanih iznosa počev od 25,71 i dr., u koloni 10, daje iznos do 19,791,51 kunu, a kada se iznos od 25,71 kunu umanji za 7,36 kuna, a koji predstavlja razlike anuiteta – samo manje plaćeno (tablica broj 2, str. 123 spisa), umjesto iznosa od 25,71 kune  dobije se iznos od 18,35 kuna.

29.               Dakle, ovaj sud utvrđuje da, kako je i istakao imenovani vještak, da ukupan zbir pozitivnih novčanih iznosa iz kolone 10 (tablica broj 5, st. 126-127 spisa) daje ukupan iznos od 19.791,51 kunu. Ako se ovaj iznos umanji za 7,36 kuna tada se dobije iznos od 19.784,15 kuna i proizlazi da je tužiteljica u  posebno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 14. travnja 2021. ukupno zahtijevala točan iznos  tj. 19.784,15 kuna, ali pojedinačno iznosi daju zbirni iznos od 19.791,51 kunu, kako je i istakao imenovani vještak. U situaciji kada je tužiteljica prvi novčani iznos od 25,71 kunu umanjila za 7,36 kuna, kako je to učinila na raspravi od 24. lipnja 2021., pa umjesto 25,71 kunu sa z.z. kamatom od 1. prosinca 2007. pa do isplate zahtijevala 18,35 kuna računskim putem se dobije da je ukupan iznos od 19,784,15 kuna bio točan iznos koji je tužiteljica zahtijevala od tuženika i to je za sud trebalo značiti da bi prvo pojedinačni iznos na koji je tužiteljica zahtijevala z.z kamatu bio 18,35 kuna, zatim 21,66 kuna, 35,77 kuna itd.

30.               Međutim, kraj činjenice da je tužiteljica od tuženika zahtijevala umjesto 19.784,15 kuna sada 19.776,79 kuna proizlazi da je i drugi pojedinačni novčani iznos od 21,66 kuna trebalo umanjiti za 7,36 kuna pa umjesto iznosa od 21,66 kuna tužiteljici dosuditi 14,30 kuna sa z.z. kamatom od 1. siječnja 2008. pa do isplate, kao i sve druge pojedinačno utvrđene novčane iznose. Iz svega proizlazi da je tužiteljica pogrešno protumačila kolonu 10 tablice broj 5, a jer je u toj koloni vještak matematički izračunao sveukupnu razliku plaćenog po osnovi plaćene redovne kamate i po osnovi primjene tečaja CHF za kune (3.520,16+16.263,99=19.784,15 kuna), a što znači da je ovaj novčani iznos utvrđen u koloni 10 s tim da je utvrđen zato što je ukupan zbir pozitivnih novčanih iznosa ne 19.784,15 kuna već 19.791,51 kunu pa kad se 19.791,51 kuna umanji za 7,36 kuna tada se dobije sveukupna razlika plaćenog i to je iznos od 19,784,15 kuna. Kako je tužiteljica umjesto ovog iznosa zahtijevala 19.776,79 kuna tada je, kako sud ne bi sudio iznad postavljenog tužbenog zahtjeva, valjalo prihvatiti da tužiteljica zahtijeva taj ukupan novčani iznos, a on se zbirno može točno utvrditi samo kada se umjesto 25,71 kune tužiteljici dosudi 18,35 kuna sa z.z. kamatom od 1. prosinca 2007. pa do isplate, ali i kada se umanji iznos od 21,66 kuna za 7,36 kuna i kada se dobije 14,30 kuna koji tužiteljici pripada sa z.z. kamatom od 1. siječnja 2008. pa do isplate, a u preostalom dijelu svi pojedinačni novčani iznosi su točno utvrđeni i tužiteljica je pravilno zahtijevala i z.z. kamatu od prvog slijedećeg dana poslije navedenih uplata koje je vještak evidentirao u tablici broj 5 kao anuitete za godinu-mjesec te datum dospijeća plaćanja anuiteta i datum obračuna anuiteta iz CHF u kune.

31.               Dakle, na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesnom analizom svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju čitavog dokaznog postupka sud je utvrdio da je smanjeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

32.               Naime, pravilno je tužiteljica isticala da je tuženik u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu na način da je tuženik u Ugovoru koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenila u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, a sve zbog toga što je to pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 i presude VTSRH posl. broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 koje su potvrđene presudama VSRH posl. broj Revt-249/14 i Rev-2221/18. Tužiteljica se pravilno pozvala na čl. 502.c ZPP-a kao i na odredbe ZZP, a što znači da imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a,  a da je predmetna odredba Ugovora o kreditu od 5. rujna 2007. u svom čl. 2. uglavila odredbu "kamate i naknade", za  koju je navedeno da je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem koje je ustanovljeno pravo tuženiku na jednostranu izmjenu kamatne stope i da je tuženik tijekom ugovornog odnosa jednostrano mijenjao ugovorenu redovnu kamatu, ovaj sud nije provodio nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenoj ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a već je zaključio da tuženik tužiteljicu nije upoznao sa svim rizicima sklapanja u kojem je glavnica kredita izražena u valuti CHF.

