Baza je ažurirana 31.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
REPUBLIKA HRVATSKA Pr-406/20 OPĆINSKI SUD U SPLITU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja M.
Đ. iz S., …, OIB: …, zastupan po pun. M.
J., odvjetniku u S., protiv tuženika S.-D. Ž. iz
S., …, OIB: …, zastupana po pun. M. P.,
odvj. u S., te umješaču na strani tuženika R. H., zastupane po
O.-u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana
27. svibnja 2021. u nazočnosti pun. tužitelja, zamj. pun. tuženika D. D.,
odvj. u O. B. i partneri te pun. zz umješača J. M., po objavi dana
15. srpnja 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
" I. Utvrđuje se kontinuitet radnog staža tužitelja ostvarenog kod tuženika, G.
K., i Ž. S. D od 02.ožujka 1987. do 15.prosinca 2019 u
ukupnom trajanju od 32.godine 9 mjeseci i 13 dana.
I.. Dužan je tuženi u roku od 15 dana s osnova manje isplaćene bruto otpremnine
isplatiti tužitelju iznos od 124.816,16 kn sa Zakonskim zateznim kamatama, koje na
taj iznos teku od 02. prosinca 2019. godine pa do isplate po stopi za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pod
prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka sa
zakonskom zateznom kamatom po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to od presuđenja do isplate, sve u roku
od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. ", kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju M. Đ. iz S., …, OIB: …,
naknaditi tuženiku S.-D. Ž. iz S., …, OIB: … parnični trošak od 25.625,00 kuna u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tužitelju M. Đ. iz S., …, OIB: …
naknaditi umješaču na strani tuženika parnični trošak od 12.500,00 kuna u roku od
15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi koju je podnio ovome sudu protiv tuženika SDŽ 11. ožujka navodi kako je 02. prosinca 2019. godine, tužitelju donijeto
Rješenje U. D. uprave u SDŽ Klasa: UP/I-112-
02/19-03/52 kojim je prestala državna služba, te je istome određeno pravo na
otpremninu. Prilikom obračuna otpremnine tužitelju, a uzimajući u obzir obračun
poticajne otpremnine tuženik je učinio pogrešku na način da je u podacima o
zaposlenju tužitelja utvrdio pogrešan broj godina radnog staža tužitelja kod tuženika,
te je tako navedeno 18. godina radnog staža, iako je radni staž tužitelja trajao 37.
godina 3. mjeseca i 23 dana. U odnosu na navedeno Rješenje, odnosno izračun
otpremnine tužitelj je podnio je žalbu temeljem koje je RH O. za državnu službu
oglasio točku 3. predmetnog Rješenja ništavom, te ujedno uputio tužitelja kako svoje
potraživanje novčanog iznosa iz radnog odnosa može zahtijevati tužbom pred
nadležnim sudom, sukladno čl. 133. Zakona o radu. Navedeno Rješenje, podnositelj
ovog zahtjeva zaprimio je dana 30. siječnja 2020. godine.
1.1. Tužitelj je prije pokretanja ovog postupka tražio od tuženika da mu isti prizna
radni staž u vremenu od 02. ožujka 1987. godine, u ukupnom trajanju od 37. godina
3. mjeseca i 23 dana, zaključno s danom 15. prosinca 2019. godine, kao i da mu se
sukladno navedeno utvrđenom trajanju radnog staža obračuna i isplati visina
otpremnine, sukladno odluci Ministarstva uprave u visini prosječne mjesečne bruto
plaće u prvih šest mjeseci 2019. godine za svaku godinu radnog staža. Čak što više,
tuženik je dana 13. prosinca 2019 godine izdao tužitelju potvrdu kojom se jasno
potvrđuje upravo trajanje radnog staža kako se to navodi u tužbi. Također, Zakonom
o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravi koji je stupio na
snagu 30. studenog 2019. godine određeno je kako službeniku i namješteniku koji je
iz državnog tijela ili javne službe po sili zakona preuzet u upravno tijelo jedinice
lokalne i područne samouprave, radi ostvarivanja prava iz službe, radni staž ostvaren
u državnom tijelu ili javnoj službi uračunava se u radni staž ostvaren u jedinici lokalne
samouprave…
1.2.Tužitelj navodi kako je 2002. godine osnovan Ured državne uprave te se
službenici i namještenici zaposleni u općinskim organima uprave i službama
dotadašnjih općina preuzimaju u novoosnovane urede državne uprave. Službenici
koji su preuzeti nastavljaju obavljati poslove i zadatke upravnih tijela i jedinica lokalne
samouprave koje su obavljali i do tada. Slijedom navedenog, jasno proizlazi kako je
tužitelju isplaćena manja otpremnina no što li ga ista pripada u svezi s godinama
radnoga staža kod tuženog.
1.3. Radi svega navedenog, a uzimajući u obzir činjenicu da je tuženik u ovome
slučaju pogrešno primijenio niz zakonskih propisa, odnosno iste nije primijenio, to je
tužitelj predlaže sudu nakon provedenog postupka donijeti presudu kojom bi obvezao
tuženika u roku od 15 dana s osnova manje isplaćene bruto otpremnine isplatiti
tužitelju iznos od 157.113,00 kn sa Zakonskim zateznim kamatama, koje na taj iznos
teku od 02. prosinca 2019. godine pa do isplate po stopi za svako polugodište
uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi mu
parnični trošak sve u roku od 15 dana.
2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te
predlaže da Naslovni sud odbije tužbu te obveže tužitelja na podmirenje parničnih
troškova tuženika. Tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime,
tuženik nije obveznik isplate otpremnine koju tužitelj potražuje u ovoj pravnoj stvari.
Nadalje, netočno je da je tuženik izvršio obračun otpremnine tužitelja odnosno da je
učinio pogrešku u obračunu budući da je obračun otpremnine sačinjen prema
saznanjima tuženika u Z. i to sukladno podacima koji su preuzeti iz
Centraliziranog obračuna plaća (COP) i Registra zaposlenih, a koje ne vodi tuženik.
2.1. Tuženik ističe kako tužitelj nije djelatnik tuženika niti je isti preuzet od strane
tuženika s osnova Sporazuma koji je zaključen između MU i SDŽ. Iz Rješenja Ureda državne uprave, Klasa: UP/I-112-02/19-
03/52, Urbroj: 2181-02-02-19-2 od dana 2. prosinca 2019.g. koju je uz tužbu dostavio
tužitelj proizlazi da je tužitelju državna služba prestala s danom 15. prosinca 2019.g.
S druge strane, Sporazum o preuzimanju predmeta, pismohrane, ostale
dokumentacije, opreme te sredstava za rad od mjesno nadležnog ureda državne
uprave u županiji zaključen je dana 16. prosinca 2019.g. između MU
i tuženika (dalje u tekstu: „Sporazum“). Sukladno čl. 2. Sporazuma tuženik nije
preuzeo tužitelja kao jednog od djelatnika Ureda državne uprave u SDŽ. Drugim riječima, tužitelj je svoj odnos o prestanku državne
službe regulirao prije nego su djelatnici Ureda državne uprave u sdž preuzeti od strane tuženika.
2.2. Nadalje, tuženik nije preuzeo obveze isplate otpremnina kako to pogrešno
smatra tužitelj, ali takva obveza nije predviđena zakonom. Ovo stoga što nije došlo
do spajanja Ureda državne uprave s tuženikom pa tako tuženik nije pravni slijednik
Ureda državne uprave u SDŽ niti odgovara za obveze tog
ureda u odnosu na potraživanja djelatnika koji su ranije bili zaposleni kod tog tijela.
Nadalje, sredstva za otpremnine su predviđena u državnom proračunu, a ne u
županijskom proračunu, te opreza radi predlaže, da se RH, po
zakonskom zastupniku ODO u S. pozove na
uključivanje u parnicu u svojstvu umješača na strani tuženika.
2.3. Osim toga tuženika ističe kako je tužitelj je pogrešno naznačio vrijednost
predmeta spora na svojoj tužbi, vjerojatno pogreškom u pisanju. Ipak, opreza radi u
tom smjeru se stavlja prigovor te se ističe da vrijednost predmeta spora odgovara
iznosu koji tužitelj u ovoj tužbi potražuje i to iznosu od 157.113,00 kn.
3. Tijekom postupka a u odnosu na navode tuženikovog odgovor na tužbu tužitelj
ističe kako je Rješenjem odbora za državnu službu Klasa: UP/II-112-07/20-01/18
točka 3. Rješenja o prestanku državne službe Ureda državne uprave u SDŽ oglašava ništavom. Sve ovo naravno temeljem žalbe tužitelja
izjavljena protiv navedenog Rješenja koje se odnosi na sporazum o prestanku
državne službe. Tužitelj svoje traženje utemeljuje na Kolektivnom ugovorom za
državne službenike i namještenike NN 112/2017 (17.11.2017.), točnije čl. 7 istoga
propisano je kako službenik i namještenik tijela jedinice lokalne ili područne
samouprave i službenik iz javne službe koji se po sili zakona preuzima u državno
tijelo, odnosno koji se zbog potreba službe, temeljem posebnog propisa o
službeničkim odnosima, premješta u državno tijelo na temelju pisanog sporazuma
čelnika državnog tijela i tijela jedinice lokalne ili područne samouprave, odnosno
javne službe, za ostvarivanje svojih radnih i materijalnih prava, zadržava kontinuitet
svog rada odnosno radnog staža kao ukupni staž ostvaren u državnom tijelu, javnoj
službi i jedinici lokalne i područne samouprave. Istim tim kolektivnim ugovorom u čl.
65. propisano je kako namještenik kojem prestaje radni odnos ima pravo na
otpremninu u visini 65% prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u zadnja tri mjeseca
prije prestanka radnog odnosa, za svaku godinu radnog staža u državnoj službi.
Nadalje, istim člankom se propisuje kako kao radni staž ostvaren u državnoj službi
smatra se ukupni radni staž ostvaren u svim državnim tijelima, osim radnog staža za
koji je već ostvario pravo na otpremninu u tijelu u kojem mu je prestala služba ili radni
odnos. Osim toga tužitelj se poziva i na čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi
NN 90/1992 propisano je kako jedinice lokalne samouprave, među kojima je i tužena,
preuzimaju zaposlene u općinskim organima uprave i službama dosadašnjih općina u
skladu s rokovima određenim Zakonom o sustavu državne uprave, Čl. 32. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o sustavu državne uprave NN 59/2001 pak se
propisuje kako ured državne uprave u jedinci područne samouprave preuzima
državne službenike i namještenike županijskih ureda. Državni službenici i
namještenici županijskih ureda nastavljaju s radom na poslovima koje su obavljali do
stupanja na snagu ovog Zakona do donošenja rješenja na temelju Pravilnika iz čl. 31.
st. 4. istog zakona. Konačno, posljednjim izmjenama, odnosno Zakonom o
izmjenama i dopunama Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i
područnoj samoupravi NN 112/2019 u svom čl. 13.a jasno kaže kako službeniku u
namješteniku koji je iz državnog tijela ili javne službe po sili zakona preuzet u
upravno tijelo jedinice lokalne i područne samouprave, radi ostvarivanja prava iz
službe, radni staž ostvaren u državnom tijelu ili javnoj službi uračunava se u radni
staž ostvaren u jedinici lokalne i područne samouprave. Također, Zakonom o sustavu
državne uprave NN 66/2019 čl. 67. st. 2. navodi se kako Županije preuzimaju
državne službenike, uključujući predstojnike, namještenike, i dr. te opremu i sredstva
za rad mjesno nadležnih ureda državne uprave.
3.1. Nastavno, tužitelj drži kako iz preslike njegove radne knjižice jasno proizlazi
činjenica kako radni staž tužitelja kod tuženika iznosi radeći u Lokalnoj samouprava –
G. K. 6 godina 9 mjeseci i 29 dana , Ž. S. d 7. godina,
10 mjeseci i 1 dan te Uredu državne uprave u SDŽ 18.
godina 1 mjesec i 15 dana, pa bi njegov ukupni radni staž kod tuženika iznosio bi 32
godine, 9 mjeseci i 13 dana.
3.2. U odnosu na samu visinu otpremnine tužitelj citira i odredbe Kolektivnog ugovora
koje se tiču visine otpremnine. Iznimno, zaposleniku s trideset i više godina staža kod
istog poslodavca, isplaćuje se povlaštena otpremnina u visini najmanje 65%
prosječne mjesečne bruto plaće, isplaćene zaposleniku u tri mjeseca prije prestanka
ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada. Ako zaposleniku u posljednja tri
mjeseca prije prestanka ugovora o radu nije isplaćivana plaća, već naknada plaće
prema posebnim propisima, ili mu je isplaćivan dio plaće i dio naknade plaće prema
posebnim propisima, za izračun pripadajuće otpremnine uzima se plaća koju bi
zaposlenik ostvario da je radio u punom radnom vremenu. Otpremnina se isplaćuje najkasnije trideset dana po prestanku radnog odnosa.
3.3. Naglašava da otpremnina sukladno članku 88. TKU, u smislu odredbe članka 46.
TKU, predstavlja materijalno pravo koje je TKU-om ugovoreno u neto iznosu.
Osnovica za utvrđivanje otpremnine je 65% prosječne mjesečne bruto plaće,
isplaćene zaposleniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku
navršenu godinu rada, ali se radniku isplaćuje kao neto iznos što znači da je
poslodavac i prema TKU dužan podmiriti sva davanja na taj neto iznos otpremnine.
Treba ukazati i na odredbu članka 48. TKU prema kojoj se kod ostvarivanja prava iz
radnog odnosa neprekidni staž u javnim službama uzima kao jedna cjelina, bez
obzira na promjenu poslodavca tijekom tog radnog staža.
3.4. Konačno, a obzirom na odgovor na tužbu tuženika te činjenice koje su postale
sporne tijekom postupka tužitelj uređuje svoju tužbu smatrajući kako između
parničnih stranaka postoje sporna pitanja koja se u ovom postupku moraju utvrditi, pa
je tužitelj predložio sudu donijeti presudu kojom bi se utvrdio kontinuitet radnog staža
tužitelja ostvarenog kod tuženika, G. K. i ŽSD od
02. ožujka 1987 godine do 15. prosinca 2019. godine u ukupnom trajanju od 32.
godine, 9 mjeseci i 13 dana, obvezalo tuženika u roku od 15 dana s osnova manje
isplaćene bruto otpremnine isplatiti tužitelju iznos od 157.113,00 kn sa Zakonskim
zateznim kamatama, koje na taj iznos teku od 02. prosinca 2019. godine pa do
isplate po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, pod prijetnjom ovrhe, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u roku
od 15 dana .
4. Tuženik u podnesku od 20. listopada 2020. protivio se preinaci tužbenog zahtjeva
iz podneska tužitelja od 2. listopada 2020.g. Nadalje, tužitelj nezakonito postavlja dio
tužbenog zahtjeva kako je opisan u točki I novo uređenog tužbenog zahtjeva s
obzirom da taj dio ne spada u sudsku nadležnost. Nadalje, tuženik ponovno ističe da
tužitelj nije preuzeti radnik. Naime, upravo je iz Sporazuma o prestanku državne
službe od 21. listopada 2019.g. razvidno da je tužitelju prestala državna služba s
danom 15. prosincem 2019.g., a koji sporazum je zaključen između tužitelja i Ureda
državne uprave u SDŽ. Za primijetiti je da tužitelj uz svoj
podnesak dostavlja i Potvrdu Ureda državne uprave u SDŽ od dana 13. prosinca 2019.g. Klasa: 112-08/19-01/01, Urbroj: 2181-02-02-
19-89 u kojoj se jasno navodi da je tužitelj bivši službenik upravo tog Ureda državne
uprave. Tuženik opreza radi navodi, kako tuženik SDŽ nije
isto što i prije postojeći Ured državne uprave u SDŽ. Radi se
o pravnim osobama pod različitim OIBovima, te o pravnim osobama gdje ovdje
tuženik nije pravni slijednik Ureda državne uprave u SDŽ.
Prema tome, neosnovan je navod, ali i tužbeni zahtjev kojim se traži: „Utvrđuje se
kontinuitet radnog staža tužitelja ostvarenog kod tuženika, G. K. i ŽSD od 2. ožujka 1987 godine do 15. prosinca 2019. godine u
ukupnom trajanju od 32. godine, 9 mjeseci i 13 dana.“ Iz ovog tužbenog zahtjeva
proizlazi da je tužitelj zaposlen kod tuženika završno s danom 15. prosinca 2019.g.
što je u cijelosti netočno.
4.1. Prema tome, tuženik smatra da je potrebno naglasiti kako je tužitelj zaključio
prestanak svog radnog odnosa s Uredom državne uprave u SDŽ, a što znači da tuženik nije bio poslodavac tužitelja u trenutku prestanka
ugovora o radu niti je to postao naknadno. Bitno je naglasiti da je tužitelj zaključio
prestanak državne službe te je potrebno kratko analizirati što znači državna služba.
Naime, u trenutku prestanka njegovog radno-pravnog odnosa tužitelj je bio državni
službenik. S obzirom da je tužitelj bio u tom trenutku državni službenik njegov
poslodavac je bila država odnosno RH sukladno čl.1. Zakona o
državnim službenicima (NN 61/17, 70/19), a ne tuženik. Poziv na Zakon o državnim
službenicima je razvidan je i u Rješenju Odbora za državnu službu, Klasa: UP/II-112-
07/20-01/18, Urbroj: 566-01/11-20-2 na koje se tužitelj poziva i u svom podnesku i
koje dostavlja u privitku svom podnesku od dana 2. listopada 2020.g. Tužitelj u svom
podnesku od 2. listopada 2020.g. citira dosta propisa i članaka, ipak niti jedan od tih
propisa ili kolektivnih ugovora ne navodi da bi tužitelj postao radnik tuženika. Tu
zapravo ne postoji taj automatizam prelaska radnog odnosa tužitelja na tuženika, a
kako to tužitelj sugerira u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj se u svom podnesku referira na
brojne propise na temelju kojih se poziva na kontinuitet svog radnog odnosa kod
tuženika, ali pritom ne uzima u obzir da mu je radni odnos prestao prije nego je
tuženik preuzeo radnike Ureda državne uprave s osnova Sporazuma o preuzimanju
predmeta, ostale dokumentacije, opreme te sredstava za rad od mjesno nadležnog
ureda državne uprave u županiji zaključenog dana 16. prosinca 2019.g. između
tuženika i Ministarstva uprave. S obzirom na sve navedeno, još jednom je za
naglasiti da je tužitelju državna služba prestala 15. prosinca 2019.g.
5. Obzirom da je sud dopustio miješanje RH u ovoj parnici to se zz
umješača pridružuje se svim navodima i prigovorima iznijetih tijekom a u odnosu na
iskaz tužitelja dan na ročištu od 13. travnja 2021. kao i na navode iz podnesak
tužitelja od 2. listopada 2020. ističe posebno da tužitelju nije prestala državna služba
otkazom ili iz razloga što mu se nije moglo pronaći drugo radno mjesto, već je riječ o
ponuđenom sporazumnom prestanku državne službe po unaprijed poznatim i jasnim
uvjetima te njegovom dobrovoljnom prihvaćanju. Naime, iz podneska tužitelja
proizlazi kako isti traži isplatu povlaštene otpremnine prema odredbama Kolektivnog
ugovora za državne službenike i namještenike (NN, broj 112/2017 –
dalje u tekstu: Kolektivni ugovor) pozivajući se na odredbu članka 65. st.1. i 2. iz
kojih odredbi je vidljivo, da se taj članak odnosi na namještenika, a što tužitelj nije bio
već je bio službenik kako je to jasno vidljivo iz njegovog rješenja o rasporedu na
radno mjesto. Stoga ni ova odredba nije primjenjiva na tužitelja. Nadalje, tužitelj se
malo poziva na Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike, a malo na
Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, koji se
odnosi na javne službe (zaposlene u sustavu zdravstva, obrazovanja, kulture i
socijalne skrbi) pa je nejasno kakve veze ima Temeljni kolektivni ugovor s tužiteljem,
koji je državni, a ne javni službenik. No, čak i prema odredbama Temeljnog
kolektivnog ugovora, isti ne bi ostvario pravno na otpremninu, jer sukladno članku 46.
Temeljnog kolektivnog ugovora, pravno na otpremninu imaju samo zaposlenici
kojima je poslodavac otkazao ugovor o radu.
5.1. Ponovno se ističe kako tužitelj M. Đ. nije dobio otkaz i nije mu državna
služba prestala istekom roka u kojemu je bio stavljen na raspolaganje V.. Važno je
naglasiti da Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike, jednako kao i
Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama poznaju
samo dvije vrste otpremnine: otpremninu za odlazak u mirovinu i otpremninu zbog
otkaza ugovora o radu tj. prestanka državne službe istekom roka u kojemu je
službenik stavljen na raspolaganje Vladi. Ni u jednom od ta dva kolektivna ugovora
ne postoji pravo na otpremninu temeljem sporazumnog prekida radnog odnosa tj.
službe. Slijedom navedenog, tužitelj M. Đ. ne ostvaruje pravo na otpremninu
prema odredbama Kolektivnog ugovora već samo pravo na otpremninu prema Odluci
o visini otpremnine za državne službenike i namještenike ureda državne uprave u
županijama (NN, broj 90/19), i koja otpremnina mu je prema navedeno
Odluci u cijelosti isplaćena te RH (kao ni SDŽ) prema njemu nema nikakvih dugovanja, a prestanak službe je nastupio
sporazumom potpisanim između tužitelja M. Đ. i predstojnika Ureda državne
uprave i to na zahtjev tužitelja M. Đ..
6. U podnesku od 11.svibnja 2021. tužitelj je izvršio obračun za dio radnoga staža koji
mu očigledno nije priznat, odnosno za 14 godina radnoga staža koji je nedvojbeno, a
prema već dostavljenim izvodima iz zakona, pravilnika i dr., ostvario na radnom mjestu
kod tuženika, a sve temeljem važećeg Kolektivnog ugovora, pa tužitelj uređuje točku II
tužbenog zahtjeva, na način da isti sada glasi: II. Dužan je tuženi u roku od 15 dana
s osnova manje isplaćene bruto otpremnine isplatiti tužitelju iznos od 124.816,16 kn
sa Zakonskim zateznim kamatama, koje na taj iznos teku od 02. prosinca 2019.
godine pa do isplate po stopi za svako polugodište uvećenjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena, pod prijetnjom ovrhe. U ostalom tužbeni zahtjev
ostaje nepromijenjen.
7. Tuženik tijekom postupka ustraje u istaknutom prigovoru promašene pasivne
legitimacije. Jer tuženik nije poslodavac tužitelja niti je pravni slijednik tužiteljeva
poslodavca Ureda državne uprave SDŽ (dalje u tekstu:
„Ured državne uprave“). Podneskom tužitelja od 11. svibnja 2021.g. postalo je jasno
da tužitelj zapravo spaja nespojive pojmove, zanemarujući pritom da je njegov radni
odnos prestao na temelju sporazuma, a ne na temelju otkaza. U konkretnom slučaju
tužitelj je zaključio Sporazum o prestanku državne službe dana 21.listopada 2019.g.
(dalje u tekstu: „Sporazum“) sa svojim ondašnjim poslodavcem Uredom državne
uprave. Prema tome, s osnova Sporazuma prestao je radni odnos tužitelja to jest
voljom ugovornih strana. S obzirom da se radi o dogovoru ugovornih strana koje su
pristupile Sporazumu, tako je u istom ugovoreno u čl. 7. Sporazuma da će se iznos
otpremnine utvrditi sukladno Odluci o visini otpremnine za službenike i namještenike
ureda državne uprave u županijama (NN90/19) (dalje u tekstu: „Odluka“). Iako se u
Sporazumu govori o otpremnini, ipak mora se napomenuti da to nije otpremnina kako
ju definira čl.126. Zakona o radu, u kojem članku je jedna od pretpostavki za
postojanje otpremnine ta da poslodavac otkazuje radniku, a što ovdje nije slučaj. Na
koje odredbe kolektivnog ugovora i točno kojeg kolektivnog ugovora se tužitelj kod
svog izračuna visine tužbenog zahtjeva iz podneska od 11. svibnja 2021.g. poziva,
ostaje podosta nejasno. Ipak, neovisno o tome koji kolektivni ugovor tužitelj uzima u
obzir ističe se da je riječ o sporazumu ugovornih strana koje su opet tako,
sporazumno ugovorile i iznos otpremnine te ju vezale na Odluku. Prema tome, ovdje
nije slučaj odlaska radnika u mirovinu, isteka roka na koji je radnik stavljen na
raspolaganje Vladi, a ni otkazu. Za naglasiti je da sama Odluka decidirano propisuje
da se u obzir uzima radni staž koji je radnik ostvario u uredima državne uprave u
županijama, a ne ukupan radni staž kako to tužitelj pogrešno smatra. S druge strane
kolektivni ugovori na koje se tužitelj poziva drugdje kroz postupak ne predviđaju
obvezu isplate otpremnine za slučaj sporazumnog prestanka državne službe,
odnosno sporazumnog prestanka radnog odnosa.
8. U postupku sud je izveo dokaze Pregledom i čitanjem Rješenja RH Ureda državne
uprave SDŽ Klasa:UP/I-112-02/19-03/52, Urbroj:2181-02-
02-19-2 od 02.prosinca 2019, Obračun poticajne otpremnine od 25.09.2019., Potvrda
RH Ureda državne uprave u SDŽ, Službe za zajedničke poslove od
13.prosinca 2019., Sporazum o preuzimanju predmeta, pismohrane, ostale
dokumentacije, opreme te sredstava za rad od mjesno nadležnog ureda državne
uprave u županiji od 16.12.2019., Sporazum o prestanku državne službe od
21.10.2019., elektronički zapis HZMO-a od 19.09.2019. za tužitelja, radna knjižica na
ime tužitelja reg. br. 92688, Odluka o sklapanju sporazuma o preuzimanju predmeta,
pismohrane ostale dokumentacije, opreme te sredstava za rad od mjesno nadležnog
ureda državne uprave od 02.12.2019., Sporazum o Rješenje odbora za državnu
službu Klasa: UP/II-112-07/20-01/18, Urbroj:566-01/11-20-2 od 16.siječnja 2017.,
Rješenje RH Ured državne uprave u SD ž. Klasa: UP/I-112-02/19-03/52,
Urbroj:2181-02-02-19-2 od 02.prosinca 2019., Obračunske platne liste na ime
tužitelja za rujan, listopad i studeni 2019., Prilog 1. Popis ureda državne prave u SD
ž., Obračunska isprava za isplatu otpremnine za razdoblje prosinac 2019.,
saslušanjem tužitelja.
9. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
10. Među strankama nije sporno:
- da je tužitelja 21. listopada 2019. potpisao Sporazum o prestanku državne
službe sa Uredom državne uprave u SDŽ,
- da je Ured državne uprave u SD županiji donio Rješenje Klasa: UP/I-112-
02/19-03/52, Urbroj:2181-02-02-19-2 od 02.prosinca 2019 kojim je utvrđeno
da tužitelju sporazumno prestaje državna služba sa danom 15.12.2019.
vezano za provedbu Nacionalnog programa reformi za 2019 ( Unaprjeđenje
javne uprave i mjere Decentralizacije i racionalizacije državne uprave,
- da je tužitelj protiv tog rješenja izjavio žalbu u odnosu na točku 3. glede visine
otpremnine,
- da je Odbor za državnu službu odlučujući o izjavljenoj žalbi tužitelja donio
Rješenje Klasa: UP/II-112-07/20-01/18, Urbroj:566-01/11-20-2 od 16.siječnja
2017. kojim se oglašava ništavim točka 3. rješenja od 02.prosinca 2019.,
- da je tužitelju temeljem Rješenja od 02.prosinca 2019. isplaćena otpremnina
od 155.325,83 kn ( list 81 spisa) za 18 gdoina rada u Uredu državne uprave u
SD Ž,
- da su Ministarstvo uprave i SD ž. 16.prosinca 2019. zaključili Sporazum
o preuzimanju predmeta, pismohrane ostale dokumentacije, opreme te
sredstava za rad od mjesno nadležnog ureda državne uprave u županiji od
16.12.2019.,
- da su u Prilogu 1. imenovani su službenici i namještenici koji su preuzeti od
strane tuženika time da tužitelj nije preuzet već mu je prestala državna služba,
a koji prilog je sastavi dio Sporazuma zaključenog temeljem čl. 1. i 2. Odluke
od 02.prosinca 2019.,
11. Među strankama je sporna:
- pasivna legitimacija tuženika, odnosno je li tuženik SD Ž pravni slijednik
Ureda državne uprave u SD Ž poslodavca tužitelja sa kojim je isti
zaključio Sporazum o prestanku državne službe,
- je li u ovoj pravnoj stvari prethodno pravno pitanje utvrđenja kontinuiteta
radnog staža tužitelja u odnosu na tuženika,
- u vezi sa istim, je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju razliku otpremnine koju
isti potražuje.
12. Odredbom članka 7. Zakona o sustavu državne uprave ( NN 66/19-
dalje ZSDU) propisano je kako se pojedini poslovi državne uprave određeni tim
Zakonom mogu posebnim zakonom povjeriti jedinicama lokalne i područne
(regionalne) samouprave ili drugim pravnim osobama (u daljnjem tekstu: pravne
osobe s javnim ovlastima), a čl. 8. istoga Zakona da su tijela državne uprave dužna u
granicama svog djelokruga međusobno surađivati te pružati pravnu i stručnu pomoć
jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnim osobama s javnim
ovlastima u obavljanju povjerenih poslova državne uprave.
12.1. Obzirom, da je čl. 33. istoga zakona u st.1. propisano da se jedinicama lokalne i
područne (regionalne) samouprave te pravnim osobama s javnim ovlastima
posebnim zakonom mogu se povjeriti poslovi neposredne provedbe zakona u prvom
stupnju i drugi upravni i stručni poslovi, čl. 34. st.1. je propisano da se poslovi
državne uprave povjeravaju jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
ako je to opravdano s obzirom na prirodu poslova i u osobitom interesu građana a čl.
35. je propisano da za zakonito i pravilno obavljanje povjerenih poslova državne
uprave odgovara izvršno tijelo jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave
odnosno odgovorna osoba u pravnoj osobi s javnim ovlastima, te kako je Županijska
skupština SD Ž 02.prosinca 2019. na temelju čl. 35.st.1. t.4. i čl. 53.st.1 .i 3.
Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi ( NN broj 33/01, 60/01,
129/05, 109/074, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 127/15 i 123/17 ) čl. 28
Statuta SD županije u svezi sa člankom 67 ZSDU donijela Odluku o ustrojstvu i
djelokrugu upravnih tijela SD Ž, te kako je člankom 67. u prijelaznim i
završnim odredbama ZSDU propisano je u st. 1. kako Uredi državne uprave u
županijama ustrojeni na temelju Zakona o sustavu državne uprave (»NN«, br. 150/11., 12/13. – Odluka Ustavnog suda R. H., 93/16. i
104/16.) nastavljaju s radom do stupanja na snagu posebnih zakona kojima će se
pojedini poslovi državne uprave iz nadležnosti ureda državne uprave povjeriti
županijama, st. (2) Županije iz stavka 1. ovoga članka, razmjerno povjerenim
poslovima, preuzimaju državne službenike, uključujući predstojnike, namještenike,
pismohranu i drugu dokumentaciju te opremu i sredstva za rad mjesno nadležnih
ureda državne uprave, st. (3) Državni službenici i namještenici iz stavka 2. ovoga
članka nastavljaju obavljati poslove na kojima su zatečeni te imaju pravo na plaću
prema dosadašnjim rješenjima odnosno ugovorima o radu do donošenja rješenja o
rasporedu na odgovarajuća radna mjesta u upravnim tijelima županija iz stavka 1.
ovoga članka, a st.(4) Državni službenici i namještenici raspoređeni u Uredima
državne uprave u županijama koji u vremenu od stupanja na snagu ovoga Zakona do
31. prosinca 2025. stječu uvjete za starosnu mirovinu, a koji se do 1. listopada 2019.
izjasne o sporazumnom prestanku državne službe ostvaruju pravo na otpremninu u
iznosu koji odlukom odredi ministar nadležan za poslove opće uprave, to je razvidno
a i nesporno da stupanjem na snagu ZDSU-a sa radom prestao poslodavac tužitelja
tj. Ured državne uprave u SD Ž. a sa kojim je tužitelj potpisao Sporazum o
prestanku državne službe. Poslove koje je obavljao Ured državne uprave u SD
Ž. su se temeljem gore navedenih propisa nastavili obavljati Upravni odjeli SD
Ž.
12.2. Dakle, za zaključiti je da su u pravu kako tuženik tako i umješač na strani
tuženika, kada ističu da nije došlo do spajanju Ureda državne uprave u SD Ž.
sa Upravnim odjelom SDŽ, tj da tuženik SD Ž.
kao jedinica lokalne samouprave nije pravni slijednik tužiteljeva poslodavca, Ureda
državne uprave u SD Ž., kao dijela Ministarstva uprave ( da je to tako proizlazi
iz Sporazum o preuzimanju…. koji je potpisan između Ministarstva uprave i SD
Ž.), već da su isti prestali postojati.
12.3. Naime, donošenjem ZSDU došlo je do ukidanja Ureda državne uprave u SD
ž. koji uredi su bili u sastavu i organizaciji Ministarstva uprave, time da su
poslove iz čl. 33,34 i 35 Zakona o lokalnoj upravi i područnoj samoupravi nastavili
obavljati upravni odjeli tuženika na temelju gornjih propisa i provedbenih akata u
određenom obimu. S time u vezi i radi stupanja na snagu ZSDU-a donesena je i
Odluka tuženika o ustrojstvu i djelokrugu upravnih tijela tuženika i to baš kako je
propisano gore citiranim odredbama ZSDU ( čl.33., 35 i 67.) kao što je i zaključen i
Sporazum o preuzimanju od 16.12.2019. između tuženika i ministarstva uprav te kao
što je i ministar uprave temeljem čl. 52.i 67.st.4. ZSDU donio 25.rujna 2019. Odluku o
visini otpremnine za državne službenike i namještenike ureda državne uprave u
županijama.
13. Uvidom u zaključeni Sporazum o prestanku državne službe između tužiteljeva
poslodavca ureda državne uprave u SD ž. i tužitelja od 21.listopada 2019., a
koji je sporazum proizišao na temelju tužiteljeva pisanog zahtjeva za prestanak
državne službe od 25.09.2019. kako je to predviđeno čl. 67. ZSDU-a u završnim i
prelaznim odredbama toga Zakona, proizlazi da taj sporazum nije zaključen sa
tuženikom, pa kraj prednjeg utvrđenja da između tuženika i ukinutog Ureda državne
uprave u SD ž. koji je bio poslodavac tužitelja nema sljedništva, to je prigovor
tuženika promašene pasivne legitimacije u cijelosti osnovan.
13.1. Uvidom u Prilog 1. Sporazuma o preuzimanju od 16.12.2019. razvidno je da
tužitelja nije onaj preuzeti službenik koji je nastavio raditi kod tuženika, već isti spada
među one službenike ureda državne uprave u SD ž. koji su podvedeni pod čl.
67. st. 4. ZSDU.
14. Obzirom da tužitelj u svom iskazu navodi kako u uredu drž. uprave u SD ž.
u I. K. radio od 1.11.2001. do 15.12.2019., na poslovima upravnog i
administrativnog referenta a da je u SD ž. radio od 31.12.1993. pa do
31.10.2001. kada je došlo do preustroja i od kada je radio u Uredu drž. uprave SD
ž. gdje mu je i prestao radni odnos, da je on sam podnio zahtjev za prestanak
radne službe cijeneći svoje zdravstvene i druge okolnosti, da je na temelju tog
zahtjeva potpisan sporazum o prestanku državne službe 21.10.2019., koji je također
svjesno potpisao. Ono što mu je bilo i ostalo sporno je radni staž, radi kojega je
osporavao i rješenje koje je donio ured državne uprave u SD ž. u točci III. a U
vrijeme prije podnošenja zahtjeva za prestanak državne službe okvirno je znao
visinu otpremnine, time da mi je neslužbeno bilo rečeno kako će mu biti obuhvaćen
cjelokupan radni staž.
15. Dakle, kao spornim se u ovoj pravnoj stvari ukazuje osim pasivne legitimacije i je
li radni staž na temelju kojega je obračunata otpremnina onaj koji je tužitelj ostvario
radeći u Uredu državne uprave u SD ž. ili se pak otpremnina imala obračunati
na tužiteljev ukupni radni staž ostvaren u kontinuitetu radeći kod tuženika, u uredu za
državnu upravu SD ž. i općini K. kao jedinici lokalne samouprave.
16. Prema čl. 2. navedene Odluke ministra o visini otpremnine od 25.09.2019. a na
što se poziva umješač na strani tuženika, stoji da državnom službeniku i
namješteniku pripada pravo na otpremninu u visini prosječne mjesečne bruto plaće
isplaćene u pravih šest mjeseci 2019. za svaku godinu radnog staža ostvarenu u
uredima državne uprave u županijama, pa kako sam tužitelj u svom iskazu navodi da
je u Uredu državne uprave u SD ž. počeo raditi 01.11.2001.g. te da je tu radio
do 15.12.2019., a što proizlazi i iz uvidu u elektronički zapis HZMO-a od 19.09.2019.
za tužitelja, Obračun poticajne otpremnine od 25.09.2019., razvidno je da je tužitelj
radio u Uredu državne uprave SD ž. upravo 18 godina na temelju kojega staža
mu je izvršen obračun.
17. Obzirom da tužitelj u ovoj pravnoj stvari traži i utvrđenje kontinuiranog staža kod
tuženika pozivajući se pri tome na odredbe KU za državne službenike i namještenike,
Temeljni kolektivni ugovor i druge propise, za kazati je istome u prvom redu kako se
potpisani Sporazum o prestanku državne službe temelji na odredbi članka 67.st.4.
ZSDU-a i Odluke ministra o visini otpremnine od 25. 09.2019. prema kojoj se
otpremnina obračunavala samo za staž ostvaren u uredima državne uprave u SD
ž., time da je tužitelj u momentu potpisivanja istoga znao da će mu se
otpremnina obračunati na 18 godina kao što je znao i okvirnu visinu otpremnine, radi
čega a obzirom da nije sporno da je poslodavac tužitelja Ured državne uprave u SD
ž., tužitelju isplatio iznos od 155.325,83 kn, to se navedeno utvrđenje
kontinuiranog radnog staža kod tuženika kao prethodnog pravnog pitanja u ovoj
pravnoj stvari temeljem odredbe članka 12. Zakona o parničnom postupku, ukazuje
irelevantnim, bespredmetno i promašenim. Naime, iako je tužitelj radio kod tuženika
u razdoblju od 31.12.1993. pa do 31.10.2001. isti je od 01.11.2001. preuzet na rad u
Ured državne uprave u SD ž. na koji način je prekinut kontinuitet radnog staža
koji je obuhvaćen navedenom odlukom ministra od 25.09.2019. Ova Odluka se ne
odnosi na ostvareni radni staž kod tuženika već u Uredima državne uprave u
županijama.
18. Dakle, kako je sud u ovoj pravnoj stvari utvrdio da je prigovor promašene
legitimacije tuženika osnovan, da je tužitelj primio otpremninu temeljem zaključenog
Sporazuma o prestanku državne službe a za radni staž ostvaren u uredima državne
uprave u županiji, konkretno SD ž., i to na njegov zahtjev, da je tužitelj znao za
koji staž mu je obračunata otpremnina, te da radni odnos nije prestao temeljem
otkaza kao i da nije tužitelj stavljen na raspolaganje, već je radni odnos prestao
temeljem zaključenog Sporazuma čijim zaključenjem je tužitelj pristao na ponudu
stavljenu od strane njegova poslodavca, to je valjalo u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev
tužitelja kao neosnovan. Naime, to što se tužitelj pozivao na određene odredbe
članaka Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, Temeljnog
kolektivnog ugovora tijekom postupka ne odnose se na konkretnu činjeničnu
situaciju. Tužitelj bi rado primio povlaštenu otpremninu ali za godine rada kod
tuženika ( u razdoblju od 31.12.1993. pa do 31.10.2001) rada kod prethodnog
poslodavca tj Ureda državne uprave u SD ž. i O. k. kao jedinici
lokalne samouprave, ali na koji staž se ne odnosi i nije predvidio niti ZSDU u čl.
67.st.4. niti Odluka ministra o visini otpremnine. Stoga, je valjalo u cijelosti odbiti
tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika.
19. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.1. i članka 155.
Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03,
88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i
25/13, 89/14, 70/19) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96,
91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15- dalje Tarife).
19.1. Priznati parnični trošak tuženika prema VPS od 124.816,16 kn sastoji se od
sastava odgovora na tužbu od 05.06.2020., sastava podnesaka od 20.10.2020.,
19.05.2021., za svaku radnju po 250 bodova, za zastupanje na roč. Od 22.09.2020.,
27.10.2020., 01.12.2020., 13.04.2021., 27.05.2021. za svaku radnju po 250 bodova,
ročišta za objavu presude od 50 bodova, što ukupno iznosi 2.050 bodova. Prema
vrijednosti boda priznati parnični trošak tuženika iznosi 20.500,00 kn koji uvećan za
pripadajući 25PDV-a od 5.125,00 kn ukupno iznosi 25.625,00 kuna, za koji iznos
valja obvezati tužitelja na isplatu u roku od 15 dana.
19.2. Priznati parnični trošak umješača na strani tuženika prema VPS od 124.816,16
kn sastoji se od sastava podneska od 26.10.2020., i od 10.05.2021. za zastupanje na
ročištu od 27.10.2020., 13.04.2021., i od 27.05.2021., za svaku radnju po 250
bodova, što ukupno iznosi 1250 bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj tarifi
priznati parnični trošak umješača iznosi 12.500,00 kuna za koji iznos valja obvezati
tužitelja na isplatu u roku od 15 dana.
U Splitu, 15. srpnja 2021.
SUDAC
Snježana Cvitanović,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od
dana prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog
suda, u tri primjerka.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.