Broj: Kž 331/2018-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. I., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 34. stavkom 2. i člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne Novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: – KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 27. ožujka 2018., broj K-10/16-38, u sjednici održanoj 20. rujna 2018.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba optuženog M. I., ukida se prvostupanjska presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku optuženi M. I. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju u pokušaju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. u vezi s člankom 34. stavkom 2. i člankom 52. KZ/11. te je na temelju članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. stavaka 1., 2., i 3. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda tako da se kazna na koju je isti osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), optuženik je dužan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 18.156,60 kn te platiti paušalni iznos od 2.000,00 kn.

Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku V. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe ili da se ukine prvostupanjska presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se odbije žalba optuženika i potvrdi prvostupanjska presuda.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba je osnovana.

U pravu je optuženik kada u žalbi ističe da je u prvostupanjskoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koja se sastoji u tome što je izreka te presude proturječna njezinim razlozima, a razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju te presude su u znatnoj mjeri proturječni.

Naime, prema činjeničnom opisu izreke pobijane presude prvostupanjski sud optuženika proglašava krivim da je kao predsjednik uprave trgovačkog društva H. d.d. S., ovlašten sukladno pozitivnim propisima i s pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika organizirati proces poslovanja društva i odgovoran za zakonitost rada i uspješnost poslovanja društva, u nakani da za druga trgovačka društva pribavi nepripadnu materijalnu dobit na štetu D. H. d.d. S., pa je tako pod točkom 1a) sa trgovačkim društvom I. V. d.o.o. L. L. sklopio Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji kojim bi prodajom proizvoda na tržištu trgovačko društvo I. V. d.o.o. L. L., ostvarilo dobit u točno neutvrđenom iznosu, ali svakako većem od 60.000,00 kn jer bi prodajom tog proizvoda na tržištu ostvarilo prihod od oko 3.000.000,00 kn, ali do realizacije sklopljenog Ugovora nije došlo zbog reagiranja stečajnog upravitelja.

U razlozima pobijane presude prvostupanjski sud najprije navodi da je optuženik M. I. sporni Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji sklopio u ime trgovačkog društva H. d.d. sa trgovačkim društvom I. V. d.o.o. L. L., vlasništvo njegovog sina, upravo u cilju da pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, jer je već tada, u listopadu i studenom 2011., znao da se trgovačko društvo H. d.d. S. nalazi u teškoj materijalnoj situaciji i da je sve upućivalo na zaključak da se neće izvući iz financijskih problema i da mu predstoji stečaj. U nastavku obrazloženja navodi da iz samog sadržaja navedenog Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji od 19. studenoga 2011., kao iz okolnosti da je ugovor bio tajan, da nije bio knjigovodstveno evidentiran, da o njemu u trgovačkom društvu H. d.d. nitko ništa nije znao, osim optuženika i njegovog sina te da isti nije bio predočen stečajnom upravitelju, proizlazi kako je optuženik namjeravao svome sinu pribaviti protupravnu imovinsku korist.

Dakle, činjeničnim opisom pod točkom 1a) prvostupanjske presude proizlazi da je optuženik postupao u namjeri da drugim trgovačkim društvima pribavi protupravnu imovinsku korist, odnosno konkretno trgovačkom društvu I. V. d.o.o. L. L., dok se istovremeno u razlozima pobijane presude utvrđuje da je optuženik najprije postupao s namjerom da sebi ostvari protupravnu imovinsku korist, a potom se utvrđuje da je postupao s namjerom da svom sinu ostvari protupravnu imovinsku korist. Prema tome, izreka u tom dijelu je proturječna razlozima navedenim u pobijanoj presudi, a sami razlozi o tim odlučnim činjenicama su u znatnoj mjeri proturječni.

Nadalje, prema činjeničnom opisu izreke pobijane presude prvostupanjski sud optuženika proglašava krivim da je kao predsjednik uprave trgovačkog društva H. d.d. S., ovlašten sukladno pozitivnim propisima i s pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika organizirati proces poslovanja društva i odgovoran za zakonitost rada i uspješnost poslovanja društva, u nakani da za druga trgovačka društva pribavi nepripadnu materijalnu dobit na štetu D. H. d.d. S., pa je tako pod točkom 1b) sklapajući 14. prosinca 2011. Anex broj 1, kao i Ugovor o prijenosu dozvola za stavljanje u promet prenio proizvođačke dozvole za proizvodnju i prodaju sredstava za zaštitu bilja na području Republike Srbije i izvan nje bez ikakve naknade, iako je društvo H. d.d. S. prodajom licenci za proizvodnju navedenih sredstava za zaštitu bilja moglo ostvariti zaradu te iako je H. d.d. S. ostvarivao procijenjenu godišnju dobit od prodaje u iznosu od 638.925,58 kn za C. i 354.160.06 kn za L. koju dobit bi temeljem sklopljenih Ugovora moglo ostvariti društvo H.-F. d.o.o. N. S.

Međutim, u obrazloženju prvostupanjske presude, utvrđuje se da je optuženik postupao sve u cilju, s obzirom na suvlasnički dio od 1/3 u trgovačkom društvu H.-F. d.o.o., da za sebe ostvari protupravnu imovinsku korist, pa je izreka proturječna razlozima navedenim u pobijanoj presudi.

Istovremeno su i razlozi o tim odlučnim činjenicama u obrazloženju prvostupanjske presude u znatnoj mjeri proturječni, budući da prvostupanjski sud najprije utvrđuje da je optuženik postupao u namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist trgovačkom društvu H.-F. d.o.o. N. S., u kojem je bio suvlasnik u 33,33%., a potom zaključuje da je optuženik postupao sve u cilju, s obzirom na suvlasnički dio od 1/3 u trgovačkom društvu H.-F. d.o.o., da za sebe ostvari protupravnu imovinsku korist.

Naime, zakonski opis kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11. odnosi se na postupanje optuženika koji u gospodarskom poslovanju povrjeđuje dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa i na taj način pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist. U konkretnom slučaju optuženik je proglašen krivim da je postupao u namjeri da drugoj osobi, odnosno trgovačkom društvu ostvari protupravnu imovinsku korist, a ne sebi ili kako to zaključuje prvostupanjski sud, svome sinu. Naime, treba napomenuti da imovina trgovačkog društva pripada tom trgovačkom društvu, ali nikako i njegovim odgovornim osobama, odnosno imovina društva ne pripada odgovornoj osobi tog društva. Društvo koje tijekom svog poslovanja stječe imovinu stječe je u svoje ime i za svoj račun, a ta je imovina različita od imovine članova društva.

Na opisani način u prvostupanjskoj presudi ostvarena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju se s pravom upire u žalbi optuženika, a zbog kojih se prvostupanjska presuda ne može ispitati.

Stoga je, bez upuštanja u razmatranje ostalih žalbenih navoda optuženika, tu presudu trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku jer je očito da je ostvarena bitna postupovna povreda utjecala i na (ne)pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će, prije svega, otkloniti bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju mu je ukazano ovim drugostupanjskim rješenjem, provest će sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge koje ocijeni važnima za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja te će, nakon pažljive i savjesne analize svakog dokaza posebno te svih dokaza u njihovoj ukupnosti i povezanosti s obranom optuženika, utvrditi sve činjenice koje su odlučne za primjenu kaznenog zakona, a osobito je li optuženik svojim radnjama namjeravao pribaviti imovinsku korist, kome i u kojem iznosu. Potom će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju će valjano i potpuno obrazložiti.

Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 20. rujna 2018.