33.               Iako je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl. broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. iznio stajalište kako u tom pravcu sudovi nisu bili dužni provoditi nikakve dokaze, u smislu da se o ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, upravo na temelju iskaza zaposlenika tuženika i tužiteljice sud je utvrdio da tužiteljica nije bila u poslovnim prostorijama tuženika prije zaključenja ugovora i nitko joj zbog toga i nije mogao bilo što pojasniti ili obrazložiti eventualni nesporazum.

34.              Zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev, kao posljedica utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora u dijelu da je kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana i onda kako odredbe čl. 502. c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP govore o postupcima naknade štete, potrebno je istaći da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a umanjenje nečije imovine i onda je tužiteljici plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vraćanja nastala doista šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju navedene ništetne odredbe.

              Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom i Izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača pa svi hrvatski sudovi trebaju tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine. Također treba istaći da pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora i smatra da se da ne poštena ugovorna odredba nikada nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Pravni učinak u odnosu na potrošača takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Nakon toga, ako je određena ugovorna odredba nepoštena za potrošača tada nastaje njegovo pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, bez obzira kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

              Što se tiče istaknutog prigovora zastare treba istaći da isti nije osnovan jer je VSRH u svojim presudama posl. broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz počeka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

              Istina, Građanski odjel VSRH revidirao je navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (ranije čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

35.              Dakle, tužiteljica koja je podnijela tužbu 12. lipnja 2019. pravovremeno je  kroz podneseni tužbeni zahtjev stvarno podnijela restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a jer joj je tuženik dužan vratiti sve one novčane iznose koje je primio tijekom otplate kredita, a imenovani financijsko knjigovodstveni vještak ih je u svom nalazu i mišljenju okarakterizirao tako da je već u tablici broj 1 (stranica 120 spisa) utvrdio da je izračunata razlika između stvarno otplaćenih novčanih iznosa i početnih uvjeta upravo iznos od 19.784,15 kuna.

36.               Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka jer je isti na stručan i pregledan način izvršio izračun sveukupne razlike plaćene redovne kamate i sveukupne razlike plaćenog zbog primjene tečaja CHF za kune, a što predstavlja naprijed navedeni iznos od 19.784,15 kuna (3.520,16+16.263,99=19,784,15  kuna).

37.               Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici i kako njene troškove u smislu čl. 151. st. 1. i 2. čine izdaci učinjeni u tijeku postupka, a te izdatke čini i nagrada koju je tužiteljica platila svom opunomoćeniku – odvjetniku temeljem Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12 i Izmjene i dopune u NN br.103/14, 118/14 i 107/15 – dalje Tarifa), pravilno je opunomoćenik tužitelja sastavio troškovnik i zahtijevao ukupan trošak od 11.921,00 kuna jer prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora nagrada za sastav tužbe iznosi 1.000,00 kuna (Tbr. 7. t. 1.), za sastav dva obrazložena podneska i to od 24. kolovoza 2020. i 14. travnja 2021. također po 1.000,00 kuna za svaki, a za zastupanje na pripremnom ročištu od 23. rujna 2020. i ročištu za glavnu raspravu od 24. lipnja 2021. (Tbr. 9.) opunomoćeniku također pripada nagrada od 1.000,00 kuna, za svako ročište. Osnovica za obračun PDV-a je 6.500,00 kuna jer je zamjenik opunomoćenika tužiteljice nazočio ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude na dan 14. srpnja 2021., koje je odgođeno, a nazočio i ročištu od 15. srpnja 2021. kada je presuda donesena, objavljena i uručena zamjeniku opunomoćenika tužiteljice. Na osnovicu od 6.500,00  kuna opunomoćenik tužiteljice je u obvezi platiti PDV po stopi od 25% ili 1.625,00 kuna pa je ukupan trošak zastupanja 8.125,00 kuna. Kada se ovom iznosu pridoda iznos od 3.000,00 kuna koji predstavlja trošak vještačenja dobije se iznos od 11.125,00 kuna, a uz dodatni trošak sudskih pristojbi, koje je  tužiteljica zahtijevala u iznosu od ukupno 796,00 kuna dobije se iznos od 11.921,00 kuna koji je tužiteljici u cijelosti dosuđen sa z.z. kamatom od donošenja presude pa sve do isplate.

 

U Požegi 15. srpnja 2021.
                                                                                                                Sudac:

              Ljubomir Mirković v.r.

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Podnosi se ovom sudu, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, računajući od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

 

              DNA:

              1. ZOU I. G. & D. S.

              2. OD K. & P. d.o.o.

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu